Nešto se ima za reći i vrlo je važno: Ako Zapad dozvoli Turskoj da vojskom zgazi demokratsku revoluciju u Sirijskom Kurdistanu doći će do propasti ideološkog ustroja Zapadnog svijeta
Nešto se ima za reći i vrlo je važno. Riječ je o jednom specifičnom razvoju sukoba na prostoru Sirije, razvoju s kojime valja upoznati što veći broj ljudi, publiku izvan okvira geopolitičkih entuzijasta i općenito osoba koje prate aktualna vanjskopolitička zbivanja. Važno je jer tragedija kojoj upravo svjedočimo čak je i veća od "uobičajene" patnje tamošnjeg stanovništva - ono što se dešava većim intenzitetom posljednja 3 dana, a manjim već nekoliko godina, prijeti razmotavanjem i razmontiravanjem same esencije modernog ideološkog ustroja Zapadnog svijeta, nečega što je često kronično u konfliktu između teorije i prakse, ali ipak predstavlja niz vrednota prema kojima nastojimo koračati u budućnost.
Svaki sukob ima svoje strasti, preference, mitove i pretpostavke, ali u slučaju Sirije, kada sve to ogolimo, imamo zapravo surovu bitku za geostrateške i ogromne gospodarske interese. Počnimo s time jer ta istina je sirovija od svih drugih.
Druga istina je ona vezana uz pozitivne i negativne aktere. Ta istina je podjednako sirova, ali možda malo teža za prihvaćanje jer smo, često, mentalno kodirani da na rat gledamo kao na neku vrstu naročito brutalne utakmice u kojoj je i smrt jedan od načina sakupljanja bodova. Ta istina nam govori da u sirijskom sukobu zapravo i nema pozitivnih aktera već samo raznih varijacija negativnih.
S jedne strane imamo Zapadne sile i regionalne sunitske sile - SAD, Francuska, Britanija, Turska, Saudijska Arabija, Katar itd. S druge strane imamo Istočne sile i regionalne šijitske sile - Rusija, Kina, Iran, Irak.
Kada jedna strana za ovu drugu kaže da širi destabilizaciju, potpaljuje sukob i da je odgovorna za više stotina tisuća mrtvih u Siriji - u pravu je, koja god strana da iznosila optužbu.
Naravno, kako nam i pokazuje načelo druge sirove istine o varijacijama negativnosti kod uključenih aktera, ne možemo reći da su svi isti. Sigurno aktivnost libanonskog Hezbollaha nije u toj mjeri negativna kao aktivnost ISIL-a koja ne samo da ubija sve pred sobom već i aktivno uništava kolektivnu ljudsku povijest i civilizaciju dižući u zrak antičke spomenike koji su preživjeli tisuće godina kojekakvih drugih tragedija.
Ipak, obje ove borbene skupine, kao i sve druge, djeluju zbog interesa. Ista stvar vrijedi i za iranske savjetnike na terenu, i za američke i ruske snage u zraku, i za katarsko slanje oružja Islamistima, i za sve druge aktivne i manje aktivne sudionike u ovom sukobu.
Dakako, nitko od sudionika ne može otvoreno reći "borimo se za specifične vlastite interese". To tako ne ide. Svaki sukob se mora nekako opravdati, a ta opravdanja dolaze u vidu raznih moralnih, političkih, ideoloških i drugih stavova. Dakle, svako ratuje po sloju ideologije koja ga štiti od percepcije da je samo gramzljivi tiranin koji želi još veći prostor, još veći utjecaj, još više energenata za sebe itd.
ISIL, Al-Qaeda i druge ekstremističke skupine tako tvrde da se bore za Islam i za Boga, dok u stvarnosti ratuju za određene političke i ekonomske interese vrlo moćnih regionalnih sila i elita.
Rusija i Iran tvrde kako brane legitimitet sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i kompletan međunarodni pravni poredak jer je Sirija, navode, napadnuta izvana. U stvarnosti zapravo brane svoje interese. Rusija preko Sirije ima izlaz na Mediteran, što je geostrateški neprocjenjiva važnost, a tu su i brojni drugi interesi počevši od njima lojalnih vlasti u Damasku do činjenice da se preko Sirije neće izvoziti katarski plin u Europu (što bi po rusku ekonomiju bio veliki udarac) dok je Bashar al-Assad na vlasti.
Zbog brojnih interesa Siriji pomaže i Iran koji je uvijek predan izvozu svoje revolucije, a izvoz iste se najbolje odrađuje na prostorima Bliskog istoka gdje žive šijiti što nam puno govori o ograničenom dosegu i ograničenoj privlačnost te revolucije.
Za Kinu, koja se možda nada da će njene kompanije odraditi ogroman posao ponovne izgradnje Sirije, također vrijede ista interesna načela.
