Velika ekonomska analiza: Kina - od socijalističke revolucije do najvećeg gospodarskog konkurenta SAD-u i Europskoj UnijiKina je zemlja koja se na zapadu uglavnom spominje u kontekstu 'nevjerojatnog gospodarskog rasta od kojeg narod nema nikakve koristi' ili (prema riječima prebjega ili takozvanih "disidenata") 'kršenju ljudskih prava od strane komunističkog režima'. Iako smo u par navrata pisali o onome što 'azijski div' doista jest, ne bi bilo na odmet te tvrdnje potkrijepiti egzaktnim podacima iz relevantnih izvora.
Nakon što se sagledaju svi aspekti kineske stvarnosti jasno je da ono što pišu mass-mediji rijetko ima veze s istinom. Kada izvještavaju o Kini najdraže teme zapadnih medija su željezničke nesreće, derutne četvrti, razne vrste skandala u partijskom vrhu, prekomjerno zagađenje okoliša i nezdrava hrana, rudarske nesreće, nemogući uvjeti rada, neredi u Tibetu i Xinjiangu, prisilni pobačaji, dijete koje je pronađeno u kanalizacijskoj cijevi, itd.
Senzacionalističkim pristupom se stvara negativna slika o zemlji koja je najveći globalni konkurent gospodarstvima EU i Sjedinjenih Država. Nijednoj drugoj zemlji na svijetu se ne pridaje toliko sustavne i organizirane 'pažnje' kao Kini, no zaboravljamo kako je svojevremeno europska industrijalizacija bila puno brutalnija i radikalnija od one kineske.
Zbog broja stanovnika i ubrzanog razvoja Kina se naprosto mora suočiti s brojnim problemima koji prate takvu stopu gospodarskog rasta i to je veliki izazov za vladu u Pekingu. Ne bi bilo korektno, objektivnosti radi, negirati te poteškoće, niti ih umanjivati. Na primjer, ugledni britanski časopis The Lancet navodi kako je zbog ubrzanog gospodarskog rasta u Kini je 2007. svaki osmi stanovnik imao ozbiljnih psihičkih problema, a po broju samoubojstava je na sedmom mjestu u svijetu. Međutim, pokušajmo razumjeti Kinu i 'kinesko gospodarsko čudo' kroz brojke, službene statistike i nepobitne argumente koji će nam dodatno pojasniti pravu sliku Kine.
Ogromne razlike među kineskim pokrajinamaKina je po svom ustroju nacionalna država, ali su razlike u njoj toliko velike da bi se mogle usporediti s bilo kojim kontinentom na svijetu na kojem egzistira na desetke različitih zemalja. Kina ima stanovnika kao zapadna i istočna Europa, arapske zemlje, Rusija i središnja Azija zajedno. Skoro u istom omjeru je razlika u standardu između pojedinih kineskih pokrajina, kao među spomenutim regijama. U rijetkim priobalnim područjima Kinezi imaju prosječnu plaću kao da rade u Rumunjskoj, dok neke regije imaju prosjek Francuske ili Belgije. Na sjeveru zemlje, na granici s Mongolijom, životni se standard može usporediti s onim u Albaniji, a na zapadu Kine, gdje živi 200 milijuna ljudi, živi se skoro kao u Egiptu prije arapskog proljeća. Kina je zemlja u kojoj na udaljenosti od 100 kilometara možete vidjeti razlike kao da ste proputovali cijelo jedno stoljeće, a da ne govorimo o preko pedeset etničkih skupina koje govore na desetke različitih jezika. Razlike u BDP-u po glavi stanovnika su posljedica i razine investicija u pojedinim pokrajinama, ali i sektori u koje se taj novac ulaže. Tako da u priobalju, gdje se ogromna sredstva ulažu u industriju imamo europski standard, a regije u kojima se stanovništvo bavi poljoprivredom i rudarstvom zaostaju nekoliko desetljeća za većinom gradovima na kineskoj obali.
