Vaper club

ZABORAVLJENI HOLOKAUST: Užasi armenskog genocida



Armenski genocid je sistematsko istrebljenje koje se dogodilo za vrijeme Prvog Svjetskog rata, a najudarnija godina bila je 1915 . Izvršitelji genocida bili su podanici turskog carstva: agenti i vojnici, ali i obični civili. Pokolj se događao u dvije faze. Prva faza je započela masovnim ubojstvima radno sposobnih odraslih armenaca, a ubojstva su se vršila prisilnim radom i sveopćim masakrima. Nakon toga u drugoj fazi Turci su počeli deportirati žene, djecu, starije i nemoćne, a odradili su to tako što su ih poslali na marševe smrti u Sirijsku pustinju.



Fotografija koju je napravio veleposlanik SAD-a u Otomanskom carstvu, uz napomenu: “Slike poput ovih se vide na sve strane, turci pod krinkom deportacije ubijaju armence na različite načine.”


Sveukupno jr ubijeno 1.5 milijuna ljudi. Većinom su to bili Armenci, ali Turci su također ubijali brojne sirijske krščane, Grke i ostale nacionalne manjine. Ubijali su ih na sve moguće načine uključujući i medicinske eksperimente koji su se vršili na žrtvama. Armenski genocid bio je preteća genocidu koji su nacisti vršili nad Židovima.



Turčin mami komadom kruha izgladnjelu armensku djecu.


Masovno ubijanje Armenaca od strane otomanskih Turaka tijekom Prvog svjetskog rata vrlo je osjetljivo pitanje. Turska se opirala pozivima sa svih strana svijeta da prizna postupke od 1915. – 1916. godine kao genocid, dok su se razni povjesničari nastavili prepirati oko tog pitanja. Što se dogodilo? Postoji opća suglasnost da je stotinu tisuća Armenaca ubijeno kada su ih otomanski turci masovno deportirali iz istočne Anatolije u Sirijsku pustinju i drugdje od 1915 – 1916. godine. Bili su ubijeni ili bi umrli od gladi i bolesti. Konačan broj ubijenih Armenaca osporen je od strane Turaka. Armenci tvrde kako je tih godina ubijeno 1,5 milijuna ljudi. Turska republika navodi kako ih je bilo samo 300 tisuća. Prema podatcima Međunarodne udruge za genocid broj poginulih dosezao je “više od miljun”. Što je genocid? Članak dvije UN-ove konvencije o genocidu, održanih u prosincu 1948. godine, opisuju genocid kao vršenje radnji kojima se namjerava ” Uništiti, u cjelini ili djelomično, nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu “. Jesu li ubojstva bila sustavna? Glavno pitanje rasprave na konvencijama bilo je da li se sklop događaja od 1915 – 1916. godine može prozvati genocidom prema okolnostima u kojima je počinjen. Mnogi povjesničari, politički dužnosnici i armenci smatrali su kako je to bio genocid, ali veliki broj učenjaka je također preispitivao tu činjenicu.



Armenska djeca u marševima smrti. Osim sustavnog ubijanja, mučenja i sakaćenja, turski vojnici, agenti i civili su organizirali marševe smrti, vodeći izgladnjele ljude po sirijskoj pustinji kako bi umrli od iznemoglosti.


Turski dužnosnici prihvatili su činjenicu kako zločini jesu počinjeni, ali su vodili žestoku raspravu oko pitanja da li su zločini počinjeni s namjerom da se sistematski istrijebe armenski kršćani, te tvrde da je u ratu također poginuo veliki broj turskih muslimana. Koji je bio politički kontekst? Dužnosnički Pokret mladih Turaka koji je bio na vrhuncu moći 1908. godine pokrenuo je niz mjera protiv Armenaca dok se otomansko carstvo borilo protiv gubitka rata. Pokret koji se je nazivao odborom za Jedinstvo i Napredak stupio je u Prvi Svjetski rat na strani Njemaca 1914.godine. Turska propaganda prikazivala je Armence kao sabotere na strani Rusa tzv. “petokolonaše”.



Iako smo ovakve slike naučili gledati iz geta u drugom svjetskom ratu, na fotografiji je tipičan primjer turskog iživljavanja na armenskom narodu i kršćanima za vrijeme prvpg svjetskog rata.


