Pola vijeka Indexa



Da sam ja netko, bio bih 23. studenog u vjerovatno najtoplijoj noći posljednjih 50 godina da zajedno slavimo i Ismeta Nunu Arnautalića, Šefku Akšamiju, osnivače Indexa i njihovog zajedničkog crtanja naših duša, ljubavi, sjećanja. Trenutaka kada Davorin, uz prigušena svjetla Sloge, prošapće - dame biraju. U meni još nepreboljena razočarenja i stid da nikada nisam bio odabran. U večeri kada, u plimi oduševljenja, budete klicali negdje na kraju u zatišju, znat ću da nisam netko, nego samo udaljeni i otužni nitko, izgubljen na hladnom sjeveru Evrope...

Da sam ja netko, ne bih se ponovo kiselo nasmijao legendarnoj rečenici od prije dvadeset godina - Nedime, dragi, šta nam ovo rade?! Uspaničeno je tako, dok su im granate šištale oko glava, vječna Hanka Paldum pitala kolegu Lončarevića, sa ondašnje TV Sarajevo. Proteklog petka isti upit mojoj prijateljici Sanji Rihtman, u Tel Avivu, šalje drug što je ratni sarajevski put u jednom pravcu završio u sve uzavrelijem području Bliskog istoka.

Da sam ja netko, ne bi mi jaranica Divna Krautblatt, iz Španije, javljala da ponovo pakuje kofere. Osjeća da je prokletstvo balkanske sudbine sve bliže i da za daljnji život jedino trebaju lagani kovčezi. Bježati i samo bježati. Da li za nas ima mira, spokoja?

Da sam ja netko, zanimalo bi me kako se osjeća čuveni majstor kamere Dževad Čolaković, što je nekada davno hodoljubio sa Zukom Džumhurom i Mirzom Idrizovićem. Da li u novim protestima očajnika, po gradovima zemlje u kojoj je i Divna, naslućuje one slike užasa što ih je objektivom zabilježio u maju '92. u redu za hljeb u sarajevskoj Ulici Vase Miskina? Od kadrova što su zaledili srca svijeta pobjegao je na sunčani jug Evrope. Da li je uspio uteći i od tmurnih oblaka sjećanja što ponovo naviru filmskom brzinom koja je bila njegov život? Da sam ja netko, otvorio bi mi dušu, otkopao zabetonirane riječi. Ispričao storiju vrijednu Pulitzera. Ovako, ona je duboko u njemu. Da ga muči, proganja do konačnog smiraja. Dajući tako priliku mnogima u Rajvosa da se i danas kite autorstvom njegovih povijesnih snimaka ljudskog barbarstva i zločina.

Da sam ja netko, ne bih sa strahom svakog dana posezao za stranicom Facebooka sa ustreptalom nadom da će se ponovo javiti dobri Vehid Gunić. Mjesecima već njegova raja i ja pratimo borbu poznatog novinara, koja će se uskoro finalizirati knjigom i naslovom "Neću da umrem od raka". Da sam ja netko, Vehid nikada ne bi tu knjigu ni započinjao. Ma, zapravo se radujem. Samo pobjednici pišu o dobivenim bitkama.

Da sam ja netko, ne bih samo na slikama pratio razvoj dobro nadjevene pite zeljanice internet mi poznanika Nadana Filipovića u australijskom Perthu. S merakom potom poturam gospoji još jedan dokaz kako su muškarci bolji kuhari od žena. Po stoti put čujem odgovor - svi, osim tebe! Daleki, virtualni Nadan vadi zazubice foto-serijalom, jedinstvenim bosanskim kuharom u tuđini. Pitu uvijek započinje tri frtalja sata prije povratka njegove žene s posla. Gdje to ima da te vazda dočekuje miris tek zarumenjele zeljanice?! Samo kod Bosanca bečke škole... Uh, kako bi se tek reš burek kod njega "čuo"!



Da sam ja netko, ne bih se s prijateljima družio preko Skype programa. Sjedao za kućno računalo s čašom u ruci. Kucanjem o stakleno oko kamere nazdravljao raji, zavaravajući sam sebe da smo opet kao nekada. A samo između mene i druga mi iz djetinjstva Nerkeza Lalića, u kanadskom Edmontonu, na desetine je tisuća ili hiljada kilometara. To i ne osjetiš kada ti digitalne žice donose toplotu prošlih vremena i magiju iluzije da živiš lijepu sadašnjost sa ružičastom budućnošću. Da sam ja netko, ne bih morao otvorenih usta gledati ogromne, tek ulovljene ribe kojima se preko kompjuterskog monitora šepuri Esad Keko Šarić. Moj prvi komšija iz bivše Istarske, ulice naše mladosti, što ju je sada poklopila vječno tamna sjena ogromnog zdanja Skupštine BiH. Keko je bio najbolji u hvatanju klijenova i pliski ispod splavova kod Vrbanje mosta. Danas glumi sretnog ribara na dalekoj australijskoj obali. I znam da strepi od morskih pasa kao nekada od bjelouški na Miljacki, koja još nikada u našim prošlim životima mostove odnijela nije.

