Vaper club

Kako se pobuniti u državi u kojoj su svi imali besplatnu zdravstvenu zaštitu, besplatno školovanje, malu nezaposlenost i u kojoj je 2010. godine svaki stanovnik na poklon dobio 500 US dolara? Libija je bila vrlo prosperitetno socijalističko društvo, praktički bez kriminala i nasilja. Zato agenti CIA i MI6 oko nje pletu mrežu trideset godina?

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

20. travnja se navršilo godinu i pol dana od ubojstva libijskog vođe i vizionara afričkog jedinstva, pukovnika Muammara Gaddafija. Moralna je dužnost uvijek iznova treba podsjećati kako su pukovnik Gaddafi i njegova djeca proganjani, ubijani i masakrirani, a da se na cijelom 'demokratskom' zapadu nije podigao skoro niti jedan jedini glas u njihovu obranu. Štoviše, svi su se predstavljali kao progresivne i pacifističke ikone, kritizirajući 'okrutni i bezobzirni otpor' kojega su se NATO savezu, njegovim satelitima iz zaljevskih petromonarhija i bandi integralističkih plaćenika usudili pružiti Gaddafi i džamahirija.

Veleumni znalci, ljevičari u službi Pentagona i anglo-francuskog socijal-kolonijalizma, od Jeana Zieglera, Illana Pappéa, Tariqa Alìa, Rashida Kalilia i ostalih, pa do naših domaćih političara i 'intelektualaca' (među ovim drugima bi se dali izuzeti rijetki), mahom su se svrstali na stranu atlantsko-islamističkih silovatelja Libije, jednako kao što to danas čine sa Sirijom.

Njima treba pridodati čitavu bulumentu novinara i reportera, koji su, plaćeni od strane Katara, vodili medijsku kampanju kojoj je jedina svrha bila medijsko pokriće za agresiju. Mediji koji su financirani isključivo kako bi informirali javnost, provodili su dezinformacijsku kampanju neviđenih razmjera i ono što se tada moglo čitati u dnevnom tisku, te vidjeti na javnim i privatnim televizijama, graničilo je sa znanstvenom fantastikom.

Iza te pseudo-revolucionarne retorike 'lijeve inteligencije' i dezinformacijske kampanje vođene od medija i političara u onim zemljama koje su imale interesa, kao i u onima koje se jednostavno nisu smjele usprotiviti, stajali su stvarni i konkretni imperijalistički interesi Atlantskog saveza. Iza nekakvog antirasizma i političke korektnosti su se skrivali realni ciljevi dezinformacijske i vojne kampanje, koju su protiv narodne i socijalističke narodne republike'Libijske Džamahirije' zajedno vodili plaćenička intelektualna i politička elita u Europi i NATO savez sa svojim vahabitskim saveznicima iz zaljevskih petromonarhija. Cilj je bi jedan i jedini: Libija vođena vizionarskom politikom Muammara Gaddafija nije smjela doživjeti 2014.

Ubiti pukovnika odmah ili izgubiti nadzor nad Afrikom počevši s 2014. godinom? To je glavni razlog zbog kojega su Francuska, SAD, Velika Britanija i njihovi saveznici pokrenuli vojnu kampanju protiv Libije. Svi su se pitali: 'Zašto Tunis?', 'Zašto Egipat?', 'Nisu li Mubarak i Ben Ali u dobrim odnosima s Amerikom, Europom i arapskim svijetom? Pa i sam Gaddafi je dao znakove popuštanja i otvorio se prema Europi!', itd. Sve je bila istina, ali su bili skloni jedinstvu Afrike, što se za Muslimansku braću koji su ustoličeni nakon 'arapskih proljeća' nikako ne može reći. Današnji lideri u Kairu, Tunisu, i Tripoliju ne žele nikakav politički savez sa zemljama koje ne pripadaju islamskom svijetu. Gaddafi je želio zajedničku valutu, Afrički Monetarni fond, Afričku središnju banku, ujediniti telekomunikacije, transport; želio je stvoriti Sjedinjene Afričke Države.

