"Šiitski polumjesec" - Mit ili geopolitička stvarnost

Često se oružani sukobi između zemalja ili pojedinih skupina, ukoliko je to moguće, žele prikazati kao sukob civilizacija, etnički ili vjerski ratovi. Umjesto da stvari nazovemo pravim imenom, lakše je govoriti o sukobu između protestanata i katolika u Sjevernoj Irskoj, muslimana i kršćana u Nigeriji, o sukobu zapadne kršćanske civilizacije i islamskog svijeta i tako unedogled.

Od invazije na Irak, pa do proizvedenog rata u Siriji govori se o takozvanom 'šiitskom polumjesecu', a sukob u Siriji se također želi prikazati ponajprije kao sukob između šiita i sunita, a u analizama se ne izostavljaju niti alaviti, kršćani, pa etnički Kurdi i Palestinci i tko sve ne. Oni koji prate sirijski sukob kroz prizmu vjerske pripadnosti, ukoliko su nedovoljno informirani, prihvatiti će to kao činjenicu i uzeti 'za nepobitnu istinu' ono što tvrde 'njihovi'.

Do kada u prošlost seže taj raskol, ako ga uopće ima, i da li je 'šiitski polumjesec' (teritorij koji se proteže od Beiruta, preko Sirije i Iraka, do Irana i dijela Pakistana) samo jedna velika obmana ili stvarno postoji geopolitički savez, kojemu je temelj način interpretacije i prakticiranja islama. Da bi dobili odgovor na ovo pitanje moramo se nakratko vratiti nekoliko stoljeća unatrag.

Islam i unutarnje podjele

Islam je po broju vjernika na drugom mjestu u svijetu. Računa se kako u pedesetak svjetskih država ima oko milijardu muslimana, ali treba napomenuti kako islam ima najveću godišnju stopu rasta u odnosu na druge vjeroispovijesti. Islam nisu samo religiozna uvjerenja pojedinca. On upravlja, korigira i usmjerava misli i djela svakog pravog muslimana. Riječ 'islam' navodno potiče od riječi 'salaam', što znači mir, ali znači i potpunu predanost. Dakle, musliman koji predano živi islamsku vjeru naći će mir u Bogu.

Za muslimane, bili oni šiiti ili suniti, sveta knjiga Kur'an sadrži Božji govor koji je zapisan 23 godine prije smrti božjeg poslanika Muhameda (632.g.) i na njoj se temelje islamski zakoni, šerijat. Tri temeljne dužnosti svakog muslimana su: džihad, što znači borba ili napor koji se ulaže da bi se ostalo na Božjem putu, tj. svakodnevna borba pojedinca sa zlom i unutarnjim iskušenjima.

Džihad ni u kom slučaju ne znači sveti rat u ime islama. Druga osnovna dužnost je 'da'wah', pozivanje drugih na prelazak na islamsku vjeroispovijest. Muslimani to čine kao što su nekada (ali i danas) činili kršćanski misionari. Putujući, okupljaju ljude i formiraju islamske zajednice.

I posljednja dužnost, je 'hrabriti, poticati dobra djela, a sprečavati zlo'. Iz treće dužnosti su proizašli socijalni zakoni; pomoć starima, bolesnima, nemoćnima, siročadi, odgovornost vlasti i strogo propisana pravila odnosa sa životinjama. Sve ovo govori kako nema govora o sukobu civilizacija, kako nas na zapadu žele uvjeriti pojedine političke skupine. Islam, kao i sve druge religije, ima i svoje unutarnje podjele koje datiraju iz sedmog stoljeća.

Odmah po smrti poslanika Muhameda je došlo do podjela u borbi za prevlast u kalifatu. U tim previranjima je 656.g. ubijen Uthman ibn Affan, a kalifat je preuzeo Ali ibn Abu Talib. On je vladao samo pet godina, jer mu je prijestolje osporio i pomoću 'kharajita' ga ubio Muawiyah, rođak ubijenog Uthmana. Sljednike Alia Taliba su nazvali 'Shiah al-Ali' ili 'Shiat Ali', šiiti.