Da sam ja netko, ponosio bih se gospodstvom od malih nogu. Već sa 15 godina furam kravatu i sako. Doduše, bio je to gornji dio uniforme koju smo nosili na nastupima limene glazbe Željezničkog kulturno-umjetničkog društva "Vaso Miskin Crni". Taj teget sako sa zlatnim epoletama i prvi fitilj u životu bili su uvjet za ulazak u kultnu Slogu. Morao si biti uredan Titov omladinac ako si želio slušati Indexe i njihovu muziku, u početku najčešće prekopiranu sa sumnjivog kapitalističkog Radio Luxemburga. Na ulazu je naš izgled primjerenih socijalističkih omladinaca ocjenjivao golijat Žuga, redar pred kojim je Sarajevo drhtalo. Bio je opasniji i od onih što su bili u zgradi preko puta i koja se zvala Republički SUPBiH, tada sjedište raznih službi za progon nepoćudnih. Mogli su te zakajtariti u teku sumnjivih ako si malo jače drmao glavom sa nešto dužom kosom. Čuo sam ponekada pored uha kako neki šapću - pazi na onog raspojasanog bitlsa!

Da sam ja netko, ne bih bio na mrtvoj straži u nekoj kasarni Srbije, u studenom novembru 1970. godine, dok su Davorin Popović Pimpek, Slobodan Bodo Kovačević, Ranko Rihtman, Fadil Redžić, Miroslav Šaranović briljirali na sceni Zagrebačkog festivala skladbom Hrvoja Hegedušića, na tekst supruge mu Maje Perfiljeve, što je nosila naslov nezaborava - "Da sam ja netko"! Kasnije se brak Hrvoja i Maje raspao, ali je njihova umjetnička povezanost, zahvaljujući Indexima, ostala za povijest.

Sjećam se da je ta "Da sam ja netko" bila, zapravo, zapažena kao prvi pravi prodor jedne hrvatske riječi u tadašnji prostor S-H govornog jezika u kojem je, uglavnom, prevladavalo ono prvo slovo skraćenice. Istina, neki su pokušavali pjevati Da sam ja neko, ali to nije bilo to. Melodijski je paralo uši, kao što je sarajevskoj raji u to vrijeme riječ netko neprirodno zvonila. Danas kada nas zapljuskuju općine gdje ih nikada nije bilo, a da to više i ne primjećujemo, moram skinuti kapu Pimpeku i raji. Nesvjesno su bili pioniri u jezičkoj ravnopravnosti, uglavnom sadašnjeg federalnog bh. prostora. I da sam ja baš netko, najvjerojatnije opet dočekati neću da se ćirilica vrati kao što je nekada bilo, ili da slobodno možeš povijest i historiju spominjati, zna se, gdje.

Da sam ja netko i da se mogu curiknuti u zlatne godine kada su nas kao najljepše latice zasipale žive note Indexa, proletio bih ponovo kroz vremeplove naših života. Pokušavao sam to, da li uzalud, od početka ovog teksta. Sva pomenuta imena putovala su kroz priče svojih sudbina uz glas Pimpeka, solo Bodine gitare, bas Fadila Redžića, bubnjeve Đoke Kisića, klavijature Ranka Rihtmana, Nenada Jurina, najstalnije postave glazbene ili muzičke grupe (govorimo sve jezike) kojoj Sarajevo nije podarilo čak ni sokak u spomen, a kamoli tek neku ulicu kao, recimo, cijenjenoj i nezaboravnoj gospođi Azizi Šaćirbegović, što je značajno obilježila naše prohujale godine.

Da sam ja netko, bio bih 23. studenog u vjerovatno najtoplijoj noći posljednjih 50 godina da zajedno slavimo i Ismeta Nunu Arnautalića, Šefku Akšamiju, osnivače Indexa i njihovog zajedničkog crtanja naših duša, ljubavi, sjećanja. Trenutaka kada Davorin, uz prigušena svjetla Sloge, prošapće - dame biraju. U meni još nepreboljena razočarenja i stid da nikada nisam bio odabran. U večeri kada, u plimi oduševljenja, budete klicali negdje na kraju u zatišju, znat ću da nisam netko, nego samo udaljeni i otužni nitko, izgubljen na hladnom sjeveru Evrope...

Pavle Pavlović, Haag
(tekst prenesen iz Oslobođenja)

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Evo i od mene jedna,kad si me tako lijepo podsjetio na mladost....

_________________