Jasni dokazi da Izrael, Turska, Saudijska Arabija i SAD blisko surađuju s Islamskom državomZamislite situaciju u kojoj izraelski premijer Benjamin Netanyahu posjećuje teroriste IS-a u izraelskim bolnicama kako bi im zaželio brzi oporavak, situaciju u kojoj obitelj Tajipa Erdogana krijumčari sirijsku naftu od IS-a, situaciju u kojoj se izraelski komandosi uvlače u Siriju kako bi spašavali teroriste IS-a, u kojoj Turska vojska okupira dijelove Iraka i stvara vojne baze, u kojoj Turci ubijaju Kurde jer se Kurdi bore protiv IS-a, situaciju u kojoj se hvataju izraelski visoki časnici s borcima IS-a u Iraku i slične stvari, sve s blagoslovom SAD-a i sunitskih kraljevskih obitelji iz Perzijskog zaljeva. Takvo što ne pripada kakvom suludom scenariju horora s elementima akcijskog trilera, ovo su činjenice koji cenzurirani mediji pokušavaju izbjeći, a ako to već ne mogu onda će ih tako modificirati da vragovi postaju anđeli i obrnuto.
Teško je danas znati istinu, a još je teže sagledati svijet bez psihopatskoga “filtera” zbog kojega niti ne znamo u što gledamo i kuda nas to vodi. Maknemo li mrenu s očiju vidjet ćemo svijet u brzim promjenama, vidjet ćemo propadanje biosfere, sve ekstremniju klimu, meteorološke anomalije, masovna umiranja riba, ptica, sve veći broj kometa i asteroida koji nas promašuju za “dlaku”, sve to gotovo izgleda kao da planeta i te kako protestira zbog svega što se na njoj događa.
Možda bi je trebali poslušati.
Islamska država, bivši ISIS ili ISIL je godinama u fokusu svih najvećih medija. Unatoč sjajnoj medijskoj pozornosti rijetko koji profesionalni medij je odlučio saznati kako je nastao IS, tko ga podupire, tko ga financira i komu on zapravo služi?
Da ne duljimo puno IS služi onima kojima odgovara uzburkani i nemirni Bliski istok, kako bi mogli krasti naftu i zemni plin i kako bi mogli nastaviti s politikom “spaljene zemlje” poput slučaja Libije i Iraka, te kako bi spriječili utjecaj Rusije i Irana na isto područje. Ta politika se uspješno održava u Washingtonu od Busheve najave rata protiv terora, uz naputak da Izrael pokušava izvesti tu ideju u SAD još od 50. godina XX. vijeka. Uz sve spomenuto na dnevno svjetlo su došli vahabijski ekstremisti multimilijarderi iz kraljevskih kuća u Perzijskom zaljevu koji bi željeli vidjeti izolaciju šiitske verzije islama i naravno ako je to moguće propast Irana i potpunu kolonizaciju Jemena. S druge strane tu se pojavila i donedavna “sestrinska država” Sirije i njeno bolesno vodstvo koje na tuđoj muci želi profitirati te stvoriti obrise mini Otomanskog carstva, naravno riječ je o Turskoj, poslušnom lakeju Sjedinjenih Američkih Država i ponosnoj članici NATO-a koja se jedina može pohvaliti obaranju ruskog vojnog zrakoplova na tuđoj teritoriji.
Naše malo šareno društvo je toliko uvjereno u svoju pobjedu, da je odnedavno počelo praviti velike greške u koracima, oholost i psihopatija u vrhu spomenutih država je toliko narasla da moderni mediji, koliko god bili poslušni, koliko god su NA NJIHOVOJ STRANI, već pokazuju nedostatak maštovitosti i u skrivanju i obmanjivanju te njihove priče više ne može “progutati” nitko, a da mu u ustima ne ostane smrdljiv ukus raspale laži.
Ovaj tekst bi trebao poslužiti kao mali mozaik, relativno nepovezanih priča, a pažljivom čitatelju će se na koncu omogućiti stvaranje vlastite slagalice koja će voditi ka novim saznanjima i eventualnom životu bez zadaha laži.