Muammar Gaddafi je sve detaljno isplanirao i 2014. je trebala zaživjeti središnja banka, a koja je, nakon pola stoljeća što je Afrika stekla političku neovisnost, trebala biti temelj za istinsko oslobođenje kontinenta. Afrička središnja banka je zamišljena kao institucija koja će upravljati, a ne nadzirati države i narode. Nakon što je 2000. na summitu Organizacije za afričko jedinstvo (Organization of African Unity) u Loméu krenuo u ostvarenje snova Kwame Nkrumaha i šeika Anta Diopa, te samo u nekoliko godina od te organizacije uspio stvoriti Afričku Uniju, libijski lider je još više pomaknuo granice.

Gaddafi je uspio nagovoriti afričke lidere da kupe komunikacijski satelit, a sam osobno je među prvima izdvojio na stotine milijuna dolara za taj projekt. Težio je tomu da Afrika stekne neovisnost u sektoru komunikacija (danas jednom od najprofitabilnijih).

'Znao je trošiti velikodušno i za kupnju afričkog satelita je bilo potrebno odmah uplatiti 300 milijuna dolara, što je i učinio', nedavno je izjavio Moustapha Cissé, bivši veleposlanik Senegala i Libiji i specijalni savjetnik predsjednika Senegala, Abdiou Dioufa, utjecajnog lidera u islamskom svijetu.

Lider libijske džamahirije se pokazao spremnim da Africi 'pokloni' RASCOM-QAF1, prvi telekomunikacijski satelit za Afriku i njene otoke. Poslan je u orbitu 20. prosinca 2007. i to je bilo prvo lansiranje satelita u povijesti Afriqiyah Airwyassvih afričkih zemalja. Gaddafi je pokrenuo i projekt zrakoplovne kompanije, koja je povezivala sve glavne gradove zemalja na kontinentu, kao i sve značajnije regije. Zrakoplovna kompanija Afriqiyah Airwyas je imala redovne linije između Tripolija, Dakara, Kaira, te ostalih glavnih gradova.

'Mnogo ljudi se koristilo linijama Afriqiyah Airwyasa kako bi došli do Pariza ili ostalih gradova u Europi. Mogli smo putovati na liniji Dakar-Tripoli-Pariz i natrag za samo 400 000 FCFA (615 eura). Na taj je način Tripoli postao platforma za komunikaciju između Afrike, arapskog svijeta i Europe', dodaje sengalski diplomat Moustapha Cissé.

Gaddafi je prvi predložio stvaranje Afričke monetarne unije (African Monetary Union AMU). U tu svrhu je položio 30 milijardi dolara i predložio da sjedište AMU-a bude u Yaoundéu, u Kamerunu. Osim toga je zamislio i osnivanje Afričke središnje banke (ACB), koja je sjedište trebala imati u Abuji, glavnom gradu Nigerije. Afrička banka je trebala početi s radom i izdati svoje prve novčanice upravo 2014.

'Takva zamisao se nimalo nije svidjela zapadu, budući da bi afričke zemlje mogle napustiti srednjoafrički franak (CFA) ili ostale valute kojima je jedini cilj da iskorištavaju gospodarstva zemalja i korumpiraju političare', izjavio je ogorčeno Cissé.

Libijski lider je vodio jednu dinamičnu panafričku politiku. Od Senegala do Čada, preko Gvineje Obale Slonovače, Gane, Liberije, Benina, Toga, Nigerije, Nigera, Malija…, Libija je investirala na milijarde dolara u poljoprivredni sektor, naftu, turizam i infrastrukture. U Maliju je najmanja libijska investicija iznosila 50 milijardi CFA (1CFA=0,00152€) u turistički sektor, što potvrđuje i ministar turizma Malija, Balla Umar Touré. Više stotina milijardi dolara je potrošeno na projekte u poljoprivrednom sektoru. U Maliju za Gaddafija svi tvrde 'kako je čovjek koji je svoj život posvetio Africi'. Današnja vlada u Tripoliju, jednako kao i Tranzicijsko nacionalno vijeće, od većini afričkih zemalja se smatraju 'imperijalističkim slugama'. Još od samih početaka pobune u Bengaziju, potom od pokretanja vojne kampanje protiv Libije, muslimanske udruge i političke stranke su u Bamaku, u Maliju, održavale skupove potpore libijskom lideru i narodu, ali koje su mediji na zapadu ignorirali. Tada su svi podržavali 'revolucionarni duh libijskog naroda koji je ustao protiv tiranije' (iako se samom u početku radilo o nekoliko stotina prosvjednika uglavnom iz dobrostojećih obitelji višeg srednjeg sloja).

