Okupacija Sirije, da ili ne?

Lemi_O2

Najbolje što rusi trenutno imaju sigurno. Najbolji uopće, diskutabilno. Deployment u Siriji je prvenstveno radi ispitivanja operativne sposobnosti van matičnih baza u high utilisation uvjetima. Naravno, time potvrđuju i posvećenost sirijskom problemu unatoč svim negodovanjima Zapada. Osim toga, pošto se Su-35 nudi Indiji, Kini, Brazilu.... dobro je i za marketing i moraju ga prodati u većim broju van. Rusija trenutno vapi za lovom izvana uslijed ogromnih troškova sveobuhvatne modernizacije OS, i angažmanu na Krimu, Ukrajini, Baltiku, Siriji. Polako upadaju u spiralu rata kao i USA.
EDIT: a i nakarikali su ga naoružanjem, koliko se vidi full oprema

: 2x R77, 2xR27 i 2xR73.

Kinta

Turski premijer Ahmet Davutoglu poručio je kako će Turska braniti "svoju braću u Aleppu" te na taj način im vratiti "povijesni dug" zbog njihove pomoći u obrani zemlje početkom 20-og stoljeća.

"Uzvratiti ćemo povijesni dug. Jednom su naša braća iz Aleppa branila gradove Sanliurfa, Gaziantep i Kahramanmaras, a sada ćemo mi braniti herojski grad Aleppo. Cijela Turska stoji iza branitelja Aleppa", poručio je Davutoglu.

U svom govoru očito se referirao na epizodu iz Prvog svjetskog rata i događaje nakon njega kada su zauzeli turske gradove koji su se nalazi pod kontrolom saveznika. Upravo u ta tri grada turski nacionalisti su pogubili tisuće Armenaca što je bio dio armenskog genocida kojeg Turska ni dan danas ne priznaje.

No, njegova aktualna izjava je na neki način potvrda ranijih ruskih informacija. Podsjetimo, prije manje od tjedan dana Rusija je poručila kako Turska gomila vojsku na granici sa Sirijom.

Kinta

Vatreno krštenje ruskog tenka T-90 A: Sirijska vojska prokrčila put do Aleppa na Jeljcinovom "Vladimiru"

Napredovanje sirijske vojske prema granici s Turskom i zauzimanje gradova Nubul i Al Zahra bilo je brzo i silovito zahvaljujući ruskim tenkovima T-90A, suglasni su različiti vojni izvori. Informacije o sirijskim posadama u ruskim tenkovima pojavile su se još krajem prošle godine, a sada je to i potvrđeno u ruskom Ministarstvu obrane.

Dok je ruska vojna intervencija u Siriji bila još u začetku, zapadni obavještajni izvori javljali su o dolasku kubanskih tenkista koji će upravljati ruskim oklopima, ali se pokazalo da su to izmišljotine. No, prisustvo T-90A nije upitno, samo što za njihovim komandama sjede Sirijici, a ne Kubanci.

Riječ je o jednoj od desetak modifikacija osnovnog tenka ruske vojske T-90 poznatog i kao 'Vladimir'. Taj naziv je tenku nadjenut po imenu njegovog glavnog konstruktora Vladimira Potkina, dok je službenu oznaku T-90 predložio osobno nekadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin 1992. godine kada je tvornica 'Uralvagonzavod' započela njegovu serijsku proizvodnju za rusku vojsku.

Prije toga provedeno je trogodišnje ispitivanje novog tenka tvorničke oznake 'Objekt 188' koji je predstavljao 'duboko modernizirani' T-72B na kojem je usavršena automatska paljba i povećana efikasnost zaštite ugradnjom optičko – elektronskog kompleksa 'Štora-1'.

Kada je riječ o modelu T-90A koji se pokazao vrlo efikasnim u ratnim djelovanjima u Siriji, njegova proizvodnja započela je 2004. godine, kao unaprijeđena verzija 'Vladimira'. Njegova ratna premijera odigrana je u borbama za Aleppo.

'Koristeći superiornost T-90A sirijska vojska i njeni saveznici opkolili su važne gradove Khan Al-bitumen i All Karasi blizu autoceste Aleppo – Damask', posvjedočio je neimenovani ruski izvor u vojsci. Prva neslužbena izvješća o uporabi T-90A stigla su u studenom prošle godine iz iranskih izvora, ali Rusi nisu ništa komentirali.

Izvori iz ruske vojske naveli su 5. veljače da su krajem 2015. isporučili Siriji veliki broj T-90A. Svi isporučeni tenkovi do tada su djelovali u sastavu ruske vojske, a nakon što su otpremljeni u Siriju osigurali su uspjeh jurišnih skupina tamošnje vojske.

Osnove odlike T-90A u odnosu na originalnog 'Vladimira' su snažniji dizel motor V-92S2F sa 12 cilindara (1.130 ks pri 2.000 okretaja u minuti, umjesto 840 ks) ojačana kupola i oprema za toplinsko snimanje. Poboljšan oklop i dinamična zaštita treće generacije učinili su ovaj ruski tenk otpornim na projektile kalibra 120 mm kakve ispaljuju američki M1 Abrams (M829A2) ili njemački Leopard 2 (DM43A1).