Datum 24. travnja 1915. godine Armenci obilježavaju kao početak genocida. Na taj dan turska vlada uhitila je 50 armenskih intelektualaca i članova njihovog odbora, koji su bili pogubljeni. Armenci u otomanskoj vojsci bili su razoružani te ubijeni, a armensko vlasništvo bilo je zaplijenjeno. Jesu li prozvani odgovorni? Godine 1919. i 1920. suđeno je nekoliko turskih visokih dužnosnika povezanih sa počinjenim zločinima. Lokalni guverner Mehmed Kemal optužen je, a potom obješen zbog masovnih ubojstava armenaca. Vrhovni vođe Pokreta mladih Turaka “Tri Paše” , koji su vladali na anatolskom području Yozgat koji su pobjegli u inozemstvo, u odsutstvu. Povjesničari dovode u pitanje pravednost tih suđenja, tj. da li su osuđeni pravi krivci ili su turske vlasti na taj način samo htjele umiriti pobjednike rata. Tko smatra događaje genocidom, a tko ne ? Argentina, Belgija, Kanada, Francuska, Italija, Rusija i Urugvaj su među jednima od 20 zemalja koje su službeno priznale genocid nad Armencima. Europski parlament i UN-ov Pododbor za suzbijanje diskriminacije i zaštitu manjina također su priznali genocid. Velika Britanija, SAD i Izrael su među onima koji koriste različitu terminologiju za opisivanje događaja.



Najpoznatija fotografija armenskog holokausta, smatra se kako su turski vojnici silovali, mučili i na koncu razapeli na križeve nekoliko tisuća armenskih žena.


Godine 2006. Turska je osudila rezultate francuskih parlamentarnih izbora, prema kojima bi bilo nehumano poreći armencima genocid koji su pretrpjeli. Premda prijedlog nije postao zakonom, Turska je prekinula vojne odnose s Francuskom. U ožujku 2010 , Turska je povukla svojeg veleposlanika u Washingtonu nakon gotovo donesene odluke nakon sjednice Američkog Kongresnog Odbora, prema kojoj bi se počinjena ubojstva nazvala genocidom, usprkos protivljenju Bijele Kuće. Administracija Baracka Obame pozivala se na to da odluka nije donesena od strane cijelog Kongresa.

Niz političkih utjecaja

Ubojstva se smatraju korijenom novije armenske povijesti koja ujedinjuje armensko iseljeništvo. Armenci su jedan od najraspršenijih svjetskih naroda. U Turskoj je ugušena javna rasprava o tom pitanju. U Turskoj, javna rasprava o tom pitanju je ugušena . Članak 301. Kaznenog zakona, kazneno goni autore istaknutih tekstova koji ukazuju na to da su Turci počinili masovna ubojstva Armenaca i smatraju to uvredom svojeg naroda. Među njima su Nobelovac Orhan Pamuk i Hranta Dinka, koji je kasnije ubijen je u siječnju 2007. Ubio ga je nacionalistički nastrojen tinejđer kojem je održano suđenje za ubojstvo. Europska unija izjavila je kako prihvaćanje armenskog genocida nije uvjet za ulazak Turske u Uniju.

Jesu li još uvijek zahlađeni odnosi između Turske i Armenije?

Nakon desetljeća neprijateljstva odnosi između Turske i Armenije pomalo su “zatoplili” te su potpisale porazum u listopadu 2009. godine. Time su uspostavljeni diplomatski odnosi i uzajamno su otvorene granice. No, sporazum tek treba biti ratificiran u oba parlamenta, a neki ljudi u Ankari optužuju Armeniju da pokušava promjeniti uvjete sporazuma. Otežavajući čimbenik je međusobno nepovjerenje zbog Nagorno-Karabahskog sukoba, nastalog zato što Turska podupire Azerbajdžan u sporu oko Nagorno-Karabaha, teritorija unutar Azerbajdžana koji pripada Armeniji od rata iz 1990. godine.

Istraživanja

Vjerovali ili ne neki ljudi ne smatraju taj skup nemilih događaja genocidom. Prema navodima autora članka živimo u vremenu u kojem institucije osim novcem i posjedima također vladaju ljudskim umom. Kako se pokazalo Armenija nije bila dovoljno velika, niti dovoljno prijeteća zemlja da bi ikome stalo do toga što se dogodilo, stoga je moto raznih institucija diljem svijeta bio da se ne treba pričati o tome što se dogodilo u prošlosti. U očajanjima da zadrže dobar imidž svoje države turska vlada je dugo godina uporno nastojala obrazložiti cijeli događaj kao nužan i ograditi se od riječi „genocid“ kao zajedničkog naziva tog skupa raznih zločina koji su izvršeni nad manjinama koje su živjele u Turskom carstvu. Mnoge institucije su iz političkih razloga „stavile pod tepih“ ovo pitanje.

