Amerika, zemlja blagostanja

Roots

Citat:

HILLARY CLINTON rođena je 26. listopada 1947. godine u Chicagu, u Illinoisu. Za Billa Clintona udala se 1975. godine. Hillary je bila prva dama od 1993. do 2001. godine, a nakon toga, postala američka senatorica od 2001. do 2009. godine. Na početku 2007. godine, najavila je kako ima namjeru ući u predsjedničku utrku. Ipak, na unutarstranačkim izborima među američkim Demokratima, Clinton je povukla svoju kandidaturu kad je postalo jasno kako Barack Obama ima većinu glasova. Nakon što je Obama pobijedio na izborima imenovao je Hillary na mjesto državne tajnice, na kojemu se nalazila od siječnja 2009. godine do 2013. godine, stoji u biografiji favoritkinje nadolazećih predsjedničkih izbora u SAD-u.

Na proljeće 2015. godine, Clinton je objavila kako se namjerava kandidirati za predsjednicu Sjedinjenih Američkih Država, a službena potvrda stigla je jučer.

Djetinjstvo i mladost

Hillary Diane Rodham rođena je 26. listopada 1947. godine u Chicagu, u Illinoisu. Odrasla je u Park Ridgeu, živopisnom predgrađu 30-ak kilometara udaljenog od središta Chicaga. Rođena je kao najstarije dijete, nakon nje njezini roditelji imali su još dvoje sinova.

Kao mlada djevojka, Rodham je bila aktivna u republikanskim aktivističkim grupama te se angažirala na republikanskoj predsjedničkoj kampanji Barryja Goldwatera 1964. godine. U nekoliko navrata istaknula je kako ju je govor Martina Luthera Kinga Jr.-a nadahnuo da se bavi javnom službom te da postane članica američkih Demokrata 1968. godine.

Rodham je pohađala fakultet Wellesley, gdje se aktivno bavila studentskom politikom, a nakon toga je otišla studirati pravo na Yale, gdje je upoznala Billa Clintona. Diplomirala je 1973. godine, a nakon toga se upisala na jednogodišnji postdiplomski studij iz područja pedagogije i medicine, također na Yaleu.

Na proljeće 1974. godine, Rodham je postala članicom Istražnog savjetodavnog odbora koji je savjetovao Sudski odbor Zastupničkog doma za vrijeme skandala Watergate. Nakon što se bivši američki predsjednik Richard M. Nixon povukao, postala je predavačica na pravu na Sveučilištu u Arkansasu u Fayettevilleu, gdje je predavao i njezin bivši kolega te tadašnji dečko Bill Clinton.

Brak s Billom Clintonom

Hillary Rodham udala se za Billa Clintona 11. listopada 1975. godine, u Fayettevilleu. Prije nego što je zaprosio Hillary, Bill je u tajnosti kupio malenu kuću koja joj se dopadala. Nakon što je Hillary pristala da mu postane ženom, otkrio joj je kako je kupio tu kuću. Kćer Hillary i Billa, Chelsea Victoria Clinton, rođena je 27. veljače 1980. godine.

Hillary je 1976. radila na pobjedničkoj predsjedničkoj kampanji Jimmyja Cartera, a Bill je izabran za glavnog državnog odvjetnika.

Bill Clinton postao je američki guverner 1978. godine, nije izabran 1980. godine te ponovno je ponovno biran 1982., 1984., 1986. i 1990. godine.

Hillary je 1977. godine počela raditi u pravnoj firmi Rose u Little Rocku, a predsjednik Carter ju je imenovao za predsjedateljicu Korporacije za pravne usluge. Kao prva dama Arkansasa, u 12 godina predsjedala je Odborom za standarde u obrazovanju, bila je suosnivačica organizacije Odvjetnika za djecu i obitelji, a služila je i u odborima u arkansaškoj Dječjoj bolnici, u Pravnim uslugama i u Fondu za obranu djece te u nekoliko drugih odbora u privatnome sektoru (Wal-Mart).

1988. i 1991. godine, The National Law Journal uvrstio ju je u 100 najmoćnijih odvjetnika u Americi.

26. rujna 2014. godine, Hillary je postala baka, nakon što je Chelsea rodila Charlotte Clinton Mezvinsky.

Prva dama: Kontroverze oko Whitewatera i Monica Lewinsky

Za vrijeme Billove predsjedničke kampanje 1992. godine, Hillary se pokazala kao cijenjen i dinamičan partner suprugu te ju je on kasnije kao predsjednik imenovao šeficom Radne skupine za Nacionalnu reformu zdravstva 1993. godine. Radna skupina nije uspjela progurati svoj prijedlog reforme te je isti napušten 1994. godine.

U tom periodu, Hillary i Bill uložili su u Whitewater nekretnine, no banka koja je financirala projekt, Morgan Guaranty Savings and Loan je propala, što je federalnu vladu koštalo 73 milijuna dolara. Whitewater je kasnije bio predmetom kongresnih saslušanja i istrage.

1998. godine, došlo je do skandala u Bijeloj kući, čiji su protagonisti bili Bill Clinton i Monica Lewinsky. Usprkos tome što je javno dala podršku svojemu suprugu, Hillary je navodno razmišljala o tome da ga napusti.