No, kada govorimo o Zapadu, zemljama kao što su SAD i Francuska, one ne mogu tek tako "besramno" ući u sukob i konstatirati da imaju pravo pustošiti svijetom u ime svojih interesa, mada upravo to i rade. Jednostavno mora postojati jedan veo ideala koji bi bio toliko uzvišen da je u stanju opravdati sve najgore što jedan rat donosi.
Taj veo ideala tkan je desetljećima na Zapadu, a riječ je o velu demokracije i ljudskih prava. Da, za vojne stratege i političare koji se nalaze u šakama kojekakvih ekonomskih interesnih lobija, od vojnih do naftnih, ovo je sve skupa jako smiješno i spremni su ponavljati mantru do beskonačnosti mada u isto vrlo slabo vjeruju.
No, ne može sve biti samo oportunistički veo, nešto mora biti i konkretno. Ako su se ideali demokracije i ljudskih prava do sada koristili kao nešto čime bi se uspješnije krenulo u vojne pohode, ti ideali su se svakako utaborili u Zapadnom društvu jer većina ljudi iste doživljava krajnje ozbiljno. Možda je riječ o nuspojavi propagiranja istih, ali isti su sada stvarnost i za iste su mnogi spremni zalagati se.
Što to sve znači? To znači da je Zapadnim silama lako krenuti protiv vladajućih sistema kao što su onaj sirijski, iranski, kineski ili ruski jer svi oni, itekako, kaskaju za idealima demokracije i ljudskih prava. Da na Zapadu također postoji puno problema kada je riječ o implementaciji spomenutih ideala, ne treba posebno ni govoriti, ali to u ovom kontekstu nije ni važno. Naime, ako se ljudska prava i demokracija barem nominalno zagovaraju na Zapadu, to je već dobro, to je korak naprijed prema usavršavanju puta prema implementaciji istih.
Zato Zapad i može s tolikom žestinom kritizirati sirijsku vlast, pa i aktivno oružano pomagati oporbu, jer demokracija i ljudska prava nisu nešto što je na visokom stupnju razvoja u Siriji. Lako je reći da je tome krivac Assad i njegova vladajuća elita, jer to je i točno. Dakako, Zapad pritom naoružava oporbu koja je korak iza. Naime, Sirija pod Assadom ima u pojedinim slučajevima poprilično razvijena ljudska prava, recimo kada je riječ o pravima žena u društvu ili religijskih manjina.
Zbog te činjenice se moglo Assada natjerati da krenu u još veću demokratizaciju zemlje, to se moglo na razne načine, a ne naoružavati njegove protivnike koji bi, kada bi došli na vlast, vratili Siriju desetljećima, ako ne i stoljećima, unatrag.
Na tom koraku se Zapadno vodstvo "otkrilo", tu su pokazali da su im demokracija i ljudska prava važni tek djelomično, tek tradicije zagovaranja radi, dok su u stvarnosti željeli srušiti Assada svim sredstvima, dopuštajući čak i to da njihovi saveznici u regiji - prije svega Turska i Saudijska Arabija - pomažu i ekstremne islamističke skupine koje nikada i nipošto ne bi provele demokratizaciju Sirije koja je danas, pod Assadom, još uvijek formalno sekularna država.
Nešto sekularno na Bliskom istoku? Pa to je fenomen kojeg je trebalo iskoristiti kao odskočnu dasku za daljnji progres, a ne za uništavanje takve zemlje i takvog dostignuća. Brutalno strog sekularni režim daleko će prije prerasti u blaži oblik sekularne vlasti nego što će se to ikada desiti u slučaju brutalnog strogog islamističkog režima, zar ne? To je osnovna logika.
No, poanta ovog teksta je zapravo nešto drugo. Recimo da Zapad smije kritizirati i Siriju i Iran i Rusiju i sve drugo što ne upada u njihov spektar implementirane demokracije i ljudskih prava. Može, ali onda mora biti ekstremno dosljedan svojim potezima jer u protivnom će se cijela ideološka struktura Zapadnog svijeta urušiti kao kula od karata. Koliko god nekima takva ideja zvučala primamljivo, koliko god neki željeli da "maske padnu", to ne bi nipošto bilo dobro za svijet u kojem živimo.
Milijuni i milijuni mladih ljudi na Zapadu odrastaju s idejom da su demokracija i ljudska prava nešto za što se valja boriti i to je resurs koji se nipošto ne smije iznevjeriti. Dakako, te iste ljude je iznimno lako izmanipulirati da se antagonistički postave prema zemljama i režimima gdje tih vrednota nedostaje, to je razumljivo i očekivano u svijetu gdje su veliki mediji toliko kompaktno umreženi te toliko jednoglasno prozivaju jednu po jednu državu, nikada ne sve njih zajedno. Danas je na meti Sirija i sirijska vlast, ali ne Saudijska Arabija i saudijska vlast - prvi su neprijatelji, drugi su saveznici, mediji su tako odlučili, tako je njihova s politikom povezana vlasnička struktura odlučila, a mladi ljudi željni istinske demokracije i ljudskih prava djeluju iskreno i humano, mada krajnje naivno.