Dinamična zaštita treće generacije 'Štora' (zavjesa) omogućila je efikasnu obranu od najnovijih američkih protutenkovskih vođenih raketa tipa TOW-2A i HOT-2. Iranska novinska agencija Fars navodi da su sirijski pobunjenici u prethodnih pet godina rata dobili više od 9.000 protutenkovskih sustava TOW i prijenosnih bacača granata M-79. Njihova uspješna primjena protiv ruskih tenkova T-55 i T-72 u sastavu sirijske vojske bila je razlogom da se na ratište pošalju bolji T-90A.

Prema riječima ruskog vojnog komentatora Alekseja Rama, Rusi su u Siriju poslali T-90A, a ne naprimjer T-72B3, baš zbog efikasne dinamične zaštite i jakog frontalnog oklopa. On je objasnio da će sirijski T-72 morati biti dorađeni ugradnjom posebne zaštitne instalacije. Ova revizija omogućit će posadi tenka da detektira lasersko zračenje usmjereno na tenk, te da aktivira dimnu zavjesu ili da izazove smetnje emitiranjem infracrvenog zračenja. Prema Ramu, ova zaštita bi trebala dati posadi i šansu da napusti tenk prije vatrenog udara.

On tvrdi da teren dopušta vrlo aktivnu i efikasnu uporabu ruskih tenkova u Aleppu, Idlibu, Hami i Homsu, ali da su glavni napori usmjereni na Aleppo i Latakiju. 'Kako bi se spriječio daljnji utjecaj Turske potrebno je zauzeti Aleppo, a to je ravan teren gdje je upotreba tenkova moguća. Ako se uzme Aleppo propasti će sva nastojanja Turske da opskrbljuje pobunjenike. Nakon toga s pobunjenicima se može razgovarati s pozicije sile', rekao je Ram.

On je dodao da snaga T-90A nije u broju komada, nego u izvrsnim borbenim karakteristikama i djelovanju u svim vremenskim i klimatskim uvjetima. Tenkovi T-90A u Siriju su dopremljeni iz Sibira, kako navode ruski vojni izvori.

Na tenkove T-90A ugrađen je i napredni sustav za daljinsko detoniranje 'Ajnet' koji omogućava operateru u kupoli da uz pomoć laserskog daljinomjera izmjeri distancu od protuoklopnih projektila, te da ga ručno ili automatski presretne i uništi dok je još u zraku. Ovaj sustav može se koristiti kao zaštita od neprijateljskog pješaštva, oklopnih jedinica i helikoptera.

Vojni analitičar Roman Katkov navodi da je strojeve T-90A u Siriji hitno potrebno opremiti dodatnom zaštitom na bokovima i odzada što bi povećalo njihovu učinkovitost i kako bi bile izbjegnute nepotrebne žrtve.

Američki novinar specijalist za vojne teme Tyler Rogoway ocijenio je još prije dvije godine da bi Pentagon trebao nešto naučiti od Rusa navodeći da je njihov T-90 u svim svojim poboljšanim verzijama štedljiv, jednostavan i opasno učinkovit. Za T-90 Rogoway kaže da je jednostavniji i pouzdaniji od starog modela T-72, te složeniji od T-80. Za T-90 kaže da je nastao u braku klasične sovjetske pojednostavljene pouzdanosti i hibridnih high-tech tehnologija, prema inicijativi Vladimira Putina da se modernizira ruska vojska.

Ruska strategija da imaju samo jedan glavni borbeni tenk u proizvodnji doprinijela je , smatra Rogoway, da se razviju unaprijeđene verzije učinkovitog T-90 koje uravnotežuju sposobnosti i složenost s troškovima. On je istaknuo kvalitetu ruskog 'sanwich' oklopa načinjenog od kompozitnih materijala, koji je u isto vrijeme čvrst i relativno lagan, te otpornost zavarene kupole, koja je tradicionalno bila slaba točka tenkova.

Ekonomičnost potrošnje goriva također je kvaliteta ruskog tenka T-90A, koja mu omogućava da pređe 640 km s punim rezervoarom. Rogoway je naveo da ruska ekonomičnost troškova i efikasnost strojeva počivaju na dodavanju novih slojeva tehnologije na postojeći model, nasuprot 'egzotičnom' i preskupom razvoju posve novih koncepta koji odlikuju američku vojnu proizvodnju.

Uspoređujući cijenu T-90 s američkim M1 Abramsom, Rogoway tvrdi da je ruski tenk dvostruko jeftiniji, te da može izvršiti 80 posto tenkovskih borbenih zadataka iz udžbenika, što je prema njegovom mišljenju vrlo relevantan koncept. On je naveo da je žalosno što SAD i dalje proizvode Abramse, kojih je već previše, umjesto da se posvete jeftinijem i učinkovitijem konceptu. Sve ovo Rogoway je napisao prije nego što je znao za ruski novi tenk T-14 Armata, koji je također zasnovan na ideji univerzalne platforme s više verzija.

T-90A s punim borbenim kompletom težak je 48 tona (Abrams 68 t), ima tročlanu posadu, naoružan je topom glatke cijevi sa žiroskopom kalibra 125 mm, te strojnicama kalibra 7,62 mm. Kada je spremljen za borbu tenk nosi najmanje 40 granata tipa BPS, OFS, BKS i UR, te 2.800 metaka kalibra 7,62. Na cesti tenk može razviti brzinu do 60 km na sat, te može precizno gađati topom do 3.500 do 5.000 metara, zavisno od vrste nišana, a krajnji nišanski domet topa je oko 7.500 m.