Prva predsjednička kampanja Hillary Clinton

Nakon što se drugi mandat Billa Clintona u Bijeloj kući počeo bližiti kraju, Hillary je odlučila pokušati postati senatorkom za New York. U izbornoj utrci za Senat pobijedila je republikanskog kandidata Ricka Lazia te postala prva žena predsjednika koja je pobijedila na izborima za tu vrstu javne službe. Ujedno je postala i prva žena koja je izabrana u američki Senat za New York. U 2006. godini ponovno je izabrana za Senat.

Na početku 2007. godine Hillary je objavila kako namjerava postati prva američka predsjednica, no na stranačkim izborima Demokrata shvatila je kako nema nužnu podršku te se povukla. Kandidat Demokrata na tim izborima bio je Barack Obama.

Državna tajnica i Benghazi incident

Nakon što je Obama pobijedio na izborima, imenovao je Clinton za državnu tajnicu. Hillary je tako postala 67. državna tajnica a službeno je stupila na dužnost 21. siječnja 2009. godine.

Za vrijeme obnašanja dužnosti, Hillary se borila za ženska i ljudska prava. Zagovarala je korištenje društvenih mreža u državnoj komunikaciji te je bila na čelu američkih diplomatskih reakcija na Arapsko proljeće i na vojnu intervenciju u Libiji.

Američki State Department postao je metom istrage dok je Hillary bila državna tajnica, i to zbog napada na diplomatsku misiju SAD u Benghaziju, u Libiji. U napadu 2012. godine poginuli su američki ambasador i još troje ljudi.

Istražna komisija u završnom izvješću o situaciji u Benghaziju izvijestila je kako je u State Departmentu došlo do "sistemskih neuspjeha i upravljačkih propusta".

Zdravstveni problemi

Clinton je ispočetka preuzela odgovornost za Benghazi, no u trenutku kada se trebala pojaviti pred Kongresom kako bi svjedočila, 2012. godine, otkazala je davanje iskaza zbog gastroenteritisa. Kasnije je ponovno otkazala davanje iskaza, navodno zbog potresa mozga i nesvjestice (kasnije se utvrdilo kako je do nesvjestice došlo uslijed dehidracije). Nekoliko članova Kongresa javno je izrazilo svoje sumnje oko njezinih zdravstvenih problema.

U prosincu 2012. godine Clinton je završila u bolnici zbog krvnog ugruška. Bolnicu je napustila u siječnju 2013. godine te se vratila na posao.

23. siječnja 2013. godine Clinton je napokon svjedočila o napadu u Benghaziju. Pred Odborom za vanjske odnose branila je svoje poteze, no preuzela je i potpunu odgovornost za incident. Za vrijeme davanja iskaza plakala je dok je govorila o ubijenim Amerikancima u Benghaziju.

Službeno je odstupila s mjesta državne tajnice 1. veljače 2013. godine.

Objava predsjedničke kandidature za 2016. godinu

U ožujku 2015. godine Clinton se suočila s mnogobrojnim kritikama nakon što je otkriveno kako je koristila osobnu e-mail adresu u službenim državnim prepiskama, dok je služila kao državna tajnica. U govoru pred Ujedinjenim narodima, Clinton je objasnila kako je koristila privatnu e-mail adresu jer je to praktičnije, a istaknula je i kako državni protokol to dozvoljava. Kasnije je svu službenu korespondenciju predala Obaminoj administraciji. Ipak, izvrgnuta je oštroj kritici jer je prije toga pobrisala sve poruke za koje je smatrala da su osobne prirode.

Nakon mjeseci i mjeseci špekulacije oko toga hoće li se uključiti u predsjedničku kampanju 2016. godine, svoje namjere da to učini službeno je obznanila na proljeće 2015. godine. 12. travnja, predsjedatelj njezine kampanje, John D. Podesta, objavio je putem e-maila kako se bivša državna tajnica ima namjeru natjecati na predstojećim predsjedničkim izborima. Ubrzo nakon toga pojavio se i promidžbeni clip na internetu, putem kojega je Hillary potvrdila svoju kandidaturu.

Velik broj američkih medija drži kako je Hillary Clinton favorit na predsjedničkim izborima 2016. godine, a ako njezinu kandidaturu podrže američki Demokrati, postat će prva žena u američkoj povijesti koju je ta stranka (jedna od dvije najveće u SAD-u) podržala.

Evo im njihove kolinde, koja je malo za'ebanija igračica...

Corto_1973

A i katastrofa u Haitiju joj je prilično pomogla. I njenom bratu, kao i Billu. Zamračeni milijuni i milijuni... pod krinkom UN-a...

Roots

Corto_1973 je napisao:

A i katastrofa u Haitiju joj je prilično pomogla. I njenom bratu, kao i Billu. Zamračeni milijuni i milijuni... pod krinkom UN-a...

Na kćerku si zaboravio ?

Njoj grade stepenice polagano.... A i krinka je UN ali i njihova ona clinton organizacija kako li se već zove....

spavle

Bio je nedavno jedan zanimljivi članak.