Dva najveća promašaja

Rezultati istraživanja pokazali su da istraživanje nije bilo totalni promašaj. Nekoliko europskih država, ali i država diljem svijeta izjasnilo se da su događaji nad Armencima genocid, točnije 22 države od 200 država ispitanika. Usredotočimo se na dva najveća promašaja. Države koje su svakako trebale priznati armenski genocid kao neoporecivo zlo nisu to učinile.

Prvi promašaj bio je SAD

Autor teksta navodi kako je i ranije pisao za veliku izdavačku kuću i kad je za udžebnik povijesti napisao opširan tekst na ovu temu, urednik mu je skratio tekst na jedva dva odjeljka. Na to ga je natjerao državni odjel (SAD-a) uz obrazloženje da trebaju udovoljiti Turskoj zbog diplomatskih odnosa, sa čime su se složili šefovi izdavačke kuće. Tako je istina ponovno podlegla institucijama. Jedini američki predsjednik koji je za ovo pitanje koristio riječ „genocid“ bio je Ronald Reagan u svom govoru koji je održao 22. travlja, 1981. Sadašnji američki predsjednik Barack Obama koristio je ovu riječ tijekom predsjedničke kandidature, ali kad je postao predsjednik odlučno je odbio nazivati te događaje genocidom. Još jednom je dokazano da se istina gasi tamo gdje institucija počinje. Dakle, jedini američki predsjednik koji je to priznao (Reagan), služio je prosjećnom narodu, a ne „eliti“. Unatoč nekim njegovim manama, Reagan je većinu svog mandata služio narodu, a ne isntitucijama.

Drugi promašaj bio je Izrael

Nevjerojatno je kako žrtve priznatog nacističkog genocida odbijaju priznati genocid koji nije bio ništa manje tragičan i dogodio se čak prije genocida nad Židovima. Mnogo izraelskih i židovskih skupina (kao što je Unija za židovske reformacije) svakako priznaje genocid nad Armencima, ali židovska legislatura donijela je odluku da to neće nazvati genocidom kako bi zadržali međunarodne odnose sa Turskom i Azerbejdžanom. Autor teksta njihov postupak naziva tragičnim iz razloga što su upravo Židovi prije nekoliko milenija podarili svijetu princip koji glasi : „Pravda uvijek mora biti iznad vladavine“. Dok su mnogi Izraelci i dalje dobri i pošteni ljudi, izraelska vlast se odmetnula od izvornih židovskih principa.

Nemojte nikad zaboraviti…,…

Kad je Adolf Hitler započinjao svoju agresiju nad Poljacima, London Times je objavio njegovu izjavu koja je glasila :

„Idite, ubijajte bez milosti. Na kraj krajeva, tko se uopće sjeća Armenaca“.

U ime poštenja i budućnosti, zapamtite Armence. Također zapamtite da pravda uvijek mora biti iznad institucija i vlasti!

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

ZABORAVLJENI HOLOKAUST: Užasi armenskog genocida – Drugi dio



Uoči Prvog svjetskog rata u Turskom carstvu koje je bilo na rubu propasti živjelo je dva milijuna Armenaca. Godine 1922. Bilo ih je oko četiristo tisuća. Ostalih oko milijun i po Armenaca ubijeno je usred onog što povjesničari nazivaju genocidom.

Kako povjesničar David Fromkin piše u svojoj povijesnoj knjizi koja se tiče Prvog svjetskog rata silovanja i premlaćivanja Armenaca su bila uobičajena,oni koji nisu ubijeni poslani su u pohode smrti kroz planine i pustinje bez hrane, pića i skloništa. Stotine tisuća Armenaca s vremenom je podleglo teškim uvjetima a preživjeli su ubijeni.



U prvom naletu turskog divljanja nad Armencima su nastradali najpoznatiji muškarci. Činjenica je da su Turci također ubijali kršćane, bez obzira na naciju. Nakon ubijanja muškaraca krenulo se sa silovanjima i mučenjima žena i djece.


Pravnik Raphael Lemkin potaknut nizom događaja počeo je istraživati taj slučaj kao namjeru Turaka da eliminiraju cijelu naciju općim masakrom. On je ujedno i prvi koji je te događaje nazvao genocidom, ali nije iskoristio tu riječ do 1943. kad je aludirao na to da su njemački nacisti izvršili genocid nad Židovima u svojoj knjizi koju je objavio godinu dana kasnije.