Podaci o izravnim ulaganjima u realni sektor u kineskim pokrajinama za 2011. godinuStoga je potrebno naglasiti kako je Kina sve samo ne homogena zemlja, nego skup različitosti i teritorija koje se svijetu predstavljaju pod jednom zastavom.
Usporedba sa sjevernom hemisferomU Kini postoje regije koje se mogu uspoređivati s bogatim zemljama zapada. Međutim, ako uzmemo prosjek 'azijski div' je još uvijek zemlja trećeg svijeta, ali i zemlja brzorastućeg gospodarstva. Prema podacima UN-a o 'Indeksu ljudskog razvoja', upravo zbog velikih razlika, Kina 2012. od 186 svjetskih zemalja zauzima 101. mjesto. Ispred nje su i dalje bogate zemlje zapada, Rusija, Japan, Australija, Latinska Amerika, u rangu je s većinom Azijskih zemalja, a ispred je Afrike i manjeg dijela Azije. Prema BDP-u po glavi stanovnika (pro-capite) je na 91. mjestu. Iako, recimo, jedna Francuska ima osam puta veći BDP pro-capite od Kine i devet puta veću prosječnu plaću, nema smisla praviti usporedbe sa zemljama sjeverne hemisfere. Kina je na 57. mjestu u svijetu po prosječnoj mjesečnoj plaći, no barem mi u Europi dobro znamo koliko može prevariti taj izračun, jer kada se zbroji dohodak radnika u proizvodnji i menadžera koji s bonusima zna zaraditi i nekoliko desetaka puta veću mjesečnu plaću, prosjek je samo brojka kojom se služe Svjetska Banka, MMF i rejting agencije s Wall Streeta i u London Cityu.
Bez obzira na sve i dalje se rade takve usporedbe i Kina se ocjenjuje uspoređujući statističke podatke koje međunarodnim institucijama podastiru bogate zemlje i koje se redovito hvale 'prosjekom'. Na takvim su listama ispred Kine: Grčka, BiH, Hrvatska, Srbija, Makedonija, Španjolska, Italija, Cipar, te mnoge zemlje koje ne znaju kako pronaći proračunska sredstva za pružanje najosnovnijih usluga svojim građanima.
Usporedba sa zemljama u susjedstvuSocijalne prilike u Kini bi trebalo gledati kroz prizmu pružanja egzistencijalnih potreba stanovništvu: krov nad glavom, infrastruktura, prehrana, pismenost, stopa smrtnosti novorođenčadi, siromaštvo, nezaposlenost, prilike u kojima žive žene i djeca i stopa nasilja.
Jedna od najvećih pošasti južne hemisfere su 'barakopoli' i favele. U gradovima kao što su Manila, Bombaj, Lagos, Buenos Aires i mnogi drugi, milijuni ljudi žive takoreći u kartonskim kutijama, dok u Kini to praktično ne postoji. To se riješilo kroz sustav 'hukou' koji je pružao stambenu sigurnost, ali je sprečavao migraciju stanovništva, međutim ta je odredba ove godine ukinuta. Od. 2005. do 2015. je plan da trećina Kineza ima novu kuću, što je ekvivalent cjelokupne populacije Europske unije.
Prema izvješću UN-a iz 2010. u zemljama u razvoju 27% stanovništva živi bez električne energije, dok u Kini bez struje živi samo 0,6% stanovništva.
Nasilje je veliki problem u na bogatom zapadu, ali i u Latinskoj Americi, Africi i Aziji. Kina ima odlične statistike u tom smislu. Zapad u omjeru ima dvostruko više ubojstava od Kine, Azija četiri-šest puta, Latinska Amerika čak 20 puta više. Isti je slučaj i kada je riječ o ubojstvima novinara koji se zasigurno ne mogu baviti trivijalnim novinarstvom i dezinformacijama, ali što se tiče sigurnosti Europa glede toga nema što prigovoriti Kini.