Gaddafi je (što priznaju i korporativni mediji) uplatio nekoliko milijardi dolara za stvaranje Sahel-Sahara banke (Sahel Sahara Bank). Ta je banka prema Gaddafijevoj zamisli trebala pružati usluge narodima Senegala, Malija, Nigera, Mauritanije, Čada te ostalih zemalja saharske i subsaharske regije, ali je prije svega trebala otkupiti dionice ili koncesije zapadnih multinacionalnih korporacija i na taj način smanjiti utjecaj zapada na gospodarski život kontinenta.

To se, recimo, dogodilo u slučaju naftne kompanije Mobile, iz grupe Exxon-Mobil iz SAD-a, koja je prešla u vlasništvo kompanije Oil Libia u većem dijelu zapadne Afrike. Guinea-Conakry upravo Muammaru Gaddafiju mora zahvaliti za pokretanje svog prvog televizijskog kanala, kojega je 'bratskom narodu Gvineje u ime libijskog naroda' poklonio ubijeni libijski lider još davne 1979. Osim toga, Libija je oružane snage Gvineje desetljećima opskrbljivala teškim naoružanjem i opremom za vojnike, te pružala izdašnu financijsku potporu toj siromašnoj zemlji.

'Danas se svi slažu kako su libijske investicije umnogome premašivale ulaganja svih drugih zemalja zajedno u tom dijelu Afrike', naglasio je bivši veleposlanik Senegala u Tripoliju, Mustapha Cissé.

Život Libijaca za vrijeme Gaddafijeve 'tiranije'

1 – Libija je bila zadnja na spisku zaduženih zemalja. Dug Libije je
iznosio 3,3% BDP-a. (U Francuskoj je taj omjer 84,5%, u SAD-u
88,9%, japanu 225,8% itd.)
2 – Električna energija je bila besplatna
3 – Topla voda je bila besplatna
4 – Litra benzina je stajala 0,08 €
5 – Libijske banke su davale zajmove bez kamata
6 – Građani Libije nisu plaćali PDV niti poreze
7 – Svaka obitelj u Libiji je uz potvrdu dobivala pomoć u protuvrijednosti od 300 eura mjesečno
8 – Svakom studentu, koji se htio školovati u inozemstvu, vlada je
davala stipendiju u iznosu 1627,11 eura mjesečno

Sve ovo je samo dio onoga u čemu su Libijci mogli uživati dok na valu 'arapskog proljeća' nisu odabrali 'slobodu i demokraciju'. 'Arapsko proljeće' je, osim onih koji su ga osmislili i iskoristili za uništenje džamahirije, oduševilo i mnoge pseudo-revolucionare i 'ljevičare' na zapadu, koji i sami snose veliki dio odgovornosti zbog uloge koju su imali u davanju legitimiteta vojnoj kampanji protiv jednog suverenog naroda i njegovog lidera koji je pokušao realizirati san naroda Afrike o ujedinjenju kontinenta.

Kada su u Europi i u Washingtonu uvidjeli da bi Afrika mogla slijediti primjer Latinske Amerike (koja se za vrijeme agresije NATO saveza na Afganistan i Irak i 'trenutka nepažnje' Washingtona uspjela osloboditi utjecaja SAD-a) i kako snovi o monetarnoj, političkoj i gospodarskoj uniji afričkih zemalja postaju stvarnost, odlučeno je kako Muammar Gaddafi mora umrijeti.

Prilika za uništenje jedne od najsuverenijih zemalja našeg doba, u sklopu dugo pripremanog plana pojavila se u obliku "Arapskog proljeća". Libija nije "morala" pasti samo zato što je bila simbol borbe za autonomiju narodima Afrike i šire, već i zato da bankarska i financijska elita Zapada spasi samu sebe.

