Rata nema ali su, čini se, strahovi ostali. Ovakvi ili onakvi. I kruže, lebde nad vukovarskim ulicama, hranjeni uskogrudnim interesima. I to, koje li ironije, u ime pijeteta Gradu i njegovim pobijenim građanima i braniteljima.

I dok Šešelj, bauk ne tako davne krvave prošlosti, kruži beogradskim ulicama s ikonografijom iz 90-ih godina onog stoljeća i nezadovoljan jer ga je haški tribunal nogirao iz scheveningenskog pritvora govori kako će, nakon haškoga suda, „da rasturi" Srbiju i svoga vojvodu Nikolića te mlađanog sljedbenika Vučića - koji je onomad uzvikivao kako Banovina nikada neće biti Hrvatska, dakle, dok stari četnici i novi početnici revitaliziraju velikosrpsku ideju, Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara bije svoju bitku. Postao je svoja suprotnost jer, „braneći" dignitet vukovarske patnje, u stvari, samo produžava agoniju jednoga hrvatskoga grada kojeg su velikosrpske horde, prije 23 godine, pokušale ubiti.

Nakon svih onih ustrajavanja - kako još nije vrijeme za ćirilične natpise na vukovarskim ulicama - Stožer svojim odlukama o tome tko može, a tko ne može odavati počast napaćenom gradu, ljudima i onima koji su svojim životima postali dio grada, prijeti postati, ili je već postao, svoja suprotnost.

Iako potiskujem sjećanja, jer u Vukovar ni dandanas ne znam ući... Kako god krenem uvijek završim u Bogdanovcima i na „putu kroz kukuruze", kao 1991...

Kad pratim ova događanja oko 'Dana sjećanja', ne mogu se oteti dojmu da su branitelji sami sebi postali najveći neprijatelj. Tužno, a sjećanja sama naviru:

(…) Ležeći, nosa priljubljenog uz zemlju, na putu što kroz kukuruzišta vodi iz Vukovara, prikovani uz slavonsku prašinu mitraljeskom, snajperskom i topničkom vatrom - s čuđenjem gledam masnu lokvu rabljenog ulja: - Odoše rifle! - bila je tada jedina misao.

Iz tog budalastog razmišljanja budi me gromki prasak mine iz 120 mm bacača i sada već s dužnim strahom pratim užarene komete što putuju iznad glava.

Bogati, ovo je sve bliže - šapće Cindro, naš pratitelj i čvršće stisnuvši strojnicu, puže put raskrižja odakle nas tuče nevidljivi mitraljezac. Iz rovova odgovaraju gardisti koji brane put i reskim rafalima upotpunjuju tu rujansku večer isprekidanu potmulim detonacijama projektila ispaljenim s ratnog broda na Dunavu i višecjevnih raketnih bacača iz Srijema. Oglašavaju se i tenkovi. U zraku miris prašine, baruta i sutona. U kratkim stankama tišine i njihanje kukuruza para uši. Još nam nije jasno da smo upali pravo u žestoki okršaj i pokušaj združenih okupatorskih snaga, koji vatrom iz Bršadina, Negoslavaca, Orolika i Dunava... pokušavaju pomoći ovećoj skupini svojih oklopnjaka, koji se već više dana nalaze u okruženju hrvatskih obrambenih snaga.

Nekoliko sati ranije

Odlazim do Hrvatskog radija Vukovar i Vukovarskih novina u društvu sa Šimom Đamićem, zapovjednikom brodskih specijalaca. Šima pozorno promatra prozore i krovove kuća u središtu grada. - Zbog snajperista - objašnjava.

U hodniku, na stubištu susrećem se sa Sinišom Glavaševićem - novinarom i urednikom Hrvatskog radija Vukovar, supružnikePolovinu (Zvjezdanu i Branka) te direktora radija Josipa Esterajhera... Nije im baš najjasnije što ovdje radimo, ali ne kriju zadovoljstvo što smo se upoznali. Predajem im vrpcu koju sam ponio iz Radio Broda s pjesmom "Kreni gardo, bandu gazi".

- Najvažnije, u ovim ratnim uvjetima, je pomoći ljudima da se ne izgube u svom strahu - priča Siniša dok Zvjezdana kuha kavu.

- Ovo je tim koji radi s izuzetno puno entuzijazma i s najčišćim namjerama. Tu novac ne igra ulogu, tu ulogu igra ljubav prema gradu, prema ljudima kojima se neprestano obraćamo i s kojima naprosto živimo. Mi smo dio njih i to je u ovim ratnim uvjetima došlo do izražaja do te mjere da smo uspjeli sačuvati brojne ljudske živote. Ljudi su se osjećali sigurnim jer je postojala organizacija koju su imali kroz eter Hrvatskog radio Vukovara.

