Malo stariji ali odlican tekst:
O Sjevernoj Koreji bez senzacionalizma
Povodom smrti dugogodišnjeg upravitelja Sjeverne Koreje, ta država ponovno dolazi u centralni fokus svih medija. Količina zlonamjernih i uvredljivih naslova na račun Sjeverne Koreje doslovno je bez presedana. Kao da svjedočimo implementaciji kakvog tajnog sporazuma koji nalaže: "u slučaju smrti sjevernokorejskog predsjednika - zanemariti sve elemente novinarske profesije". U isto vrijeme, kada premine neka beznačajna pop zvijezda sumnjivog morala, ti isti mediji spremni su inducirati masovnu histeriju i tugu povodom odlaska istog. Ipak, svrha ovog teksta nije ukazivati na dekadenciju novinarstva kao profesije. Iskoristit ćemo priliku za pokušaj objektivne analize povijesnih okolnosti i političkih prilika koje su uopće dovele do formiranja dviju Koreja, esencijalno grubog razdvajanja jednog te istog naroda na dvije strane istog poluotoka.
Koreja kroz povijest
Korejska povijest je duga i bogata, ali centralna tema koja ih je pratila kroz stoljeća je surova borba za opstanak pod naletima brojnih okupatora. Aktualna podjela na dvije zemlje za korejski narod tek je jedna stranica u knjizi koja je ispunjena borbama i otporom. Koreja je još od 57. godine nove ere u potpunosti upravljala korejskim poluotokom. Stoljećima su Koreanci egzistirali kao jedan entitet, što kao dio carstva, što kao država.
Kroz dugu povijest Kina i Japan su nastojale podvrgnuti narod Koreje pod svoju upravu. Brojne kineske dinastije ratovale su protiv Koreje, ali unatoč velikoj brojčanoj prednosti nikada nisu uspjele zagospodaraiti poluotokom.
Japanska okupacija poluotoka
Korejski narod je odolijevao pokušajima okupacije sve do početka 20. stoljeća. U to vrijeme je bjesnio rat između Japana i Carske Rusije. Porazom Rusa na dalekom istoku Japan je izvršio invaziju i potpuno okupirao Koreju. U to vrijeme Japan je već postao prava industrijska sila presnažna za Koreju koja još nije prošla proces industrijalizacije.
Japanska okupacija je u mnogočemu polazna točka za potpuno razumjevanje današnjih prilika na korejskom poluotoku. Nakon okupacije, Koreja je postala japanska kolonija. Korejski narod doslovno je pretvoren u roblje. Jedini zadatak im je bio uzgajati hranu i crpiti prirodne resurse, a sve zajedno je odlazilo za Japan.
Kako to često biva u procesu kolonizacije, da bi što adekvatnije upravljali svojom novom kolonijom, Japan je formirao mali sloj korejske elite putem kojeg se nastojalo još čvršće upravljati porobljenim narodom. Novonastala elita narodnih izdajnika koji su služili okupatora biti će ključna i u daljnjim događajima koji će se odvijati na poluotoku. Japanska okupacija obilježena je nezapamćenim terorom nad stanovništvom.
Boljševička revolucija i njen utjecaj
Nakon Oktobarske revolucije u Rusiji, komunistički pokret počeo se javljati i među porobljenim stanovnicima Koreje. Japanska vojska organizirala je cijele ofenzive koje su za cilj imale uništiti pokret pod svaku cijenu. Sukladno tome, korejski komunisti bili su prisiljeni povlačiti se sve više na sjever i u konačnici prijeći granicu s Kinom gdje su se našli u pokrajini Mandžuriji. Stacioniranje u Mandžuriji nije bilo mnogo sigurnije. Japanska vojska je bez previše oklijevanja prelazila granicu i imala svojevrsnu dominaciju u regiji. S druge strane, kineski komunisti pokazali su sve osim solidarnosti za svoje drugove Korejance. Ideologija nije bila dovoljno snažna da eliminira animozitet između dva naroda što je dovelo do mnogih sukoba između kineskih i korejskih komunista. Ipak, kasnije, pod utjecajem sovjetskog vođe Staljina došlo je do strateške suradnje kineskih i korejskih snaga koje su u Japanu pronašle zajedničkog neprijatelja.
