Vaper club

Tekst je star 11 mjeseci ali nazalost aktualniji nego ikad.



Kraj "Novog svjetskog poretka", naslov je članka Seumasa Milnea, uvaženog kolumnista britanskog The Guardiana. Milne je godinama izvještavao za The Guardian iz Bliskog istoka, Istočne Europe, Rusije, Južne Azije i Latinske Amerike. Prije toga je radio za The Economist, a autor je i bestselera "The Enemy Within: The Secret War Against the Miners".

Seumas Milne, svoju analizu započinje povratkom u kasno ljeto 2008. godine, kada su dva događaja u brzom slijedu signalizirala kraj Novog svjetskog poretka. U kolovozu je Gruzija, američki saveznik na Kavkazu, slomljena u kratkom, ali krvavom ratu, nakon što je napala ruske trupe u spornoj pokrajini Južnoj Osetiji. Bivša sovjetska republika bila je miljenik američkih neokonzervativaca. Njezin autoritativni predsjednik bio je glasan zagovornik ulaska Gruzije u NATO.

Usprkos američkoj invaziji na Irak, George Bush tvrdio je, da je neprihvatljiv ovakav napad na suverenu državu u 21. stoljeću. Dvostruki standardi Sjedinjenih Američkih Država postajali su sve bolje vidljivi. Kad je sukob završio, George Bush upozorio je Rusiju da ne priznaje Abhaziju i Južnu Osetiju. Rusija je učinila suprotno i priznala ih.

Milne smatra da taj sukob predstavlja prekretnicu u međunarodnim odnosima. Američko obmanjivanje je završilo, njezin vojni utjecaj potkopan je u ratu protiv terorizma, u Iraku i Afganistanu. Nakon dva desetljeća u kojima je opkoračila svijet poput Kolosusa, godine neosporne američke moći su završene.

Tri tjedna nakon rata, drugi, dalekosežniji događaj, zaprijetio je središtu dominantno američkom globalnom financijskom sustavu. Sredinom rujna izbila je kreditna kriza kolapsom četvrte najveće američke investicijske banke Lehman Brothers, što je bacilo zapadni svijet u najdublju ekonomsku krizu još od 1930-tih.

Milne zaključuje da je prvo desetljeće 21. stoljeća uzdrmalo međunarodni poredak, dok je 2008. godina bila prekretnica. Sa završetkom hladnog rata, rečeno nam je da su sva velika politička i gospodarska pitanja riješena. Liberalna demokracija i slobodno tržište su trijumfirali, te su predodređeni čovječanstvo odvesti u novu eru mira, slobode i prosperiteta.
Proročanstvo se nije ispunilo. Govorili su da je socijalizam poslan u ropotarnicu povijesti, no niti to se nije dogodilo.

George Bush stariji je 1990. godine inaugurirao "Novi svjetski poredak" utemeljen na neprijepornoj američkoj vojnoj supremaciji i zapadnoj ekonomskoj dominaciji. To je trebao biti početak jednopolarnog svijeta bez suparnika. Regionalne sile, trebale su savijati koljena pred novom svjetskom imperijom. Sama povijest, kako su rekli, trebala je doći do kraja. Ništa se od toga nije dogodilo, Sjedinjene Američke Države su proširile svoj utjecaj, no ostale su daleko od ostvarivanja krajnjih ciljeva.

Između napada 11. rujna 2001. i pada Lehman Brothersa, došlo je do raspada globalnog poretka. Milne zaključuje da su dva faktora bila presudna. Tokom desetljeća kontinuiranog ratovanja, Sjedinjene Američke Države uspjele su otkriti svoje limite, a ne snagu svoje vojne moći. Kao drugo, srušio se neoliberalni kapitalistički model koji je vladao generacijama.

Davno prije 2008. model "slobodnog tržišta" bio je pod žestokim napadom: neoliberalizam je predao vlast neodgovornim bankama i korporacijama, protivnici korporacijske globalizacije upozoravali su na rastuće siromaštvo i socijalnu nepravdu, na sustav koji je ekonomski i ekološki neodrživ. Velik broj ekonomista je predviđao kolaps neoliberalnog modela.