Za realizaciju tog plana su odgovorni svi oni koji su na bilo koji način doprinijeli stvaranju konsenzusa o nužnosti agresije na Libiju. Posebnu odgovornost snose ljevičarska 'intelektualna elita' i europska socijaldemokracija, koji su pobunu u Benghaziju okarakterizirali kao 'spontano buđenje naroda koji je željan slobode', a 'arapsko proljeće' u svojim javnim istupima nazivali 'revolucijom'.

Sada, godinu i pol dana nakon ubojstva Muammara Gaddafija, čitajući afričke portale se sa zadovoljstvom može primijetiti kako zajedno s njim nije ubijen i san o ujedinjenju Afrike.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

I na kraju .... kaos

http://www.advance.hr/vijesti/najveci-s ... ki-vojnik/

_________________

MOD: SXK Nebula Zero Mini, Koopor Mini 60W, Cloupor Mini Plus
Atty: Taifun Kayfun Cubis HH.357

Do koje mjere je Libija nakon rata 2011. postala država u kojoj vladavina prava znači vladavina naoružanih skupina potvrđeno je još jednom krajem prošlog tjedna.

Naime, sud u Tripoliju je u četvrtak oslobodio 12 dužnosnika iz vremena vladavine Muammara Gaddafija. Sudilo im se zbog "sudjelovanja u represiji" za vrijeme sukoba 2011. - drugim riječima, sudilo im se zbog činjenice da su bili dužnosnici u Gaddafijevoj Vladi što je za islamističke militante koji su došli na vlast nakon, uz direktnu vojnu pomoć SAD-a i njihovih Zapadnih saveznika, dovoljan razlog da neko bude zatvoren i osuđen na smrt.

No, u Tripoliju se sada nalazi nova Vlada, ova koju je skrojio i odobrio UN, pa bi bilo pomalo neukusno i po UN neugodno da se sada 12-oricu osudilo u procesu koji je striktno politički.

Što se u konačnici desilo? Oslobođeni su, u četvrtak, a samo dan iza pronađena su njihova izrešetana tijela - sva 12-orica su ubijena od strane "nepoznatih napadača".

Jasno je o čemu se ovdje radi - ove ljude se "oslobodilo" samo da bi ih se moglo iza ugla pobiti.

Cinična je izjava specijalnog UN izaslanika za Libiju, Martina Koblera, koji poziva na provedbu "transparentne" istrage. Svima je zapravo jasno tko je na jedan krajnje mučki način ubio ove ljude.

Pet godina nakon rata očito je kako se progon svih bivših dužnosnika iz ere "zelene" Libije i dalje nastavlja, uz prešutno odobrenje novih libijskih međunarodnih upravitelja.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Gorko priznanje pet godina nakon agresije: Britanski parlament objavio izvještaj u kojem se priznaje kako je napad na Libiju pokrenut zbog "pogrešnih obavještajnih podataka" i "nepotpunog shvaćanja situacije u toj zemlji"



Pet godina je prošlo otkako je Libija uništena u NATO vojnoj agresiji, a libijski predsjednik Muammar Gaddafi ubijen je od strane islamističkih militanata koji su dobili podršku od Zapada.

Tri zemlje bile su ključne u agresiji na Libiju - SAD, Britanija i Francuska. No, danas, pet godina kasnije, izgleda kako sve veći broj dužnosnika počinje shvaćati koliki je to bio propust.

Naime, britanski zastupnici objavili su izvještaj u kojem se navodi kako je napad na Libiju - podržan između ostalog i od strane bivšeg britanskog premijera Davida Camerona - pokrenut na temelju "pogrešnih obavještajnih podataka" te kako je taj napad doveo do "političkog i ekonomskog kolapsa" ove sjevernoafričke zemlje.

Izvještaj - kojeg je objavilo britansko parlamentarno vijeće za vanjske poslove - navodi kako Cameron mora snositi odgovornost za krizu u Libiji.

"Britanska akcija u Libiji bila je dio pogrešno započete intervencija koja je rezultirala situacijom kakva je i danas na snazi", navodi se u izvještaju. "Britanska politika prema Libiji prije i nakon intervencije koja je započela u ožujku 2011. bila je zasnovana na pogrešnim pretpostavkama i nepotpunom shvaćanju situacije u toj zemlji", ističe se.