U ruskoj javnosti postavljeno je pitanje zašto je vojska u Siriju otpremila T-90A, a ne visokobudžetnu moderniziranu verziju T-72B3, za koju se vjeruje da je još bolja i efikasnija. Odgovor bi mogao biti da još nije vrijeme da se trguje sa T-72B3, ali i da su T-90A dovoljno dobri da završe posao. Ukrajinska vojska svojevremeno je obavijestila javnost o djelovanju T-72B3 na svojoj teritoriji, te tvrdila da je neke zarobila.

Borbe u Siriji prilika su za SAD i Rusiju da u ratnim uvjetima isprobaju svoja nova oružja i provjere njihovu efikasnost, te da se u izravnom nadmetanju izbore za što veće povjerenje kupaca na svjetskom tržištu oružja. Moskva je to otvoreno stavila do znanja, navodeći da im je Sirija idealan poligon za vježbanje.

Verzije ruskih T-90S i T-90SA već se nalaze u vojskama Indije, Azerbejdžana, Alžira, Turkmenistana i Ugande, dok je samo ruska vojska do sada koristila T-90A. Borbena upotreba ovog tenka u Siriji praktički znači da je on sada izašao na svjetsko tržište oružja, te da je pitanje vremena kada će Rusima početi stizati narudžbe iz inozemstva. Ruska vojska prošlog mjeseca je priopćila da se oko 400 komada oklopnih jedinica, uključujući T-90A, nalaze u bazi u Abhaziji gdje se provode vojne vježbe.

Spomenuti modeli u drugim vojskama, nisu imali ratnu primjenu, a osnovnu verziju T-90 ruska armija prvi puta je upotrijebila u borbenim uvjetima tijekom rata u Čečeniji. Na temelju zahtjeva tadašnjih ratnih posada izvršena su sva kasnija poboljšanja i jačanja oklopa na T-90.

Što se tiče pobunjenika u Siriji njima je dopalo da budu na meti najnovije ruske ratne tehnike, pa ih se napada balističkim projektilima, robotima, lovačkim zrakoplovima Su-35, tenkovima T-90A, a uskoro vjerojatno i raketama s ruske podmornice 'Rostov na Donu' iz sastava crnomorske flote, za koju ruski izvori tvrde da je u prosincu ušla u Sredozemlje. Bez obzira na to kakvim pješačkim naoružanjem i topništvom su opremljeni, njima je izgleda pripala uloga topovskog mesa u ovom ratu, u kojem su im šanse za pobjedu sve manje.

Vladimir J. za advance.hr

Izvori:
http://www.gazeta.ru/army/2016/02/05/80 ... l#comments
http://www.armsexpo.ru/news/protivodeys ... go_t_72b3/
http://vpk.name/news/146087_Pochemu_v_S ... T72B3.html
http://foxtrotalpha.jalopnik.com/what-a ... 1540829820
http://rbth.com/defence/2016/02/09/t-90 ... ppo_566129

Kinta

Turska vojska danas je, prema izvorima kurdskih izvora, granatirala kurdske mete u blizini grada Azaz na sjeverozapadu Sirije, prenosi RT.

Kurdski izvor navodi kako je granatiranje potrajalo ukupno 3 sata. Ističe kako su artiljerijom tukli preko granice. Mete su bila kurdska naselja Malikiya i Tannab, navodi drugi kurdski izvor.

Nadalje, jedan neimenovani izvor iz turske Vlade potvrdio je u razgovoru za Reuters kako je turska vojska tijekom današnjeg dana garantirala kurdske položaje u Siriji.

Drugi izvori prenose kako su turske snage granatirale sirijsku zračnu bazu Menagh, koja se nalazi južno od grada Azaza, a ovog tjedna je pala u ruke Kurda.

Podsjetimo, Turska sirijsku kurdsku organizaciju PYD smatra terorističkom skupinom.

Kinta

Nešto se ima za reći i vrlo je važno: Ako Zapad dozvoli Turskoj da vojskom zgazi demokratsku revoluciju u Sirijskom Kurdistanu doći će do propasti ideološkog ustroja Zapadnog svijeta

Nešto se ima za reći i vrlo je važno. Riječ je o jednom specifičnom razvoju sukoba na prostoru Sirije, razvoju s kojime valja upoznati što veći broj ljudi, publiku izvan okvira geopolitičkih entuzijasta i općenito osoba koje prate aktualna vanjskopolitička zbivanja. Važno je jer tragedija kojoj upravo svjedočimo čak je i veća od "uobičajene" patnje tamošnjeg stanovništva - ono što se dešava većim intenzitetom posljednja 3 dana, a manjim već nekoliko godina, prijeti razmotavanjem i razmontiravanjem same esencije modernog ideološkog ustroja Zapadnog svijeta, nečega što je često kronično u konfliktu između teorije i prakse, ali ipak predstavlja niz vrednota prema kojima nastojimo koračati u budućnost.

Svaki sukob ima svoje strasti, preference, mitove i pretpostavke, ali u slučaju Sirije, kada sve to ogolimo, imamo zapravo surovu bitku za geostrateške i ogromne gospodarske interese. Počnimo s time jer ta istina je sirovija od svih drugih.

Druga istina je ona vezana uz pozitivne i negativne aktere. Ta istina je podjednako sirova, ali možda malo teža za prihvaćanje jer smo, često, mentalno kodirani da na rat gledamo kao na neku vrstu naročito brutalne utakmice u kojoj je i smrt jedan od načina sakupljanja bodova. Ta istina nam govori da u sirijskom sukobu zapravo i nema pozitivnih aktera već samo raznih varijacija negativnih.