Vukovarske ulice jesu puste, ali su zato podrumi puni ljudi, žena i djece, a barikade, linija fronte je toliko puna ljudi koji žive na ovom području. Ima tu Hrvata, ima i Srba. Ovdje žive 23 nacije, nacionalnosti. Ovo je grad sa mnogo srca. Zanimljivo je da u ovim ratnim trenucima najvećim dijelom sva ta srca kucaju na isti način, skladno, harmonično. To se vidjelo i nedavno kad je Vukovaru, Borovu Naselju... ovim našim selima bilo najteže, kada su bili izloženi takvim strahotama da je samo jedan takav ritam mogao opstati. Vukovar je, čini mi se, položio jedan od najtežih ispita od rata naovamo. Čak naša crkva nije bila nikada, čak ni u vrijeme Drugog svjetskog rata napadnuta, nije stradala, ona je u ovom trenutku pogođena... Velike su materijalne štete na njoj ...

Nastojim mirno ispijati kavu, dok se detonacije granata čuju sve bliže u bliže. Koristim priliku, pošto su telefonske linije opet proradile da se javim u program Radio Broda. Tada nisam ni slutio da Sinišu i Branka više nikada neću vidjeti…

A danas, 23 godine kasnije, pitam se - lebdi li još Sinišin duh nad vukovarskim ulicama? Ili je protjeran? Gdje su njegove poruke? Čuje li ih tko i tumači li ih onako kako ih je on, čista srca, putem etera, slao diljem Hrvatske: "Najvažnije je, u ovim ratnim uvjetima, pomoći ljudima da se ne izgube u svom strahu".

Rata više nema ali su, čini se, strahovi ostali. Ovakvi ili onakvi. I kruže, lebde nad vukovarskim ulicama, hranjeni uskogrudnim interesima. I to, koje li ironije, u ime pijeteta Gradu i njegovim pobijenim građanima i braniteljima.

izvor: Ž. Mužević, sbplus.hr

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

"Često i ne znate, ali događa se da vaši pozdravi, vaše iskrene i dobre želje, ostanu u sjeni nečije mržnje. Jedino što možete jest upitati se jeste li baš vi to zaslužili. To, doduše, neće smanjiti nastalo neprijateljstvo, ali će vam umanjiti tugu, a može se čak dogoditi da se mržnja zanese u svojoj jarosti, pa da samu sebe pretvori u prah, u ništa.

A može se dogoditi da mrak zadavi svaku ružnu misao. Ali to se može dogoditi tek ako je u svijetu ostalo makar malo ljubavi. Zato, ako je u vama ima, ne štedite je.

Podijelite, dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i bit će manje neprijatelja. Za početak dovoljno je i to."

S. Glavašević

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Teška teška tema.
Puno je tu boli, patnje i žrtava.

Oporavak je slab, ako uopće i jest iz razloga što žrtva nije dobila zaslužen pijetet, što majka nije pokopala svoje mrtve, što krvnik hoda kraj svoje žrtve.

Po meni Siniša nije potjeran iz Vukovara, niti ikada može biti, već ga se sve slabije vidi i osjeti.
Država Hrvatska, zbog ljubavi prema kojoj su i postale žrtve, na žalost postala je maćeha ponajprije onima koji su je najviše voljeli.

Hrvatska se pojavi u Vukovaru, jednom godišnje šepureći se u koloni sjećanja. Naravno tu ne mislim na sve one koji su u koloni zbog pijeteta, već govorim o političarima koji u koloni sijećanja traže što bolje mjesto. Ostalih 364 dana u godini ti isti političari uopće ne razmišljaju o Vukovaru niti o Vukovarcima.
Da razmišljaju onda ne bi imali dva grada u jednome, onda ne bi imali dvije vrste škola, ne bi imali dvije grupe kafića itd.itd.

Naravno sveme je posredno kriva politika, a neposredno mi sami koji smo takvu politiku doveli. Isto tako naša je krivica što smo dopustili mrvljenje na stotine udruga proizišlih iz Domovinskog rata. Upravo je jedinstvena i jedna udruga trebala biti korektiv našeg društva. No linijom manjeg otpora dpoustili smo da nas se kupi i uz to marginalizira. Na djelu je hrvatski jal koji producira rad za nehrvatske interese.

Sve dok brat ponovo ne stane uz brata nema boljitka. Hoće li se to ikada dogoditi, vidjeti ćemo, no gledajući gotovo sve puno starije demokracije nemamo razloga biti optimisti.