Ovo je gorko priznanje od kojeg libijski narod, nažalost, neće imati ništa. Brojni objektivni analitičari upozoravali su kako Zapad napadom na Libiju staje na stranu ekstremističkih Islamista i želi svrgnuti Gaddafija isključivo zbog geopolitičkih imperijalističkih ciljeva - mnogima je tada sve bilo savršeno jasno i nije bilo nikakvih "krivih pretpostavki" ili "nepotpunog shvaćanja" situacije u toj zemlji. Ovo su prihvaćanja koja podsjećaju na ona vezana uz Irak i pogrešne obavještajne informacije na temelju kojih je uništena ta zemlja. Cameron i drugi sudionici napada na Libiju trebali bi pred međunarodnim sudom odgovarati za agresiju na tu zemlju, no, takvo što ipak nije moguće zamisliti.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Jedan od najvećih ratnih zločina 21. stoljeća ne može se skrivati beskonačno: Nakon 5 godina istina o agresiji na Libiju napokon snažno prodire


Dvije vrlo značajne stvari dogodile su se vezane uz Libiju ovog tjedna. Prvo - vojska lojalna generalu Khalifi Haftaru i vlastima na istoku zemlje, u Tobruku, preuzela je kontrolu nad tri ključne libijske naftne luke: Ras Lanuf, al-Sidra i Zueitina. To je razvoj događaja koji bi vrlo lako mogao biti iskra iz koje će buknuti krvavi libijski građanski rat jer ova zemlja u rasulu trenutačno ima dvije Vlade. Osim one u Tobruku tu je i ona u Tripoliju iza koje stoje Zapadne sile.

No, o tim detaljima konkretno ćemo govoriti jednom drugom prilikom (vjerojatno već sutra), a danas ćemo se osvrnuti na drugu važnu stvar - katarzu koja stiže iz Britanije.

Naime, britansko parlamentarno vijeće objavilo je izvještaj u kojem se konkretno navodi sve ono što je mnogima bilo jasno još sredinom 2011. godine: vojna intervencija protiv Libije izvedena je na temelju pogrešnih pretpostavki. Drugim riječima, Libija i njeno vodstvo postali su 2011. žrtve strane vojne agresije koju su predvodile tri zemlje - SAD, Britanija i Francuska.

Svaka čast britanskom parlamentarnom vijeću na integritetu, no, ipak se valja zapitati zašto se ove informacije objavljuju i zašto sada? Očito je kako se nova britanska administracija premijerke Therese May nastoji distancirati od prethodne Vlade koju je predvodio David Cameron. Ukoliko je zaista tako i ukoliko se Britanija upravo nalazi u procesu vanjskopolitičkog zaokreta koji će se zasnivati na osudi, a ne na sudjelovanju u agresijama protiv drugih zemalja, to je pohvalni razvoj događaja. Naravno, glede pitanja hoće li tako zaista i biti, možemo samo reći - vrijeme će pokazati.

Što se tiče izvještaja o Libiji, svakako je interesantno pročitati ili pregledati ga barem u cijelosti. Kompletan izvještaj može se pronaći na stranicama britanskog parlamenta, ovdje: http://www.publications.parliament.uk/p ... /11902.htm

Predstavlja li nekakvu satisfakciju čitati detalje ovog izvještaja u kojem se, gotovo od riječi do riječi, navodi sve što smo tvrdili ovdje prije 5 godina dok smo 24 sata dnevno izvještavali o ratu u Libiji? Zapravo i ne - koliko god smo i tada znali da će morati doći dan kada će sva istina izaći na vidjelo.

Izvještaj, zaista, uvelike potvrđuje sve ono što je mnogima bilo jasno još prije 5 godina. Ovo je sažetak koji je u izvještaju objavljen na samom početku dokumenta:

"U ožujku 2011., Britanija i Francuska, uz potporu SAD-a, povele su međunarodnu zajednicu u potpori intervencije u Libiji s ciljem zaštite civila od napada snaga lojalnih Muammaru Gaddafiju. Ova odluka nije imala točne obavještajne informacije. Konkretno - vlasti nisu identificirale da je prijetnja civilima prenapuhana i da su pobunjenici zapravo uključivali znatan islamistički element.