S jedne strane imamo Zapadne sile i regionalne sunitske sile - SAD, Francuska, Britanija, Turska, Saudijska Arabija, Katar itd. S druge strane imamo Istočne sile i regionalne šijitske sile - Rusija, Kina, Iran, Irak.

Kada jedna strana za ovu drugu kaže da širi destabilizaciju, potpaljuje sukob i da je odgovorna za više stotina tisuća mrtvih u Siriji - u pravu je, koja god strana da iznosila optužbu.

Naravno, kako nam i pokazuje načelo druge sirove istine o varijacijama negativnosti kod uključenih aktera, ne možemo reći da su svi isti. Sigurno aktivnost libanonskog Hezbollaha nije u toj mjeri negativna kao aktivnost ISIL-a koja ne samo da ubija sve pred sobom već i aktivno uništava kolektivnu ljudsku povijest i civilizaciju dižući u zrak antičke spomenike koji su preživjeli tisuće godina kojekakvih drugih tragedija.

Ipak, obje ove borbene skupine, kao i sve druge, djeluju zbog interesa. Ista stvar vrijedi i za iranske savjetnike na terenu, i za američke i ruske snage u zraku, i za katarsko slanje oružja Islamistima, i za sve druge aktivne i manje aktivne sudionike u ovom sukobu.

Dakako, nitko od sudionika ne može otvoreno reći "borimo se za specifične vlastite interese". To tako ne ide. Svaki sukob se mora nekako opravdati, a ta opravdanja dolaze u vidu raznih moralnih, političkih, ideoloških i drugih stavova. Dakle, svako ratuje po sloju ideologije koja ga štiti od percepcije da je samo gramzljivi tiranin koji želi još veći prostor, još veći utjecaj, još više energenata za sebe itd.

ISIL, Al-Qaeda i druge ekstremističke skupine tako tvrde da se bore za Islam i za Boga, dok u stvarnosti ratuju za određene političke i ekonomske interese vrlo moćnih regionalnih sila i elita.

Rusija i Iran tvrde kako brane legitimitet sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i kompletan međunarodni pravni poredak jer je Sirija, navode, napadnuta izvana. U stvarnosti zapravo brane svoje interese. Rusija preko Sirije ima izlaz na Mediteran, što je geostrateški neprocjenjiva važnost, a tu su i brojni drugi interesi počevši od njima lojalnih vlasti u Damasku do činjenice da se preko Sirije neće izvoziti katarski plin u Europu (što bi po rusku ekonomiju bio veliki udarac) dok je Bashar al-Assad na vlasti.

Zbog brojnih interesa Siriji pomaže i Iran koji je uvijek predan izvozu svoje revolucije, a izvoz iste se najbolje odrađuje na prostorima Bliskog istoka gdje žive šijiti što nam puno govori o ograničenom dosegu i ograničenoj privlačnost te revolucije.

Za Kinu, koja se možda nada da će njene kompanije odraditi ogroman posao ponovne izgradnje Sirije, također vrijede ista interesna načela.

No, kada govorimo o Zapadu, zemljama kao što su SAD i Francuska, one ne mogu tek tako "besramno" ući u sukob i konstatirati da imaju pravo pustošiti svijetom u ime svojih interesa, mada upravo to i rade. Jednostavno mora postojati jedan veo ideala koji bi bio toliko uzvišen da je u stanju opravdati sve najgore što jedan rat donosi.

Taj veo ideala tkan je desetljećima na Zapadu, a riječ je o velu demokracije i ljudskih prava. Da, za vojne stratege i političare koji se nalaze u šakama kojekakvih ekonomskih interesnih lobija, od vojnih do naftnih, ovo je sve skupa jako smiješno i spremni su ponavljati mantru do beskonačnosti mada u isto vrlo slabo vjeruju.

No, ne može sve biti samo oportunistički veo, nešto mora biti i konkretno. Ako su se ideali demokracije i ljudskih prava do sada koristili kao nešto čime bi se uspješnije krenulo u vojne pohode, ti ideali su se svakako utaborili u Zapadnom društvu jer većina ljudi iste doživljava krajnje ozbiljno. Možda je riječ o nuspojavi propagiranja istih, ali isti su sada stvarnost i za iste su mnogi spremni zalagati se.

Što to sve znači? To znači da je Zapadnim silama lako krenuti protiv vladajućih sistema kao što su onaj sirijski, iranski, kineski ili ruski jer svi oni, itekako, kaskaju za idealima demokracije i ljudskih prava. Da na Zapadu također postoji puno problema kada je riječ o implementaciji spomenutih ideala, ne treba posebno ni govoriti, ali to u ovom kontekstu nije ni važno. Naime, ako se ljudska prava i demokracija barem nominalno zagovaraju na Zapadu, to je već dobro, to je korak naprijed prema usavršavanju puta prema implementaciji istih.

Zato Zapad i može s tolikom žestinom kritizirati sirijsku vlast, pa i aktivno oružano pomagati oporbu, jer demokracija i ljudska prava nisu nešto što je na visokom stupnju razvoja u Siriji. Lako je reći da je tome krivac Assad i njegova vladajuća elita, jer to je i točno. Dakako, Zapad pritom naoružava oporbu koja je korak iza. Naime, Sirija pod Assadom ima u pojedinim slučajevima poprilično razvijena ljudska prava, recimo kada je riječ o pravima žena u društvu ili religijskih manjina.

