|
Stvaranje okrutne nove Turske: Erdoganov režim kao dozvoljena diktatura
Kako god se ova napeta situacija u Turskoj završi, neće završiti dobro i zasigurno će destabilizirati cijelu široku regiju.
Propali pučevi uvijek donose sa sobom ogromne posljedice, često čak i više nego uspjeli. Ono čemu svjedočimo danas u Turskoj je njena nasilna promjena u pravcu još autoritarnije zemlje, s još manjim slobodama i s još daleko izraženijim procesom ubrzane islamizacije. Drugim riječima, svjedočimo raspadu njenog sekularnog ustroja.
Desetljećima već slušamo priče o tome kako je turska vojska ključna institucija koja nije zadužena samo za obranu zemlje od vanjskih napada već i za obranu od unutarnjih anti-sekularnih napada koji joj prijete još od njenog osnutka.
Daleko od toga da je to institucija koja je bila isključivo u ulozi časne obrane progresivnog ustroja. Kao i svaka presnažna vojska u svijetu u njoj se kuhao tipični nepotizam, oportunizam i želja za moći. No, bez obzira na sve to, turska vojska je ipak bila zadnji bastion obrane turske sekularne države, obrane od ponovne islamizacije.
Dakako, mogli bismo raspravljati danas o tome da su to do sada već morali postati njeni sami građani, da su trebali preuzeti tu baklju koja širi svjetlost i koja je Tursku pretvorila u zemlju koja je, uz sve svoje mane, ipak znatno napredovala od svojeg bližeg okruženja - na Bliskom istoku imamo zemlje koje su po svojem ustroju ostale negdje na razini Srednjeg vijeka, a to u današnjem globaliziranom svijetu može biti naročito opasno.
Turska je trebala i morala biti akter koji će svojim primjerom utjecati na regiju i dati joj priliku da se na miran način transformira. Nažalost to se nije dogodilo - ne samo da Turska u konačnici više nije bila akter koji će "izvuči" Bliski istok iz mraka već je postala raspačivač tog mraka u regiji. Susjednu sekularnu Siriju je poklopila agresijom koja se svela na izvoz ekstremista, uništavajući je, možda zauvijek, dok je u isto vrijeme i sebe prepuštala tim istim silama iznutra.
Erdogana se, zbog svega toga, danas naziva Islamistom, mada pomnije proučavanje njegovog političkog puta pokazuje da on to uopće nije - on je zapravo još nešto i opasnije, autoritarni lider koji želi maksimalnu moć i spreman je na sve kako bi je imao. Kao i brojnim opasnim populistima tako su i njemu teme poput religije, nacije, povijesti, samo metode kojima će proširiti svoju moć.
Beskonačno će balansirati i mijenjati strane znajući da je to ključ njegovog uspjeha. Davati će okrutne anti-izraelske izjave, grabeći time potporu onih koji jedva čekaju da čuju takvo što, a kasnije će potpuno normalizirati odnose s Izraelom kada vidi da mu tako više odgovara. Istu stvar će raditi i u odnosu prema Zapadu, Bliskom istoku i Rusiji.
Graditi će, razbijati i ponovno graditi saveze sa svima oko sebe znajući da na svaki pregovor dolazi s vrlo jakom ponudom - samom Turskom. Turska je ekonomski i geostrateški čimbenik kojem su vrata uvijek otvorena i Erdogan to jako dobro zna.
Pokušaj puča se desio i u ovome što slijedi je zapravo čak i manje važno tko je iza tog puča stajao. Možda je stvarno sve skupa orkestrirao njegov rival Gulen, čuvan od strane SAD-a, možda je puč skuhan isključivo u redovima vojske gdje se stvorio osjećaj da je ovo zadnja šansa da se obrani sekularni ustroj, a možda je zaista nekako sve skupa uspio orkestrirati i sam Erdogan u Hitlerovom stilu paljenja Reichstaga.
Bez obzira na inicijatora, Turska će se sada pretvoriti u Erdoganovo carstvo (pod uvjetom da se u ovim napetim danima ne desi nekakav novi puč) koje će izgledati upravo onako kako mnogi već godinama upozoravaju da izgleda u njegovim nacrtima.
No, u cijeloj priči ima nečeg i tipično degutantnog, a to je beskonačna tišina koja je vladala dok je Erdogan godinama jačao svoju moć. Najtužnija i najsramotnija u pamćenju ostati će tišina za ljeta 2013.