Malecki podsjetnikU odličnom SOTT-ovom tekstu kojeg je napisao Joe Quin se detaljno opisuje način na koje vodeće zapadnjačke demokracije pokušavaju od Bliskog istoka stvoriti vlastito psihopatsko igralište. Sa svojim ogromnim zalihama nafte, Bliski istok je uvijek bio veoma “strateški važan” za “nacionalne interese” SAD-ovog imperija. Svaki put kada bi ti interesi bili ugroženi, kao u slučajevima kad bi “reformist” bio demokratski izabran, ili bi se približio Rusiji, Imperij bi izabrao strategiju “uzburkavanja stvari”. Kao na primjer u 1957. godini, kada sirijska vlada nije htjela surađivati sa zapadnjačkim “antikomunizmom”, američka i britanska vlada su skovale plan da kreiraju “provokacije” u Siriji koje su se trebale iskoristiti kao opravdanje za vojnu invaziju tada klijentelističke vlasti u Iraku. Pojedinosti ove urote je objavljen s “Izvješćem radne skupine” otkriveno 2003. godine među papirima britanskog ministra obrane Duncana Sandysa:
Kako bi olakšali djelovanje slobodarskih [hm?] snaga […] poseban napor bi se trebao učiniti u smjeru eliminacije određenih ključnih pojedinaca [i] nastavljanju s unutrašnjim nemirima u Siriji. CIA je spremna, a SIS (MI6) će pokušati napraviti manje sabotaže i incidente tipa državnih udara [hm?] unutar Sirije, djelujući preko kontakata s pojedincima […] neophodni stupanj straha […] pogranični i [inscenirani] okršaji na granici [će] pružiti izgovor za intervenciju […] CIA i IS trebali bi koristiti […] sposobnosti i na psihološkim i akcijskim poljima da povećaju tenziju. Siriju će se “prikazati da izgleda kao sponzor urota, sabotaža i nasilja usmjerenih protiv susjednih vlada.”U slučaju da još niste shvatili, situacija iz 1957. godine skoro je originalna preslika današnjih događaja, s razlikom da umjesto korištenja iračke vojske za invaziju Sirije, vlada SAD-a je iskoristila svoju vlastitu invaziju i okupaciju Iraka za stvaranje plodnog tla za posredničku vojsku zvanu “ISIS” koju su potom iskoristili za invaziju Sirije. Tajni dokument Obavještajne agencije obrane SAD-a (DIA), s kojeg je nedavno skinuta oznaka tajnosti, koji je zatražila pravna firma za javni interes, Judical Watch, posve jasno pokazuje da su vlada SAD-a i njene obavještajne službe u potpunosti predvidjele da će doći do ovoga. Priznajući kako bi njihova potpora skupini psihopatskih glavosječa mogla “uspostaviti, proglašenu ili neproglašenu, salafističku kneževinu u istočnoj Siriji” zaključili su da je to “upravo ono što snage koje podupiru opoziciju [SAD] žele, u svrhu izoliranja sirijskog režima.”
Kad promotrimo “bit” ISIS-a, ili “Al-Qaide” prije njh, ono što vidimo jest dobro financirana skupina čiji je cilj voditi i fizički i ideološki rat protiv umjerenih muslimana, a istovremeno (uglavnom psihološki) terorizirati zapadnjačku populaciju. Fizičko ratovanje se provodi vojnim napadima na umjerene muslimanske vlade u pokušaju da ih se zbaci s vlasti (Irak, Libija, Sirija, Hezbolah u Libanonu). Ideološki rat uzima formu ocrnjavanja slike o muslimanima činjenjem najužasnijih zločina u ime islama, koji se potom izravno šalju u glave zapadnjačke publike putem zapadnjačkih medija. Na taj se način djelovanja IS-a i “Al-Qaide” idealno nadopunjavaju s dugogodišnjom bliskoistočnom strategijom zapadnih sila podupiranja najekstremnijih islamističkih skupina i vlada protiv svakog sekularnog, umjerenog, panarapskog pokreta.