Do ljeta 2011. ograničena intervencija zaštite civila prerasla je u oportunističku politiku smjene režima. Ta politika nije vođena strategijom potpore u oblikovanju post-Gaddafi Libije. Rezultat je bio politički i ekonomski kolaps, borbe između militanata i plemena, humanitarna i migrantska kriza, široko kršenje ljudskih prava, širenje oružja Gaddafijevog režima diljem regije te stasanje ISIL-a na sjeveru Afrike.

Imajući mogućnost donošenja odluke u britanskom vijeću za nacionalnu sigurnost, bivši premijer David Cameron je u konačnici odgovoran za neuspjeh izrade dosljedne strategije za Libiju.

Gledajući naprijed, UN je uspio ispregovarati formaciju uključive Vlade nacionalnog jedinstva (GNA). Stabilna Vlada je ključna za rješavanje trenutačne libijske humanitarne, migrantske, ekonomske i sigurnosne krize. No, regionalni akteri potkopavaju GNA, zaobilaze UN-ov embargo na dostavu oružja i koriste libijske militante kao posrednike. GNA je jedina prilika - ako Vlada padne, Libija bi mogla potonuti u opći građanski rat koji će se voditi za kontrolu teritorija i naftnih resursa. Međunarodna zajednica mora poduprijeti UN i libijski narod te stati iza GNA. Alternativa je politička fragmentacija, nasilje, ekonomski kolaps i dodatna ljudska patnja".


Sa zadnjim paragrafom se, s razlogom, ne moramo složiti jer tzv. Vlada nacionalnog jedinstva je postavljena kako bi služila interesima velikih sila, a ne libijskom narodu, no, također je razumljivo da britansko parlamentarno vijeće nema dovoljno mašte da vidi neku drugu alternativu, već samo ovo prethodno priznanje sasvim je dovoljno.

Ima li satisfakcije pet godina nakon čitati neosporne činjenice kako ih iznose predstavnici današnje Britanije koja je bila jedan od tri glavna agresora na Libiju? Satisfakcije nema, niti je može biti, jer ovaj izvještaj neće ničime pridonijeti unapređenju života libijskog naroda, neće ničime pridonijeti spašavanju iduće zemlje koja je na popisu meta Zapadnog imperijalizam. Dok britansko parlamentarno vijeće proživljava katarzu i otvoreno prihvaća što se desilo u Libiji, u isto vrijeme i dalje gori Sirija, a argumenti za destabilizaciju te zemlje isti su kao i oni u slučaju Libije.

Nadalje, ovaj izvještaj neće promijeniti mišljenja onih koji i dalje vjeruju u jednu od najstrašnijih pojava modernog doba - u vojno širenje demokracije i u nasilnu "smjenu režima".

Danas otkrivaju kako je među libijskim pobunjenicima uvelike dominirao "islamistički element". Za to im svakako nisu trebale sve ove godine jer sve je bilo jasno i vidljivo još u ljeto 2011. Dok su predstavnici agresora slavili napredak "demokratske opozicije", oni koji su zaista pratili stvarnost na terenu neće tako brzo zaboraviti scene odrubljenih glava koje su se mogle vidjeti, zajedno sa samim činom, u većem broju video zapisa koji su iz libijske pustinje natopljene krvlju dospijevale do internetskih mreža.

U zadnjih pet godina desilo se puno toga na globalnoj sceni, naročito kada je riječ o evoluciji političkog promišljanja. Ono što je svakako tužno je činjenica da su neki istaknuti tadašnji progresivci i navodno ljevičari postali možda i najgorljiviji zagovornici NATO-ovog projekta širenja (krnje) demokracije ognjem i mačem. Toliko su se vrijednosti političkog kompasa okrenule naglavačke da danas imamo apsurdnu situaciju - ali situaciju koja se već etablirala - da zapravo često konzervativne i desničarske struje pružaju konkretan otpor i kritiku imperijalizma, a tu svakako spadaju brojni novi europski pokreti, ali i Rusija.

Mnogi se čude usponu nove desnice diljem Europe, ali malo tko od njih shvaća da se taj streloviti uspon događa upravo na ruševinama ljevičarske misli koja je svoj anti-imperijalizam (pa i anti-kapitalizam) napustila u žudnji za elitizmom, sitnim privilegijama i oportunističkim načinom života.

