Vaper club

Boris Dežulović: Budalska balada



Bit će to lijep potres na posrnulom svjetskom tržištu nekretnina, kad u Forbesu, Wall Street Journalu i ostalim magazinima s dizajnerskih stolića preko cijele stranice izađe veliki oglas kojim Vlada Republike Hrvatske objavljuje akcijsku rasprodaju jadranskih otoka. „Atraktivni mediteranski otoci svih veličina i dezena, totalna rasprodaja!“, kočit će na fotografijama kornatskog arhipelaga, hvarske palače Leporini ili glasovitog bolskog Zlatnog rata, potcrtano manjim slovima – „Akcija traje do isteka zaliha“.

A zalihe neće biti zanemarive: hiljadu i dvije stotine četrdeset četiri otoka, otočića i pučinske hridi nakupit će se u skladištima hrvatske Vlade prije nego ministri ocijene kako je pravo vrijeme da se oglasi rasprodaja, računajući kako će, uspiju li prodati polovicu, moći privremeno zakrpati proračunsku rupu i podijeliti državnoj upravi plaće za listopad.

Bit će žustre rasprave, vrcat će poduzetnički i marketinški genij hrvatskih ministara, predlagat će se primamljive akcije, „Kupiš dva, dobiješ tri“, do dva u noći razrađivati koncept monetizacije pučinskih otoka, pa do zore svađati treba li Kornate prodavati u paketu ili u rinfuzi.

Mrtvi kapital
Jedino oko čega neće biti nikakve rasprave i svađe bit će posve izvjesna sudbina hrvatskih otoka. Napušteni, obrasli u korov i makiju, bit će samo teret ionako preopterećnoj državi, svaka litra goriva za policijske helikoptere što će na Visu spašavati pijane australske Robinzone, svaka kuna potrošena na patrolne brodove i kanadere bit će kuna nerazumnog minusa, dok hiljadu dvjesto četrdeset četiri otoka, otočića i pučinske hridi, najvrjedniji resurs što ga ova nesretna država ima, leže na moru kao mrtvi kapital. Isto kao – slikovito će objašnjavati ministar gospodarstva – da je Jadransko more ogromni rezervoar nafte, a mi trošimo pare čisteći plaže.

Neviđen će stoga potres na posrnulom svjetskom tržištu nekretnina biti kad izađu reklame za totalnu rasprodaju hrvatskih otoka. Nagrnut će na Jadran ruski oligarsi, arapski šeici, kolumbijski narko-bossovi, afrički diktatori, bogati američki reperi, kineski novoskorojevići i prištavi internet-tajkuni, navalit će bjelosvjetski jet-set na dalmatinske i kvarnerske otoke, Bill Gates će kupiti i Hvar i Korčulu, samo da mu nitko ne ometa budistički mir na Visu, neki saudijski šeik podijelit će svojim ženama Kornate, a Ivica Todorić na Palagruži će za bogate nautičare otvoriti Tiskovu draguljarnicu.

Bit će hrvatski otoci „must have“ u milijarderskom asesoaru, javljat će show-bizz tabloidi o skandalu kad uvrijeđena ljubavnica reperskoj zvijezdi Jay Z-ju vrati jeftini mali otočić što ga je dobila za rođendan, shvativši da Polinezija nije u Dalmaciji.

- Fascinantno – razgledat će tajkuni pitoreskna ribarska naselja s kamenim mulima i uređene renesansne gradiće s kamenim kampanelima, pa zapanjeno pitati kako im je uspjelo tu ljepotu isprazniti od ljudi.

- Zapravo jednostavno. Samo smo ih odsjekli od kopna i zabranili ribolov – odgovorit će Zoran Milanović, premijer Agencije za trgovinu nekretninama Republike Hrvatske. – Otprilike pola njih u ljeto je nekako samo doplivalo do obale.

- A ostali? – začut će se iz skupine žena nekog katarskog emira.
- Nažalost, nisu uspjeli.
- Strašno!
- Pa i nije – utješit će je Milanović. – Bilo ih je mnogo manje nego što mislite.