Unatoč onome u što bi nas zapadnjačke vlade željele uvjeriti, početak ‘sirijske revolucije‘ 2011. godine nije uključivao masovni ustanak običnog sirijskog naroda. Uključivao je relativno male protuvladine prosvjede i ekstremno velika provladina okupljanja. Potonji su brzo zasjenjeni nasilnim napadima na okupljene i sirijsku policiju, te na vladine zgrade, od strane dobro opremljenih grupa koje su izučile i naoružale zapadnjačke vojne i obavještajne službe stacionirane u Jordanu, Iraku i Turskoj.
Od tada se „rat“ u Siriji vodi, ne od strane Sirijaca, već od strane grupa stranih plaćenika koji su ubačeni u tu zemlju i koje kontroliraju američki, turski, katarski i saudijski „državni glumci“. Tijekom 2012., čak je i generalni tajnik UN-a Ban Ki Moon priznao da ‘Al-Qaida’ stoji iza puno auto-bombi koje su ubile brojne nedužne Sirijce.
Američka vlada i njeni bliskoistočni saveznici su potrošili četiri godine u vođenju strašnog posredničkog rata protiv sirijskog naroda jer su ovi izabrali pogrešnog predsjednika. No, zašto je Assad ‘pogrešan izbor’? Tijekom 2002., Assad – dugogodišnji pristalica i pobornik za prava Palestinaca i kritičar izraelskog terorizma – i njegova žena su bili u državničkoj posjeti Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je razgovarao s ratnim zločincem Tonyjem Blairom, te je tolerirao čak i audijenciju kod kraljice u Buckinghamskoj palači. Britanski su zvaničnici u to vrijeme razmatrali mogućnost čašćenja Assada počastima viteza. Na konferenciji za tisak koju je Assad održao zajedno s Blairom ispred ureda premijera, Assad je upozorio Ujedinjeno Kraljevstvo da se ne pridružuje SAD-u u ratu protiv Iraka, smatrajući kako će takvo što stvoriti „pogodno tlo“ za terorizam. „Nitko ne želi rat… tko god teži ratu kao cilju samom po sebi je psihološki bolestan,“ napomenuo je Assad.
Do 2006., tretiranje s crvenim tepihom je postala davna prošlost, te su Washington i London pretvorili Assada u još jednog ‘diktatora koji podupire terorizam’ i čiji ‘režim treba smijeniti’. Razlog za ovu radikalnu promjenu izgleda da leži u Assadovoj odluci da stane uz bok povijesnim saveznicima u regiji, prvenstveno Iranu, Libanonu i Rusiji, te da odbije svaku suradnju sa zapadnjačkim ‘ratom protiv terorizma’ ili izraelskim polaganim genocidom nad Palestincima. Kako bi svoje stanovište učinio kristalno jasnim, 2006. Sirija je prebacila sve državne transakcije u stranoj valuti iz dolara u eure.
Kada govorimo o radikalnim promjenama u politici, dobro je poznato kako je Turska odigrala veliku ulogu u omogućavanju priljeva džihadista u Siriju u proteklih nekoliko godina, te da je Erdoganova vlada bila jedan od najvećih kritičara Assada tijekom tog istog vremena. No, nije uvijek bilo tako, zapravo do 2011. i početka lažne sirijske ‘revolucije’ Turska i Sirija su bili bliski saveznici barem deset godina. Između 2002. i 2009., Sirija i Turska su potpisale gotovo 50 ugovora o suradnji, najavile stvaranje „Višeg odbora za stratešku suradnju“, te održale prve zajedničke vojne vježbe u povijesti.
2010., Turska i Sirija su potpisale povijesni ugovor o protuterorističkoj suradnji, a naknadno su potpisale i zajednički protupobunjenički pakt. Do 2011. Turska je postala najveći sirijski trgovinski partner. Njihovi su odnosi bili toliko bliski da je 2009. turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu izjavio kako dvije države dijele „zajedničku sudbinu, povijest i budućnost“.