No, veliki problem desiti će se u trenutku kada Zapad postane akter koji ekstremno pogazi svoju dosljednost. To se pak dešava upravo sada, već treći dan u nizu.
Turska pod vodstvom islamističkog predsjednika Erdogana slovi kao važan geostrateški saveznik Zapada. Dakako, dovoljno je pogledati kartu svijeta i postati će nam jasno koliko je Turska važna, no, da li je važnija od ideala koji su skrojili moderni Zapadni svijet (mada ti ideali, kako smo već i istaknuli, nisu iskreno implementirani)?
Ne, nije i ne smije biti važnija. Zapad bez ideala demokracije i ljudskih prava pretvorio bi se u barbarstvo preko noći, ostao bi samo ogoljeni kapitalizam. Sjećate li se što se dešava s društvom kada se kapitalizam uspije otarasiti demokracije i ljudskih prava? Upravo tako, sistem koji tada dolazi na snagu se naziva fašizam, a svaka normalna osoba, svaka imalo ljudska osoba, radije će živjeti u sistemu gdje se demokracija i ljudska prava bar djelomično poštuju nego u fašizmu.
Što se sada događa? Turska vojska napada, artiljerijom preko granice, položaje sirijskih Kurda na sjeveru Sirije. I? Zašto to prijeti samoj srži Zapadnog svijeta? Zato jer se tu lome iluzije o ideologiji i njenom statusu. Naime, Zapad već nekoliko godina intenzivno pomaže sirijskim Kurdima, uključujući i oružjem, da se obrane od hordi ISIL-a i drugih ekstremističkih skupina.
Zapad je još na početku davanja potpore sirijskim Kurdima poručio da je ovo jedina skupina koja je zapravo uistinu demokratska i uistinu se zalaže za ljudska prava. To je točno, sirijski Kurdi prednjače nad svim akterima u ovoj regiji.
Sada, nakon svega što su sirijski Kurdi prošli, Turska im prijeti invazijom, agresijom, potpunim uništenjem. Drugim riječima, Turska prijeti da će ugušiti demokratsku revoluciju koja je niknula i procvjetala na prostoru Sirijskog Kurdistana, na prostoru kojeg Kurdi zovu Rojava.
Turska ove Kurde smatra "teroristima", unatoč činjenici da isti dobivaju aktivnu potporu od Zapada i unatoč činjenici da se Zapadni dužnosnici sastaju s predstavnicima sirijskih Kurda.
Zapad si ne smije dopustiti da Turska prijeti i napada sirijske Kurde jer time dopuštaju da Turska prijeti i napada sami temelj vrednota za koje Zapad tvrdi da moraju biti univerzalne - demokracija i ljudska prava.
Postavlja se pitanje: Koliko još dugo će Zapad, zbog geostrategije i turskog položaja na karti svijeta, tolerirati Erdogana i njegovu politiku sile? Zapad se već srozao drastično kada su dozvolili da Turska, članica NATO-a i kandidatkinja za ulazak u EU, provodi opći progon vlastitog stanovništva, bilo da se radi o političkim disidentima, novinarima neistomišljenicima ili pak o Kurdima koji žive unutar Turske.
No, dozvoliti Turskoj da silom uništi demokratski procvat na prostoru Sirijskog Kurdistana je apsolutno nedopustivo. Zapad se od takve veleizdaje svojih ideala neće moći oporaviti.
Zbog svega toga sada je trenutak da Zapadni intelektualci i kvazi-intelektualci, ali i svi oni koji već godinama rade kao kolumnisti beskonačno propovjedajući važnost demokracije i ljudskih prava primajući svoje mjesečne plaće zahvaljujući kojekakvim državnim poticajima, EU projektima i sponzoriranju Zapadnih ambasada - sada je vrijeme da svi oni zajedno kažu nešto po ovom pitanju, da izvrše pritisak na kompletnu Zapadnu nomenklaturu dok stvari još uvijek nisu otišle predaleko. Možda time neće učiniti ništa i možda se Zapadni lideri neće ni osvrnuti, ni na njihove apele ni na tursku vojsku koja se upravo sprema preći granicu, ali svejedno - nešto se ima za reći i vrlo je važno, ako ništa drugo neka se zna da se pokušalo sve, sve kako bi se spriječila katastrofa i gaženje nečeg što predstavlja najviše vrednote kojima, navodno, težimo u razvijenom Zapadnom društvu.
D. Marjanović za advance.hr
_________________ Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi. Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.
|