Deseci tisuća studenata u Čileu nastavili su svoju borbu za besplatno obrazovanje organiziravši niz prosvjeda u svim većim gradovima diljem zemlje. Marš u glavnom gradu Santiagu prošao je relativno mirno, no na nekim mjestima je došlo do sukoba između prosvjednika i policije.

Interventna policija tvrdi kako su ih prosvjednici napali s molotovljevim koktelima. Policija je pak na prosvjednicima upotrijebila suzavac i vodene topove.

Studenti u Čileu bore se za besplatno i visokokvalitetno obrazovanje još od 2011. Jučerašnji prosvjed bio je drugi veliki skup diljem zemlje ove godine. Informacije govore kako je na ulice u glavnom gradu izašlo oko 100,000 ljudi. Prosvjedi su održani i u drugim većim gradovima diljem zemlje, kao što su: Alparaiso, Concepcion, Temuco i Valdivia.

Studenti ističu kako je obrazovni sistem u zemlji nepošten te kako samo studenti iz privilegirane klase imaju priliku dobiti kvalitetno obrazovanje. Aktualni studentski prosvjedi koji traju već treću godinu za redom, najveći su prosvjedni pokret otkako se demokracija vratila u Čile 1990.







----------------------------------------------------------------------------------------------------------



Mda, u jamerici postoje tri faxa a sve ostalo je u rangu neke srednje skole.
Kod nas imamo FER i ... iii ....... i jebi ga mozda medicina?

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

11/9 koji se također ne smije zaboraviti: prije 40 godina imperijalistička zavjera u krvi je ugušila čileanski san o slobodi

Najbolji način da se sjetimo druga Allendea, Jare (pjesnika i gitariste iz Čilea, kojem su za vrijeme torture otkinuli prste na rukama), i Nerude, te da se demaskiraju laži, koje prikrivaju zločine imperijalizma, jeste da se udružimo u borbi protiv tih laži, ne zato da bismo nekog podržali, već da bi zaustavili agresiju, koja se ovoga puta obrušila na Siriju. Jednako rastojanje prema svima kao stav jednako je suučesništvu.

Upravo 11.rujna, prije 40 godina imperijalistička zavjera u krvi je ugušila san, čileanski san 'demokratske' revolucije - odnosno osvajanje vlasti od strane ljevice putem demokratskih izbora. Taj poraz, osim što je izazvao smrt tisuća Čileanca i predsjednika Salvadora Allendea te bacio Čile u dvadesetogodišnju moru brutalnog nasilja i bijede, imao je velik odjek među borcima na ljevici u europskim zemljama, što su vjerovali u legalnu revoluciju, kakvu je predlagao Salvador Allende, te su se i sami osjetili poraženi u borbi u kojoj su bili angažirani odnosno izdani u nadi, da je izbornom pobjedom moguće dovesti na vlast ljevičarsku vladu.

Možda je nakon te tragedije došlo do nestanka vjere u mogućnost radikalnih promjena unutar poretka institucionalne demokracije i vjerojatno je to bio jedan od razloga recesije, koju ljevica doživljava od sedamdesetih godina minulog stoljeća nadalje. Iz recesije, koja je tada započela, nismo izašli još ni dan danas.

Danas se prisjećamo lika Salvadora Allendea i zajedno s njim svih njegovih drugova iz borbe, koji su platili životom, utamničenjem, torturom i progonstvom vlastito uvjerenje u mogućnost radikalne, ali mirne promjene.

Duh Unitad Popolar (Narodnog Jedinstva, političke koalicije na čelu koje se nalazio predsjednik Salvador Allende) jasno je vidljiv iz stihova pjesnika i muzičara Vitora Jara. Pjesma je bila namijenjena Kubi i predstavljala je pohvalu kubanske revolucije, ali Jara pravi razliku i kaže: 'No mi nismo gerilci, i ovo ovdje nije Siera (planina), naša Siera su izbori i pobijedit ćemo po izbornim pravilima.'

Victor Jara, koji nije želio biti ratnik, već sudjelovati na izborima, bio je jezivo mučen i potom ubijen, prvih dana nakon puča, jer zločinci nisu mogli prihvatiti da narod pobijedi na izborima i tim putem dođe na vlast i ostane na vlasti u Čileu.