Šiita među muslimanima danas ima oko 15%. No, važno je napomenuti kako žive na strateški važnom području Bliskog Istoka i središnje Azije. Iranski muslimani su 90% šiiti, ako uzmemo Perzijski zaljev kao cjelinu zastupljeni su sa 70%, a ako još više proširimo teritorij za ovu analizu, od Libanona do Pakistana, šiiti čine 50% muslimana.



Suniti i Šiiti u Aziji, Africi i Europi


The World Factbook, kojeg svake godine izdaje CIA, također potvrđuje ove brojke. CIA navodi kako je najveća zastupljenost šiita među stanovništvom u Iranu; 90%, u Azerbejdžanu 85%, Iraku 60-65%, Bahreinu 75%, Libanonu 45%. Šiiti čine manjinu u Siriji s 13%, Kataru sa 16%, Afhganistanu 19%, Pakistanu 20%, Tadžikistanu 5%, te enklave u Indiji i na istoku Saudijske Arabije.

Suniti i šiiti su pretrpjeli i unutarnje podjele. Tako da među sunitima imamo sufiste koji žive u Siriji, Turskoj, te u dijelovima Afrike. Ibadhiti ili kharajiti koji žive u Omanu i Africi, te ahmadiyi iz Pakistana. Od posebne važnosti je wahabitska (tvrdolinijaška) struja u Saudijskoj Arabiji i Omanu.

Šiiti se pak dijele na dvije struje koje nisu u velikom sukobu, imamite i ismailite, te druze koji žive Libanonu, Siriji, Jordanu i Izraelu. Na kraju imamo sirijske alavite, njih oko 400.000, te zaydite u Jemenu. Za njihove imame se govori kako se ponašaju 'odveć ljudski, te kako previše griješe'. Pomenimo i hašemite u Jordanu, kojima pripada kralj Abdulah II. Ovdje smo naveli samo brojnije zajednice, a izostavili sekte.

Šiitski polumjesec - Mit ili stvarnost

Podjela među muslimanima je obilježila povijest naroda na Bliskom Istoku, na kojemu je uglavnom sunitska većina bila na vlasti, ali stvari ni približno nisu izgledale kao danas. Da ne idemo predaleko u povijest pomenimo kako su se početkom XX stoljeća šiiti i suniti, rame uz rame, borili protiv Engleza u Iraku. Ništa nije ujedinilo muslimane kao, na primjer, sukob između Izraela i Libanona 80-ih. Ne smije se zaboraviti kako je nekada znao prevladao faktor nacionalne pripadnosti. U iračko- iranskom ratu su se irački šiiti i suniti zajedno borili protiv Irana, da bi Sadam Hussein već od 1991. krvavom represijom gušio svaki pokušaj emancipacije šiitske zajednice u zemlji.

Istinski rivalitet između sunita i šiita počinje netrpeljivošću Saudijske Arabije i Irana, kada je 1979. u Islamskoj revoluciji na vlast došao Ayatolah Homeini. On nije štedio riječi kritike prema Saudijskoj Arabiji i režimu u toj zemlji. Kraljevsku kuću je nazvao 'korumpiranom i u službi SAD-a'. Homeinijeva želja je bila da se islamska revolucija 'prelije' na zemlje u regiji i u to ime je pozivao na jedinstvo muslimana, ali njegov apel, zbog Saudijske Arabije i gospodarskih interesa zemalja koje posluju s SAD-om, nije imao velikog utjecaja. U Saudijskoj Arabiji je, u Meki i bogatoj naftom regiji Hasa, 1979. došlo do šiitske pobune, ali je ona nakon tri mjeseca propala. U svojoj ekspanziji na zapad, Iran je uspio jedino stvaranjem Hezbollaha u Libanonu.

Kada je 2003. svrgnut Sadam Husein, umjesto da dođe do demokratizacije Bliskog Istoka, jaz između dvije najveće konfesionalne zajednice se još više produbio. U Iraku je došlo do sukoba između sunita, koji se nisu mirili s gubitkom čelnih pozicija, i šiita željnih osvete. U regiji su rasle napetosti, a za prevlast su se sukobljavale Saudijska Arabija, Egipat, Jordan, Iran i Sirija. Koliko je Iran bio dalekovidan vidi se iz susreta Ayatolaha Alia Khameneia i libanonskog šiitskog vođe i vjerskog lidera Hezbollaha Muhammada Husseina Fadlallaha u Bahreinu 2003., kada su još jednom naglasili 'kako dolazak Amerikanaca na Bliski Istok u Drugom zaljevskom ratu nije nimalo demokratizirao regiju'. No, učinili su jednu grešku. Rekli su 'kako je sada Bliski Istok više šiitski'.