Prema Turcima događaji 1915. nisu ništa drugo nego neizbježna posljedica rata koji je označavao kraj jednom moćnog carstva. Tvrdnjama da umorstva Armenaca nisu bila s predumišljajem i da nije postojala namjera sistematskog istrebljenja naroda, Turci poriču činjenicu da su izvršili genocid i svaki pokušaj treće strane da nazove njihove postupke genocidom smatraju uvredom vlastitog naroda i štoviše kaznenim djelom. Takav nastup Turaka čini problem još većim.



Turski vojnici na brijegu napravljenom od poluzatrpanih ubijenih Armenaca. Ovakve fotografije su turski vojnici često pravili kako bi veličali svoju “pobjedu.”


Utjecajna zajednica Armenaca u SAD-u, čije sjedište se nalazi u Los Angelesu, vrši pritisak na Američki kongres ne bi li priznali armenski genocid. Turska na to ljutito reagira uz prijetnju da će prekinuti vojni sporazum sa SAD-om kao i sa Francuskom koja je osudila taj zločin kao genocid. U jesen 2007.g. većina članova kongresnog odbora je izglasala u korist Armenaca, međutim administracija tadašnjeg američkog predsjednika Busha naglasila je da bi to moglo biti kritično za vojni savez s Turskom, a u to vrijeme više od 70% američkih vojnih zaliha potrebnih za rat u Iraku je stizalo zračnim putem u tursku bazu Incirlik. Zbog toga je pitanje armenskog genocida obustavljeno u korist Turaka.

Korijeni genocida zapravo potječu iz pada Turskog carstva.

Vladari carstva su bili Kalifi tj. vođe islamskih zajednica. Manjinama poput Armenaca kršćanskog podrijetla bilo je dozvoljeno održavati religijske, društvene i zakonske strukture ali su se zbog toga često nalazili na meti povišenih poreza i drugih mjera.

Armenci koji su bili većinom naseljeni u sjevernoj Anatoliji pretežito su bili trgovci i industrijalisti. Prema riječima povjesničara živjeli su bolje od većine svojih susjeda Turaka koji su bili zemljoradnici ili slabo plaćeni vladini dužnosnici u vojsci. Krajem 20-tog stoljeća nekoć rasprostranjeno Tursko carstvo je stjerano u kut, prema sjeveru od strane pobunjenika kršćanskog podrijetla. Tada je Tursko carstvo izgubilo većinu teritorija u Balkanskim ratovima koji su trajali od 1912 do 1913, time je Tursko carstvo postalo predmet govorkanja sirijskih nacionalnih intelektualaca u Damasku i drugim arapskim gradovima.



Genocid nad Armencima, dobro planirano masivno ubojstvo golorukog i nezaštićenog naroda.


Pokret Mladih Turaka činila je vojska mladih ambicioznih i nezadovoljnih časnika koji su dosegli vrhunac moći 1908. godine. Oni su odlučili modernizirati, ojačati i „poturčiti“ carstvo. Na čelu njihovog pokreta bili su „Tri Paše“,moćni trijumvirat koji je dijelio naredbe. U ožujku 1914. Pokret Mladih turaka pristupio je Prvom svjetskom ratu kao saveznik Njemačke. Oni su krenuli u napad Zapada u nadi da će osvojiti anatolski grad Baku, što bi bilo pogubno za ruske sile sa Kavkaza, ali su poraženi u bitci kod Sarikemiša.

Anatolski Armenci okrivljeni su zbog udruženja s Rusima te ih je pokret Mladih Turaka kao „Petu kolonu“ i samim time prijetnju državi. Dio armenskih nacionalista zaista je formiralo vojsku gerilaca koju su surađivali s Rusima i nakratko su zauzeli turski grad Van u proljeće 1915.

Datum 24. ožujka 1915. Armenci obilježavaju kao početak genocida. Tada je zarobljeno nekoliko stotina armenskih intelektualaca koji su kasnije pogubljeni. Smatra se da je genocid trajao sve do 1917. međutim masakri Armenaca događali su se i prije 1894.,1895.,1896. i 1909., a ponavljali su se i između 1920. i 1923.

Odjel za proučavanje holokausta i genocida na sveučilištu u Minnesoti je kroz svoja istraživanja utvrdio da je prije genocida u Turskom 1914. carstvu živjelo 2,133,190 Armenaca a 1920. samo 387,800.



