Vaper club

Kako smo izblefirali svjetske investitore

Najprije je nakon dvadeset tri godine priprema konačno objavljen Registar državne imovine, sa detaljno pobrojanih 380 hiljada nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske, procijenjenih od Eurostata na više od trideset milijardi eura. Onda je Hrvatska narodna banka iznijela šokantan podatak kako su u prvoj godini u Europskoj uniji ukupna strana ulaganja u Hrvatskoj iznosila svega 437 milijuna eura, što je u odnosu na godinu ranije pad od strmoglavih šezdeset posto.

Onda su ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak i premijer Zoran Milanović istakli privlačenje stranih ulaganja kao apsolutni prioritet njegove Vlade. “Treba vremena da strani investitori prepoznaju promjene u investicijskoj klimi u Hrvatskoj“, podsjetio je ministar Vrdoljak. “Imamo primamljive porezne aranžmane, a Zakon o strateškim investicijama već postoji“, dodao je premijer Zoran Milanović. “Moramo se na neki način umiliti investitorima, ali ne možemo nikoga prisiliti da dođe.“

Onda su svi svjetski mediji objavili da u Cannesu počinje jubilarni, dvadeset peti po redu MIPIM, najveći svjetski sajam nekretnina i investicija.

Flash royal

Koji šupci!, pomislio sam. U poslovnom svijetu postoji za to i stručni izraz: “flash royal“. Imaš četiri karte u savršenom nizu, desetku, dečka, damu i kralja, ali nemaš zapravo ništa ako nisi izvukao petu - asa.

Nakon pune dvadeset tri godine rada na popisivanju imovine u vlasništvu Republike Hrvatske - kad su ukupna strana ulaganja u državi na rubu bankrota došla manja od osrednjeg Eurojackpota, i kad se upravo očajnički traže strani investitori – hrvatska Vlada je fasciklu s registrom trideset milijardi eura vrijednih državnih nekretnina, nešto dakle poput kataloga za strane investitore, dobila zajedno s ukidanjem carinskih rampi u EU, a uoči najvećeg svjetskog sajma nekretnina i investicija.

Na kojemu četiri hiljade menadžera svjetskih investicijskih kompanija ništa drugo i ne rade nego puna četiri dana s vrećama novca obilaze štandove tražeći neku atraktivnu zemlju kojoj treba trideset milijardi eura, a da je po mogućnosti na Mediteranu i da ima uredno popisan registar državnih nekretnina.

Ukratko, flash royal.

I što su s tim asom u ruci napravili Milanović, Vrdoljak i ostalih nekoliko hiljada zamjenika, pomoćnika, ravnatelja, načelnika i pročelnika zaduženih za državne nekretnine i strane investicije? Baš ništa!

Hiljade izlagača iz cijeloga svijeta sa štandova u Cannesu izvikivali su “ajmo ljudi, lipih nekretnina!“, neviđeni je bio šušur u golemoj bijeloj Festivalskoj palači na Croisetteu, “vidi je, šjor, bivša kasarna, petsto hiljada kvadrata, nećeš vaku nać!“, a među njima baš nitko iz Hrvatske! Investitori obišli cijeli sajam, vukli ih cijelo vrijeme preprodavači za rukav, “alo, menadžer, evo lipe državne zemlje za tvornice!“, a ovi je sumnjičavo prevrtali po rukama, pitajući “jel van ovo hrvatska zemlja?“. “Još bolja, turska“, odgovarale im kupravende. “Vidi je: oćeš za pogon, oćeš za skladište!“

Samo valjda još Sirija, Libanon i Irak nisu bili u Cannesu. Pardon: eno u katalogu MIPIM-a i Libanona i Iraka. Dakle Sirija i Hrvatska.

U poslovnom svijetu to će ostati upamćeno kao “hrvatski blef“. To je partija bila, rekao bi Balašević, još se priča o njoj: kibiceri u transu, ‘ladan probija znoj, hrvatski premijer Zoran zvani Pub drži u ruci četiri karte u nizu – članstvo u EU, paket poreznih aranžmana, Zakon o strateškim investicijama i Registar državne imovine - došao mu onda i as, sajam u Cannesu, a on složio kameno lice, nehajno otpuhnuo dim kroz nos, pa nakon nekoliko dramatičnih trenutaka položio karte na stol. “Odustajem“, procijedio je ledenim glasom. “Moramo se na neki način umiliti investitorima, ali ne možemo nikoga prisiliti da dođe.“

Naravno da ne možemo nikoga prisiliti da dođe. Možemo samo mi doći k njima. Kad bi barem negdje na svijetu postojalo nešto takvo, nekakav recimo sajam, gdje bi se svi bogati investitori iz cijeloga svijeta sastali na jednom mjestu, pa da im se tamo “na neki način umilimo“.