Od svibnja do kolovoza te godine ona Turska s kojom se možemo u potpunosti poistovjetiti - mlada, progresivna, voljna boljitka, napretka i zgrožena propadanjem svoje zemlje u bespuća mraka, radikalizma, ekstremnog nacionalizma i militantnog islamizma - bila je na ulicama svakoga dana. Revolucionarna vatra je zapaljena u istanbulskom parku Gezi i od tamo se proširila diljem zemlje.
Bio je to grandiozni ustanak, nešto što ćemo pamtiti s istom onom pozitivnom uspomenom kao i Maj 1968. i pokret Occupy u SAD-u. Milijuni su bili na ulicama, prosvjedi su održani u više od 5,000 gradova diljem Turske.
Anti-Erdogan pobunu je od prvog dana brutalno gušila njemu lojalna policija - beskonačne količine suzavca prosule su se po tim ljudima. 11 ih je ubijeno, a više od 8,000 ranjeno - mnogi od njih kritično i trajno.
Tiho nezadovoljstvo izbilo je kroz sve pore turskog društva. Nakupilo se do tada već i više nego dovoljno da bi narod ustao protiv diktature u nastajanju - Tursku, koju su voljeli i čiju su blistaviju budućnost sanjali, otimalo im se pred očima, njih i njihove djece.
Svi ovi ljudi bili su protiv rata u Siriji, rata koji ih je šokirao jer je njihova vlast postala glavni agresor protiv jednog naroda kojeg su mnogi smatrali bratskim. Ne, nisu bili pristaše Assada, ali definitivno nisu bili ni pristaše politike slanja terorista i ekstremista da siju teror Sirijom.
U sjeni rata u Siriji Erdogan je doma gušio njihove živote i način njihovog života. Počele su se uvoditi zabrane na točenje alkohola, pa čak i na ljubljenje na javnim površinama. Mnogima je postalo sasvim jasno gdje to vodi i napravili su ono što su morali - ustali su.
Na najružnije načine ugušeno je ono najbolje od Turske. Ti ljudi, mahom mladi idealisti, bili su u svojoj naivnosti uvjereni kako ih onaj svijet prema kojem gravitiraju neće tek tako ostaviti na cjedilu, na milost i nemilost Erdoganovog režima.
Na njihovu veliku nesreću, desilo se upravo to - Zapadni svijet je okrenuo glavu. Nikada kao do tada nisu Zapadni mediji i dužnosnici bili toliko spremni ignorirati jednu stvarnost kao što su to učinili u slučaju Turske u ljeto 2013. O prosvjedima se izvještavalo krajnje protokolarno, bez ikakve želje da se izgradi solidarnost s tim ljudima, da se na sve načine stane uz njih u njihovoj teškoj borbi.
Da se razumijemo, Erdogan već tada više nije bio nikakav "reformator" - njegova transformacija u orijentalnog despota već se kompletirala. Turska je već te 2013. bila zemlja s najvećim brojem zatvorenih novinara na svijetu, bila je zemlja u kojoj se svakoga dana progonilo neistomišljenike - zatvori su bili puni nepodobnih, od odvjetnika, liječnika, novinara, nastavnika do studenata. Sve što je stalo na put Erdoganu i njegovim grandioznim planovima za novu Tursku (a neki će reći "Osmansko carstvo 2.0") se gušilo.
Ono što je tada bilo naročito žalosno je činjenica da se tim mladim ljudima koji su skupili hrabrosti ustati protiv režimske vlasti ne samo uskratila pozornost, uskratila solidarnost, već je pokrenuta i kampanja protiv njih. Diljem tzv. "progresivnih" medija počeli su naglo nicati tekstovi, osvrti, analize, o tome kako je Erdogan zapravo ekonomski unaprijedio zemlju, kako je "snažan državnik".
Kako je to moguće? Primarno zbog činjenice da je Zapad tada trebao Erdogana kao geopolitičkog saveznika. Erdogan im je trebao da sruši mrsku im vlast u susjednoj Siriji koja ima mnogo grijeha, ali najveći grijeh od svih joj je bio taj da se politički orijentirala prema Zapadnim rivalima Rusiji, Iranu i Kini.
Plakali su, vapili i preklinjali turski disidenti, akademici, intelektualci, progresivci, Zapadu da ih ne napušta, uzalud.
Erdoganu se moglo zaprijetiti na tisuće načine, moglo se zaustaviti njegovo razbijanje opozicije, ali nije se htjelo - nije bilo niti oštrijih opomena, niti sankcija niti bilo kakvih drugih posljedica. Štoviše, u trenucima najveće eskalacije su lideri Zapadnog svijeta Erdogana nazivali važnim saveznikom.