Da vlada Unitad Popolar – Narodnog jedinstva – ne smije potrajati, bili su već odlučili, prije no što je Allende i pobijedio, moćnici iz visokih krugova CIA-e i multinacionalnih kompanija, koji su imali vlastite interese u čileanskoj privredi. I doista, CIA je potrošila milijune dolara, a pare nije štedjela ni Bijela Kuća. Novci su bili dati izdavaču dnevnog lista 'El Mercurio'. On ih je dobijao već od 1970 godine, kako bi svaki dan napadao Allendeovu vladu.

Odmah nakon izbora jedan besraman zločin, ubojstvo generala Renéa Schneidera, vjeranog legalnoj vladi, otvorio je strategiju zategnutosti i tenzija u Čileu. Čim je Allende pobijedio i dobio razmjernu većinu, odmah je došlo do problema u upravljanju javnim dobrima, jer je demokršćanska partija (partija centra) stalno skakala s jedne strane na drugu (s ljevice na desnicu u opoziciji) i na kraju, kad je vlada došla u teškoće, uskratila joj je političku podršku i prepustila je vlastitoj sudbini.

Sada nije ni vrijeme ni mjesto da se iznesu svi dokumenti, koji pokazuju odgovornost Sjedinjenih Država u državnom udaru u Čileu, ali je Patricia Verdugo u knjizi 'Salvador Allende. Anatomija jedne urote, koju je organizirala CIA' sve opisala i objasnila, kako je u uredima i za stolovima CIA-e bio isplaniran i organiziran puč, koji je uzrokovao smrt tisuća i tisuća Čileanaca.

Postoji još jedan tekst, koji je danas teže pronaći: 'Imperijalizam protiv Čilea.Tajni dokumenti ITT', koji je izašao još 1973 godine, a koji iznosi dokumente telekomunikacijske multinacionalne kompanije i svjedoči o njenoj upletenosti u puč. I sam je Allende ovako govorio u Ujedinjenim Nacijama:
'ITT, gigantska multinacionalna kompanija, započela je, otkad je doznala za našu narodnu pobjednu, prijeteću akciju, udružena s fašističkim snagama. Gospodo zastupnici, optužujem pred savješću svijeta ITT, da u mojoj domovini želi izazvati građanski rat!'

Jako važne podatke daje i Saverio Tutino u knjizi 'Iz Čilea'. U njoj opisuje posljednje razdoblje vlade Salvadora Allendea, kad se na nju obrušila desnica sa svom svojom destabilizirajućom snagom i kad su se održavale protestne manifestacije, u kojima je na ulice izlazila 'dobra buržoazija' i udarala loncima, kako bi pokazala da su prazni i da joj nedostaje hrane. To se događalo, kad su štrajkovi kamionista blokirali snabdjevanje gradova. Njih su organizirali i snimali i davali im sredstva isti oni, što su poticali domaćice iz otmjenih gradskih četvrti (koje su na crnoj burzi nalazile sve što su željele, dok je u siromašnim četvrtima nedostajalo najosnovnijih prehrambenih artikala, usprkos velikog truda samoupravnih organizacija samog naroda). U to posljednje vrijeme Allende se našao u situaciji da mora kočiti krajnju ljevicu, koja je željela izabrati oružani put otpora i obrane vlade, a to je Predsjednik odbijao, bilo zbog svoje vjere u demokraciju, bilo zato što je shvaćao, da bi taj put značilo samoubojstvo.

S druge strane treba raščistiti i optužbe 's ljevice' upućene Allendeu, da je izdao drugove, koji su imali 'ekstremne' stavove, jer je čak u vlastitoj kući primao i borce organizacije MIR (ekstremne ljevice), kako ih policija ne bi uhapsila. Usprkos svih pokušaja destabilizacije čileanskog društva Allendeova vlada Unitad Popolar (Narodnog jedinstva) na izborima u mjesecu martu 1973 dobila je većinu (na manifestacijama podrške Allendeu mnogi su radnici marširali sa natpisima 'Vlada je u govnima, ali je to moja vlada', kako bi pokazali da je jedina postojeća alternativa izgubiti sve što se do tada postiglo, tijekom tri godine Allendeove vlasti). Baš je zbog te podrške naroda imperijalizam bio prisiljen da se odluči za puč.

Ujutro, 11 rujna vrhuška vojske, koja je jedva prije nekoliko dana bila potvrdila vlastitu vjernost vojničkom zakletvom legitimnoj vladi, započela je ustanak u Valparisu. A pomorski vojni ataše SAD-a u Čileu, Patrick Ryan, informirao je Pentagon ujutru, 11 rujna 1973 ovim riječima:
'Naš Dan D uspio je skoro savršeno'.