Zbog te činjenice se moglo Assada natjerati da krenu u još veću demokratizaciju zemlje, to se moglo na razne načine, a ne naoružavati njegove protivnike koji bi, kada bi došli na vlast, vratili Siriju desetljećima, ako ne i stoljećima, unatrag.

Na tom koraku se Zapadno vodstvo "otkrilo", tu su pokazali da su im demokracija i ljudska prava važni tek djelomično, tek tradicije zagovaranja radi, dok su u stvarnosti željeli srušiti Assada svim sredstvima, dopuštajući čak i to da njihovi saveznici u regiji - prije svega Turska i Saudijska Arabija - pomažu i ekstremne islamističke skupine koje nikada i nipošto ne bi provele demokratizaciju Sirije koja je danas, pod Assadom, još uvijek formalno sekularna država.

Nešto sekularno na Bliskom istoku? Pa to je fenomen kojeg je trebalo iskoristiti kao odskočnu dasku za daljnji progres, a ne za uništavanje takve zemlje i takvog dostignuća. Brutalno strog sekularni režim daleko će prije prerasti u blaži oblik sekularne vlasti nego što će se to ikada desiti u slučaju brutalnog strogog islamističkog režima, zar ne? To je osnovna logika.

No, poanta ovog teksta je zapravo nešto drugo. Recimo da Zapad smije kritizirati i Siriju i Iran i Rusiju i sve drugo što ne upada u njihov spektar implementirane demokracije i ljudskih prava. Može, ali onda mora biti ekstremno dosljedan svojim potezima jer u protivnom će se cijela ideološka struktura Zapadnog svijeta urušiti kao kula od karata. Koliko god nekima takva ideja zvučala primamljivo, koliko god neki željeli da "maske padnu", to ne bi nipošto bilo dobro za svijet u kojem živimo.

Milijuni i milijuni mladih ljudi na Zapadu odrastaju s idejom da su demokracija i ljudska prava nešto za što se valja boriti i to je resurs koji se nipošto ne smije iznevjeriti. Dakako, te iste ljude je iznimno lako izmanipulirati da se antagonistički postave prema zemljama i režimima gdje tih vrednota nedostaje, to je razumljivo i očekivano u svijetu gdje su veliki mediji toliko kompaktno umreženi te toliko jednoglasno prozivaju jednu po jednu državu, nikada ne sve njih zajedno. Danas je na meti Sirija i sirijska vlast, ali ne Saudijska Arabija i saudijska vlast - prvi su neprijatelji, drugi su saveznici, mediji su tako odlučili, tako je njihova s politikom povezana vlasnička struktura odlučila, a mladi ljudi željni istinske demokracije i ljudskih prava djeluju iskreno i humano, mada krajnje naivno.

No, veliki problem desiti će se u trenutku kada Zapad postane akter koji ekstremno pogazi svoju dosljednost. To se pak dešava upravo sada, već treći dan u nizu.

Turska pod vodstvom islamističkog predsjednika Erdogana slovi kao važan geostrateški saveznik Zapada. Dakako, dovoljno je pogledati kartu svijeta i postati će nam jasno koliko je Turska važna, no, da li je važnija od ideala koji su skrojili moderni Zapadni svijet (mada ti ideali, kako smo već i istaknuli, nisu iskreno implementirani)?

Ne, nije i ne smije biti važnija. Zapad bez ideala demokracije i ljudskih prava pretvorio bi se u barbarstvo preko noći, ostao bi samo ogoljeni kapitalizam. Sjećate li se što se dešava s društvom kada se kapitalizam uspije otarasiti demokracije i ljudskih prava? Upravo tako, sistem koji tada dolazi na snagu se naziva fašizam, a svaka normalna osoba, svaka imalo ljudska osoba, radije će živjeti u sistemu gdje se demokracija i ljudska prava bar djelomično poštuju nego u fašizmu.

Što se sada događa? Turska vojska napada, artiljerijom preko granice, položaje sirijskih Kurda na sjeveru Sirije. I? Zašto to prijeti samoj srži Zapadnog svijeta? Zato jer se tu lome iluzije o ideologiji i njenom statusu. Naime, Zapad već nekoliko godina intenzivno pomaže sirijskim Kurdima, uključujući i oružjem, da se obrane od hordi ISIL-a i drugih ekstremističkih skupina.

Zapad je još na početku davanja potpore sirijskim Kurdima poručio da je ovo jedina skupina koja je zapravo uistinu demokratska i uistinu se zalaže za ljudska prava. To je točno, sirijski Kurdi prednjače nad svim akterima u ovoj regiji.

Sada, nakon svega što su sirijski Kurdi prošli, Turska im prijeti invazijom, agresijom, potpunim uništenjem. Drugim riječima, Turska prijeti da će ugušiti demokratsku revoluciju koja je niknula i procvjetala na prostoru Sirijskog Kurdistana, na prostoru kojeg Kurdi zovu Rojava.

Turska ove Kurde smatra "teroristima", unatoč činjenici da isti dobivaju aktivnu potporu od Zapada i unatoč činjenici da se Zapadni dužnosnici sastaju s predstavnicima sirijskih Kurda.