U historijskim knjigama i školskim udžbenicima stajat će tako da je bodulocid, istina, započeo mnogo ranije, ali da su završne operacije čišćenja hrvatskih otoka od ljudi započele 1. siječnja 2015. godine. Na Novu 2015. godinu, pisat će u knjigama, u skladu s europskim zakonima zabranjen je mali ribolov za osobne potrebe, a istog dana stupio je na snagu i novi Pravilnik o povlaštenom prijevozu otočana, kojim je korištenje povlastice za brodske linije stanovnicima jadranskih otoka ograničeno na jedno putovanje dnevno. Jednom dnevno u grad - procijenila je prepametna kontinentalna čeljad iz klimatiziranih staklenih ureda – sasvim je to dovoljno bračkim, viškim ili lošinjskim budalama.

- Bodulima – oprezno je ministra ispravio ravnatelj Agencije za obalni linijski promet. – Stanovnici otoka su boduli, a ne budale.
- Da, boduli. Boduli, budale, ista stvar. „Bodulska budala“, „Budalska balada“ – nasmijao se ministar pomorstva vlastitoj uspjeloj pošalici, na što je društvo oko stola prasnulo u grleni smijeh.

Audi za Zabok
– Ajmo ovo završit, zakasnićemo na lift za prizemlje – dodao je onda zamjenik ministra, veseljak što ga zovu Zuhra, jer izvanredno oponaša Dalmatince. – Slidići lift je tek u osan manje tri kvarta, e.
- Dobro je, ljudi, ajmo nešto raditi – jedva se suzdržavao ministar. – Pobjeći će mi zadnji Audi za Zabok.
- Ako uopće vozi po ovoj neveri, e – dobacio je opet zamjenik Zuhra, na što je dvorana opet pomrla od smijeha.

Tako nekako, plus-minus, izgledali su valjda sastanci na kojima je skorup kontinentalne pameti procijenjivao koliko puta na dan je Hvaranima i Cresanima dovoljno ići na kopno. Izgledalo je tada, pisat će povjesničari i arheolozi, kako imbecili iz Milanovićeve vlade računaju koliko će milijardi kuna država uštedjeti na razlici do pune cijene trajektne karte za onih dvadesetak Bračana što im je poslijepodne palo na pamet opet otići u Split, a koliko zaraditi na kaznama za onih drugih dvadeset što su iz kaića bacili peškafonde za večeru.

Čak ni Milanovićevi ministri nisu, međutim, toliko glupi: krajnji cilj svih tih mjera, zakona i pravilnika – shvatit će se na kraju – nisu bile spektakularne uštede na državnim subvencijama, već potpuna depopulacija otoka, čišćenje dakle Jadrana od bodula, nametnika što su se nakotili na najvrjednijem hrvatskom resursu.

Ako otočane, naime, treba bolje povezati s hrvatskim kopnom – ispravno razmišljaju u hrvatskoj Vladi – onda bolje da su to boduli s Kajmanskih, Djevičanskih ili nekih drugih otoka iz off-shore arhipelaga.

Boris Dežulović

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Čudesna amnezija


Fenomen je u medicini poznat kao anterogradna amnezija. Za razliku od klasične, retrogradne amnezije, kod koje se pacijent ne sjeća ničega od prije traume koja ju je prouzrokovala, kod anterogradne amnezije to mu se događa doslovno svaki dan: ne može zapamtiti više od nekoliko posljednjih trenutaka, mozak ih nije u stanju iz kratkoročne memorije pohraniti u dugoročnu, pa ih istog časa briše, onemogućavajući stvaranje novih sjećanja. Oboljelom od anterogradne amnezije svako je jutro početak života, svakoga dana on ponovo otkriva sebe, i oko sebe čudesni novi svijet.

Anterogradna amnezija spada u razmjerno neistražene tajne ljudskog mozga. Prvi sustavno dokumentirani slučaj bio je onaj iz 1957., kad se Amerikanac Henry Molaison zbog epilepsije podvrgnuo lobektomiji, pa izgubio sposobnost pamćenja više od nekoliko posljednjih minuta. Još je, međutim, rijeđi i neistraženiji fenomen kolektivne anterogradne amnezije. Najpoznatiji takav, i najbolje dokumentiran, jest slučaj jednog malog europskog naroda, Hrvata, čija historijska memorija traje jedva nekoliko mjeseci.

U siječnju 2015., recimo, na hrvatskim predsjedničkim izborima - nota bene, s rekordnom izlaznošću - pobijedila je kandidatkinja stranke koja je samo devet mjeseci ranije zbog korupcije pravomoćno osuđena kao zločinačka organizacija. Jesu li to Hrvati neobično tolerantni na mito i korupciju?