Na reakciju sunita nije trebalo dugo čekati. U velikom broju islamskih zemalja je došlo do teških incidenata, pogotovu u Pakistanu. Jordanski kralj Abdulah II je izjavio kako bi 'novi šiitski polumjesec, koji se proteže od Bejruta do Teherana, mogao trajno poremetiti odnose i uznemiriti, ionako nestabilan, Bliski Istok'. Kralj Abdulah je na taj način upozorio na geopolitičku cjelinu koja bi se protezala od Irana do Libanona, te koja bi kao temelj imala konfesionalnu pripadnost. Strahovao je kako bi "utjecaj šiitskih klerika mogao dovesti do ujedinjenja svih zemalja gdje šiiti čine većinu, a tamo gdje su manjina, ali gdje su zastupljeni u velikom broju, služili bi Iranu kao 'peta kolona'."

Međutim, što god izjavili iranski i libanonski vjerski lideri u Bahreinu 2003., općepoznato je da vjera može biti pokretač, kohezijski faktor u povijesnim promjenama, ali ne i njihov glavni i osnovni razlog.
Danas, 2013. imamo situaciju da takozvani 'šiitski polumjesec', koji se proteže od Irana do Libanona, ipak ne obuhvaća Bahrein i Azerbejdžan. Na drugoj strani imamo većinski sunitsku Siriju, no izrazito sekularnu i multietničku (barem do uvezene pobune), ali koja je zbog svog otpora saudijskom i američkom ekspanzionizmu, postala njegov sastavni dio.
Stoga se ne može govoriti o 'šiitskom polumjesecu' u religijskom smislu. Njega se može tako nazvati zbog uloge Irana koju ima u protuameričkoj koaliciji na Bliskom Istoku, ali tvrditi kako teheranski Ayatolah želi nametnuti svoju verziju islama sunitskoj većini, to već graniči sa zdravim razumom.

Nerijetko se govori i kako Muslimanska braća nameću svoju viziju islama u zemljama gdje su preuzeli vlast, što bi se moglo smatrati točnim ukoliko se uzmu u obzir promjene zakona i islamizacija društva koju provode. Međutim, točnije bi bilo reći kako se Muslimanska braća samo služe islamom, i njegovom rigidnom interpretacijom, kako bi terorom zadržali vlast koju su u 'Arapskom proljeću' na prijevaru uzurpirali. Oni su iznevjerili očekivanja stanovništva i pod izlikom kako će pod njihovom čvrstom rukom muslimani živjeti po islamskim zakonima i tako si osigurati put u 'dženet', oni u stvari , isto kao i Saudijska Arabija i ostali američki sateliti u regiji, samo služe geostrateškim i geopolitičkim interesima State Departmenta. A ti interesi nisu temeljeni ni na čemu drugom osim na profitu.

Dobri odnosi i savezništvo između zaljevskih petro-monarhija, Muslimanske braće, SAD-a, Turske, te ostalih, manje ili više značajnih igrača, na bliskoistočkoj geostrateškoj šahovnici, trajati će dok svi budu imali financijske koristi od njih. Sve dok petrodolari (ali i oni američki) ne budu manjkali, trajat će i 'ljubav' među saveznicima. Iran, kojega nazivaju 'srcem šiitskog polumjeseca', i dalje će nastojati očuvati neovisnost, a tu će pomoć pružati i drugima koji budu zainteresirani.

Napomenimo na kraju kako je 'Arapsko proljeće' imalo svoj 'dašak' i u samom Iranu. No, prema posljednjim informacijama od 'Zelenog vala', kako se zvao pokret koji je tražio demokratizaciju društva, nije ostalo ništa. Vlasti u Teheranu su na vrijeme suzbili ono za što su znali da će, ako uzme maha, zemlju odvesti u kaos i krvoproliće i tako sačuvali zemlju.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Sukob unutar Islama - Rat vehabizma protiv sufizma

Vehabizam
Arapsko proljeće dovelo je jačanja islamskog ekstremizma koji je politički zavladao ili pak ojačao diljem arapskog svijeta. Srodni pokreti poput vehabizma, salafizma i kutbizma (Qutbism) ističu se svojom netrpeljivošću prema drugim religijama i prema onim muslimanima koji slijede druge pokrete ili drugačije interpretacije.