Glup i gluplji

Imaju u filmu “Glup i gluplji“ ona scena – sjetit ćete se - kad Jim Carrey i Jeff Daniels bauljaju cestom, a pored njih se zaustavi autobus pun polugolih žena, koje im objasne da upravo putuju na nacionalnu bikini turneju i traže dva muškarca da ih mažu prije nastupa. “Baš imate sreće!“, spremno im onda odgovori Carrey. “Grad je ravno naprijed, niti tri milje odavde, sigurno ćete tamo naći dvojicu takvih.“

Ni to, međutim, nije sve, jer kad autobus razočaranih djevojaka krene dalje, Daniels se lupi po čelu - “Shvaćaš li što smo upravo uradili?!“ – pa potrči, zaustavi autobus i zamoli cure da oproste njegovom prijatelju, jer malo sporije kopča: “Grad je zapravo u suprotnom pravcu.“

Tako otprilike izgleda strategija hrvatske Vlade za privlačenje stranih ulagača. Bauljaju premijer Milanović i ministar Vrdoljak cestom s paketom poreznih olakšica, novim Zakonom o strateškim investicijama i debelim Registrom državne imovine, sve dok se pored njih ne zaustavi autobus pun bogatih investitora, koji će im objasniti da upravo putuju svijetom i traže za ulaganje neku zemlju s paketom poreznih olakšica, Zakonom o strateškim investicijama i urednim Registrom državne imovine.

“Baš imate sreće!“, spremno će im onda odgovoriti ministar Vrdoljak. “U Cannesu se upravo održava trodnevni sajam nekretnina i investicija, najveći na svijetu, sa stotinu zemalja sudionica. Ako požurite, sigurno ćete tamo naći jednu takvu.“

Ni to, naravno, neće biti sve, jer kad autobus razočaranih investitora krene dalje, premijer Milanović će se lupiti po čelu - “Shvaćaš li što smo upravo uradili?!“ – pa potrčati, zaustaviti autobus i zamoliti gospodu da oproste njegovom ministru, jer malo sporije kopča: “Sajam ne traje tri dana, nego četiri, imate dovoljno vremena.“

Slobodna Dalmacija

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Rodoslovlje gnjevne generacije Y


Nadigla se u Hrvata kuka i motika – ili kako se to kaže u toolsima ovoga doba, gadget i gigabajt? – nadigao se dakle gadget i gigabajt zbog jednog kratkog televizijskog spota, u kojoj se moderni, radoznali i razigrani cool klinci obraćaju starijima, svojim roditeljima, naraštaju koji je od njih, kako ono, posudio svijet pa ga sjebao. Obraćaju se klinci starcima bahato, drsko i bezobrazno, onako kako je vazda bio red i kako se mladost starosti obraćala otkako je Fejsa i tajmlajna.

“Po vama smo svi mi lejm. A vi ne znate ni što je lejm. Dajte si više zguglajte neš’”, kaže tako gnjevna mladost u spotu. “Nemam plan?! Kao da ste ga vi imali!”, gleda nas onda podozrivo jedna tinejdžerka: „Sigurno neću radit u istoj firmi cijeli život!” “Samo nam je do zabave?!”, dodaje njen vršnjak: “A vi ste samo kao čitali ruske klasike?” I sve tako, dok jedna od njih ne zaključi: “Znam ja zaš’ vam mi idemo na živce - zato što smo mi mladi, a vi niste!”

Pa ponavlja: “A vi niste! Niste!!!” ”Sorry”, kaže na kraju vođa maloljetničke bande, “al’ netko vam je to trebao reći!”

Kratko, efektno, u glavu. Netko nam je to konačno trebao reći: “Odjebite, zasrali ste!” I jesmo. Gdje god smo mogli i gdje nismo, zasrali smo živote vlastitoj djeci.

Srednji prst

Nadigla se, međutim, kuka i motika na gadget i gigabajt, i autentični glas “generacije Y” - kako se sad po novome zove taj naraštaj - pokrenuo je nezapamćenu međugeneracijsku polemiku, kao da klinci nikad roditeljima nisu pokazali srednji prst, kao da isto to nismo i mi govorili svojim starcima, i oni svojima, kao da je ovo prvi takav spot, prvi film, prva pjesma i prvo “starci, odjebite!” u cjelokupnoj povijesti ljudskog razmnožavanja, kao da takvu pjesmu nisu pisali i punkeri prije trideset-četrdeset godina, i kao da je prije njih nije pisao Bob Dylan, i prije njega Keoruac, i Wilde i Rimbaud i svi tamo do antičke Grčke i dalje, jer cijela je povijest čovjekova tek rodoslovlje sjebane “generacije Y”.

Dobro, osim što ovo i nije bio baš film ili pjesma gnjevne “generacije Y”: ova ne završava paljenjem gitare ili razbijanjem pojačala, pokazivanjem srednjeg prsta, hvatanjem za jaja, policijskom racijom i dvomjesečnim zatvorom zbog remećenja javnog reda. Himna ove generacije završava drugačije: “Skroji svijet uz novu zakon tarifu: tisuću petsto megabajta i isto toliko minuta i poruka zajedno, kombiniraj kako želiš za pedeset kuna mjesečno! Zagrli život!”