U Kini je broj pothranjenog stanovništva 5,5% i ta se brojka progresivno smanjuje, dok u Indiji iznosi 24% od ukupnog stanovništva. Smrtnost novorođene djece se često smatra kao najbolji pokazatelj socijalnih prilika u nekoj zemlji jer ovisi o niz faktora: medicinske skrbi, prehrane i pitke vode, kao i obrazovanja mladih žena, mjesta stanovanja i higijene. Kina je u regiji najbolje pozicionirana po tom pitanju. U Pakistanu umire pet puta više djece, Indiji 3,5 puta. U Indiji je nepismenost šest puta veća , a u Pakistanu sedam puta nego u Kini. Stopa ekstremnog siromaštva je u Pakistanu dvostruko veća, a u Indiji tri puta.
Uvjeti rada i mjesečna primanja u NR KiniUvjeti u kojima rade kineski radnici su daleko od idealnih, a pogotovo za 150 milijuna unutarnjih migranta, ali i u usporedbi s onima iz zemalja Trećeg svijeta. Najgore prolaze oni koji formalno i nisu zaposleni (rad na crno), jer nemaju nikakvu pravnu zaštitu, a plaće su im niske i nesigurne. Iako je to veliki problem i za Kinu, kao i za ostali dio svijeta, računa se kako na taj način za život zarađuje trećina kineskih radnika i to uglavnom u poljoprivredi, dok je prema podacima 'Svjetske organizacije rada' situacija na Tajlandu, Filipinima, Indoneziji, Pakistanu i Indiji takoreći katastrofalna jer taj udio prelazi čak 70% od ukupno zaposlenih. Kina zbog svog ideološkog pristupa radu ipak pokušava na neki način regulirati prava i socijalnu sigurnost tih ljudi.
Kineska vlada će ove godine s 80% tvrtki sklopiti kolektivne ugovore o radu u kojima će svoju riječ imati i sindikati, a koji su prisutni u većini velikih tvrtki, pa i onih stranih. Na svjetskoj razini samo 15% radnika uživa prava iz kolektivnih ugovora i realizacija ovog plana će biti veliki uspjeh za kinesko radništvo.
Iako su u odnosu na regiju bile i do nekoliko puta više, do prije nekog vremena se smatralo kako su u Kini plaće izuzetno niske, Iako su u odnosu na regiju bile i do nekoliko puta više. 2009. je najmanja kineska plaća bila dvostruko veća od Indijske, četiri puta veća od one u Vijetnamu, tri puta od filipinskih, duplo veća od tajlandske, itd… Službeni podaci za 2011. godinu govore da je najmanja plaća (ovisno o regijama) iznosila od 100$ do preko 200$ (Shanghai).
Međutim, kineska vlada u razvojnom planu 2010.-2015. (12. petoljetka) donosi odluku da do 2015. svake godine poveća minimalni zajamčeni osobni dohodak najmanje 13%, jer u Pekingu smatraju kako će time povećati zaposlenost drugog gospodarstva u svijetu.
Najmanja plaća u Kini 2012. je bila 1500 yuana mjesečno u Shenzhenu, te 870 yuana u Chongqingu. Kina želi da do 2015. zajamčeni iznos prima barem 40% radnika, a što je objavljeno na službenoj stranici kineske vlade. Već nakon tri godine je takva odluka počela davati rezultate, jer svake godine 25 milijuna stanovnika velikih gradova zatraži posao, a veliki je broj i seoskog stanovništva u potrazi za poslom, navodi se u planu kineske vlade.
Kineska vlada sve do 1990. uopće nije vodila evidenciju o nezaposlenima, ali se u proteklom periodu odlučila suočiti sa svim aspektima nezaposlenosti i problemima koje ono nosi sa sobom i jedna od odluka u tom smislu je i uvećanje minimalnog zajamčenog dohotka proteklih godina.