Sirijski i irački mediji često koriste pojam 'takfiri' da opišu militante sa kojima se njihove snage sigurnosti sukobljavaju. Takfir bi bio onaj musliman koji drugom muslimanu osporava njegov Islam tj. proglašava ga nevjernikom. Vehabije i ostali spomenuti pokreti snažno su takfirskog karaktera. Osim šijita koje proglašavaju nevjernicima, vehabije kao relativno mlad izdanak sunitskog Islama teže sve ostale sunite prevesti na svoje vjersko-političke pozicije. Vehabije za sebe tvrde da su oni istinski suniti čime ostale sunite stavljaju u vjernike drugog reda.
Sljedbenici tradicionalnog sunizma smatraju pak vehabije pseudo-sunitskim pokretom.

Zubair Qamar koji se bavi istraživanjem fenomena vahabizma piše:'Iako mnogi misle da je vehabijski teror nedavna pojava koja cilja jedino nemuslimane, mnoge će iznenaditi kad saznaju da su ortodoksni sunitski muslimani bili prvi koje se u valovima poklalo vehabijskim masakrima u Arabiji prije više stotina godina.' Dakle, od uspostave Saudijske Arabije do današnjeg dana vehabije provode subverziju sunitskog Islama svojom novom - doslovnom metodom tumačenja islamskih spisa. Globalsecurity.org to opisuje ovako 'Vehabizam je reformistički pokret koji je započeo prije 200 godina s ciljem oslobođenja islamskih društava od kulturnih običaja i interpretacija stečenih kroz stoljeća.' Profesor sa Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu, dr. Rešid Hafizović, ovako opisuje vehabizam: 'Vehabizam je, načelno govoreći, jedan, hajde da kažemo, interpretativni tok, iako je to za sami vehabizam prejak naslov. Njega je teško porediti sa drugim interpretativnim tradicijama Islama i drugim misaonim tokovima. Vehabizam ne može biti isto što i sunizam, još manje može biti isto što i sufizam, na kraju krajeva, što i šiizam…Vehabizam je redukcionizam.'

Iako se vehabizam predstavlja kao povratak korijenima on je u suštini anti-tradicionalan jer je neprijateljski raspoložen prema tradicionalnoj interpretaciji i prema islamskoj kulturnoj tradiciji. Vehabizam je reduciran na provedbu vjerskih rituala i rigidnu primjenu šerijata. U svojoj potrazi za korijenima on ne ide putem traženja duhovne prosvjećenosti i spoznaje već putem uspostave primitivnih društvenih odnosa.

Sufizam
Za razliku od vehabizma koji predstavlja relativno mlad pokret, sufizam je pokret koji postoji u islamskom svijetu od osmog ili devetog stoljeća. Sufizam je islamski pokret čiji sljedbenici teže pronaći božansku istinu i ljubav kroz spoznaju i osobni susret s Bogom. Sufije su asketski pokret koji teži skromnosti i odbijanju zemaljskih stvari.

Dr. Alan Godlas, University of Georgia, opisuje sufizam kao mističnu, psiho-spiritualnu dimenziju Islama. Neka od najpoznatijih književnih djela islamske kulture nastala su kao plod sufijskog djelovanja. Škola sufijskog učenja ovako opisuje sufizam: "Sufizam nije usmjeren samo na pročišćavanje pojedinca. Dok teži k nesebičnosti, 'salik' (spiritualni putnik) također posvećuje njegovo ili njezino shvaćanje k poboljšavanju društvenog i kulturnog stanja zajednice, nacije i čovječanstva u cjelini. Ova predanost službovanju čini sufizam dinamičnom, transformirajućom silom na svim razinama, od osobne do globalne."