Cijela se ozbiljna društvena polemika zakotrljala tako oko jedne obične i uobičajeno imbecilne televizijske reklame za mobilnog operatera: autentični glas „generacije Y“ nije, naime, artikulirao ni novi Johnny Rotten, ni novi Edo Maajka, već skupina copywritera nakon radnog ručka u japanskom restoranu i brainstorminga u klimatiziranom uredu, objašnjavajući sutradan ujutro šefovima iz austrijskog Telekoma komunikacijsku strategiju napravljenu – citiram - „na temelju istraživanja fokus grupa koje su pokazale da mladi imaju osjećaj da se o njima govori s predbacivanjem“, pa definiranu na ideji da se „mladima pruži prilika da progovore o problemima vlastitim jezikom i iz svojeg kuta gledanja“.

- Odlično, bravo, wunderbar! Ali ja bih bio još žešći – javio se nakon prezentacije predsjednik uprave. – Oni su mladi, ljuti i nemaju što izgubiti. Možemo li dodati na kraju, štajaznam, „fuck off!“, „jebite se!“, tako nešto?

- Razmišljali smo i o tome - požurio je mladić u dizajnerskoj majici s likom Stevea Jobsa. – Prva je ideja bila zatamnjenje, pa telop: „Imate li roditelje? Zašto ih ne poubijate?“ I onda: „Zagrli život.“

- To je jako. Sjajno. I u čemu je bio problem?

- Agencija za elektroničke medije – kratko je odgovorio mladić.

- Jebena Agencija – opsovao je predsjednik uprave, pa zakopčao sako. – Odličan posao, dečki. Netko nam je to zaista trebao reći. Idemo sad na golf, nadam se da ste malo vježbali od posljednje partije.

Slogani i parole

Nesretna, istinski sjebana i gnjevna „generacija Y“, kako vidite, nije ništa drugo doli, kako ono, „fokus grupa“ velikih korporacija, čiji im marketinški geniji smišljaju slogane, parole i grafite, i estetiku i poetiku, pa im Revolucija nije ništa drugo doli konkurentski korisnički paket s tri gigabajta prometa i neograničenim brojem razgovora unutar mreže.

Generacija Y, naime, nepresušni je i samoobnovljivi resurs bolji od nafte i plina. Mlada rebelija iz reklame ne pamti, jer se nije ni rodila one davne 1999., kad se teleoperater s uslugom grljenja života tek pojavio na mladom hrvatskom tržištu, nudeći svojim kratkim, efektnim reklamama šarena čudesa novog doba poput prepaida, MMS-a i Blackberryja, jednako pozivajući tadašnje tinejdžere da „zagrle život“ kao moderni, radoznali i razigrani cool klinci koje ne razumije nitko na svijetu. Osim, jasno, njihovog odjela marketinga.

Fokus grupa koja je u to vrijeme imala petnaest godina, danas je - hvala na pitanju – ušla u četvrto desetljeće života, zagrlila ga je mlohavo kao Povjetkin Klička u dvanaestoj rundi, povazdan „gugla neš’“ po portalu posao.hr i odavno je već oguglala, jedva se usuđujući da sanja kako u istoj firmi radi godinu dana, a kamoli cijeli život.

Resurs je potrošen, generacija je sažvakana, ispljunuta i bačena kao stari Blackberry, došla je sljedeća i trajat će taman koliko pretplatnički ugovor za novi Samsung Galaxy S5 s četiri gigabajta i petnaest megapiksela na dvadeset četiri mjeseca otplate.

“Nemam plan?! Kao da ste ga vi imali!”, izgovara ona tinejdžerka iz reklame svoju gnjevnu rečenicu što ju je oduševljeno prihvatila cijela fokusna grupa. Nismo imali plan?! Draga djeco, itekako smo ga imali. Kompanija koja se rodila kad i vi, danas – hvala na pitanju – ima gotovo dva milijuna korisnika, godišnji prihod od četiri stotine milijuna eura i plan da gubitak od jeftinijeg europskog roaminga u sljedećoj fiskalnoj godini nadoknadi novim nevjerojatnim paketima usluga.

Vama će to, jasno, biti „usluga koja se ne odbija“, ali „nikad ne tražite usluge od moćnijih od sebe“.

Ako već ne čitate ruske klasike, dajte si barem pogledajte neš’ od filmskih.

Slobodna Dalmacija

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Nije lako danas u ovoj zemlji biti Hrvat

Čestiti hrvatski patriotski mediji, novinari i političari, već godinama zarobljeni u svome nemoćnom gnjevu, ne propuštaju priliku požaliti se kako je njihova Raspeta Domovina sama tamnica hrvatskog naroda – mračni srbokomunistički gulag pod terorom ateističko-homoseksualne udbaško-boljševičke vlasti što brutalno proganja poštene katolike i nacionaliste.