Pet godina je prošlo od napada na Libiju, ali za mnoge od nas koji pratimo situaciju iz dana u dan, taj rat kao da je bio jučer. Tada, kada je trebalo svom snagom pružiti otpor još jednoj NATO agresiji - tada, u vremenu kada smo već prošli strašne godine Iraka i Afganistana - tada vodeća ljevica ne samo da nije učinila ništa nego je bila najglasnija u zazivanju uporabe sile protiv libijskog "režima".

Da je Gaddafi bio i najgori tiranin u povijesti čovječanstva, zašto bi to ikada opravdalo vojnu agresiju zračnim snagama i krstarećim raketama? Gdje je tu logika?

Da stvar bude još strašnija, napad na Libiju nazvali su "humanitarnom intervencijom", a najprogresivniji politički akteri Europe padali su jedni preko drugih gurajući se da budu prvi koji će islamističke pobunjenike u Libiji proglasiti "jedinim legitimnim predstavnikom libijskog naroda".

Kako je moguće da ljudi koji su desetak godina ranije zaista u stotinama tisuća izašli na ulice gradova diljem Europe prosvjedujući protiv rata u Iraku sada su ostali doma i navijali za "bombardiranjem-do-demokracije" vojnu intervenciju u Libiji? Zar ih je zaista toliko ponijela ideja tzv. Arapskog proljeća, neopisivo intenzivno medijsko isticanje pobune sjevernoafričkih naroda protiv diktatura?

Svaka čast mladim Arapima koji su s vlasti svrgnuli Hosnija Mubaraka i Bena Alija, podršku su zaslužili iako se znalo da će njihove iskrene ambicije biti preotete, eksploatirane i ugušene. Razvoj istinske demokracije Arapima (a i svima drugima) jednostavno nije dozvoljen pa je tako Zapad, na čelu sa SAD-om, odmah nakon narodnih revolucija počeo kao jedinu legitimnu političku snagu isticati tzv. "politički Islam", odnosno anti-sekularnu političku fasadu iza koje se krio nabujali ekstremizam.

Prosječni konzument liberalnih medija s fetišem prema imperijalizmu nije pretjerano mario za sve to - dostavljena im je priča o ustanku naroda Tunisa i Egipta protiv diktature i solidarizirali su se bez pogovora. Priča o Libiji desila se te iste godine i prikazana je masama kao nastavak epizode Arapskog proljeća, ali Libija to jednostavno nije bila.

Narod je masovno ustao protiv autoritarnih vlasti u Egiptu i Tunisu, ali u Libiji nije. Nikada u Libiji nismo vidjeli masovne prosvjede protiv vlasti, da ih je bilo itekako bi ih vidjeli - bili bi emitirani neprestano. Ono što se u Libiji desilo je oružana islamistička pobuna na istoku zemlje, u gradu Bengazi. Nikakvih mirnih prosvjeda nije bilo, samo organizirani pohod raznih odreda smrti koji su očito od samog početka imali potporu imperijalnih sila.

Kada je libijska Vlada najavila obračun s Islamistima na istoku zemlje, Zapadne sile na čelu sa SAD-om poručile su kako "neće to dopustiti". Krenuo je napad na Libiju - perfidan napad koji nije imao niti odobrenje UN Vijeća Sigurnosti. Agresori su prevarili sve tvrdeći kako će samo uspostaviti zonu zabrane leta - da bi spriječili navodni pokolj na istoku zemlje - a zapravo je intervencija odmah prerasla u vojnu agresiju, projekt smjene režima (što danas javno priznaje i britansko parlamentarno vijeće) i neprestano bombardiranje libijskih gradova što je rezultiralo smrću tisuća nedužnih civila.

Libija nikoga nije napala, nikome nije predstavljala prijetnju osim interesima velikih naftnih giganata kojima je bila trn u oku desetljećima. Gaddafi je bio autoritaran, za vanjski svijet i pomalo ekscentričan vladar, ali je Libiju itekako unaprijedio - tu činjenicu ne usuđuju se osporiti ni njegovi najveći neprijatelji. No, htio je igrati po svom - drznuo se predložiti da se naftom počne trgovati u zlatu, a ne u američkim dolarima, i tada je zapravo sam sebi presudio.