Udaljimo se od Milnea, do poznatog američkog geopolitičara Zbigniewa Brzezinskog. On je u članku "Nakon Amerike" napisao: "Jer ako Amerika posrne, svijetom vjerojatno neće dominirati jedan nadmoćan nasljednik - čak niti Kina". Pokušajmo analizirati što to znači.

Nakon dvopolarnog, ideološki suprotstavljenog svijeta od 1945.-1991., te jednopolarnog svijeta koji je uslijedio padom Sovjetskog Saveza, krećemo se prema mnogopolarnosti. Rusija i Kina su još 1997. godine potpisale sporazum o mnogopolarnosti osjećajući se ugrožene američkom snagom. Međunarodna nesigurnost, povećanje tenzija među globalnim konkurentima, učestalost gerilskih i građanskih ratova, nestabilnost, kaos i revolucije - sve su to znaci slabljenja jednopolarnog svijeta.

Američka dominacija nad svjetskim financijskim sustavom, dolar kao rezervna svjetska valuta, te američka kontrola pomorskih putova i dalje drže Sjedinjene Američke Države na poziciji broj jedan. Potezi Rusije i Kine, zatim Indije i Brazila, pa i Irana - potezi su država koje predstavljaju avangardu u uspostavi mnogopolarnog svijeta. Nijedna od ovih država ne može se sama suprotstaviti Sjedinjenim Američkim Državama, pa to rade skupno.

Mogli bismo to nazvati suradnjom civilizacija koje se bore protiv dominantnog američkog imperijalizma. "Trijumf imperijalizma vodi uništenju civilizacija", kao što je napisala Rosa Luxemburg. To je u isto vrijeme borba za što veću političku nezavisnost, kulturnu posebnost i ekonomski prosperitet tih civilizacija.

I Sjedinjene Američke Države sve više teže svoju strategiju prikazati mnogopolarnom. Oni i Europsku Uniju vide kao zaseban pol, iako u njoj drže razmještene nuklearne bojeve glave. Američki potpredsjednik John Biden, tako je u Ukrajini 2009. godine održao govor u kojem spominje mnogopolarnost: "Sjedinjene Američke Države ne traže sferu utjecaja. Mi se trudimo izgraditi mnogopolaran svijet, u kom nacije s istim mišljenjem stvaraju zajednički povod za naše zajedničke izazove - što su jači naši partneri, učinkovitije je naše partnerstvo."

U osnovi ovo ne predstavlja istinsku mnogopolarnost, jer je za nju potrebna različitost, a ne istost ili bliskost. Radi se čisto o retoričkoj promjeni, kojom Sjedinjene Američke Države nastoje svoje saveznike od Europe, Turske, Japana ili Australije prikazati kao nezavisne polove, dok bi u stvarnosti te civilizacije služile za suprotstavljanje onim civilizacijama koje istinski teže postati polovima u mnogopolarnom svijetu.

To pokazuju i posljednji trendovi: Europa protiv Arapa u Libiji, Turska protiv Arapa u Siriji, pro-američki blok na Dalekom istoku kao protuteža Kini, Europa i Turska kao protuteža Rusiji. Sukobi civilizacija u interesu Sjedinjenih Američkih Država.

Istinska mnogopolarnost znači istinsku suradnju i izbjegavanje bilo kakvih civilizacijskih sukoba. Recimo na primjeru Europe ovo znači političku nezavisnost, kako od Amerike, tako i od Rusije, ali znači i poštenu suradnju sa Sjevernom Afrikom - a ne eksploataciju. Sama Europa ne slijedi ovu političku liniju, već upravo dijametralno suprotnu - politička ovisnost o SAD-u, suprotstavljanje Rusiji, eksploatacija Sjeverne Afrike.

Jačanje mnogopolarnosti donosi sa sobom mnoge pozitivne i negativne mogućnosti. Od izgradnje paralelnog financijskih sustava, do jačanja kapitalizmu suprotstavljenih ekonomskih teorija, počevši od klasičnog socijalizma do kršćanskih ili islamskih verzija socijalizma ili ograničenog kapitalizma. Mnogopolarnost omogućuje veću nezavisnost civilizacija te sprečavanje destruktivne društvene amerikanizacije, te globalizaciju po sasvim drugačijem modelu.