Ne, naprotiv: samo tjedan dana pred izbore objavljeni su rezultati istraživanja Transparency Internationala, prema kojemu Hrvati svoju državu vide jednom od najkorumpiranijih na svijetu - od svih područja javnog života daleko najkorumpiranijima pri tom smatrajući upravo političke stranke - pa ipak su sedam dana kasnije hladnokrvno izabrali kandidatkinju stranke pravomoćno osuđene zbog korupcije.

Medicinskim laicima prizor je morao biti nadrealan, ali riječ je bila o školskom primjeru anterogradne amnezije: u izbornom stožeru HDZ-a u kongresnoj dvorani zagrebačkog Hypo Centra - kao u nekoj parodiji Romerove Noći živih mrtvaca - Jakov Sedlar, Zlatko Vitez, Božidar Alić, Mate Granić, Zdravko Tomac, Miroslav Tuđman, Luka Bebić i Vladimir Šeks skandiraju: „Promjene! Promjene!“.

Nedostajali su, eto, samo Pašalić, Canjuga, Milas, Krpina i još možda dvojica-trojica, pa da sastav Tuđmanova VONS-a iz devedeset osme bude kompletan. Da nije Kolinde u drugom krugu predsjedničkih izbora, ja ne bih ni znao da, recimo, Zlatko Vitez još postoji: tek valjda strogi europski protupožarni propisi spriječili su da se te večeri na ledini pred Hypo centrom zavrte ražnjevi s volovima, a društvo unutra svejedno je orno skandiralo „Promjene, promjene“!

Bilo kome tko ne pati od anterogradne amnezije, da ga Sedlar, Vitez, Šeks, Tomac i Granić u oči gledaju i skandiraju „promjene!“, bilo bi jasno da ga otvoreno zajebavaju. Ni komunisti nisu bili tako okrutnog smisla za humor: kad je onomad drugovima konačno dosadilo, pa su druga Tita na kraju drugog desetogodišnjeg mandata proglasili „predsjednikom Republike bez ograničenja trajanja mandata“, u Saveznoj Skupštini barem nitko nije skandirao „Promjene! Promjene!“.

A toliko žuđene promjene nastupile su istu večer. Već u prvom obraćanju hrvatska je predsjednica u politički jezični standard uvela posve novi vokativ „Hrvatice i Hrvati“, a onda - promjene!, promjene! - proglasila Bosnu i Hercegovinu „drugom domovinom hrvatskog naroda“ i najavila materinsku pažnju za „Hrvate u Vojvodini i Srbiji“, da bi već sutradan, jednakom valjda materinskom pažnjom za Srbe u Hrvatskoj, sve hrvatske građane predsjedničkim dekretom proglasila Hrvatima: „Po meni je Hrvat i onaj tko živi u Hrvatskoj, a pravoslavne je vjeroispovijesti i Srbin po nacionalnosti.“

Kao da je netko rastvorio sva vrata i prozore, val promjena zapljusnuo je tako Hrvatsku, i u javni prostor hrabro su zakoračili novi neki, moderni mladi ljudi, posve neopterećeni prošlošću. „Bogu hvala da je pobijedila gospođa Grabar Kitarović, protiv ove protiv udbaške, srbofilske i četničke struje“, hrabro tako pred kamerama HTV-a recitira mladi glumac Božidar Alić, dok hrvatska mladost iza njegovih leđa pjeva „Zovi, samo zovi“, „Moju domovinu“, „Vilu Velebita“ i ostale najnovije hitove. „Mi moramo reći istinu o Hrvatskoj od 1945. do 1990.“, dodaje ove subote u Splitu HDZ-ov mladi lav Tomislav Karamarko: „Pred nama je novi Domovinski rat!“

Samo stariji i mudriji zabrinuto vrte glavama, uplašeni za nerazumnu mladost što goloruka nestrpljivo juri u rat protiv protiv krvožednih komunista.

- Ne znaju mladi što je Udba. Neće srpska Partija tek tako pustiti hrvatsku državu - vrte glavama njihovi roditelji. - Možda je ipak trebalo najprije ići na labavu konfederaciju.
- Ali Hrvatska je nezavisna država već dvadeset pet godina, već drugu godinu punopravna članica Europske unije - oprezno onda doda psihijatar.
- Eh, da jest - sažaljivo ga onda pogledaju Hrvati.
- Ali iz vaših usta u Božje uši.