Iako se o broju armenskih žrtava i danas spore mnoge zemlje, činjenica je da je među žrtvama bilo najviše žene i djece. Turci su naročito uživali u izgladnjivanju malenih nezaštićenih Armenaca koji su umirali mjesecima.


U početcima maskara The New York Times aludirao je na to da se vrši istrebljenje kršćanske manjine u Aziji.

Pokret Mladih Turaka koji sebe nazivaju Odborom za jedinstvo i napredak pokrenuo je niz mjera protiv Armenaca, uključujući zakonske mjere od strane vojske i vlade da deportiraju svakoga za koga je postojala osnovana sumnja da je prijetnja državi.

Kasnije doneseni zakon omogućavao je zapljenu napuštene armenske imovine. Armencima je naređeno da predaju nadležnima bilo kakvu vrstu oružja koje posjeduju. Također su razoružani oni koju su bili u vojsci i zatim su poslani u radne logore gdje su bili ili ubijeni ili osuđeni na rad u teškim uvjetima koji su dovodili do smrti.



Kosti žrtava armenskog genocida iskopane iz samo jedne masovne grobnice.


Pogubljeni su pokapani u masovne grobnice a preživjeli muškarci, žene i djeca su poslani u marševe smrti kroz sirijsku pustinju do koncentracijskih logora. Oni koji nisu pogubljeni putem umirali su od iscrpljenosti,gladi i izloženosti nehumanim uvjetima.

Većinu ovih događaja dokumentirali su zapadnjački diplomati i misionari koji su bili zgroženi ratnim zločinima koje su vršili Turci. Njemačka kao njihov saveznik koja je tada šutjela o tome, nakon što su krajem rata isplivali zapisi o masakru, ogradila se od toga osuđujući turske postupke i zgražajući se na njima.

Neki povjesničari slažu se da su se dogodila masovna ubojstva, ali ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je tu riječ o genocidu jer nema konkretnih dokaza da je sve to bilo planirano unaprijed.

The New York Times bavio se tim problemom kroz 145 članaka samo u 1915. s naslovima poput „Apel Turskoj sa prestane s masakrima“. U tim člancima opisivali su postupke protiv Armenaca kao sistematske, odobrene i organizirane od strane vlade.



Telegram veleposlanika SAD-a iz Otomanskog carstva u kojem se opisuje masakr nad nevinim armenskim narodom.


Američki ambasador Henry Morganthau Stariji također je ostao bez riječi. U svojim memoarima navodi kako su turske vlasti dale naredbe za deportacije, te su praktički dali nalog za istrebljenje cijele nacije, dok su u potpunosti bili svjesni svojih postupaka te u razgovoru s njim nisu pokazali ni najmanju namjeru da prestanu s masakrom.

Nakon predaje Turskog carstva 1918. Tri Paše su pobjegli u Njemačku gdje su im je pružen azil ali i organizirana grupa Armenaca, zvala se Operacija Nemesis, koja krenula u potragu za njima. U ožujku 1921. jedan paša je pronađen i ubijen usred bijelog dana na ulici Berlina pred svjedocima. Atentator se pozivao na ludilo zbog masovnih ubojstava koja su počinjena pa ga je porota oslobodila za nešto više od sat vremena. To je bio presudan dokaz na njegovom suđenju koji je izazvao interes Rafela Lenkina tvorca riječi genocid.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Njemački parlament usvojio je rezoluciju kojom se priznaje genocid nad armenskim narodom počinjen od strane otomanskih Turaka 1915. godine. Očekivano, Turska je reagirala oštro ističući kako će poduzeti niz mjera zbog ovog poteza, a prvi potez bio im je povlačenje svog ambasadora iz Berlina. Kako prenosi njemački list Sueddeutsche Zeitung, turski ambasador Huseyin Avni Karslioglu, jučer je napustio Njemačku te se vratio u Tursku.

Što se tiče samog usvajanja rezolucije, njemački zastupnici usvojili su je gotovo jednoglasno - svega jedan zastupnik je bio protiv i jedan suzdržan.

Turski predsjednik Erdogan, koji se trenutačno nalazi u službenom posjetu Keniji, rekao je kako će ova njemačka rezolucija ozbiljno utjecati na odnose između Njemačke i Turske.

Oglasio se i novi turski premijer, Binali Yildirim, ističući kako iza ove rezolucije stoji "rasistički armenski lobi".

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Tačno su ljudi najgora vrsta stoke koja se nakotila na planeti(čast nekolicini izuzetaka),nevjerovatno šta su sve u stanju napraviti

_________________