Neupućen netko sa strane pomislio bi, čitajući našu domoljubnu štampu i internetske portale, da živ Hrvat i vjernik riskira glavu na ramenima već kad nedjeljom izađe na misu ili potiho zapjeva koju Thompsonovu budnicu, a kamoli ako stavi crnu ustašku kapu na glavu ili ponosno digne desnicu u sieg-heil.

Bezbroj je primjera za to. Jedan od zabavnijih, recimo, jest nedavni slučaj grupe splitskih intelektualaca, velikih vjernika i Hrvata – moguće da ste i čuli za taj veseli domoljubno-katolički kružok - kojima je sud nedavno dodijelio četvrt milijuna kuna odštete, jer su zbog jednog mog teksta u ovim novinama neki od njih, citiram sudsko rješenje, “izgubili prijatelje”, a neki “imali probleme na poslu”, naročito “zbog činjenice da su u članku istaknuti imenom i prezimenom, jer isti nisu mogli u tom smislu ostati neprepoznatljivi u sredinama u kojima žive, kao i na radnim mjestima, zbog čega su i doživljavali velike neugodnosti”.

Ukratko, nije lako u ovoj zemlji danas biti Hrvat. Na svakom kantunu Raspete Hrvatske vrebaju na njega krvožedni protuhrvatski kolumnisti, nezavisni intelektualci, militantni ateisti, građanski aktivisti, ćirilični kaligrafi, nastavnici zdravstvenog odgoja, borci za ljudska prava, Srbi, Romi, azilanti, homoseksualci, lezbijke i ostala moćna vojska Velike Svjetske Antihrvatske Alijanse.

Progonjeni u svojoj državi

Pa ipak, za jednu tamnicu hrvatskog naroda - za jedan dakle mračni srbokomunistički gulag pod terorom ateističko-homoseksualne udbaško-boljševičke vlasti što brutalno proganja poštene katoličke nacionaliste – rečeni se pošteni katolički nacionalist u današnjoj Hrvatskoj osjeća iznenađujuće slobodnim.

Nekoliko puta već, kako vam je poznato, pišući o tom zanimljivom paranormalnom fenomenu, u raznim sam prigodama – od nogometnih utakmica do Thompsonovih koncerata, od misa zadušnica za Poglavnika do svečanih dočeka naših haških uznika - predlagao čitateljima zgodan sociološki eksperiment: da na takva događanja ponesu transparent ili uzviknu parolu razvidno antihrvatskog sadržaja, poput recimo “Smrt fašizmu!”, “Ubojice u zatvore!” ili, štajaznam, benigno “Dolje NDH!”, pa pažljivo prate što će se dogoditi.

Ukoliko je, naime, Hrvatska zaista tamnica hrvatskog naroda i mračni srbokomunistički gulag za domoljube i vjernike, eksperiment će pokazati njihov strah i nelagodu: većina bi se, ako ste sve uradili kako treba, trebala razbježati u bezglavoj panici, spašavajući živu glavu od vas i srbokomunističke žandarmerije.

Iz nekog nejasnog, ali svakako neobično zanimljivog razloga, nikad pak nisam našao nijednog dobrovoljca koji bi teoriju hrvatskih patriotskih medija, novinara i političara potvrdio u praksi. Progonjeni u vlastitoj domovini, hrvatski su se domoljubi sve te godine ilegalno okupljali na nogometnim stadionima, Thompsonovim koncertima, misama zadušnicama i seoskim ustaškim dernecima, pa tamo u najvećoj tajnosti pjevali budnice, dizali desnice i prkosili antihrvatskom okruženju.

Tko spominje ubojice?

Konačno, u petak se na zagrebačkom aerodromu Pleso prijavio dobrovoljac za eksperiment. Moj prijatelj Zoran Ivančić Scout, Zagrepčanin iz Sarajeva, s kolegicom Sabinom stigao je iz Sarajeva na doček osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića - čovjeka izravno, neupitno i dokazano odgovornog za svirepo masovno ubojstvo stotinu i šesnaest civila, žena i djece u bosanskohercegovačkom selu Ahmići - koji je nakon odslužene dvije trećine od dvadeset pet godina pušten iz zatvora.

Kada je zločinac, dirnut oduševljenjem nekoliko stotina prisutnih domoljuba, suboraca, bivših političara, svećenika i časnih sestara, zamolio malo tišine da im se obrati kakvom zgodnom evanđeoskom porukom, Ivančić je iz prvih redova, sve dakle po detaljnom protokolu mog eksperimenta, uzviknuo „Ubojico!“.