Dakle, što je moglo uzrokovati da se Turska tako dramatično okrene protiv svojeg nekadašnjeg bliskog saveznika? Iako se još uvijek točno ne zna, moguće je da kada je Turska shvatila načine na koje će se SAD, Saudijska Arabija i Izrael obračunati sa Sirijom, riječi turskog ministra vanjskih poslova su dobile puno zloslutnije značenje. Na koncu, ako se armija džihadista može poslati iz Libije, Jordana i Iraka u Siriju, tada nije toliko teško poslati te iste snage i u Tursku. Ako je turska vlada imalo sumnjala u takvu mogućnost, tada je izgledno da su joj situaciju pojasnili visokorangirani zapadnjački i izraelski diplomati. Turci svakako nisu nevažni, te se vjerojatno posegnulo za turskom potporom uz pomoć obećanja lijepog dijela kolača, moguće omogućavanja aneksije sjevernih i sjeverozapadnih dijelova Sirije koji su naseljeni turskim tradicionalnim neprijateljima Kurdima. O ovoj temi možete više saznati u odličnom SOTT-ovom tekstu.
Unatoč “bliskim vezama” Turske i Sirije koje su trajale cijelo desetljeće, mi ćemo priču početi s Izraelom jer su veze ove države s IS-om toliko čudnovate i nevjerojatne da zvuče gotovo suludo.
Izraelski pukovnik uhićen s teroristima IS-a u IrakuKrajem 2015. Iranska novinska agencija je citirala izjavu višeg iračkog obavještajca o hvatanju pukovnika izraelske vojske pod imenom Yusi Oulen Shahak, koji je bio u vezi s IS-ovom Golanskom bojnom zaduženom za djelovanje u Iraku u dijelu bojišnice Salahuddin.
Zapovjednik iračke vojske je izjavio sljedeće za Fars News Agency (FNA):
“Sigurnosne i milicijske snage drže u zatočeništvu izraelskog pukovnika”. Dodao je još da je pukovnik IDF-a “sudjelovao u terorističkim operacijama IS grupe Takfiri. Također je rekao kako je pukovnik uhićen zajedno s brojnim teroristima IS-a, dodajući detalje: “Izraelski pukovnik se zove Yusi Oulen Shakak, te također ima pukovnički čin u brigadi Golani… sa sigurnosnim i vojnim kodom Re34356578765az231434“. U daljnjem izvješću FNA stoji:
Nadležna tijela sada ispituju izraelskog pukovnika kako bi razumjela razloge zbog kojih se on bori na strani snaga IS-a i kako bi saznala za prisutnost drugih cionističkih agenata među teroristima ISIL-a. Iračke snage sigurnosti su izjavile da je izraelski pukovnik već dao šokantna priznanja.
Nekoliko militanata IS-a, uhićenih u protekloj godini, je već priznalo da su izraelski agenti iz Mossada i drugih izraelskih špijunskih i obavještajnih tijela bili prisutni u prvom valu IS-ovih napada na Irak kada je zauzet Mosul u ljeto 2014., ali niti jedan od izraelskih agenata do sada nije bio uhićen.
Politički i vojni eksperti su rekli FNA-i kako će uhićenje izraelskog pukovnika ostaviti teške posljedice na iračku ratnu strategiju, uključujući i partnerstvo s izraelskim saveznicima.Izrael liječi teoriste IS-a u svojim bolnicamaIzrael od početka rata u Siriji pruža pomoć sirijskim pobunjenicima, iako se Izrael pravda da je riječ o umjerenim islamistima koji nemaju veze s džihadom i IS-om s vremenom je postalo jasno kako ne postoje “umjereni” islamisti u Siriji osim ako se ne bore na strani sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. O tome je čak i posvjedočila senatska istraga SAD-a te se administracija Baracka Obame našla u nevoljama jer je potrošila pola milijarde dolara na pet sirijskih boraca protiv IS-a, dok su svi ostali zajedno s američkim oružjem, streljivom i prijevoznim sredstvima prešli na stranu Islamske države.
Prvi je o temi izraelske medicinske pomoći džihadistima pisao MailOnline koji je dobio jedinstveni pristup tajnovitim i opasnim operacijijama u kojima izraelski komandosi riskiraju svoje živote kako bi spasili sirijske teroriste od kojih neki otvoreno priznaju da namjeravaju ubijati Izraelce.