Da se vratimo opet na Brzezinskog. On je postavio pitanje: "Kako će svijet izgledati u godinama slabljenja američke moći? Veoma opasno" - odgovorio je. Najgore što se svijetu može dogoditi slabljenjem Amerike, su mogući sukobi koje bi to slabljenje moglo uzrokovati. Ova sukobljavanja bi mogla poticati i sama Amerika, da na taj način dokaže nužnost svoje jače prisutnosti. Što je suradnja civilizacija na euroazijskoj kopnenoj masi veća, to je prijetnja američkog hegemonizma manja.

Zaključci Milnea slični su ovima, iako su ovdje prebačeni u jedno drugo područje. Njegov konačni zaključak glasi: "Preokreti u prvim godinama 21.stoljeća otvaraju mogućnost nove vrste globalnog poretka, i istinske društvene i ekonomske promjene".

advance.hr


BILJEŠKE:
- Seumas MILNE – „The End of the New World Order“ (http://www.guardian.co.uk/commentisfree ... NETTXT9038)
- Seumas MILNE – Profile (http://www.guardian.co.uk/profile/seumasmilne)
- Russian-Chinese Joint Declaration on a Multipolar World and the Establishment of a New International Order (http://www.fas.org/news/russia/1997/a52--153en.htm)
- Zbigniew BRZEZINSKI – „After America“ (http://www.foreignpolicy.com/articles/2 ... er_america)
-Rosa LUXEMBURG – „The Junius Pamphlet“ (http://www.marxists.org/archive/luxembu ... s/ch01.htm)
-Remarks by the Vice President Biden in Ukraine (http://www.whitehouse.gov/the_press_off ... n-Ukraine/)

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Čini si kao prikladna tema...

To je sve iluzija.

_________________

Practice what you preach

"zašto kad pet puta kliknem na fajer tipku, mod više ne radi"

Sav svijet iz temelja se mijenja? Kineski predsjednik objavio: "Projekt Zapadnog novog svjetskog poretka je propao - sada stiže naš poredak u kojem će glavni faktor biti unija Rusije i Kine"



Kineski predsjednik Xi Jinping za vrijeme govora, povodom 95. obljetnice osnutka Kineske Komunističke partije, kritizirao je Zapad te je pozvao na formiranje vojne unije s Rusijom koja bi učinila NATO "nemoćnim" te zaustavila "imperijalističke želje Zapada".

Oštre izjave dolaze u trenutku kada se i Kina i Rusija nalaze pod pritiskom američke vanjske politike što ih, razumljivo, dovodi u situaciju da sve bliže surađuju i razvijaju vlastite odnose.

"Svijet je na rubu radikalne promjene", poručio je kineski predsjednik. "Svjedočimo kako se Europska unija polako raspada, kao i američka ekonomija - svemu je kraj za novi svjetski poredak", rekao je.

Iako u ovom govoru Xi spominje globalnu politiku, može se pretpostaviti kako je ovdje ipak riječ o govoru koji cilja domaću javnost. Naime, kineski dužnosnici ovih dana već pozivaju građane da paze na bilo kakvo anti-vladino djelovanje od strane "Zapadnih agenata".

Zašto dolazi do ovakvih izjava i poteza kada je izgledalo da Kina i SAD zapravo vrlo dobro surađuju, odnosno da ekonomija jedne sile ovisi o ekonomiji druge sile? Zaoštravanje retorike nije kineski izbor, već američki - Kina je bila posve voljna surađivati sa SAD-om, no stvari su se radikalno promijenile nakon izbijanja tenzija na prostoru Južnog kineskog mora.

Kina je odlučila na ovom spornom prostoru, kojeg svojataju i druge azijske sile, preuzeti dominaciju i izgraditi čvrsto vojno uporište kojeg nitko drugi neće moći osporiti. Drugim riječima, kina je odlučila pokazati cijelom okruženju kako će glavni faktor u određivanju imovinsko-pravnih odnosa na ovom prostoru biti - sila.

Niti jedna druga zemlja istočne i jugoistočne Azije ne može se silom nadmetati s Kinom, no, u tu priču se onda - na strani slabijih (ali i svojih saveznika i iz svojih interesa) uključio i SAD.