Na opće iznenađenje – nije li divno kako je znanost ponekad nepredvidljiva? - dogodilo se nešto posve neočekivano: tek što je uzviknuo uskličnik na kraju, okupljeni progonjeni Hrvati skočili su na Ivančića poput hijena, udarajući ga čime su stigli.

Ovaj se jedva otrgao brutalnom linču nasred aerodroma i uspio doći do policije, a oni - umjesto da, kako biste očekivali od srbokomunističkih žandara, pohapse njegove napadače, pola strijeljaju iza aerodromske zgrade, a pola pošalju na Goli otok - zbog remećenja javnog reda i mira priveli na kraju samo mog zlosretnog prijatelja.

Nešto je, dakle, duboko pogrešno u slici Raspete Hrvatske. Dva su moguća objašnjenja: ili je Hrvatska retardirala u mračni koncentracijski logor pod terorom klerofašista, osuđenih ratnih zločinaca i njihovih kažnjeničkih bojni i civilnih patrola, ustaša i pristaša, što brutalno proganjaju sve koji drugačije misle - ili je njihov talac.

Prvo objašnjenje čak je i meni malo klimavo: u pravu su, naravno, oni što upozoravaju da ratnog zločinca Darija Kordića na aerodromu Pleso nije “dočekao Zagreb” – kako su sugerirali neki izvještaji i novinski naslovi – već samo šačica od nekoliko stotina zapjenjenih humanoida, Kordićeve časne braće i časnih sestara.

To je, rekoh, bez ikakve sumnje točno, ali točno je i to da se od preostalih osamsto hiljada Zagrepčana i svih četiri milijuna Hrvata našao tek jedan jedini koji se usudio Kordiću u lice reći – “ubojico”. A i taj na kraju ispao Zagrepčanin i Hrvat s adresom u Sarajevu.

Rezultati eksperimenta nisu se tako pokazali očekivani, ali jesu neobično korisni: ako mislite da klanje predškolske djece i spaljivanje živih njihovih roditelja nije niti društveno poželjni obrazac ponašanja, a kamoli sveti vjerski i domoljubni sakrament, Hrvatska nije zemlja za vas.

Gospodo zločinci i fašisti, lagali su vas: hrvatske domoljube ovdje ne proganjaju niti duhovi pobijenih i spaljenih Ahmićana, a kamoli policija.

Dobro nam došli, ubojice.

Slobodna Dalmacija

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Kerum - uskrsnuće

Sve je bilo po zanatu filmske industrije, nijedan jedini oprobani i provjereni kanon žanra – ako će vam biti lakše, nazovite ga kliše – nije preskočen. Može se to, jasno, raditi i drugačije, može čudovište iz podruma u prvoj sekundi filma pobiti svih dvanaest srednjoškolaca, ali sve to onda jest i može biti - može, kako ono, psihološka drama, psihološki triler, kako već ne nazivaju te budalaštine - samo horror nije i biti ne može.

U tom poslu, jebiga, znaju se pravila, zna se kako se priča u filmovima strave i užasa zapliće i raspliće, a najviše od svega zna se kako počinje.

Fešta je, recimo, u mirnom provincijskom gradiću na obali: uvijek je, primjetit ćete, nekakav mirni provincijski gradić, i uvijek na nekoj obali, na moru ili jezeru, jer široka, duboka voda – znaju majstori - odmah nagovješćuje nenagovjestivo.

I uvijek je, dakako, lokalna fešta, da gledatelja opusti: vreo je ljetni dan, na prljavom, sivom parkiralištu već se okupilo pola gradića, popularni pjevač zabavlja mještane i gdjekojeg turista, malo dalje na ražnjevima se veselo okreću janjci i odojci, tu je i poneki okružni političar nižeg razreda, mnogo djece i nekoliko mjesnih udavača što u visokim petama gaze preko šodera i napuklog asfalta žureći na svečano otvaranje mjesnog dućana mješovitom robom.

Sve ispočetka

Iznad vrata nove trgovine upleteno je stotinjak plavih i bijelih balona, a iznad balona hrvatska zastava. Ide onda dugački švenk po bijeloj fasadi – žamor i šušur fešte na parkiralištu postaje sve dalji i tiši - sve dok kamera ne uhvati firmu dućana, pet velikih neonskih crvenih slova. Onda ide zatamnjenje, u potpuno crnom kadru ostaje samo tih pet slova, i efektnom grafikom dopisuje se naziv filma - „KERUM: THE RESURRECTION“.