Za samo godinu dana su plaće 158 milijuna radnika migranta uvećane za 21,2% ili 2049 yuana. Između 2006. i 2010. minimalni zajamčeni mjesečni dohodak je uvećavan 12,5% godišnje, navodi se u službenim podacima kineske vlade.
Djeca i ženeU Kini ne postoje djeca prepuštena sama sebi koja žive od prosjačenja ili čisteći cipele kao u ostalim zemljama Trećeg svijeta i praktično je iskorijenjeno iskorištavanje dječje radne snage. 'Svjetska organizacija rada' je u svom izvješću kao primjer kojega treba slijediti navela Kinu i Brazil, dok već u Indiji imamo tužnu činjenicu da iskorištavanja dječje radne snage nije pošteđeno 17 milijuna malih Indijaca.
Imati pristojan posao nije dovoljno za pristojnu egzistenciju, ali kada su u pitanju žene to postaje imperativ, jer bez ekonomske neovisnosti svaka je žena u neku ruku svojina onoga koji je uzdržava. U Kini 70% žena radi ili je u potrazi za poslom, 81% Kineskinja sa završenim fakultetom je zaposleno, dok u Indiji na 100 obrazovanih žena radi njih 34. Podaci međunarodne zajednice govore kako je u cijeloj Aziji situacija slična kao u Indiji, jedino Kina odudara od prosjeka.
Razvoj Kine od revolucije do danas Gore navedeni podaci govore o Kini danas, a svima je poznao da se gospodarski rast i razvoj 'azijskog diva' odvijao neshvatljivom brzinom. Godišnji gospodarski rast od 10% znači da se on udvostručio svake dvije godine i ne treba biti ekspert iz matematike da bi se izračunalo što to znači u razdoblju od nekoliko desetljeća. Između 1980. i 2015. kineski BDPpro-capite je u Brazilu narastao za 50%, Indiji 300% a u Kini …1850%.
Nakon revolucije Kina je bila jedna od najzaostalijih zemalja na svijetu. BDP po glavi stanovnika je bio kao u crnoj Africi i najsiromašnijim zemljama Latinske Amerike. Gledajući današnje statistike, ne možemo se ne upitati kako je to uopće bilo moguće? Nakon šezdeset godina Kina je danas gdje jest i iza sebe je ostavila i Afriku i Latinsku Ameriku.
Treba naglasiti kako u mnogim zemljama uz gospodarski rast nije došlo do smanjenja siromaštva i zato usporedbe, gledajući samo statističke podatke, nekada znaju prevariti. U Kini to nije bio slučaj i od 1990. do 2012. stopa ekstremnog siromaštva se sa 60% spustila na zadovoljavajućih 13%, no s tim rezultatima vlada u Pekingu još uvijek nije zadovoljna.
U posljednjih 20 godina je u cijelom svijetu došlo do smanjenja stope ekstremnog siromaštva, ali kineski slučaj još nije zabilježen u svjetskoj povijesti. Takav nagli pad siromaštva se može zahvaliti uvećanju mjesečnih primanja koja se udvostruče svakih šest godina. Nijedna vlada na svijetu se ne usudi vući takve poteze, ali je Kina odlučila izgubiti status zemlje s niskim primanjima u najkraćem mogućem roku. Govorimo li o prosječnoj plaći, a ne o minimalnom zajamčenom dohotku, ona se u Kini enormno uvećala. U 20 godina se 800 milijuna Kineza 'preselilo u skupinu srednje klase' koja troši od 2-13 dolara dnevno. Ovi podaci se temelje na izračunu Svjetske banke koja uzima u obzir vrijednost novca i njegovu kupovnu moć, stoga je točna tvrdnja s početka kako u ovom slučaju ne treba uspoređivati 10$ u Kini i u Zagrebu, iako je istina da kineska srednja klasa još nije dostigla standard one u Europi koja je, nažalost, u nestajanju. Međutim, s ovakvom stopom rasta nema nikakve sumnje kako nećemo dugo čekati da se i to dogodi. Jedino 'usporavanje' gospodarskog rasta u Kini, koji sada iznosi za Europu nezamislivih 7%, može usporiti taj proces.