Na Balkanu sufije su poznate pod nazivom derviši dok je elemente njihovog svjetonazora i filozofije opisao Meša Selimović u klasiku jugoslavenske književnosti 'Derviš i smrt'. Turski autor Henry Bayman, inače sljedbenik sufizma, opisuje kako sve religije imaju svoju egzoterijsku tj. vanjsku i ezoterijsku tj. unutrašnju razinu. Vanjski tj. egzoterijski aspekti Islama poznati su kao Sveti zakon ili Šerijat, dok su spiritualni ili ezoterijski aspekti poznati pod nazivom sufizam. Ta dva aspekta bi trebalo kombinirati pošto se nalaze u međuovisnosti. Očito je da kod vehabizma i njegovog tumačenja postoji nedostatak ili čak potpuno izuzeće ezoterijskih aspekata Islama. Za razliku od vehabizma koji je po karakteru isključiv, sufizam je tolerantan i prihvaća tuđa uvjerenja. Za razliku od vehabizma koji teži snažnom izražavanju kroz politiku, sufizam je umnogome apolitičan što mu trenutno predstavlja najveći nedostatak da se obrani i da se transformira u političku silu.

Vehabizam protiv sufizma
Egipat – Nakon dolaska Muslimanskog bratstva na vlast i političkog jačanja militantnog salafizma, sufijski redovi u Egiptu počeli su osnivati popularne odbore kako bi zaštitili svoja svetišta i džamije od 'radikalnih salafita'“, prenosi Ahram online u travnju ove godine. Ta vijest je objavljena nakon što su salafitski ekstremisti zapalili sufijska svetišta i džamije u gradu Tala u delti Nila. U članku stoji da 'salafiti osuđuju sufizam i smatraju sufijska svetišta formom idolpoklonstva'. U Egiptu živi najmanje 6 milijuna sljedbenika sufizma, gornja procjena ide do 15 milijuna.

U kolovozu 2012. skupina egipatskih sufija zajedno sa ugroženim koptskim kršćanima osnovala je Egipatsku ligu da se zajedno zaštite od napada ekstremista. Šejk Aboul Azayem to prigodom izjavio:'Ideja o osnivanju (zajedničke) struje uslijedila je nakon napada pokrenutog od brojnih pripadnika Muslimanskog bratstva i salafita na neka svetišta i crkve, a otkrili smo da tvrdolinijaške…islamističke struje ciljaju nas sufije i kršćane.'

U travnju 2011. godine sufijski lideri zatražili su zaštitu države nakon prepada na sufijsku džamiju u Aleksandriji. Džamija El-Mursi Abul Abbas najpoznatija je džamija u Aleksandriji. The Guardian je tada prenio da salafiti smatraju sufije agentima Zapada i hereticima. Iako zapadni mediji često opisuju sufije kao umjerene muslimane naspram ekstremnih salafita i vehabija, upravo ovi potonji predstavljaju zapadne marionete u geopolitičkom preslagivanju Bliskog istoka. Iako je sufizam utjecao na neke od osnivača Muslimanskog bratstva, npr. na Hassana al-Bannu, to očito danas ne pomaže ugroženim sufijama u Egiptu.

Libija – U kolovozu prošle godine salafiti su djelomično uništili sufijsko svetište u libijskom glavnom gradu Tripoliju. Stanovnici Tripolija spomenuli su muškarce s buldožerima koji su napali svetište al-Shaab al-Dahmani neometani od strane policije. BBC je tada pisao da su salafiti također dijelili letke izdane od strane saudijskog muftije. Nove libijske vlasti osudile su divljaštvo, no sa žaljenjem objavile kako su u tom činu sudjelovali pripadnici snaga sigurnosti i revolucionari. Spomenuti incident nije bio jedini.

Tunis - početkom ove godine zabilježen je 35-ti napad na sufijska svetišta u Tunisu u proteklih sedam mjeseci. Mazen Sherif, zamjenik sufijskog saveza izjavio je:'Ljudi iza svih napada su vehabije.' Tuniski sud ovaj je mjesec osudio šestoricu ekstremista na pet godina zatvora zbog spaljivanja sufijskog svetišta.

Mali – teroristička organizacija 'Ansar Dina' koju čine salafijski militanti uništila je dva sufijska svetišta u Timbuktuu. Jedno od svetišta podignuto je u 15. stoljeću. Glasnogovornik terorističke organizacije najavio je rušenje svih sličnih svetišta u Maliju. Napad se dogodio nedugo nakon što je UNESCO prošle godine proglasio Timbuktu spomenikom Svjetske kulturne baštine.