Tako je Željko Kerum nekidan u Kaštel Štafiliću, uz janjce, odojke i Petra Grašu, drugi put u životu otvorio svoj prvi dućan. Hoće li „Kerum: uskrsnuće“ dostići uspjeh kultnog prvog dijela? Nije pametno sumnjati. „Radio sam greške, i sve ću svoje greške opet ponoviti“, izjavio je Željko Kerum na svom novom početku. „Sve što sam napravio drago mi je što sam napravio.“

Sve dakle ispočetka. Prvi dućan, drugi dućan, treći dućan, prvi supermarket, „maybach“ u izlogu, drugi supermarket, shopping centar, kockarnice, Dom Perignon i ćevapi, hoteli, stranka, Šundov, Svaguša, Livaja, rodijak, kum, mali od kuma, Gradsko vijeće, Sabor, Zapadna obala, križ na Marjanu, pršut na čelu, kuga i kolera, najezda skakavaca, filoksera, peronospora, potop, pomor, kaljuža, pustoš, pa prvi dućan. „Sve svoje greške“ Kerum će „opet ponoviti“. Hoće li mu upaliti? Hoće li ljudi na koncu jednog dana opet glasati za Keruma? Naravno da hoće. Sve je po zanatu filmske industrije.

Vas, naravno, užasno nervira što u tim kretenskim filmovima uvijek bude oluja i uvijek nestane struje, i što uvijek, ali baš uvijek, čudne zvukove iz podruma - od cijelog društva zarobljenog u ukletoj kući - ide provjeriti ona najkrhkija i najprestravljenija djevojka, uvijek, jasno, sama, i uvijek, baš uvijek, slabovidna, da joj u mraku ispadnu i ručna svjetiljka i naočale.

Pršut na čelu

Zašto bi, zaboga – nervirate se vi - itko normalan, a kamoli krhka, prestravljena i slabovidna djevojka, suočena s izborom između bezglavog bijega iz kuće, bilo gdje, i silaska u mračni podrum, ikad išla provjeravati što to odozdo plače, tuli, zavija, stenje i reži? Što bi to, jebiga, uopće moglo biti, pa da se djevojka vrati i s olakšanjem kaže društvu kraj kamina, „ekipa, sve okej, ne brinite, to samo neki tip sa sjekirom u glavi pita jesmo li mu slučajno vidjeli majku“?

Zašto bi tako itko normalan, a kamoli građani Splita, suočen s demokratskim izborom između bezglavog bijega iz grada, bilo gdje, i glasanja za Željka Keruma, ikad silazio u mračni podrum provjeriti hoće li onaj jezivi tip s pršutom na čelu – dobar, pametan i sposoban sebi, pa valjda i njima - ovaj put sve pošteno i pravedno?

Što taj tip dolje u podrumu uopće može reći, pa da građani s olakšanjem kažu društvu, „ekipa, sve okej, ne brinite, Kerum je ovaj put obećao iskorijeniti korupciju i nerad u gradskoj upravi, sanirati gradski deponij u Karepovcu, sagraditi jeftine stanove, riješiti problem sezonskih gužvi u trajektnoj luci, vratiti staru slavu Hrvatskom narodnom kazalištu i preporoditi Split“? Zašto bi to itko normalan u to povjerovao kad i sam taj jezivi tip u podrumu otvoreno kaže kako će „sve svoje greške opet ponoviti“?

Vi se to pitate zato što ne razumijete filmski zanat i kanone žanra, a kamoli ljudsku psihologiju. Ljudi, naime, vole te stvari. Učeni ljudi što izučavaju čovječji mozak mogli bi vam satima pričati o tome: ljudi se jednostavno vole plašiti. Strah je ljudski poput droge.

Da nije tako, već drugi film u kojemu ona glupača sama silazi u mračni podrum nitko živ ne bi gledao, i ne bi se ljudi i četrdeset, pedeset godina kasnije znojili i drhtali u kinima, stiskali rukohvate sjedala i prekrivali oči kad glupača sedamnaesttisućiti put siđe u podrum.

Nikad u svih sedamnaest tisuća puta nije se cura vratila i utješila društvo kako oni zvukovi dolaze od starog bojlera, baš svaki put dolje je bio nekakav strašni tip s pršutom na čelu, i svih tih sedamnaest tisuća puta ljudi su se u kinu opet iznova usrali od straha, jer iz nekog posve neobjašnjivog razloga nisu i sedamnaesttisućiti put dolje očekivali tipa s pršutom na čelu. Ljudski je mozak, što da vam kažem, voda duboka.

Stari je to, sedamnaest tisuća puta oprobani i provjereni kanon žanra – ako će vam biti lakše, nazovite ga kliše – i svaki put pali. Tko bi, uostalom, gledao film u kojemu se veselo društvo nađe u staroj kući na osami, pa već prvu večer, kad nestane struje, a iz podruma počnu dopirati nekakvi čudni zvukovi, pokupe stvari i odu u hotel?

Ne otvara Kerum, shvatili ste, u Kaštel Štafiliću svoj prvi dućan zato što vi nemate gdje kupiti indonezijsku tunjevinu, niti ona glupača u podrum silazi zato što je znatiželjna.