Ostatak je više manje poznata priča. Ovdje se neće govoriti o vlasti Pinocheta, niti o internacionalnim reperkusijama Plana Condor, terorističke mreže u koju su stupili neofašisti mnogih zemalja, pa i Italije. Ta je mreža ubijala izbjeglice iz Latinske Amerike, one koji su bježali od diktatura, po različitim zemljama. Ne treba se obazirati ni na klevete, kojima se i danas nastoji ocrniti Allendeovo ime.

Danas se treba sjetiti vlade Unitad Popolar – Narodnog jedinstva - zbog jedne male, ali toliko velike reforme: jamčiti pola litre mlijeka na dan svakom čileanskom djetetu. Dati djeci iz izbi (barros) sa periferije mogućnost da se bolje hrane i da rastu jednako kao i njihovi vršnjaci iz bogatih gradskih četvrti. To pola litre mlijeka postalo je simbol: simbol vlade koja voli svoj narod i koja, da bi zajamčila pola litre mlijeka na dan, kao i sve ostale reforme 'većeg' opsega, treba ogromne izvore sredstava, do kojih može doći jedino nacionaliziranjem čileanskog bogatstva. Jer jedino ako je bogatstvo Čilea ostajalo u Čileu (zato je trebalo spriječiti multinacionalne kompanije da ga pljačkaju), zemlja je mogla garantirati blagostanje cijelom svom narodu, a ne samo manjini bogataša, koji su uvidjeli da njihovim povlasticama prijete mjere, koje je donosila vlada Unitad Popolar – Narodnog jedinstva.

Ovako je Allende to objasnio u intervjuu Robertu Rosseliniju u proljeće 1972.
'Naša je definicija imperijalizma da je to posljednja faza kapitalizma. To je financijski kapital industrijaliziranih zemalja, koji traži teren za vlastite investicije u zemljama iz kojih se može izvući velik profit, to jest velika margina čiste zarade(...); a to su zemlje u razvoju, to jest zemlje koje prodaju sirovine. Jeftino prodajemo, a skupo kupujemo. Tako nas inflacija prisiljava da stalno moramo davati sve više sirovina kako bi uvezli istu količinu finalnog proizvoda. U zadnjih deset godina više je toga izvezeno iz zemalja Latinske Amerike no što je uvezeno. A sve to da bi se namirili krediti, profiti, amortizacije, osim doprinosa koje Latinska Amerika plaća, kako bi dobila poludržavne i državne organizme, koji će investirati u privatnu ekonomiju. Ta drama uzrokuje to, da Latinska Amerika svakim danom postaje sve siromašnija, dok se strani kapital konsolidira, a naročito se učvršćuje međunarodni kapital.'

Evo što je Allende kazao u Ujedinjenim Narodima 1972:
'Nalazimo se pred golemim sukobom velikih međunarodnih korporacija i država. Države moraju podnositi uplitanje u vlastite poslove tih kompanija, kad se radi o najvažnijm politikama, naime o politikama i o odlukama, koje se odnose na ekonomiju zemlje ili na vojnu politiku, o čemu odlučuju svjetske kompanije, koje ne pripadaju nijednoj državi. One za svoju djelatnost ne odgovaraju nijednoj vladi i njih ne kontrolira nikakav parlament i nikakva institucija, koja bi predstavljala kolektivni interes.

Ukratko, politička struktura svijeta je preokrenuta. Velike multinacionalne kompanije ne samo da napadaju interese zemalja u razvoju, već njihova nekontrolirana djelatnost , koja teži dominaciji, radi i djeluje i u industrijaliziranim zemljama, u kojima se nalaze njihova sjedišta.

Povjerenje koje mi imamo u sebe pojačava našu vjeru u velike humanističke vrijednosti i daje nam sigurnost da te vrijednosti moraju prevagnuti i da ne smiju biti uništene.'

Dakle multinacionalne kompanije i CIA, koje su izvršile državni udar, učinile su to simbolično i protiv te pola litre mlijeka na dan, jer je bilo nedopustivo da se dirne u privilegije manjine, kako bi većina dobila mogućnost da poboljša vlastiti život. A to su dobro shvatili čileanski radnici i proleteri i zbog toga je Allende dobio podršku naroda, uz koji je ostao vezan sve do kraja, kako to pokazuju njegove posljednje riječi, koje su uspjele izaći iz palače Moneda, gdje je odlučio ostati, umjesto da pokuša bježati i gdje je postao žrtvom pučista. Da li se ubio ili da li su ga ubili urotnici, na kraju nema važnosti: smrt Allendea je u svakom slučaju zločin imperijalizma.