Kim Il-Sung, prave zasluge i izmišljene zasluge
Među najznačajnijim vojskovođama borbenih korejskih komunista bio je Kim Il-Sung koji će postati prvi vođa Sjeverne Koreje. Njegove ratne zasluge su itekako prenapuhane u službenoj državnoj biografiji i sa sigurnošću možemo konstatirati kako je dobar dio izmišljen i služi isključivo u svrhe stvaranja kulta snažne ličnosti. No, istina je da je Kim Il-Sung sa svojim revolucionarima vodio niz bitaka protiv japanskog okupatora. Ipak, nakon velike japanske ofenzive, Kim i njegovi borci morali su se povući daleko u Sovjetski Savez, točnije u Sibir. Prava je istina da su Kim i njegovi pristaše od 1930-ih pa doslovno sve do kraja Drugog svjetskog rata prosjedili u Sibiru. Razlog tome je i stav Sovjetskog Saveza koji je pazio da se ne zamjeri Japancima, tj. nije dopuštao nikakve akcije korejskih komunista iz pravca svojeg teritorija. Kao što znamo, Sovjetski Savez je proglasio rat Japanu tek u jesen 1945.
Tek tada se "veliki vojskovođa" Kim Il-Sung sa svojom družinom vraća u Koreju i to kao samo jedan od brojnih vagona sovjetske armije koja je munjevito okupirala Mandžuriju i sjeverni dio korejskog poluotoka.
Korejski narod kao da ne postoji
Kroz svo to vrijeme, korejski narod je desetljećima robovao pod japanskom okupacijom. Stanovnici su herojski organizirali više pokušaja pobune, ali svaki je bio nemilosrdno ugušen u krvi. Nakon završetka Drugog svjetskog rata i potpunog poraza Japana, Koreju su podjelile dvije velike sile - SAD i Sovjetski Savez. Korejski narod, koji je dao tolike živote u otporu protiv Japana, nitko nije - pa čak ni nominalno - pitao ništa. SAD je zauzeo južni dio poluotoka dok su Sovjeti svoju interesnu zonu stvorili na sjeveru.
Zanimljiv detalj koji se treba spomenuti je taj da su trebali biti održani izbori diljem cijele Koreje u suradnji sa UN-om. Plan za nacionalne izbore propao je nakon što je Južna Koreja u svibnju 1948. proglasila sebe državom. Kao direktan odgovor na odvajanje juga proglašena je Sjeverna Koreja 8.srpnja iste godine, Kim Il-sung je postao premijer. Mjesec dana kasnije službeno se očitovao i Sovjetski Savez u proglasu koji navodi kako priznaje Kim Il-sung kao jedinog leigitmnog predstavnika korejskog naroda.
Kako je vođa postao "dragi vođa"
Već iduće godine u Sjevernoj Koreji dolazi do kreacije jednostranačkog sistema pod vodstvom "Radničke partije". Negdje u to vrijeme nastaje i prvi kip novog vođe Kim il-Sunga koji sebe počinje nazivati "dragim vođom". U društvu koje je izuzetno prožeto učenjem Konfucija, vrijednost vođe mjeri se isključivo njegovim povjesnim zaslugama. U tu svrhu Kim je pokrenuo veliko prepravljanje povijesti. Sebe je predstavio kao velikog osloboditelja Koreje, što je bilo jako daleko od stvarnosti uzevši u obzir da je Koreja oslobođena primarno sovjetskim i kineskim snagama. Kim je imao plan potpuno zanemariti te povijesne činjenice. Nadalje, sebe je nazvao osnivačem komunizma u Koreji. Još jedan detalj koji nema nikakve veze sa stvarnošću, jer komunistička misao je postojala na prostoru Koreje još dok je Kim bio malo dijete.
Posebna priča se veže uz rođenje njegovog sina Kim Jong Il-a koji je nedavno preminuo. Fascinantna priča govori kako je Jong-Il rođen na planini Paektu. Bitno je spomenuti kako planina ima doslovno mitske konotacije. To je najviši vrh Koreje, a prema mitologiji tamo su se rađali najveći vođe kroz korejsku povijest. Prava istina je, još jednom, sasvim drugačija. Prema svemu sudeći Kim Jong Il je rođen u Sovjetskom Savezu, u vrijeme dok je njegov otac sa revolucionarima čekao 15 godina na svoju priliku da se vrati u Koreju. Štoviše, prema izvorima susjeda koji su ih itekako poznavali, mali Kim Jong Il se zapravo zvao Yura.
Kim je uspjevao u ovom, još neviđenom, prepravljanu povijesti zahvaljujući ponajviše potpunoj blokadi svih stranih medija koja je na snazi i dan danas. Kako su godine prolazile, nove generacije su stasale i priče o velikom vođi sve su dublje postajale dio opće prihvaćene "povijesti".