Zapad si ne smije dopustiti da Turska prijeti i napada sirijske Kurde jer time dopuštaju da Turska prijeti i napada sami temelj vrednota za koje Zapad tvrdi da moraju biti univerzalne - demokracija i ljudska prava.

Postavlja se pitanje: Koliko još dugo će Zapad, zbog geostrategije i turskog položaja na karti svijeta, tolerirati Erdogana i njegovu politiku sile? Zapad se već srozao drastično kada su dozvolili da Turska, članica NATO-a i kandidatkinja za ulazak u EU, provodi opći progon vlastitog stanovništva, bilo da se radi o političkim disidentima, novinarima neistomišljenicima ili pak o Kurdima koji žive unutar Turske.

No, dozvoliti Turskoj da silom uništi demokratski procvat na prostoru Sirijskog Kurdistana je apsolutno nedopustivo. Zapad se od takve veleizdaje svojih ideala neće moći oporaviti.

Zbog svega toga sada je trenutak da Zapadni intelektualci i kvazi-intelektualci, ali i svi oni koji već godinama rade kao kolumnisti beskonačno propovjedajući važnost demokracije i ljudskih prava primajući svoje mjesečne plaće zahvaljujući kojekakvim državnim poticajima, EU projektima i sponzoriranju Zapadnih ambasada - sada je vrijeme da svi oni zajedno kažu nešto po ovom pitanju, da izvrše pritisak na kompletnu Zapadnu nomenklaturu dok stvari još uvijek nisu otišle predaleko. Možda time neće učiniti ništa i možda se Zapadni lideri neće ni osvrnuti, ni na njihove apele ni na tursku vojsku koja se upravo sprema preći granicu, ali svejedno - nešto se ima za reći i vrlo je važno, ako ništa drugo neka se zna da se pokušalo sve, sve kako bi se spriječila katastrofa i gaženje nečeg što predstavlja najviše vrednote kojima, navodno, težimo u razvijenom Zapadnom društvu.

D. Marjanović za advance.hr

Kinta

Američki državni tajnik John Kerry rekao je jučer kako su on i njegov ruski kolega, Sergej Lavrov, dogovorili uvjete o obustavi sukoba u Siriji te kako se nalaze bliže prekidu vatre no ikad ranije.

No, u međuvremenu sukobi i dalje traju diljem zemlje. Jučerašnji dan donio je velik broj civilnih žrtava u terorističkim napadima koji su pogodili gradove Homs i Damask. U Homsu je ubijeno najmanje 59 osoba dok je u Damasku, prema zadnjim informacijama, ubijeno najmanje 87 osoba.

Kasnije tijekom dana odgovornost za napade u oba grada preuzela je teroristička organizacija ISIL.

Neki ističu, uključujući i sirijske dužnosnike, kako teroristi ovim napadima nastoje spriječiti potencijalni dogovor o primirju između vlasti i opozicije.

Kinta

Točno u ponoć prema lokalnom vremenu u Siriji je na snagu stupio prekid vatre dogovoren između SAD-a i Rusije. Velika tišina nadvila se nad Sirijom, po prvi put nakon više godina rata, potvrđuju izvori. Sama činjenica da je primirje odmah uspješno stupilo na snagu i da, za sada, nema informacija o kršenjima, je velika stvar.

Podsjetimo, primirje se ne odnosi na terorističke skupine kao što su ISIL i Al-Nusra Front. Tijekom jučerašnjeg dana UN Vijeće Sigurnosti jednoglasno je usvojilo rezoluciju u kojoj se poziva sve sukobljene strane da prihvate prekid vatre.

Navodi se kako će Rusija i SAD zajedno nadzirati primirje u Siriji te će razmjenjivati informacije po tom pitanju.

Specijalni izaslanik UN-a za Siriju, Staffan De Mistura, rekao je jutros na konferenciji za novinare u Ženevi kako su žarišta u Siriji "odjednom utihnula" nakon ponoći. Samo dan prije vodili su se žestoki sukobi. Opozicijski izvori također javljaju kako je "neuobičajena tišina" zavladala velikim sirijskim gradovima.

Za očekivati je moguća kršenja prekida vatre, no najvažnije pitanje biti će koliko će dugo takva kršenja trajati i hoće li se moći brzo staviti pod kontrolu. Mnogi su skeptični, no možda se primirje ipak održi, što bi bila izuzetno pozitivna vijest za narod Sirije.

Ovo je samo još jedan pokušaj u nizu, ali definitivno najambiciozniji pokušaj do sada i izgleda da obje strane, po prvi puta, zaista žele konkretan prekid vatre.

Kinta

Analiza povijesne odluke: Zašto se Rusija povlači iz Sirije?

Rusija povlači svoje snage iz Sirije (barem dio) - to je vijest koja je jučer šokirala svijet diplomacije i vanjske politike. Što to znači? Zašto sada? Je li ovo ruska pobjeda ili poraz? Je li ovo kraj rata u Siriji? Pitanja je mnogo i na sva ćemo nastojati ponuditi odgovor na temelju brojnih informacija koje pristižu kroz noć.

Povlačenje snaga iz Sirije najavljeno je formalno, na najvišoj razini - ruski državni mediji jučer su objavili snimku sastanka na kojem su bili prisutni ruski predsjednik Vladimir Putin, ministar obrane Sergej Šojgu i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.