Otkako je Erdogan na vlasti Turska je uvezla više od 600 tona suzavca - većinom iz SAD-a i Brazila. Moglo se bar to zaustaviti, kako su sugerirale brojne organizacije za Ljudska prava, uključujući i one na Zapadu. Ne, nije bilo nimalo sluha.
Scene stotina tisuća ljudi na trgu Taksim su sada samo uspomena na dane kada nitko nije želio da u Turskoj prevlada dobro. No, ono najgore tek je uslijedilo kasnije - rat u Siriji se razbuktao i turske vlasti su sve žešće podupirale ekstremiste u toj zemlji. U javnosti su se počeli pojavljivati dokumenti, "curilo je na sve strane" zahvaljujući anonimnim pojedincima koji su pritom zasigurno riskirali vlastite živote - dokumenti su otkrivali niz afera: počevši od one da ljudi iz vrha vlasti organiziraju pomoć za ekstremiste do toga da je turska obavještajna služba planirala izvesti napade na vlastite snage (tzv. "napad pod lažnom zastavom") kako bi imali povod za ulazak s vojskom u Siriju.
Jedan od najvećih živućih novinara našeg vremena, dobitnik Pulizerove nagrade za međunarodno izvještavanje, Seymour Hersh, objavio je u travnju 2014. u uglednom britanskom žurnalu London Review of Books ogroman izvještaj u kojem je napad kemijskim oružjem u Siriji - onaj napad zbog kojega je cijeli Zapadni svijet bio spremna krenuti u vojnu agresiju na tu zemlju - dirketno povezao s turskim obavještajnim službama i militantima koji su s njima bili povezani.
U kontekstu cijelog rata u Siriji ovo je možda najvažniji i ključni izvještaj. Koliko medija ga je uopće spomenulo? Gotovo niti jedan veći utjecajniji medij nije htio imati s time nikakve veze - Hersha, kojeg su do jučer slavili kao simbol istraživačkog novinarstva, sada su posve izignorirali.
Kada je trebalo reći nešto protiv Erdogana tek se mali broj njih usudio, podobni mainstream ponašao se u vezi Erdogana isto kao što se podobni mainstream ponašao i prošlog stoljeća za vrijeme dolaska Hitlera na vlast.
Sada se desio pokušaj puča i u Turskoj se sve mijenja, kao i nakon svakog propalog puča. Erdogan je krenuo nemilosrdno - najmanje 50,000 ljudi postalo je meta progona, od vojske, obrazovanja do pravosuđa. Stotine mladih vojnika pučista - od kojih neki, kako tvrde, nisu ni znali da sudjeluju u puču već da se radi o vojnoj vježbi (tako im je rečeno od nadređenih) - sada se nalaze u pritvoru. Zapravo "pritvor" je blaga riječ - fotografije koje smo vidjeli podsjećaju na konclogore, a tamo možda čekaju svoje pogubljenje jer Erdogan upravo ozbiljno razmatra o ponovnom uvođenju smrtne kazne.
No, sada se događa još nešto - Erdogan je uvjeren da je Zapad zapravo protiv njega i da ga koristi samo u geopolitičke svrhe da bi ga se kasnije riješio kao što su se riješili i Saddama Husseina i brojnih drugih koji im više nisu bili potrebni. Stoga će sada zaokrenuti Tursku, od Zapada prema Istoku, zato naglo popravlja odnose s Rusijom, a možda u tom paničnom bijegu od sudbine čak i okonča agresiju protiv Sirije.
I tako je sada Erdogan, tek sada, napokon postao "diktator" i u očima Zapadnih medija. Sada se izvlače fotografije njegove glomazne nove predsjedničke palače, sada se spominju progoni... tek sada. No, dakako, ne spominje se sve - nikada se neće spominjati njegova agresija na Siriju, gdje je jedan od glavnih krivaca za stotine tisuća mrtvih.
Turska će se trajno promijeniti, a s ovim zadnjim promjenama promijeniti će se i odnos Zapada prema njoj. Turska će se pritom možda promijeniti znatno nagore, možda svjedočimo stvaranju diktature koja će nas podsjetiti na neke od najgorih i najopasnijih epizoda, i baš zato je bitno sada naglasiti da se to itekako moglo spriječiti, ali nitko nije mario.
D. Marjanović za advance.hr
_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.
|
FAQ
Postano: 11 ožu 2016 12:17 