U korist Kim-u svakako je išla i neosporna čijenica da su njihovi sunarodnjaci u Južnoj Koreji živjeli daleko lošije. Tek nekoliko desetljeća nakon podjele na dvije države je Južna Koreja sustigla i u konačnici prestigla životni standard Sjeverne Koreje.
Stisak SAD-a
Fundamentalna razlika između upravljanja Sjeverom i Jugom je sljedeća - dok su Sovjeti ubrzo napustili Sjevernu Koreju i prepustili vlast Kim-u, u Južnoj Koreji američka vojska i dalje je kontrolirala zemlju. Sovjeti su nastavili svoju potporu, dostavljali su enormne količine oružja iz čega je stvorena snažna "narodna armija" Sjeverne Koreje. Amerikanci s druge strane bili su svjesni da nisu u stanju napraviti isto. Jedini način da se zadrži kontrola nad Južnom Korejom bio je taj da američka vojska ostane čvrsto na zemlji.
Jedan detalj koji se gotovo univerzalno danas prešućuje je velika potpora komunističkoj partiji od strane stanovnika Južne Koreje. Tako da imamo i dokumentirane napade na američku vojsku u kojima je sudjelovalo i po 10,000 Južnokorejanaca.
Izbijanje rata
Kim je bio itekako svjestan situacije i vidio je razvoj događaja kao povijesni momenat.
Povjesničari su i dan danas u dilemi oko toga tko je pokrenuo masovnu mobilizaciju - neki tvrde da je uputa došla ravno iz Moskve, dok drugi vjeruju kako je upravo Moskva bila protiv takve akcije. Kako bilo da bilo, 1950. Sjeverna Koreja je napala Južnu. U isto vrijeme velik broj stanovnika na Jugu je ustao protiv američke okupacije. U samo nekoliko tjedana američka vojska, zajedno sa svojim kolaboracionističkim saveznicima gotovo da je izbačena s poluotoka. Morali su se povući u mali kutak oko grada Pusana. Sve je upućivalo na to da će komunistički režim potpuno zavladati Korejom. Ipak, za SAD ovo je bilo nedopustivo. Strateška važnost kontroliranja korejskog poluotoka bila je toliko velika da SAD jednostavno nije mogao dopustiti da izgubi tako važno uporište.
Pokrenuta je masovna protu-ofenziva pod kišobranom UN-a, mobilizirane su snage brojnih država. U borbu protiv Sjeverne Koreje uključile su se: SAD, Britanija, Južna Afrika, Kanada, Turska, Francuska, Australija, Grčka, Nizozemska, Tajland, Indija, Danska, Norveška, Švedska, Belgija, Novi Zeland, Luksemburg, Kolumbija, Etiopija i Filipini. Ogroman vojni stroj u kojem su sudjelovale gotovo sve zapadne sile brzo je preokrenuo već gotovo riješenu situaciju. Sjevernoj Koreji je nanijet snažan udarac. Toliko snažan da se Sjevernokorejska vojska morala ne samo povući sa juga, već panično povlačiti sve dalje i dalje na sjever. Rezultat velike protuofenzive zapada sada je okrenuo stanje na bojištu, Sjevernoj Koreji prijetio je potpuni kolaps. Sva ta događanja budno je iz sata u sat pratila susjedna Kina. Za Kinu je bilo nedopustivo da joj se zapadne sile nastane ravno u susjedstvu. Unatoč ne baš najboljim odnosima sa Sjevernom Korejom, Kina je ipak odlučila kako mora poduzeti nešto da spasi svog ideološkog susjeda. Granicu prelazi velika kineska vojska i uskoro dolazi do direktnog sukoba sa snagama SAD-a i UN-a. Sukob dvaju giganta još je jednom okrenuo situaciju, a šahovske figure vraćene su na početna polja. Zapadne sile bile su prisiljene pozvati na prekid vatre što je i učinjeno 27.7.1953.
Država je podjeljena na 38. paraleli gdje je stvorena tzv. Demilitarizirana zona. Rat nije nikada službeno okončan, ali uz manje sukobe primirje je ispoštovano sve do današnjih dana. U 3 godine rata stradalo je stotine tisuća vojnika i civila. Oko 2 milijuna civila ubijeno je s obje strane. SAD je izgubio 33,686 vojnika.