Uglavnom radi se o tome da je poslije pada Berlinskog zida pošetkom 90-tih Amerika Bila največa i najmočnija Gospodarska/Vojna/Kulturna sila i ušla je u doba totalne dominacije svijetom. Političari i gospodarstvenici koji su je doveli na tu poziciju su polako ostarili i povukli se. Zadnjih 25 godina Amerikom upravljaju ljudi kojima je ta moć i snaga "pala sneba" i koji podrazumijevaju da je Amerika naj-naj-naj. Pored toga što su vlastitom nesposobnošću 2008 skoro uništili Američku i svjetsku ekonomiju i sam svijet se promijenio i sve više izlazi širom svijeta na vidjelo da "stare fore" više ne pale.

Ta ekipa je još uvijek na čelu Amerike sa starim stavovima i ponašanjima koji su totalno neupotrebljivi u današnjem svijetu koji nije više isti kao što je bio kada je pao Berlinski zid.

Ostaje samo pitanje dali će Amerika nastaviti po starom sa ovom totalno nesposobnom i izgubljenom ekipom, koja još uijek živi u 90-tim godinama prošlog stoljeća, i potonuti do kraja ili će naći snage i resursa da iznjedri novu ekipu koja će se moći nositi sa izazovima novog i promijenjenog svijeta :hmm:

spavle

Citat:

Od oko 575.000 Amerikanaca koji su potrošili najmanje 50 tisuća dolara na lijekove prošle godine, oko 139.000 potrošilo je više od 100 tisuća dolara, gotovo trostruko u odnosu na njih 47.000 2013. godine, stoji u izvješću.

Ukupno su pacijenti koji su potrošili više od 50 tisuća dolara na lijekove u 2014. izdvojili 52 milijarde dolara, kaže Express Scripts.

Glavno da se nofci vrte :zu:

Kinta

Era u kojoj svjetski policajac odlazi u mirovinu: Trenutak nepažnje i poplava istine iz svih korita ili kako SAD gubi status jedine globalne super-sile

SAD jest najveća, i jedina, svjetska super-sila, ali ne nužno samo zahvaljujući svojem budžetu, vojsci i inovacijama (mada ove komponente igraju veliku ulogu), već uvelike zahvaljujući činjenici da mnogi u svijetu pristaju na njenu takvu ulogu. Kada bi većina svijeta smatrala SAD autoritarnim eksploatatorom davno bi već SAD izgubio moć koju još uvijek posjeduje.

Jedan od stupova američke moći je činjenica da mnogi ljudi u SAD-u vide faktor stabilnosti, silu koja osigurava nekakav "red" u turbulentnom svijetu oko nas. Pritom polaze od pretpostavke da bi bez važne uloge "svjetskog policajca" zavladao kaos, opći rat i raspad svega što nam daje osjećaj organizacije.

Dakako, ne misle svi tako, mnogi imaju upravo suprotan stav prema SAD-u te vide američku moć kao glavnog uzročnika globalnih problema - od ratova, loše ekonomije do opasnih klimatskih promjena. Drugim riječima, postoje dva "kampa", dvije škole, dva oprečna stava prema ulozi SAD-a. Ova druga, koja u SAD-u vidi destruktivnu ulogu, daleko je upoznatija s problemima koji su proizašli iz američke vanjske politike. Ova škola prepoznaje milijun mrtvih Iračana kao proizvod američkog neo-imperijalizma.

Prva škola, prije "vrtić" nego škola, stvari sagledava daleko jednostavnije i pritom ne vidi milijun mrtvih Iračana, vidi samo ono što joj se ponudilo da gleda, a to je uloga SAD-a u uklanjanju neugodnog diktatora, Saddama Husseina. Dakako, ova škola preferira svoje slobodno vrijeme posvetiti sadržaju kao što su meksičke sapunice ili neki od ponuđenih "reality showeva", dok će ova druga radije čitati Noama Chomskog i pokušati bolje razumjeti svijet oko sebe.

Ne treba posebno ni naglašavati koja je od ovih dvaju škola mnogoljudnija. Nažalost, to je ipak ona koja žudi za što jeftinijim oblicima razonode i traćenja slobodnog vremena. To pak ne iznenađuje i vrlo je lako razumljivo - mnogi ljudi suočeni su s brojnim problemima, vlastitim problemima, od ekonomskih, društvenih do emotivnih. Zadnje što im u tom vrtlogu treba su tuđi problemi, a naročito ne problemi milijuna.

Moderno doba promovira individualizam, a samim time dolazi i do smanjenja altruizma i suosjećanja za druge, naročito one koji su nam daleko i s kojima nemamo svakodnevni dodir. Ipak, i to se pomalo mijenja, zapravo moglo bi se reći kako tinja otpor prema takvom otuđenom načinu doživljavanja svijeta te sve veći broj ljudi ipak žudi za znanjem, za spoznajom, pa makar ta istina bila tegobna i često tužna.

Ti ljudi i dalje su u manjini, ali ta manjina postaje s vremenom sve veća. Većina će i dalje ostati zaokupljena samo sobom, ali dovoljan je i manji rast misleće manjine da se stvore velike promjene u našem svijetu.