Kako se to i zašto događa, znanost pouzdano ne zna. Anterogradna amnezija još je, rekoh, neistraženi misterij, pa kako ne zna ni kako točno nastaje, nije medicina načisto ni kako da joj doskoči. U mračnom psihološkom trileru Memento, gledali ste možda, glavni junak jednako ne može zapamtiti više od posljednjih nekoliko minuta, pa rekonstruira svoje sjećanje vodeći bilješke i snimajući svakodnevnicu Polaroidom, čak i tetovirajući važne informacije na vlastito tijelo.

Pokušali su tako i Hrvati, televizijskim kamerama snimali sve važnije događaje, zapisivali imena i datume u novine, čak i tetovirali hrvatske grbove na nadlaktice, ali sve džabe: svake nedjelje na dan izbora - lokalnih, parlamentarnih, predsjedničkih, svejedno - oni se bude ustreptali od nestrpljenja da okončaju tiraniju korumpiranih beogradskih komunista i zaokruže HDZ.

Svaki put oni tako iznova otkrivaju sebe, i oko sebe Jugoslaviju, svaki izbori njima su „promjena!“, svako jutro novi početak. „Sunce žarko sjeda i skoro će sjest“ - u novu hrvatsku zoru pjeva Petar Preradović, pjesnik mlađe generacije - „stalna na tom svijetu samo mijena jest“. Preciznije definicije hrvatske anterogradne amnezije ja nikad nisam čuo.

Boris Dežulović

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Divni krasni bajni članak klap klap klap .....

Samo u ovom članku ima jedan ozbiljni problem, a to je da se cijelo vrijeme piše o onome što je bilo a lakonski se prelazi preko trenutne situacije u kojoj ljudi žive....

Netko zloban bi mogao pitati: "a zašto se 'rvati vraćaju u tu i takvu prošlost, nije valjda sadašnjost toliko loša ..."

_________________

MOD: SXK Nebula Zero Mini, Koopor Mini 60W, Cloupor Mini Plus
Atty: Taifun Kayfun Cubis HH.357

Kako cujem Borisa Dezulovica su najurili iz Slobodne Dalmacije. Za njim su onda otisli i Ante Tomic i Jurica Pavicic. Sad ce valjda i SD moci pisati kao i vascelo rvacko zuto novinarstvo.
No cime je Boris konacno naljutio ? Mozda svojim zadnjim tekstom?






Boris Dežulović: Dajte šansu Kulisi Grabar-Kitarović

Istog časa kako je postavljena da na Pantovčaku sačekuje građane, nadigla se, eto, na onu kartonsku predsjednicu kuka i analitika. Ništa genijalnije nije se, kažu, ni moglo očekivati od žene koja intelektualnu i državničku mudrost crpi iz poruka s magnetića za frižidere i propovijedi tibetanske svećenice Borne Rajić.

Jedni će tako reći da je Kolinda Grabar-Kitarović u hrvatsku politiku uvela Disneyland - mogla je, vele, onako staviti i kartonsku figuru Snjeguljice sa sve sedam savjetnika, da se turisti snimaju za deset kuna i plaćaju skupe joj predsjedničke dvore - drugi pokazuju na dva kartonska vojnika njene Počasne garde i u svemu vide Gardaland, treći pak lošu zajebanciju od države, virtualnu Republiku, Kolindin Liberland, a četvrti podsjećaju kako je i fizička, stvarna Hrvatska ionako tek golemo Potemkinovo selo, pa je predsjednica – nota bene, „djevojka sa sela“ - kao kartonska kulisa jedina legitimna predsjednica takve zemlje.

Nije dobila pravu šansu

Neki su je odmah ocijenili pomalo ukočenom, neki opet intelektualno tankom, zajebava se, ukratko, s Kulisom Grabar- Kitarović tko stigne, a da joj nitko zapravo nije pružio šansu.

Stotinu dana, recimo, uobičajen je grace-period za vlast u uređenim državama, lijep je demokratski običaj da se predsjednici i premijeri puste na miru sto dana, dok se snađu, pohvataju stvari i namjeste ruku, pa da sto i prvog dana komentatori, analitičari, opozicija i javnost daju svoj pravorijek o kursu, nešto poput onog roka za vraćanje robe iz razvijenijih trgovačkih kultura – pa da nezadovoljni kupci nakon stotinu dana mogu uz povrat novca vratiti predsjednika prodavaču, jer mu recimo nedostaje čvrsta ruka, ili je preuzak, ili pušta na usta – stotinu dana, uostalom, dobila je i Kolinda Grabar-Kitarović, pa zaista nije fer da se od njene kartonske nasljednice na Pantovčaku traži ostavka netom nakon svečane inauguracije, prije nego je nesretna žena uspjela išta reći ili napraviti.