Izolacija Sjeverne Koreje
Nakon smrti Staljina u Sovjetskom Savezu došlo je do radikalnih reformi pod upravom Nikite Hruščova kao i do procesa koji se danas popularno naziva "destaljinizacija". Ovo nikako nije išlo na ruku Kimu koji je svoju vladavinu u mnogim elementima preuzeo direktno od samog Staljina. Sve skupa dovelo je do zahlađenja odnosa sa SSSR-om. U isto vrijeme odnos prema Kini bivao je sve lošiji. Kina je svo vrijeme željela imati Sjevernu Koreju pod svojom interesnom dominacijom. Činjenica da je Kim i dalje surađivao sa SSSR-om žestoko je ljutila kineske vođe. Štoviše, neki od prvih propagandnih materjala protiv Kim Il Sunga, koji i dan danas cirkuliraju medijima, potekli su upravo iz Kine.
Moglo bi se reći kako je Kim dugo vremena imao veće saveznike u Europi nego na prostoru Azije. Sjeverna Koreja imala je dobre odnose s Nicolae Ceaușescu-om (Rumunjska), Erich Honecker-om (Istočna Njemačka), pa i s Titovom Jugoslavijom. Iz te perspektive zanimljivo je spomenuti kako su, unatoč velikoj admiraciji prema liku i djelu Josefa Staljina, vođa Sjeverne Koreje i albanski vođa Enver Hodža bili u izuzetno neprijateljskim odnosima.
Nakon ekonomskih promjena u Kini (pod upravom Deng Xiaoping-a) i kolapsa SSSR-a, Sjeverna Koreja našla se u najtežem periodu u svojoj povijesti. Kim Il-sung je preminuo od infarkta 1994., a kontrolu nad zemljom je preuzeo njegov sin Kim Jong Il.
U vrijeme Kim Jong-Ila
Prema navodima mnogih stručnjaka vladavina Kim Jong-Il znatno se razlikovala od njegovog oca. Nema sumnje kako je Kim Il-sung u javnosti bio percipiran kao apsolutni vođa, no podaci govore kako se ipak često oslanjao na svoje savjetnike i bio spreman na brojne kompromise i različite pristupe. Kim Jong Il je bio suprotnost svome ocu. Izvori navode da je imao jako malo sluha za savjete visokih dužnosnika i većinu odluka je donosio sam. Sredinom 90-ih zemlju su zadesile katastrofalne poplave koje su, uz ekonomsku izolaciju, dovele do pojave gladi i kolapsa unutarnje ekonomije. Unatoč teškim godinama, Kim Jong Il je pokrenuo veliku militarizaciju zemlje. U tom procesu stvorena je specifična devijacija po pitanju političke ideologije. Klasični marksizam-lenjinizam kao osnovu društva u prvi plan stavlja radničku klasu, u slučaju Sjeverne Koreje vojska je doslovno postala dominantna klasa.
Fokus prema vojnoj industriji imao je i svoje ekonomsko pozitivne strane. Pokrenuta je masovna proizvodnja raketnog oružja kratkog i srednjeg dometa. Sjvernokorejske rakete konstruirane su mahom na temelju sovjetske i kineske tehnologije. Unatoč činjenici da se kvaliteta nije mogla mjeriti s najnovijim vojnim dostignućima, sjevernokorejska vojna tehnika imala je određenu komparativnu prednost - cijenu. Velika količina oružja tako je prodana brojnim režimima poput Irana i Sirije, za koje možemo konstatirati da su fundamentalno anti-američki. To je ujedno još jedan ključni razlog zbog kojega SAD Sjevernu Koreju smatra za jednog od glavnih neprijatelja.
Uz čvrstu kontrolu nad zemljom, Kim Jong Il je ipak spriječio kolaps režima.
Stvarna opasnost od američko-južnokorejske invazije zasigurno nije tek plod mašte sjevernokorejskih vođa. SAD i dalje drži znatan broj vojnika na granici između dviju Koreja.
Medijska kampanja protiv Sjeverne Koreje
Nema sumnje kako je Sjeverna Koreja daleko najizoliranija zemlja na svijetu. Ipak, kada se stvaraju tolike senzacionalističke priče vezane uz jednu osobu, gotovo sa sigurnošću se može konstatirati kako je većina materijala izmišljotina. Zapravo obje strane se služe sličnom taktikom. Dok Sjeverna Koreja plasira bajke o tome kako je pokojni predsjednik Kim Jong Il rođen na svetoj planini i kako se povodom toga pojavila na nebu dvostruka duga, iz SAD-a dolaze priče o tome kako je isti najveći uvoznik skupog viskija, kako organizira orgije s djevojkama iz istočne Europe i tako u nedogled. Problem nastaje kada cijeli svijet odbija vjerovati u jednu, ali zato kao strogu činjenicu prihvaća drugu bajku. Propaganda ima svoju svrhu - demonizirati državu i sukladno tome pripremiti opći konsenzus javnosti prema potencijalnom vojnom angažmanu. Gotovo iste priče slušali smo neposredno prije američke invazije na Irak. Počelo se s pričama o oružju za masovno uništenje, da bi se završilo na senzacionalističkim naslovima poput onoga u kojem se iračku vladu optuživalo da navodno ubija tek rođenu dječicu u inkubatorima. Danas su obje priče potvrđene kao obična laž i propaganda.