Pritom je jedan od ključnih aspekata upravo odnos prema SAD-u, točnije prema potezima američke politike. Većina stanovnika Europe možda još uvijek ne zna što je točno TTIP, ali dovoljna je i angažirana kritična manjina da dovede do promjena, ili čak i blokade ovog procesa.

TTIP je, dakako, prijedlog ekonomskog povezivanja SAD-a i Europe, sporazum o kojem se već dulje vremena pregovara u najstrožoj tajnosti. Štoviše, da kojim slučajem ne postoji organizacija WikiLeaks, o ovom sporazumu mi, bez obzira kojoj školi pripadali, ne bismo znali ništa.

Problem oko TTIP-a nije (nužno) u širenju kompaktnog tržišta već u činjenici da bi potpisivanjem takvog sporazuma s obje strane Atlantika ogromnu moć zadobile mega korporacije, gigantski poslovni interesi kojima je jedini interes upravo to - posao i profit. U takvom sustavu čovjek, radnik, postaje još i manje bitan, postaje bivati sve više kotačićem u stroju.

Ovdje itekako do izražaja dolaze stavovi gore navedenih škola, zar ne? Jer ova koja je svjesna da su SAD odgovorni za pogibiju milijuna Iračana (kao i za tragedije naroda Afganistana, Libije, Sirije) znati će da se sa SAD-om sporazumi ne potpisuju tek tako, a naročito ne u tajnosti. Ova druga pak, koja SAD još uvijek doživljava kao pozitivnog svjetskog policajca, neće imati ništa posebno protiv da se istom policajcu daju dodatne ovlasti.

Dakako, između strogo određenih pripadnika prve i druge škole postoji ogromna siva zona, odnosno većina ljudi. Riječ je o ljudima koji su poprilično politički indiferentni i ne mare previše za to tko će njima vladati, tko će biti dominantan i čija će politika uvjetovati njihove živote.

Ovo je zona "lova" za medije koji će nastojati uvijek da se cijela velika siva zona "njiše" prema njihovim političkim interesima. Za one koji pripadaju čvrsto jednoj ili drugoj školi medijski sadržaj će se doimati poput iznimno pozitivne ili iznimno negativne propagande, ovisno o tome kojoj školi pripadaju, jasno. No, za kompletnu sivu zonu to nije propagandni uradak već nešto daleko autentičnije - to je doslovno istina.

Naravno, dobra stvar kod istine je u tome što može postojati samo jedna, nema mjesta za dvije. Da li je Sunce žuto ili plavo? Da li je Kuba otok ili poluotok? Samo je jedna istina, a isto vrijedi i za pitanje da li je SAD kriv za smrt oko milijuna Iračana. Reći samo "jest" ne bi bilo dovoljno, tu se istinu ne može dokazati jednom riječju kao kada govorimo o boji Sunca.

S druge strane, nije toliko niti teško. U nekoliko rečenica se može pojasniti svakom zainteresiranom pojedincu da Irak nije imao oružje za masovno uništenje, kako je tvrdio SAD te kako je SAD okupirao zemlju samo s ciljem zadržavanja svog čvrstog utjecaja u regiji koja je poznata po svom naftnom bogatstvu.

Za prikriti istinu potrebno je jako puno novca, cenzure i organizacije dok je s druge strane otkrivanje istine daleko lakši posao jer mnogima, pa i ovima u sivoj zoni, istina jednostavno već sama po sebi zvuči logičnije i autentičnije.

Novac, vojska, sustav nadzora, sve su to komponente kojima SAD održava svoj globalni dominantni status, ali u promoviranju "svoje verzije istine" naspram prave istine vode najtežu bitku. Naime, ona prava istina, istina o milijun mrtvih Iračana, istina o srušenoj Libiji, istina o zapaljenoj Siriji, jednostavno curi sa svih strana, kuca ispod dasaka kao "Izdajničko srce" u priči američkog književnika Edgara Allana Poea.

Mali trenutak nepažnje, baš kao ova šahovska pogreška Obamine administracije da dopusti Rusiji da ih zasjeni u Siriji, može dovesti do opće poplave istine iz svih korita, naročito ako se Europi, koja je marljivo radila na prikrivanju iste desetljećima, učini da bi bilo bolje distancirati se od takve rabote. To je trenutak u kojem će svjetski policajac, unatoč njegovom protivljenju i žestokom opiranju, biti prisiljen na odlazak u mirovinu.

D. Marjanović

slika

Kinta

Kako je Obamina administracija potezom pera obrisala skoro 95 milijuna nezaposlenih?

U prošlom članku o 36 činjenica koje dokazuju da su Sjedinjene Države zaista "izuzetna nacija" je netko od čitatelja primijetio da se pod 34. navodom, gdje se govori kako u trenutku kada čitate ovaj članak u Americi 102,6 milijuna radno sposobnog stanovništva nema posao, pretjeruje s brojkama, jer ne nemoguće da SAD sa skoro 319 milijuna stanovnika imaju toliku nezaposlenost. Zaista, upada u oči nesrazmjer između službenih podataka o nezaposlenosti američke administracije i tvrdnje analitičara Michaela Snydera koji je došao do ove brojke. Međutim, izgleda da je je ipak istina, jednako kao što se statistički i manipulacijom brojkama u prikrivanju stvarne nezaposlenosti služe europske vlade. Naša u Hrvatskoj također.