Grafika rasta BDP-a po glavi stanovnika i kupovne moći od 1970. do danas , s predviđanjima da će Kina 2036. dostići FrancuskuUbrzano uvećanje BDP-a po glavi stanovnika je pratilo i povećanje indeksa ljudskog razvoja (HDI) kojim se mjeri socijalni napredak jedne zemlje. U proteklih 30 godina je Kina imala najbržu stopu rasta indeksa ljudskog razvoja na globalnoj razini, a kineska vlada je odlučila „Milenijske ciljeve UN-a“ ostvariti prije zadanog roka.
'Na globalnoj razini u postizanju Milenijskih ciljeva se bilježi značajan napredak NR Kine. Kina je već ispunila veći dio zacrtanih ciljeva sedam godina prije predviđenog roka. Siromaštvo, glad, nepismenost i smrtonost novorođene dijece u Kini više nisu problem. Preostaje još problem smrtnih slučajeva na poslu kada su u pitanju žene, zaustavljanje epidemije AIDS-a i tuberkuloze, a realno je za očekivati da će se to ostvariti do 2015.', stoji u izvješću UN-a.
Izazovi s kojima se mora nositi kineska vladaNe smije se negirati kako u Kini socijalne napetosti rastu još od 2002., godina koju su po prvi put obilježili brojni socijalni nemiri, da bi 2010. situacija kulminirala kulminirala i u brojnima tvrtkama u realnom sektoru zabilježeni su štrajkovi, sukobi s policijom, samoubojstva, itd. Razlozi su brojni: loši uvjeti rada, zagađenje okoliša, korupcija, unutarnji migranti koji su podplaćeni ili se plaćaju sa zakašnjenjem, poljoprivrednici koji su ostali bez zemlje, a primili su niske naknade od države, itd.
Kada su počeli prvi štrajkovi vlada nije znala kako reagirati. Donijela je pogrešnu procjenu i odgovorila silom. Novo vodstvo je odlučilo dati veću autonomiju sindikatima, koji su dugi niz godina u tvornicama bili produžena ruka partije. Partija i sindikati su shvatili kako sindikalni vođe moraju imati veću slobodu u obrani interesa radništva i da ne smiju biti sputavani od strane središnjih vlasti. Trenutno su u eksperimentalnoj fazi izravni izbori sindikalnih vođa koje imenuju sami radnici. To se prvi put dogodilo 2012. u jednoj kompaniji koja radi za Panasonic i u veljači ove godine u Foxcomu. Na izborima je sudjelovalo 1,2 milijuna radnika i vidjet će se da li će to u budućnosti jamčiti socijalni mir u Kini.
Treba ipak reći da se uvećanjem plaća amortizirala napetost i u to radništvo vlada polaže velike nade, a posljednji podaci govore kako je došlo do pozitivnih pomaka u percepciji stanovništva.
Nekada nemiri i nisu posljedica socijalnih prilika (kao na primjer eksplozija nezadovoljstva protiv Japana zbog otočja na Pacifiku). Drugim riječima, mediji bi trebali razdijeliti štrajkove i socijalni bunt od demonstracija koje ne kritiziraju vladu u Pekingu i ne podrivaju legitimitet Komunističke partije.
U usporedbi s ostatkom svijeta kineska vlada uživa veliko povjerenje u narodu, a podaci iz svibnja 2013 govore kako 85% Kineza misli da partija zemlju vodi u dobrom smjeru. Analitičari tvrde kako su izljevi nezadovoljstva usmjereni više prema lokalnim političarima i poslodavcima, a središnja vlast je vrlo rijetko meta kritike.