Voljeli je vi ili ne, morat ćete za početak priznati da imponira način kojim se sve ove dane nosi s prostačkim komentarima na svoj račun: iznad njih, dostojanstveno i sa smiješkom, ne dopušta Kulisa Grabar-Kitarović da se ozbiljna politika pretvori u srednjoškolsko fejsbučenje.

Nijednim mišićem lica nije ona reagirala na uvrede i zajebavanja, nije odgovorila istom mjerom, nije zapravo odgovorila nikakvom mjerom, zato što „ono što hoćeš da drugi prešute, prvo prešuti sam“, kako bi rekao mudri Seneka, zato što „najviše imaju reći oni koji šute“, dodao bi Aleksandar Isajevič Solženjicin, zato što „šutnja hrani mudrost“, govorio je sir Francis Bacon, zato što „sapiens est, qui tacere datur“, „mudar je onaj koji zna pametno šutjeti“, govorili su stari Latini, zato što je „najbolja mama na svijetu“ - ima ona tih mudrih izreka još koliko hoćete, ostalo je bivšoj predsjednici na frižideru.

Stipini vicevi i Franjin Haag

Nakon Franje Tuđmana, koji malo što je govorio maligne budalaštine, nego ih je još i snimao za pokoljenja i Haški sud; nakon Stipe Mesića, koji je pričao viceve, kao da je konferansje na dodjeli Porina, a ne predsjednik ozbiljne europske države; nakon Ive Josipovića, prvog kartonskog predsjednika, koji je i govorio kao da nad glavom ima kartonske strip-oblačiće; najzad, nakon same Kolinde Grabar- Kitarović, koja je mudre izreke s blesimetra govorila gestikulirajući ustima i rukama – naučivši u auto-školi za znakovne jezike koliko mjesta ima do stupića – Republika Hrvatska prvi put ima predsjednika ili predsjednicu koja ne govori gluposti ili šuplje, plastične rečenice, šefa države od kojega niste i nećete čuti ni naučenu demagogiju ni afektivni govor mržnje.

Kulisa Grabar-Kitarović prva je hrvatska predsjednica koja se ne razmeće populističkim obećanjima izvan svojih ustavnih gabarita, i koja točno zna svoje ovlasti: u demokratskim sustavima, u kojima šef države ima više ili manje ceremonijalnu, protokolarnu ulogu, i služi zapravo samo za fotografiranje, Kulisa Grabar-Kitarović spremno se stavlja na raspolaganje Domovini.

Prvi put se stoga nećemo osramotiti kad šef kabineta našu kartonsku predsjednicu postavi u Bruxelles među europske predsjednike, ili kad je u Bijeloj kući stave pored američkog predsjednika. Gospođa Kulisa maloj je, ali gordoj Hrvatskoj vratila ponos, neće ona snishodljivo sliniti pred velikima i moliti nekoga iz osiguranja da je snimi za Facebook s Barackom Obamom: ova je predsjednica tu zato da se drugi fotografiraju s njom.

Dajmo joj sto dana

Za razliku od svojih prethodnika, redom plitkih i površnih karaktera, jeftinih konfekcijskih karikatura južnoameričkih diktatora, narodnih ljudi, intelektualaca ili plavuša, Kulisa Grabar Kitarović nije papirnati, plošni lik: složena je to i slojevita ličnost, unutar njene čvrste državničke figure, iza blagog osmijeha - jednakog i za turista i za premijera i za papu - odvijaju se upravo antičke drame, unutrašnji ratovi jedne fragilne žene i nemilosrdnog, muškog svijeta politike, nježne majke i vrhovnog zapovjednika vojske, brižne supruge i nacionalne heroine, obične domaćice i visoke gošće, djevojke sa sela i građanke svijeta, ima u nje tih slojeva koliko hoćete, više je u ta dva centimetra višeslojnog kartona psihologije i književnosti nego u svih šest mandata njenih prethodnika.

Dajte stoga Kulisi Grabar-Kitarović mandat, dajte joj šansu. Dajte joj tih stotinu dana, pa onda vratite i mramornog Tita ako vam je bio bolji.

Boris Dežulović

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.