Naime, američka savezna vlada vrlo pažljivo manipulira brojevima kako bi prikrila ekonomsku depresiju u Sjedinjenim Državama, za The Economic Collapse Blog tvrdi Snyder.

Za mjesec rujan je američka savezna vlada rekla da je stvoreno 142 000 novih radnih mjesta. Da je to zapravo istina, to bi bilo jedva dovoljno da se zadrži korak s rastom populacije. Nažalost, istina je da su realni brojevi zapravo puno gori. Točne brojke, koje nisu prilagođene dnevnoj politici, pokazuju da je američko gospodarstvo u rujnu zapravo izgubilo 248 000 radnih mjesta, a vlada je dodala više od milijun Amerikanaca u kategoriju: "Nisu u radnoj snazi" (Not in the labor force). Tako je jednostavno "riješila problem" nezaposlenosti.

"Kad sam prvi put vidio taj broj, doista sam vjerovao da je to netočno. Ali brojke su javno objavljene ovdje: https://research.stlouisfed.org/fred2/d ... 000000.txt. Prema Obaminoj administraciji, trenutno je 7,9 milijuna Amerikanaca koji su "službeno nezaposleni" i čak 94,7 milijuna radno sposobnih Amerikanaca koji "nisu u radnoj snazi". To ukupno čini 102,6 milijuna radno sposobnih Amerikanaca koji sada nemaju posao", kaže Snyder.

Dakle, to nije nikakav gospodarski oporavak - nego ekonomska depresija gotovo nevjerojatnih razmjera.

Analitičar Mac Slavo je također pisao o tome i njegovu analizu možete pročitati ovdje.

Ako bi se stopa nezaposlenih mjerila na način na kako se to radilo prije nekoliko desetljeća, svi bi se složili s činjenicom da je Obamina ekonomija nalik na onoj iz vremena "Velike depresije '30-ih".

No, umjesto da saveznoj vladi ne dozvole da ih hrani lažima o "5,1 posto nezaposlenih", većina Amerikanaca vjeruje mainstream medijima kada kažu "da je sve u redu".

No, općepoznato je da ništa nije u redu. U ovom trenutku je stopa sudjelovanja radne snage u američkom gospodarstvu najniža da od 1977. godine, s stopa sudjelovanja muške radne snage je na najnižoj ikada zabilježenoj razini. Jedini način da se savezna vlada izvuče i da bude u mogućnosti dobiti toliko nisku službenu stopu nezaposlenosti je bio da se stotine tisuća Amerikanaca koji su bili nezaposleni dugo vremena svaki mjesec pretvori u skupinu koju je "napustila radna snaga".

Grafikon objavljen u nastavku pokazuje kako se naša stopa udjela radne snage pogoršavala od 2000. godine, a pad zabilježen od kada je Obama prvi put ušao u Bijelu kuću je vrlo upečatljiv.

Snyder se pita izgleda tako "zdrava ekonomija"?

FOTO - Ocjena angažiranosti radne snage u Sjedinjenim Državama u listopadu 2015. godine:

slika

Za Snydera se službena stopa nezaposlenosti i brojka zaista zaposlenih stanovnika u Americi toliko razlikuju i tvrdi da se to jasno vidi iz točne brojke neposredno prije posljednje recesije, kada je oko 63 posto svih radno sposobnih Amerikanaca imalo posao. Tijekom recesije je ta brojka pala ispod 59 posto, a takva je ostala nekoliko godina. Baš nedavno je opet skliznula ispod 59 posto, a druga fotografija govori da i dalje pada.

FOTO - Omjer zapošljavanja Amerikanaca u listopadu 2015. godine:

slika

Razlozi pada i da je toliko puno Amerikanaca izgubilo radna mjesta u zadnje vrijeme su otpuštanja u velikim tvrtkama na razini koja nije viđena još od 2009. godine.

Otpuštanja su najveća u energetskom sektoru, području visoke tehnologije, maloprodaji, a ostalim i sektorima se odnedavno "ne smiješi ružičasti scenarij", nastavlja američki analitičar.

"Treći kvartal je završio sa naglim ukidanjem radnih mjesta", tvrdi portal Challenger Gray, koji prati nezaposlenost u SAD-u.

U rujnu su velike američke kompanije najavile 58 877 otpuštanja. U trećem kvartalu je najavljeno ukupno 205 759 otpuštanja, što je najgore tromjesečje od trećeg kvartala 2009. godine kada je otpušteno 240 233 Amerikanaca.

Godinu po godinu i SAD su ponovno na gotovo pola milijuna najavljenih otkaza, točnije 493 431, što je za 36% više u odnosu na isto razdoblje prošle godine.

Neke od tvrtki koje su nedavno najavile masovna otpuštanja su Wal-Mart, RadioShack, Delta, Sprint, ConAgra, Caterpillar, Bank of America, Halliburton, Qualcomm, Microsoft i Hewlett-Packard.

Dakle, narednih mjeseci će biti puno, puno teže pronaći posao u Americi, a traženje posla je apsolutno kritično i u ovom trenutku.