Razlike među stanovništvomZbog ubrzane modernizacije Kine je došlo i do povećanja razlika između bogatih i siromašnih. Stanovništvo priobalnih pokrajina zarađuju dvostruko više od onih u unutrašnjosti, a indikativno je da čovjek koji živi na selu troši četvrtinu energije od količine koju potroši prosječan stanovnik velikih gradova.
Kinesko društvo se počelo raslojavati 1990. i taj proces traje sve do danas, ali (što je jedno veliko 'ali') te razlike ne prati fenomen kao što je slučaj u drugim svjetskim zemljama i bogaćenje jednih nije na štetu drugih. U Kini cijela populacija ima koristi od gospodarskog rasta, iako ne u istom omjeru. U proteklih 30 godina se dohodak kineskih poljoprivrednika se upeterostručio, a to 2,5 milijarde ostalih poljoprivrednika u zemljama u razvoju mogu samo sanjati.
Razlike u standardu su posljedica i visoke produktivnosti industrije i uslužnih djelatnosti, sektora koji su se razvijali brže od poljoprivrednog. Kineska vlada je donijela takvu odluku jer se odlučila na stopu rasta od 10% godišnje kako bi svake godine mogla otvoriti 10 milijuna novih radnih mjesta. Da se toliko ulagalo u poljoprivredu došlo bi do manjka radne snage, jer bi poljoprivredni sektor tražio dodatnih 15% radnih mjesta.
Većina Kineza smatra kako su rastuće razlike jedan od glavnih razloga nezadovoljstva. 72% Kineza smatra kako su one prevelike, a 89% drži kako je to veliki problem za heterogenu naciju kao što je kineska. Međutim, percepcija ljudi u Sjedinjenim Državama i Europi nije ništa drugačija, iako su razlike među ljudima još veće. U SAD-u 65% stanovništva smatra da su razlike prevelike, a u istočnoj Europi čak 85-95%.
Kineska vlada nije pretjerano tolerantna kada je u pitanju taj fenomen. U ljudskoj je prirodi da se uspoređuje i da teži ka boljemu, ali svi podaci govore kako u Kini nitko nije ostavljen po strani. Između 2001. i 2012. realni dohodak svih Kineza se uvećao za 350%. Međutim, Kina koja je socijalistička zemlja sebi ne smije dozvoliti da izda temeljna načela jednakosti i socijalne pravednosti i iako se sve čini kako bi se poboljšale socijalne prilike u zemlji, još uvijek 160 milijuna Kineza živi s manje od 2 dolara dnevno. Ukoliko se ne poduzme nešto u tom smislu, doći će u pitanje sam koncept socijalizma koji će ostati bez sadržaja, a to bi moglo uzrokovati pad još uvijek velikog povjerenja kojeg u običnih ljudi uživa Komunistička partija.
Vlada u Pekingu se odlučila obračunati i s onima koji su 'skrenuli s pravog puta'. Za važnije sudske procese znamo i na zapadu, ali malo je poznato da je 660 000 članova partije kažnjeno zbog korupcije koja je pratila fenomen gospodarskog rasta u proteklih nekoliko desetljeća. Bez obzira na drastične kazne, u pojedinim slučajevima i smrtne, korupcija je još uvijek ozbiljan problem i Kina se po indeksu korupcije nalazi na 80. mjestu u svijetu.
Razlika između Kine i zapada leži u tome što kinesko pravosuđe, istog trenutka kada prikupi dokaze, svoje političare, bankare, trgovce i poduzetnike kažnjava, dok su na zapadu rijetke iznimke sudski procesi u kojima su političari ili gospodarstvenici završili iza rešetaka. U Pekingu znaju da je to nužnost, jer narod korupciju, nakon rasta cijena (kao i svugdje u svijetu op.a.) i razlika između bogatih i siromašnih, vidi kao najveći problem u zemlji. Nema sumnje kako će se partija i dalje čvrstom rukom morati obračunavati s oportunistima iz svojih redova. Kina ne smije zaboraviti u kojem smjeru mora ići, u protivnom će socijalističke ideale kapitalizam jednostavno progutati i ukoliko se to dogodi, biti ćemo svjedoci 'perestrojke kineskog tipa'. Korupcija je dakle, bojno polje na kojem se odlučuje o budućnosti zemlje i kinesko vodstvo je toga svjesno, a Hu Jintao je na XVIII Kongresu KP Kine poručio:
'Ukoliko ne spriječimo korupciju, to će biti fatalno za partiju i svi oni koji prekrše disciplinu, bez obzira na njihov položaj, biti će kažnjeni bez milosti'.