Brojni su razlozi zbog kojih SAD "zuji" oko Južnog kineskog mora i poručuje Kini, pred cijelim svijetom, "ovo tu nije vaše". Kao prvo stvar je ekonomije i trgovine - prolaz kroz Južno kinesko more jedan je od najprometnijih na cijelom svijetu, globalna brodska trgovina prolazi ovdje i SAD definitivno ne želi da Kina kontrolira nešto što ima važnost poput Sueza, Panamskog kanala ili Gibraltara.

Kao drugo, tu je stvar saveznika - SAD, ako želi zadržati svoje brojne saveznike u ovom dijelu svijeta, mora se suprotstaviti Kini, na sve moguće načine. To od SAD-a očekuje Japan, to očekuje Južna Koreja, to na kraju krajeva očekuje čak i Australija i sve države i državice između.

Na globalnoj sceni svjedočimo pojavi jedne velike geopolitičke klackalice - drugim riječima, savezi se mogu brzo prebaciti s jedne strane na drugu. Aktualni slučaj Turske to nam najbolje pokazuje - čim je Erdoganu postalo jasno da mu Zapad ne daje više ono na čemu on inzistira (u ovom slučaju potporu nakon propalog pokušaja puča), odmah se okrenuo Rusiji.

Taj "efekt klackalice" vrijedi za sve američke saveznike, kako u Aziji tako i u Europi i diljem svijeta - jer niti jedan taj saveznik nije pretjerano lojalan Washingtonu. Ostati će dok se boje da moraju ostati ili dok procjenjuju da još uvijek imaju konkretni ekonomski i geopolitički interes.

Zbog toga SAD, htio ili ne htio, mora braniti interese svojih saveznika u Aziji. Čini li to dobro? Pa i ne baš - činjenica jest da kineske vojne instalacije niču po spornim otocima, a niču čak i sporni otoci (Kina gradi umjetne otoke tamo gdje im paše). SAD tu i tamo upadne sa svojom morskom ili zračnom patrolom u prostor, ili do prostora, kojeg Kina svojata kao svoj suvereni teritorij, i misle da će time nekako osporiti kineska svojatanja.

Jedino što ovakvom taktikom mogu ostvariti je potencijalno gubljenje živaca na kineskoj strani i otvaranje vatre, a to može jako brzo eskalirati u ogroman sukob.

Treći razlog zbog kojeg je SAD ovdje je donekle adresiran i u samom govoru kineskog predsjednika - imperijalizam. Nema dvojbe da je SAD još uvijek imperijalistička sila koja želi, nastoji i trudi se, kontrolirati što je god moguće više svijeta, a upravo je još uvijek aktualni predsjednik Barack Obama sredinom svojeg mandata poručio kako će prostor regije Azija-Pacifik biti nova velika pozornica za odmjeravanje snaga. Taj američki "zaokret" prema regiji Azija-Pacifik načula je očito i Kina koja je odlučila utaboriti se ovdje.

Iako SAD Kini realno ne predstavlja veliku prijetnju, sama činjenica da SAD nešto Kini osporava strašno ljuti vlasti u Pekingu, a to se može vidjeti upravo u govoru kineskog predsjednika.

Da će Kina grčevito držati ovaj teritorij u to nema dvojbe, a razlozi su jasni. Čak 40% pomorske svjetske trgovine prolazi kroz ovaj prostor, a da ni ne govorimo o činjenici da su ovdje pronađene i neke od najvećih zaliha nafte i plina na svijetu.

No, je li to dovoljno za kineski geopolitički zaokret iz stanja vrlo mirnog promatrača sa strane? Ako je suditi prema govoru kineskog predsjednika, onda tu nema dvojbe, jer on u govoru također navodi - "Nikada ništa više neće biti kao prije. Za 10 godina imati ćemo novi svjetski poredak, a ključni faktor u njemu biti će unija Rusije i Kine".

Dakle, kineski predsjednik otvoreno spominje i zaziva ono čega se SAD dugoročno najviše boji. U Washingtonu znaju da je unija Rusija i Kine nešto što bi se u relativno bliskoj budućnosti moglo desiti. Također znaju da je to nešto što bi uistinu moglo potopiti status SAD-a kao jedine svjetske super-sile. Zašto se onda kockaju na način da svojim potezima doslovno guraju Kinu i Rusiju jednu drugoj? Možda se samo vole kockati, a možda - vjerojatnije - nakon tolikog samouvjeravanja u ideale američke izuzetnosti, ni ne znaju drugačije.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.