Pri analizi ovako važnih događaja svaki detalj je bitan, pa tako i simbolika. Činjenica jest da je jučerašnji emitirani sastanak okupio troje najviših ruskih dužnosnika, samim time se ruskoj javnosti i ostatku svijeta poručuje da je ovo vrlo važna odluka, ali i konkretna odluka koja nije podložna većim izmjenama i dopunama.

Putin je želio dati težinu ovoj odluci. Želio je da vijest o povlačenju ruskih snaga iz Sirije bude šok na svjetskoj pozornici, ali ne i predmet širokih debata poput "Hoće li se ruska vojska zaista povući iz Sirije?". Nadalje, svojim najvišim ministrima nije poručio da se počnu pripremati za povlačenje ruske vojske iz Sirije - naredio je da povlačenje mora početi odmah, već idućeg dana.

Dakako, dio ruskih snaga će svakako ostati na prostoru njihove dvije vojne baze - one u luci Tartus, koje imaju još od sovjetskog doba, i ove nove nedaleko od grada Latakije. No, sudeći prema Putinovom komentaru, većina ruskih snaga trebala bi se početi danas povlačiti. Znači li to da odlaze i svi vojni zrakoplovi, kao i protuzračni sustavi S-400? Tempo povlačenja nije specificiran i jasno da Rusija neće baš u jednom danu povući svu svoju glavnu opremu, niti to želi, ali proces ipak počinje danas.

Krenimo na glavno pitanje - zašto? Zbog vrlo jasnog cilja, da daju snažnu potporu i što je više moguće osiguraju uspjeh aktualnog mirovnog procesa. Upravo tako, Rusija nije zainteresirana za nekakvu veliku trijumfalnu pobjedu sirijske vojske koja bi vratila kontrolu nad svakim kvadratom Sirije - ne, Rusija prije svega želi što bržu stabilizaciju Sirije s elementima koji su njoj bitni, a glavni element je opstanak trenutačno vladajuće nomenklature jer to je, u konačnici, opis ruske pobjede u Ratu u Siriji.

Assad odlazi - pobjeđuje Zapad, Assad ostaje - pobjeđuje Rusija. To su uvjeti za pobjedu u ratu i svima su jasni već duže vrijeme. Rusija je sada uspjela postići ono što je htjela. Sirijska sekularna vlast i sirijska ujedinjena sekularna država je očuvana, spašena je od agresora i agresor je već priznao poraz kada je pristao na mirovne pregovore s predstavnicima vlasti koje je htio pod svaku cijenu eliminirati.

Ruska vojna kampanja postigla je to da je Zapad sretan da Assad uopće želi mirovne pregovore u ovom trenutku, a prije ulaska Rusije u rat nisu znali reći ništa drugo osim "Assad mora otići", puštajući pritom da se gomilaju žrtve u Siriji iz dana u dan, iz godine u godinu.

Rusija je, u nešto manje od pola godine, fizički eliminirala svaku konkretnu prijetnju vlastima u Damasku. Najveća prijetnja je, dakako, bio ISIL. Ova teroristička super-vojska ekstremista djelovala je nezaustavljivo do pojave ruskih snaga u Siriji.

Moskva je shvatila koji stravičan plan je Zapad pripremio za Siriju - da, SAD i njihovi europskih saveznici bili su spremni uništiti ISIL, jer ipak s ISIL-om neće koegzistirati, ali ne odmah, bili su također spremni pustiti ISIL-ove horde da se probiju do Damaska, da ga opustoše, da odrube sve sekularne glave u tom gradu. Tek onda bi uslijedila konkretna američka vojna zračna sila, ona koja briše s lica zemlje kao što je brisala po Libiji 2011. godine.

Rusija je shvatila da SAD neće zaustaviti ISIL i stoga nisu imali drugog izbora - morali su to odraditi sami, a vremena nije bilo puno. Štoviše, može se reći kako su ruske snage krenule u akciju zadnji čas, u trenutku kada je sirijska vojska bila na rubu kolapsa (neposredno prije izgubili su i Idlib).

U trenutku kada je Rusija krenula u rat protiv terorista ovi su već imali organizirane ogromne "žive naftovode", odnosno konvoje kamiona koji su naftu iz Sirije prebacivali u Tursku. Dakle, postojao je veliki projekt aktivnog financiranja velike terorističke vojske koja je po svojoj brutalnosti zasjenila sve što je svijet do sada imao prilike vidjeti.

Rusija je morala fizički uništiti te projekte što je i učinila. Pritom je stvorila ogroman bijes u Turskoj koja je odlučila srušiti jedan ruski vojni zrakoplov šaljući time poruku Moskvi, no riskirajući i izbijanje Trećeg svjetskog rata u isto vrijeme.

Je li i ovaj incident doveo do toga da je Rusija odlučila kako se Sirija mora na kraju ipak riješiti diplomatskim putem, za stolom u Ženevi, a ne na terenu? Svakako. Mirovno rješenje je itekako bolja solucija od Trećeg svjetskog rata. Naravno, ne treba se olako razbacivati s tako groznim terminima kao što je "Treći svjetski rat", ali mnogima će vjerojatno tek kasnije postati jasno koliko smo zapravo blizu bili u pojedinim trenucima jer svaki direktan sukob između Rusije i NATO-a može lako dovesti do najgoreg scenarija.