Kad je doznao za puč, Allende je uputio u 7 sati i 55 minuta prvu poruku putem radia, u kojem je tražio od naroda, da ostane ujedinjen, da zadrži mir i da izbjegava provokacije i izrazio je vlastito povjerenje u vjernost vojske i njenu lojalnost prema zakonitoj vladi, dok u kasnijim porukama postaje jasno, kako Allende malo po malo shvaća, da se stanje naglo pogoršava i posljednja poruka, odaslana u 9 sati i 30 minuta otkriva nam čovjeka, koji, makar se osjaća poraženim i zna da mu je blizu kraj, ostaje dosljedan i čvrsto stoji pri svojim uvjerenjima. Evo te posljednje poruke:

'Sigurno je ovo zadnja prilika da vam se obratim. Zrakoplovstvo je bombardiralo antene Radia Magallanes. Ne govorim vam ovo s gorčinom nego kao netko tko je otkrio prijevaru. Neka ove riječi budu moralna kazna onima, koji su izdali vlastitu zakletvu: vojnici Čilea i komandanti vojnih snaga, admirale Merino, samoproglašeni komandante armije, gospodine Mendoza, kukavički generale! Mendoza je upravo jučer izrazio svoju lojalnost i privrženost zakonitoj vladi, a sad se samoinicijativno proglasio vrhovnim zapovjednikom karabinjera.

Pred tim činjenicama ne preostaje mi drugo nego da poručim radnicima: Ja neću odustati!
Budući da se nalazim u ovom historijskom trenutku , platit ću vlastitim životom svoju vjernost narodu. I kazat ću vam kako je sigurno da sjeme posijano u svijest i srce tisuća i tisuća Čileanaca neće moći biti do kraja iščupano.

Oni imaju snagu, mogu nas podložiti, ali društveni procesi ne mogu se zaustaviti ni zločinom ni silom. Historija je naša, a historiju pišu narodi. Radnici moje domovine, želim vam zahvaliti na lojalnosti koju ste mi uvijek iskazivali, na povjerenju koje ste u mene imali. U mene kao u čovjeka koji je jedino interpretirao vašu ogromnuu želju za pravednošću, prema čovjeku koji se zakleo, da će uvažavati Ustav i zakone i koji je to i učinio.

U ovom završnom času, posljednjem u kojem vam se još mogu obratiti, želim da iz ovih događaja izvučete pouku: strani kapital, imperijalizam, ujedinjen s reakcijom, stvorio je takvu klimu, kako bi oružane snage prekinule tradiciju, onu tradiciju koju im je pokazao general Schneider i koju je potvrdio komandant Ayala: oni su žrtve iste one socijalne sredine, koja danas iščekuje, uz pomoć stranaca, da ponovo osvoji vlast, kako bi nastavila braniti vlastite profite i vlastite privilegije(...). Pred tim činjenicama ne preostaje mi ništa drugo no da kažem jednu jedinu riječ radnicima (u tom času govor se više ne čuje dobro, sve jače odjekuju eksploziji bombi).
Sigurno će uspjeti ugušiti Radio Magallanes i miran metalni zvuk mojeg glasa više neće stizati do vas. Nije važno. Vi ćete ga i dalje čuti. Ostat ću zauvijek uz vas. U najmanju ruku sjećanje na mene bit će sjećanje na čovjeka, koji je bio dostojanstven i lojalan prema vlastitoj domovini.
Narod se mora braniti, ali ne mora biti žrtva.

Radnici moje domovine, vjerujem u Čile i u njegovu sudbinu! Drugi ljudi prevazići će ovaj trenutak, toliko gorak i siv, u kojem se izdaja nastoji nametnuti po svaku cijenu. Znajte, da će se prije ili poslije otvoriti široki putovi po kojima će koračati slobodan čovjek, čovjek koji će izgraditi bolje društvo.

Živio Čile! Živio narod! Živjeli radnici!
To su moje posljednje riječi (čuju se pucnjevi vrlo blizu) i siguran sam da moja žrtva neće biti uzaludna; siguran sam da će barem predstavljati moralnu pouku, koja će kazniti krivokletstvo, kukavičluk i izdaju'.

advance.hr

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.