Upravo sada, više od 100 milijuna Amerikanaca dobiva nekakav oblik mjesečne pomoći od savezne vlade. Ovisnost tih ljudi o socijalnoj pomoći je na razini koja se nikada prije nije vidjela u povijesti SAD-a, a biti će i puno gore.

Ako dođemo do točke u kojoj vlada ili ne želi ili ne može voditi brigu o svim tim ljudima, nastati će ogroman društveni problem. Više od trećine ljudi koji žive u Americi ne može se samostalno brinuti o sebi, a sve više Amerikanaca iz srednje klase tone u siromaštvo. Kada socijalna država počne propadati, kaos koji će uslijediti će biti daleko gori nego što većina ljudi uopće može zamisliti.

U svakom slučaju, Obaminoj administraciji se mora odati priznanje za "genijalno" rješenje problema nezaposlenosti u Sjedinjenim Državama i izmišljanju kategorije onih koji "nisu u radnoj snazi" (not in the labor force) koja je jednostavno "progutala" skoro 95 milijuna radno sposobnih Amerikanaca. Ako se već ne služi, ostaje nam da se nadamo da se naša aktualna i buduća vlada neće služiti ovom "genijalnom" metodom.

http://www.altermainstreaminfo.com.hr/v ... risala-747

Max_ZG

Ekipa je u SAD lagano popizdila na ovu najavu.

US government to create national registry of drones

https://www.rt.com/usa/319103-us-requir ... istration/
http://techcrunch.com/2015/10/19/drones ... a-a-d-o-t/

ako netko i pokuša nešto što spada pod terorizam i sl. sigurno će to radit s registriranim dronom

Kinta

Bernie Sanders i kultura promjene - je li u Americi moguć demokratski socijalizam?

Amerikancima se politika predstavlja kao jedan veliki 'reality show' u kojemu se politička mudrost i participativna politička kultura zamjenjuje suštim karnevalom temeljenom na banalnom i besmislenom shvaćanju političkog procesa. U tom okviru krivo navođenih ljudi, koji se zapravo niti ne zanimaju za politiku u veberijanskom smislu, teško je konkurirati dvjema vodećim strankama praktično istog liberalnog usmjerenja: Demokratima i Republikancima. Iako se smatra da su Demokrati više lijevo na političkom kontinuumu, a Republikanci više desno, ova je razlika prisutna samo u svjetonazorskim pitanjima. U socioekonomskoj i političkoj stvarnosti nema većih razlika između jednih i drugih, a pogotovo nema kad se radi o vanjskoj politici.

Dvostranački američki sustav ne dozvoljava regrutaciju političkih elita izvan ove dvije stranke, ali omogućuje veliku fragmentaciju obiju političkih stranaka i niz suprotstavljenih mišljenja unutar njih. Međutim, kad se pojavi neka radikalno različita ideja, ona može biti razmatrana kao zanimljiv izazov postojećem sustavu. Tako je agenda demokratskog socijalizma Bernieja Sandersa nadasve ignorirana i umanjena od strane velike većine medija i političara. Oni ponavljaju uvijek istu mantru: Socijalist ne može biti izabran u SAD-u! Možda je moguće to ostvariti u Europi, posebno u skandinavskim zemljama, ali ne i u Americi.

Razlog jest što je stvoren vrlo jak mit da je socijalizam istovjetan komunizmu. U osobnom iskustvu autora ovog članka, koji je boravio u SAD-u za vrijeme predizborne kampanje 2008., na kojima je pobijedio Barack Obama, jedna starija gospođa me pitala da li je Hrvatska komunistička zemlja. Kad sam joj ukratko objasnio povijesnu genezu Hrvatske, ona mi je pojasnila svoje pitanje. Gospođa glasa za McCaina i Republikance, vrlo je aktivna u svom okrugu u saveznoj državi Missouri, te smatra da je Barack Obama komunist jer pokušava provesti socijalističke mjere poput besplatne osnovne zdravstvene skrbi. I mediji šire sličnu priču. Kad je papa Franjo posjetio SAD i govorio o distributivnoj pravdi, mnogi mediji su ga nazvali komunistom.

Međutim, kada se dublje pregledaju razmišljanja Sandersove kampanje, onda se vidi i ona javnosti skrivena politička djelatnost. Program infrastrukturnih poslova, ključna sastavnica Sandersove platforme, trenutačno ima potporu Demokrata i do 91 posto, a podupire ga i 61 posto nezavisnih i čak 55 posto Republikanaca. Samo 28 posto Republikanaca opire se ovakvom programu. Donald Trump možda jest vrlo poznat i bogat, ali čak i među Republikancima nema pretjerane potpore. Zbog toga se valja pitati da li su mediji namjerno usmjereni prema Trumpu, umjesto prema Sandersu.