Već zato što vi to volite.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Lament nad Zagrebom

Znam, mnogi će reći: ko ih jebe, neka vide malo i sami kako je to. Znam, naslađivat će se nepojamnim gužvama na Bregani i kilometarskim kolonama na auto-putu, podivljalim cijenama obične kave u do jučer kvartovskom kafiću, buci iz klubova i hordama australskih klinaca što u gluho doba noći bauljaju gradom i povraćaju po haustorima. Sve znam, nije da i meni neće izdajnički zaigrati brk, ali meni ih je ipak nekako žao.

Sve smo mi to prošli i znamo kako je. Jednako je prije pedesetak godina počelo i kod nas, iste su bile vijesti šezdesetih i sedamdesetih. „Ovaj lipanj je po broju turista za osam posto bolji nego lanjski, a lani ih je došlo čak četrdeset posto više nego prije četiri godine. Prevedeno u brojke, prošle smo godine imali 230.000 turista više i gotovo 400.000 noćenja više nego četiri godine ranije.“ Samo što nije riječ o Dubrovniku ili Rovinju, nije ni Hvar, ni Opatija, ni Makarska, nego - Zagreb.

Beli je Zagreb grad, čitamo posljednjih godina, postao turistički grad. Od umorne mitteleuropske metropole secesijskih fasada i zelenih perivoja, što je ljeti tonula u vrelu gospodsku letargiju pustog zelenog vala i prazne špice, Zagreb je iznenada postao novi „neotkriveni europski biser“ iz Lonely Planet vodiča, naročito zanimljiv turistima s Dalekog istoka.

Na Plesu tako gužva kao na nosaču aviona u Indijskom oceanu, a vrelim zagrebačkim asfaltom bauljaju desetine hiljada Korejanaca, Indijaca, Japanaca i Kineza, snimaju svojim mobitelima neobično ukrašene fasade, brončane konjanike i jedni druge kako prave grimase oprezno kušajući krafne, kobasice, bečke odreske i ostalu egzotičnu europsku hranu.

Kava na špici

Ukratko, Zagreb je postao destinacija. A teško da za neki grad ima goreg prokletstva nego da postane destinacija.
Čak i mi s juga znali smo da je Zagreb naljepši ljeti. Četvrtina grada ode na more, četvrtina se rasprši po svijetu, četvrtina vrati na selo, i u gradu ostane samo fini, pristojni gradski svijet i Bandićevi cestari. I Dalmatinci. Ili barem pametniji među Dalmošima, oni koji doma idu tek krajem rujna, kad je dolje najljepše, bez turista, i koji baš zbog toga ljeto provode u Zagrebu.

A Zagreb poluprazan i samo njihov, dugačke vožnje biciklom, šetnje Klaićevom ili Tkalčom, kava za svojim stolom na špici, bez pjevača, starleta i Tome Horvatinčića, pa zelena hladovina Zrinjevca, šareni šušur Dolca, ljetne večeri u Muzeju za umjetnost i obrt, majstorski ciklusi u Lisinskom i radosni cvrkut pneumatskih čekića na raskršćima i tramvajskim okretištima.

A onda je Zagreb odjednom postao destinacija. Već sad, u Zagrebu prema podacima gradske Turističke zajednice rade četrdeset dva hostela i gotovo tisuću jedinica u privatnom smještaju, skoro dvadeset posto više nego u siječnju: gostiju iz Japana je petnaest posto više nego lani, iz Kine trideset, iz Južne Koreje cijelih pedeset, a iz Indije čak šezdeset posto više.

Mimoilaze se tako dokoni zagrebački biciklisti s kolonama korejskih turista, Klaićeva i Tkalčićeva pune su Kineza s mobitelima, na Dolcu Indijci vrte u rukama celer i tikvice, a u Bogovićevoj neki znatiželjni Japanci nesigurno prinose ustima šalice espressa: uhvatili se Zagrepčani gdje su poželjeli na špici Maju Šuput, Dikana i Vlatku, pa da sve bude kao nekad.

Znam, mnogi će reći „ko jebe Purgere, neka vide malo i oni kako je to“, naslađivat će se nepojamnim gužvama, kilometarskim kolonama, podivljalim cijenama, buci i hordama turista u Zagrebu, sve znam - nije da i meni neće izdajnički zaigrati brk - ali meni ih je, rekoh, ipak nekako žao. Nije, naime, riječ o tome da bi susjedu crkla krava, naprotiv: ekonomskim rječnikom susjedu je krava oživjela. Polumrtva se trgla iz ljetne kome, džilitnula dva-tri puta, pa stala na nesigurne noge, osvrnula se susjedova krava oko sebe i na kraju veselo prdnula oblačić metana.

Mi s juga znamo kako ta stvar ide dalje. Najprije će se Purgeri jednog srpnja zapitati što se to neobično događa u gradu - a nešto će definitivno drugačije i neobično biti toga srpnja - sve dok se netko ne lupi po čelu shvativši da se to ne čuju Bandićevi pikameri. Bit će to dobra vijest, grad će dočekati ljeto bez bagera, kamiona i razrovanih ulica, pa Zagrepčanima i neće nešto biti krivo što to nije zbog njih, već zbog turista i njihova mira.