Novi predsjednik Xi Jinping je još radikalniji no što su bili njegovi prethodnici Jiang Zemin i Hu Jintao. Prije dva mjeseca je najprije od vojske zatražio 'da slijedi liniju mase, prekine s formalnostima, birokracijom, hedonizmom i ekstravagancijom'.
Rastuće nezadovoljstvo jednog dijela stanovništva, razlike između bogatih i siromašnih i korupcija jesu problemi, ali nisu nerješivi. Kratkoročno ne predstavljaju nikakvu opasnost po kineski ustroj, a za gospodarstvo još manje. Međutim, dugoročno, ukoliko se ti problemi ne otklone, kredibilitet socijalističkog projekta bi mogao postati upitan.
Stvorio bi se ideološki vakum i došlo bi do depolitizacije, što bi ugrozilo legitimitet Komunističke partije i upravo zbog toga je pred kineskim političarima još mnogo posla. Kineski vrh nema druge mogućnosti nego se suočiti sa svim izazovima i pronaći adekvatna rješenja. U protivnom, obzirom na antagonizme u multietničkoj i heterogenoj zemlji kao što je Kina, a dodamo li tome i nesrazmjer u standardu pojedinih pokrajina, zemlju bi mogao sustići najcrnji scenarij općeg kaosa i rasula.
Komunistička partija je na XVIII Kongresu o svim ovim problemima i najboljim mogućim rješenjima raspravljala danonoćno i to je ono na što ovdje na zapadu nismo navikli.
'Snaga političkog sustava u Kini leži u tome da su lideri KP sposobni donositi važne i kompleksne odluke i provesti ih u djelo u vrlo kratkom periodu; barem što se političke ekonomije tiče. Kineski narod se brzo prilagođava složenim zadaćama koje pred njega postavlja politički vrh i efikasno ih ispunjava. Ta je zemlja sušta suprotnost zapadnim demokracijama koje se gube u beskrajnim raspravama koje često ne daju nikakve rezultate', tvrdi Francis Fukuyama, američki politički filozof japanskoga podrijetla.
Kina je takva jednostavno i zbog povijesnog nasljeđa. Kineska Komunistička partija uživa ugled zbog borbe protiv japanske okupacije, kasnije protiv reakcionarnog Kuomintanga i velikog siromaštva u koje je zemlja bila potonula. U tim je bitkama uspješno vodila svoj narod i danas je drugo gospodarstvo svijeta. Svome narodu jamči suverenitet, ali i želi da to društvo bude humanije i socijalističko. Različita su mišljenja koliko je u Kini socijalizam još uvijek prisutan, budući da se zemlja otvorila tržištu i ulaganjima, kao i privatnom vlasništvu.
'Nakon dugogodišnjeg diktatorskog i arbitražnog sustava, Kineska Komunistička Partija je uspjela stvoriti sustav u kojem postoje jasna pravila. Sustav snažan i koji će opstati još dugo vremena, te koji se nikako ne može okarakterizirati kao krhak i ranjiv. Kineski sustav i njegovi zakoni govore kako će tamo uvijek postojati lideri koji će znati donositi najbolje odluke za zemlju', o današnjoj Kini je rekao singapurski politolog Kishore Mahbubani.
advance.hr
FAQ
Postano: 22 pro 2012 21:08 