U prvoj polovici ove godine u SAD-u je Institut naprednih promjena proveo nekoliko velikih ispitivanja javnog mnijenja. Više od 2600 specifičnih prijedloga predano je ljudima da glasuju o njima. Više od milijun ljudi je glasalo, a više od 70 posto podrške dobile su ove potencijalne politike: dozvoliti vladi da pregovara o cijenama lijekova i time ruši monopol farmaceutskih kompanija (79 posto); davanje studentima kredita s istim kamatnim stopama kao velikim bankama (78 posto); otvaranje jedinstvenog sustava dječjih vrtića (77 posto); poštena trgovina koja štiti radnike, okoliš i poslove (75 posto); kraj poreznim olakšicama korporacijama koje sele rad u inozemstvo, koristeći inozemnu radnu snagu (74 posto); kraj gerrymanderinga (prekrajanja izbornih okruga sa ciljem dobivanja više glasova, 73 posto); besplatno studiranje na svim javnim sveučilištima (71 posto); program infrastrukturnih poslova u vrijednosti od 400 milijardi dolara godišnje (71 posto); otkrivanje korporativnog trošenja na političko lobiranje (71 posto); nastavak Medicarea (71 posto); oporezivanje offshore kompanija (70 posto); Zeleni New Deal s milijunima poslova s korištenjem čiste energije (70 posto); izglasavanje zakona o punoj zaposlenosti (70 posto) i proširenje socijalnog osiguranja (70 posto).

Isto istraživanje je pokazalo da 74 posto Amerikanca smatra da korporacije imaju previše utjecaja na američki život i politiku danas. Oko 60 posto Amerikanaca, i 75 posto Demokrata, vjeruje da je ekonomski sustav u ovoj zemlji nepravedan te da je sklon bogatašima, a 58 posto Amerikanaca podupire ideju da se slome velike banke kao Citigroup. To je uostalom i dio Sandersove platforme i cilj njegovog prijedloga zakona u Senatu. Čak 73 posto Amerikanaca želi oštrija pravila za financijske tvrtke na Wall Streetu. Među rezultatima jest i pokazatelj da su Amerikanci svjesni svog doprinosa onečišćenju okoliša, pa tako 64 posto njih se slaže da je potrebno regulirati emisije stakleničkih plinova te se orijentirati prema čišćim energetskim resursima.

Osamdeset posto Amerikanaca podupire da poslodavci omoguće plaćeni porodiljni dopust, kao i onima koji se brinu o bolesnim članovima svoje obitelji. Dodatno, 85 posto želi da se zahtjeva od poslodavaca da omoguće plaćeno bolovanje svojim zaposlenicima. Takve osnovne stvari, koje su u Europi više-manje logične, u Americi jednostavno ne postoje.

Sva ta ispitivanja i statistike slažu se s politikom Bernieja Sandersa i iznimno su popularna, s velikom podrškom u cjelokupnom političkom spektrumu. Iz očitih razloga, samo slavnih 'jedan posto' milijardera se oštro protivi ovakvim reformama. S obzirom na to postavlja se pitanje da li su Amerikanci spremni za demokratski socijalizam? Pokazatelji ovih istraživanja i statističkih odgovora daje potvrdan odgovor.

Na neki način, Trump i Sanders ilustriraju temeljnu asimetriju današnje, ali i trajnije, američke politike. To je doista sraz ljevice i desnice, liberala i konzervativaca, Demokrata i Republikanaca, sve u skladu s klasičnim ispitivanjima javnog mnijenja i klasičnim djelima američke politologije iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada su svjetonazori bili puno jasniji i kada je društvo bilo puno umjerenije u stopama pauperizacije stanovništva. Tada se jasno ocrtavalo da je polovica američkog stanovništva ideološki konzervativno u smislu priželjkivanja manje i ograničene vlade, dok je dvije trećine Amerikanaca bilo djelotvorno liberalno u smislu da su htjeli više trošenja u specifično prepoznatim vladinim programima.

U političkom razvoju zemlje, konzervativci su odnijeli pobjedu, te su temeljili svoju politiku na širokim apelima razdvojenim od činjenica koje su bile poduprte znanstvenim podacima. Ti stavovi su poznati i danas. Klasičan primjer jest tvrdnja Republikanaca da predsjednik Barack Obama nije rođen u SAD-u. Nema tu više rasprave, to je tvrdnja koja se širi bez obzira na to što svatko može provjeriti da je Obama rođen 4. kolovoza 1961. u Honoluluu, glavnom gradu savezne države Havaji.

Nisu li liberalni ostali praznih ruku, jer su pridobili potporu naroda time što su se usredotočili na rješavanja specifičnih problema. Općenito se u Americi vladino trošenje smatra negativnim, ali trošenje na specifične programe ima veliku potporu. Ovaj obrazac je vrlo jasan; što je praktičnije i uže pitanje, to će vlada dati bolji odgovor i usmjeriti novac na najbolji mogući način. Tako djeluje američka politika.

Amerikanci rijetko shvaćaju što se događa s druge strane Atlantskog oceana. Nisu im jasna značajna postignuća europskog socijalnog modela, ili nekadašnjih pravih socijaldemokratskih, demokratskosocijalističkih i laburističkih vlada diljem Europe. Nije im jasan koncept porodiljnog dopusta koji je plaćen, a kamoli da bi vlada dodatno dala financijske olakšice. Većina Amerikanaca ne zna da su SAD jedina zapadna (post)industrijska nacija koja nema jamčeno osnovno zdravstveno osiguranje ili da su u mnogim europskim zemljama javna sveučilišta i visoke škole besplatne ili naplaćuju malu školarinu.