Pakistan – većinu pakistanskih muslimana čini Barelvi struja koja je naslijedila tradicionalnu sufijsku interpretaciju Islama. 15%- 20% otpada na Deobandije koje su izvana financirane saudijskim novcem. Iako Deobandi Islam slijedi 15-20% pakistanske populacije oni drže 64% svih pakistanskih škola, dok većinski Barelvi pokret drže samo 13%. "Deobandi pokret je svrstan uz vehabizam i slijedi jednako grubo, puritansko tumačenje Islama. Barelvi pokret, za razliku, brani više tradicionalnu južno-azijsku verziju vjere usmjerenu na praksu sufijskog misticizma", opisuje GeoCurennts u rubrici kulturne geografije Južne Azije. Pakistan je trenutno primjer kako tradicionalni sufijski Islam zbog saudijskog utjecaja polagano gubi bitku protiv islamskog fundamentalizma saudijskog tipa.

Rusija – Islam je druga najraširenija religija u Rusiji. Prema pisanju Alikbera Alikberova: "Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Islam u Rusiji podijeljen u dva neprijateljska tabora. S jedne strane, tradicionalni Islam u Rusiji predstavlja konkretne regionalne oblike sufizma, takozvani 'popularni' Islam, koji je u suprotnosti s 'čistim' Islamom, ili islamski fundamentalizam." Ova podjela najbolje se može objasniti na primjeru sukoba u Čečeniji. Nakon penetracije političkog islamskog fundamentalizma u Rusiju tj. saudijske verzije Islama, bilo je potrebno određeno vrijeme da se narodni tj. 'tradicionalni čečenski Islam' konsolidira i suprotstavi uvozu stranih interpretacija koje nisu postojale u čečenskoj kulturi i povijesti. Sufizam je bio dominantna interpretacija Islama u Čečeniji već gotovo dva stoljeća prije no što je izguran na margine uspostavom sovjetskog sustava. Čečenski muftija Sultan Mirzajev tvrdi da 'Vehabije nisu ponudile ništa osim smrti i razaranja'. Sufije u Čečeniji učinile su zaokret pod vodstvom sufijskog muftije Ahmada Kadirova odbacivši saudijski vehabizam što je omogućilo završetak sukoba. Sadašnji čečenski predsjednik Ramzan Kadirov ustraje u obrani tradicionalnog čečenskog Islama.

Sirija – situacija sa sufizmom u Siriji dosta je komplicirana. Sirija je većinski sunitska zemlja s nekoliko velikih sufijskih zajednica. Sufizam je osim toga dobrim dijelom utjecao na razvoj sirijskog sunizma. Nir Rosen u analizi 'Islamizam i sirijski ustanak prenosi':'Sirijski Islam je umjeren i sufijski…Sufizam je vrlo mainstream u Siriji, budući da je većina islamskih učenjaka primila sufijsku obuku te se često specijaliziraju kao sufijski šejci.' Neki zbog toga smatraju Siriju većinski sufijskom zemljom. U vrijeme prošlog islamskog ustanka u Siriji (1979.-1982.) mnoge sufije su bile protiv vlasti. Nakon toga došlo je do mirenja između vlasti i sufija. Često se piše da Baas partija čak i promovirala sufizam kako bi spriječila širenje saudijskih i egipatskih oblika islamskog fundamentalizma u Siriji. Bernard Haykel, profesor sa Sveučilišta New York, ovako opisuje situaciju u Siriji:'Ne bih se složio da su svi sirijski suniti danas sufije, niti da su svi ili čak 50% njih salafiti…'

Slabija potpora sirijskih sunita ekstremnim pobunjeničkim grupacijama može se objašnjavati upravo snažnim sufijskim utjecajem na Islam u Siriji i neprijateljstvom vehabija prema sufizmu. No, usprkos tome ne treba zaboraviti da se dio sufija svrstao uz pobunjenike u vrijeme prve pobune prije trideset godina. Nedavno je u 'Sirijsku nacionalnu koaliciju' (političko krilo sirijske pobune pod kontrolom Zapada) izabran prvi sufija - šejk Mohammad al-Yaqoubi. Cilj ovoga je prikazati pobunjenike prihvatljivijim vjersko-političkim konglomeratom koji unutar sebe ima umjerenu, tolerantnu i autohtonu islamsku struju.

advance.hr

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.