Izraelski režim je nakon ovoga pokrenuo snažnu medijsku kampanju s kojom je navodno trebao pokazati “pravo lice zlog Irana” unatoč bezobraznoj priči, Izrael je definitivno pokazao svoje PRAVO lice naročito ako se uzme u obzir prisvajanje Golanske visoravni, uništavanje Palestinaca, otvorena suradnja s IS-om, traganje za naftom na okupiranim teritorijima, mučenje palestinske djece, prskanja otrova po palestinskim usjevima, institucionalizaciju mučenja Palestinaca i naravno konstantno upadanje u Libanonski i sirijski teritorij i destabilizacija Bliskog istoka.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je, uz snažnu podršku medija, posjetio borce IS-a u izraelskoj poljskoj bolnici na Golanskoj visoravni što je samo potvrdilo kako je izralelski režim i te kako povezan s nesretnim stanjem u Siriji te da mediji više ne mogu sakriti nešto što je postalo očigledno, čak i ako se od Izraela pokušava odjednom stvoriti, brižnog mirotvorca sa snažnom humanom notom.
Nakon što su pripadnici arapskih Druza napali izraelski konvoj na Golanskoj visoravni koji je prevozio ranjene teroriste iz redova Takfiria – sunitskih esktremista s područja Sirije, te nakon što je jedan terorista podlegao povredama, Netanyahu je izjavio da je incident vrlo ozbiljan te da će se pronaći krivci kako bi se kaznili. Izraelski ministar obrane Moshe Yaalon je na to dodao:
“Takvo što nećemo ignoritati, vojne snage će uz upotrebu sile reagirati kako bi se kaznili krivci.”Nevjerojatno je da Izrael svojim vojnim snagama brani esktremiste iz redova IS-a, te da se zaklinje na kažnjavaje onih koji se bore protiv terorista, naročito ako se uzme u obzir da u ovom incidentu nije stradao niti jedan izraelski državljanin. Ako mislite da je izraelska medicinska pomoć IS-u bila kratkog vijeka, morat ćemo vas razočarati, ona još uvijek traje.
Turski zločini protiv Kurda i sirijsko-irački plijen pod okriljem IS-aJako je dobro poznat podatak o tome kako su se Kurdi od prvog dana nastanka IS-a uspješno borili protiv ove monstruozne tvorevine, Turcima i Tajipu Erdoganu to nimalo ne odgovara, naročito nakon što su Kurdi potpisali sporazum o vojnoj suradnji i zajedničkim akcijama sa sirijskim vlastima. Erdogan se nadao kako će IS omogućiti brzo iskorjenjivanje Kurda, unatoč ‘lijepim’ željama, Erdogan je morao prionuti na posao kako bi Kurdi nestali s lica planete, ponajviše jer ovaj narod živi na područjima bogatima naftom, na koju je Turska ozbiljno “bacila oko“.
Ne treba puno pisati o turskim zločini protiv Kurda, ono što zaudara u cijeloj toj priči je potpuna nezainteresiranost međunarodne zajednice te branjenje Turske s navodima kako se radi o unutrašnjem pitanju u koje se ista nema pravo dirati. Pa ipak, neki bi morali shvatiti da je Turska do sada nebrojeno puta granatirala i napadala kurdske položaje u Iraku, te da su po pravilu džihadisti napadali Kurde s turskog teritorija. Osim toga nedavno je irački premijer Haider al-Abadi zatražio hitno povlačenje turskih vojnih snaga iz Iraka i zatvaranje njihovih vojnih baza na iračkom teritoriju. Uz dostojno medijsko ignoriranje, riječi iračkog premijera su do Zapada došle preko Sputnika, evo što je Abadi zaključio:
“Turci nam govore kako se žele boriti protiv IS-a, ali ja sam im iskreno rekao da ne vidim dokaze o tome te da se nadam da ću ih u budućnosti imati priliku vidjeti. Smatram da bi Turci trebali zamijeniti svoje prioritete, te da bi trebali prestati misliti kako su im Kurdi najveći problem i jednom za svagda bi trebali shvatiti da je IS najveći problem.”Kako bismo shvatili koliko Turska krši ljudska prava pogledajmo jedan kratki video u kojem se vidi kako turski vojnici muče kurdske tinejdžere, je li to pravo lice “demokracije” ili baš takve zemlje trebaju biti članice NATO-a?
FAQ
Postano: 20 pro 2015 13:25 