Bernie Sanders to zna i njegovo je mišljenje da bi socijalizam skandinavskog tipa bio popularan u SAD-u, ako bi ljudi uopće znali o tom sustavu. Zbog toga u svojoj kampanji nastoji proširiti svjesnost o skandinavskom socijalizmu. Može se reći da je Sandersova kampanja temeljena na otvaranju političkog procesa popularnim idejama koje ne dijeli milijarderska klasa koja koristi politički sustav kao svoje robovlasničko pravo.

To nije ni začudno, s obzirom da Sanders progovara o velikom biznisu, progresivnom oporezivanju, nejednakosti i siromaštvu, utjecaju novca u politici, minimalnoj plaći i radničkim pravima, zdravstvenoj skrbi i socijalnom osiguranju, višem obrazovanju i istospolnim brakovima. Te njegove ideje nisu nasumično birane jer imaju prolaznost na političkom tržištu ljevice, već su dio široke lepeze međuovisnih stavova i ideja. Ti svjetonazori, pogledi i ideje su uobičajeno izbjegnuti u većini političkog diskursa, iako je pretvaranje tih stavova u vrlo koherentne političke teksture nevjerojatno lako i primamljivo.

Glavni je problem američkog političkog sustava što liberalni politički pogledi tvore koherentnu cjelinu potpuno nalik konzervativnim političkim pogledima, ali su u javnosti puno manje prepoznati, artikulirani, raspravljeni i istraženi, unatoč paradoksalnoj činjenici da su široko popularni. Dio problema je što se konzervativna ideologija izražava u idealiziranom obliku mogućnosti pojedinca, odnosno stare ideje američkog sna u kojemu je taj sustav dobar za osobni uspjeh. Liberalna ideologija dolazi iz sustava koji se temelji na promišljanju društva kao cjeline, u kojemu je pojedinac dio šireg socijalnog fenomena. Radi se o strukturama dugog trajanja i kulturološkim utjecajima puritanaca i protestantske etike koja koči mnogobrojne razvojne obrasce. Razlog tome jest što su puritanci bili osnova razvoja američke države, dok je u Europi postojao koloplet ideja i ideologija koje i danas tvore distinktivno europske vrijednosti konzervativizma, liberalizma i socijalizma, kao istovrijedne političke misli.

Ako premoćna većina Amerikanaca smatra da Švedska predstavlja bolji društveni poredak nego Amerika, onda nije čudno što velik broj njih također podržava Sandersa u širokom spektru ekonomskim pitanja, kao što su ispitivanja javnog mnijenja i pokazala. I nije nimalo iznenađujuće da se slažu i u širim politikama prema raspodjeli bogatstva, političkoj moći, politikama koje pomažu srednjoj klasi da živi bolje, da više ljudi postane dijelom srednje klase, one klase koja dokazano ima moć napretka. Jedino što jest doista iznenađujuće oko popularnosti Bernieja Sandersa jest što su ljudi iznenađeni koliko je popularan. Međutim, dokazi da je takva osoba potrebna već je dulje vrijeme prisutna u američkom društvu.

Američki politički sustav je u lošem stanju i nije sposoban odgovoriti na potrebe, interese i vrijednosti većine 'običnih' Amerikanaca. Uz to, Amerikanci su velikom većinom apolitični i apatični što se tiče svog društva, te je velika većina pitanja koje Sanders postavlja za veliku većinu američkog naroda gotovo u potpunosti irelevantno. Participativna demokracija u Americi je iznimno slaba, s obzirom na samoidentifikaciju Amerike kao velike demokratske sile.

Blještavilo Istočne i Zapadne obale SAD-a više nije sposobno zasjeniti realno stanje sve veće depresije američkog društva i privrede. Stvarni podaci s terena govore da je preko pedeset posto Afroamerikanaca nezaposleno. Obitelji s članovima koji imaju više od 55 godina nemaju nikakvu ušteđevinu za starije dane. Radnici koji su nekoć činili osovinu američkog industrijskog razvoja masovno gube svoj posao, a velike kompanije traže radnu snagu u Africi i Aziji.

Većina ih gubi posao u svojim pedesetima. U medijima vide kako milijarderi kupuju izbore i sve više uzrokuju pauperizaciju masa. Žive u zagađenim sredinama, a Republikanci odbijaju čak i priznati postojanje stvarnosti klimatskih promjena, kamoli da bi učinili nešto po tom pitanju. Suše i poplave na jugu zemlje, sve jače oluje i tornadi, snježne mećave i ekstremno niske temperature zimi uništavaju način života i poljoprivredu.

Mnogi se pitaju da li je moguće imati vladu koju bi vodio novi Roosevelt, predsjednik koji je spasio Ameriku krajnje bijede i zadao udarac 'ekonomskim rojalistima', da bi ga već njegovi nasljednici ubrzo zaboravili i pali u ralje bankara i velikog biznisa.

Iako su iznenađenja uvijek moguća, Sanders vrlo vjerojatno neće postati američkim predsjednikom. No, to nije ni ključno pitanje. Ono glasi da li je američko društvo spremno na promjene koje on zastupa.

Vedran Obućina za advance.hr

Roots

Vaper club

Amerika, zemlja blagostanja

Online