Nadalje, u najmanju ruku licemjerno se koristi konkretne razlika u kulturama. Reportaža iz Kambodže, Kine, Mongolije ili Vjetnama mogla bi se s lakoćom predstaviti na podjednako "egzotičan" način kao i sjevernokorejska kultura. Uz sve napise jasan je konkretan nedostatak dokaznog materijala. Tako uz mnoge senzacionalističke izjave u medijima obično rečenica počinje s "navodno" što je najstariji novinarsko-propagandni trik.
Sjeverna Koreja zasigurno ima velike probleme. Stanovnicima upravlja režim koji ne dopušta radnicima slobodno upravljanje svojim radnim mjestima. Represiju provodi na svoj specifičan način, no kapitalističke ekonomije također radnika drže u robovlasničkom položaju, samo uz drugačiji pristup.
Sjevernokorejska duboka devijacija socijalizma ektremno manifestira boljku koju su imali svi socijalistički i kvazi-socijalistički režimi u povijesti - veliki strah i paranoja od zapada i zapadne kulture. Jedini pokušaj uvođenja socijalizma koji nije bolovao od navedenog bila je Titova Jugoslavija.
Sjeverna Koreja - između podrške i kritike
Sjevernu Koreju svakako treba kritizirati zbog brojnih propusta u svojoj unutarnjoj i vanjskoj politici. Napravljene su brojne pogreške, neke od njih su toliko značajne da ih je danas gotovo nemoguće ispraviti. Kult ličnosti koji je započeo s prvim Kim-om trebalo je s vremenom demistificirati i vratiti u okvire realnosti. Nažalost nastavilo se istim putem uz još veće količine istoga. Vladajući vrh u Sjevernoj Koreji se do danas doslovno toliko zapleo po tom pitanju da je gotovo nemoguće napraviti veliki rez i krenuti s radikalno drugačijim pristupom. To vidimo i iz najnovijih vijesti koje javljaju kako će i treći Kim preuzeti ulogu vrhovnog vođe.
S druge strane, gotovo sva podrška Sjevernoj Koreji dolazi isključivo na temelju ambicije da zemlja nastoji sačuvati svoju autonomiju i ne pristati na neo-kolonijalnu dominaciju zapadnih sila. Teško bi bilo povjerovati da ono malo podrške koju zemlja ipak uživa među progresivnom ljevicom dolazi zbog fascinacije "Juche" idologijom koja nije nešto posebno naklonjena radnicima i njihovom boljitku.
Sjeverna Koreja je podržana ponajviše na temelju averzije prema politici zapadnih sila. Vodeće sile današnjeg svijeta odlučno šire ideologiju slobodnog tržišta milom ili silom. Od kolapsa SSSR-a sve države svijeta dobile su mogućnost: prihvatiti slobodno tržište mirnim putem ili snositi posljedice.
Zaključak
Sjeverna Koreja je kompleksna država o kojoj se još uvijek jako malo zna. Suditi cijeloj zemlji na temelju novinarskog senzacionalizma bilo bi u najmanju ruku nespretno. Aktualno stanje u zemlji, kao i gotovo svim državama današnjeg svijeta, direktno je oblikovano velikim tektonskim poremećajima koje je izazvao Drugi svjetski rat. Najmoralniji i najpošteniji pristup koji možemo imati je dopustiti sjevernokorejskom narodu da sam odluči o svojoj sudbini, bez ikakvog uplitanja zapadnih (ili istočnih) sila. Ako žele radikalno drugačije društvo, neka ga stvore. Ako žele živjeti u sjeni mitoloških nepogrešivih vođa, neka žive. Svako uplitanje u unutarnju politiku druge zemlje, bilo vojno ili mirnim putem, je čin agresije - a svaki agresor mora biti osuđen pred očima svakog racionalnog pojedinca.
advance.hr 20.12.2011
_________________ Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi. Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.
|