Sve u svemu, Rusija je nastavila s žestokim napadima, daleko žešćim od bilo čega što je u isto vrijeme radila američka koalicija. U konačnici slomljena je ISIL-ova ofenziva i teroristi su se morali prebaciti u defenzivu. Naravno, mnogi će reći, sada nije vrijeme za povlačenje, sada se napadi moraju zaustaviti kako bi došlo do eliminacije terorista. Točno - napadi će se gotovo sigurno i nastaviti i nije za vjerovati da će Rusija povući sve svoje snage. Jedan dio će sigurno ostati u Siriji kako bi se nastavilo s napadima na ISIL.

Je li Rusija zadnjih mjeseci ujedno bombardirala i pro-zapadne islamističke militante, uključujući i pojedine FSA skupine? Čak i ako to ne priznaju, gotovo sigurno da jest. Moskva je odlučila bombama pojasniti pojedinim skupinama da njihov "nikada nećemo pregovarati s režimom" stav jednostavno nije prihvatljiv u ovom trenutku i da moraju pokazati veću razinu fleksibilnosti. Ta fleksibilnost od sirijske "mainstream" oružane opozicije je u konačnici i dobivena, ali čistom i sirovom silom kako to ponekad, nažalost, jedino može i biti.

Tvrdoglavost opozicije, odnosno njihovih nalogodavaca na Zapadu, pokazala se iznimnom. U konačnici ih se nije moglo natjerati na pregovore sve dok se nije zatvorio obruč oko Aleppa. Tek tada, kada su shvatili da će ipak izgubiti najveći sirijski grad, i to već ovog proljeća, promijenili su stajalište i uputili se prema Ženevi.

Dakako, vlasti u Damasku nisu pacifistički nastrojene, naročito ne sada kada imaju priliku razbiti svoje neprijatelje do kraja. Da im je pustiti to bi i učinili s užitkom, ali Rusija zna da ipak vjerojatno nije dobro rješenje i da je puno bolje ako se nekako mogu pomiriti dvije strane na način da se oružani sukob okonča i da se sraz preseli u političku domenu.

Drugim riječima, Damasku se također trebalo objasniti da se ne ide na vojno rješenje. To je još jedan od ključnih razloga zašto Rusija od jutros povlači svoje snage iz Sirije, da ne bi sirijska vlast pomislila da će na krilima ruskih lovaca eliminirati i sve ono što bi sutra, kada se Siriju transformira u demokratsku zemlju, morala postati njihova legitimna oporba.

Povlačenje snaga iz Sirije velika je ruska mirovna gesta i možemo se samo nadati da će je ostatak svijeta prihvatiti. Nemojmo zaboraviti gdje se nalazimo u ovom trenutku - sredina je ožujka 2016., ovo je izborna godina u SAD-u, a to znači da se rat u Siriji mora završiti ove godine, prije nego u Bijelu kuću eventualno ponovno uđe Hillary Clinton, arhitektica ratova u Libiji i Siriji, ovog puta s daleko većim ovlastima.

Rat u Siriji mora se okončati i mora se okončati sada. Već godinama je ovaj sukob, osim što je poguban za tamošnje stanovništvo, preopasan za sigurnost cijelog svijeta. Turska i Saudijska Arabija samo što nisu vojno intervenirale u tu zemlju, a tada bi možda to učinio i Iran... i onda bismo imali kaos koji se više ne bi mogao nikako zaustaviti. Ovo je vjerojatno zadnja prilika - Rusija i SAD dogovorili su prekid vatre u trenutku kada je nekoliko stranih vojski bilo spremno ući u Siriju.

Ovaj mirovni proces mora uspjeti jer ne samo da je situacija postala preopasna po svijet nego je u ovom trenutku zapravo i vrlo pogodna za pregovore. Zahvaljujući ruskom angažmanu sekularna Sirija je spašena bez obzira koliko će još dugo Assad ostati na vlasti. Mogućnost pomirenja uvijek postoji, opstanak progresivnih institucija i ideja je osiguran i iz te osnove Sirija se zaista može transformirati u modernu demokratsku republiku. Sve to bilo bi nemoguće da se dopustila pobjeda islamističkoj opoziciji ili, još gore, ISIL-u.

Rusija sada nudi najveću priliku za okončanje rata, priliku za veliku izgradnju posve razbijenog povjerenja, priliku za pomirenje i na međunarodnoj razini. Njihovi "Zapadni partneri", ako imalo brinu za humanost i opstanak mira u svijetu, prihvatiti će ovu povijesnu ponudu.

D. Marjanović za advance.hr

Kinta

Sirijska vojska, uz potporu ruskih zračnih snaga, protjerala je ISIL-ove teroriste tijekom jučerašnjeg dana iz grada al-Qaryatain. Oslobođenju grada prethodilo je okruženje istog od strane sirijske vojske tijekom zadnjih nekoliko dana.

Riječ je o većinski kršćanskom gradu koji se nalazi na oko 100 kilometara jugozapadno od Palmire. Grad se nalazio pod kontrolom terorista od kolovoza prošle godine.

Oslobođenje ovog grada ima važan strateški značaj jer sirijske snage već mjesecima nastoje preuzeti kontrolu nad mjestima koja se ovdje nalazi pod kontrolom ISIL-a jer ISIL putem istih nastoji proširiti svoj utjecaj na zapad Sirije.

Iz sirijske vojske ističu kako su oslobođenjem grada al-Qaryatain također prekinute ISIL-ove logističke rute unutar Sirije.

spavle

Taktika iz Ukrajine primjenjena i u Siriji:

slika

Aleppo u "kotlu"

Vaper club

Okupacija Sirije, da ili ne?

Online