Ubijen je za vrijeme rata 2011., 20. listopada, na prostoru grada Sirte gdje su njegovi najlojalniji vojnici pružali otpor sve do samoga kraja, a grad je sravnjen sa zemljom u bombardiranju američkih, britanskih i francuskih zračnih snaga.

Bio je to rat kojeg je zaista bilo mučno pratiti - ne samo zbog činjenice da je svaki rat mučan sam po sebi, već i zbog toga što je ovo bio rat u kojem se propaganda koristila kao nikada do sada. U vrijeme kada je napadnut Irak, 2003., postojao je još uvijek određeni diverzitet medija, a i same Zapadne sile imale su različite stavove (primjerice Francuska se protivila invaziji na Irak).

No, u slučaju Libije desilo se nešto naročito teško - svi vodeći mediji i sve vladajuće političke stranke udružile su se kao nikada do tada. Svi, kao jedan, slavili su svaku bombu i svaku krstareću raketu koja je pala na tu zemlju. Od običnih oportunista do osoba za koje se mislilo da im je obrana ljudskih prava važna - svi su bili željni pada režima pod svaku cijenu.

Ništa tako duboko neće u povijest zapisati taj period kao onaj zastrašujući "Vau!" ushićeni poklič tadašnje američke državne tajnice Hillary Clinton kada je prvi put vidjela snimku ubojstva Muammara Gaddafija. Slični uzdasi oduševljenja ispadali su i iz ljudi koje bi se u nekoj drugoj situaciji moglo nazvati suborcima, ratnicima za prava radnika, građanskih sloboda, osobnih životnih preferenci.

Shvaćati magnitudu libijske tragedije tada bio je krajnje čudan osjećaj, osjećaj koji nalaže da će biti potrebne godine prije no što se spoznaja o Libiji počne širiti. Nažalost ta spoznaja do nekih neće nikada doći, ali, ako možemo završiti ovaj osvrt na pozitivnu notu - ni ne mora jer njihovo vrijeme ipak prolazi.

Užas kojem su na svoj način pridonijeli u Libiji označio je i početak propasti medijske propagande u 21. stoljeću. Uz suptilnost moglo se usmjeravati "umove i srca" još dugo vremena, ali nešto gramzivo jest u trendu ovih godina. U želji da se određene iskrivljene verzije stvarnosti prikažu svima kao jedina prihvatljiva stvarnost, umjesto donedavnog promišljenog podvaljivanja propagande krenulo se s njezinim nabijanjem u glavu.

Era masovnog medija, koji je postao toliko spreman podržavati i najveći ratni zločin, morala se završiti, a danas je već duboko na zalazu što možemo uočiti promatranjem svijeta. U jednoj Britaniji narod je birao izlazak iz EU-a, između ostalog, baš zato što su im masovni mediji rekli da "ni u ludilu" to ne čine. U jednoj Americi će narod, izgleda, pak krajem ove godine birati Trumpa za predsjednika po istom ključu.

Taj prelazak iz ere neosporne dominacije i manipulacije u eru otpora i prkosa, koliko god se nekima sviđao jer označava kraj stare paradigme, neće nužno biti dobar. Štošta će narodi u narednim godinama napraviti iz prkosa, a posljedice bi u nekim slučajevima mogle biti vrlo opasne. No, i to je katastrofa koju će nam u nasljeđe ostaviti spomenuti medijski dinosauri pred izumiranjem.

Libija pak ostaje razrušena, razjedinjena i samo jedno crno naftno polje na geopolitičkoj šahovnici užasa. Za nju priznanja poput ovog iz Britanije ne znače ništa, ona ne može čekati još godinama da bi mase shvatile kolika joj je nepravda učinjena i koliko su i same odgovorne zbog svoje šutnje i tihog odobrenja.

Libija sada mora ponovno, u najtežim stvarnostima, pronaći neki novi put, svoj put, a taj put ponovno vodi prema anti-imperijalističkom i anti-kolonijalnom otporu, kao što je vodio i te revolucionarne 1969. kada se po prvi put otarasila svojih izrabljivača.

D. Marjanović za advance.hr

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.