Onda će se Bandićevi pikameri iznenada pojaviti u listopadu, sve do svibnja bageri i kamioni pripremat će grad za turističku sezonu, cestarima će se pridružiti zidari, nicat će po Lenucijevoj potkovi hosteli i apartmani, sve dok na koncu ne nestanu jedna po jedna sve preostale zanatske i obrtničke radnje u Ilici i Vlaškoj, i posljednji se Zagrepčani ne isele iz centra.

Ostat će samo njihova nesretna djeca, bezvoljno će sjediti duž Zelenog vala s kartonskim natpisima „apartement mit garage“, sve vabeći zbunjene turiste u nadograđeni apartman na krovu zgrade u Preradovićevoj, prvi red do Cvjetnog.

Kad h progutaju štekati

A Cvjetni će, kao i sve zagrebačke trgove, progutati štekati preko noći izniklih pseudotradicionalnih gostionica sa pseudozagrebačkim specijalitetima, puricom s brusnicama i zagrebačkim odreskom na provansalski, kava u Gradskoj kavani koštat će trideset kuna, a na Jelačića placu kretenski odjeveni Trenkovi panduri drvenim će se mačevima boriti s kretenski odjevenim Napoleonovim vojnicima - ili Tatarima, ili Turcima, sve može - dok Malezijci i Australci oduševljeno plješću toj, kako se reče, turističkoj ponudi.

Eh da, „ponuda“ i „sadržaj“. Dvije najstrašnije od svih riječi koje će ući u zagrebački leksik. Ono što su Zagrepčani zamjerali Dalmatincima, okrutno će im se vratiti u glavu: vući će se turisti Zrinjevcem i žaliti na nedostatak tih, kako se zovu, sadržaja, jer osim klasicističkih fasada, brončanih konjanika, majstorskih ciklusa u Lisinskom i smrznutih purica sa smrznutim brusnicama Zagreb gostima nema što ponuditi.

Nema paraglajdinga sa Sljemena, nema bungee-jumpinga sa katedrale, nema velikih žutih banana niz Savu, nema aquaparka na Jarunu, nema pjena-partyja u Manduševcu.

A onda jednog dana, samo tako, ima.

Znam, mnogi će reći: ko ih jebe, neka vide malo i sami kako je to. Sve znam, nije da i meni neće izdajnički zaigrati brk, ali meni je ipak nekako žao Zagreba. Gdje ćemo mi Dalmatinci kad i Zagreb postane Dalmacija?

Slobodna Dalmacija

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Živio talijanski Split!


Sad to više nije zajebancija, već stvar domovinske sigurnosti i problem za hrvatske obavještajne službe: cijeli jedan razmjerno veliki splitski kvart, zajedno s cijelom jednom gradskom koordinacijom udruga veterana Domovinskog rata, javno ovih dana prizivaju pripojenje Splita i cijele Županije splitsko-dalmatinske - Republici Italiji.

Što se tiče stanovnika Gradskog kotara Mejaši – a o Mejašima je riječ – nije to teško razumjeti. Ne može se možda opravdati, ali razumjeti može. Nezadovoljni su valjda u Mejašima odnosom Republike Hrvatske prema njihovom kvartu, slaba je povezanost sa gradom, opći je to urbanistički kaos, gradi tko šta stigne, a ima više shopping centara nego crkava: u cijelom kotaru svega je jedan jedini hram Božji na gotovo osamdeset tisuća duša. Dobro, od njih je više od sedamdeset tisuća mrtvih – gradsko groblje Lovrinac računa se, naime, u Mejaše – ali kome uopće svećenikova preporuka više treba nego mrtvima?

Zaboravila ih rođena republika

Stanovnike Mejaša, eto, zaboravila njihova rođena Republika, pa se okrenuli talijanskoj, sve računajući kako bi signore presidente del Consiglio dei Ministri Matteo Renzi bolje skrbio o njima. Da i ne govorimo kako bi im prosječna plaća bila veća od dvije hiljade eura, a ako su penzije po osamsto, neće ni socijalna pomoć biti ispod petsto. Gledali bi onda Berlusconijeve televizije sa sisatim voditeljicama, vozili Piaggio skutere i kukali kako su ugrožena manjina, a talijanska domovina odmah bi im dala i ulice na hrvatskom, i kakav hrvatski zavičajni klub, i bar još četiri pet novih crkava. Ne bi im se bogami ni shopping centri nakaradno zvali City Center One i Mall of Split, već lijepo, po domaću, Citta Centro Uno i Centro Commerciale di Spalato.

Ne može se možda opravdati, ali razumjeti, eto, može: sve je to lijepo i bajno, Bog i Hrvati, svoji na svome, od stoljeća sedmog, Lijepa naša, Vila Velebita, crven-bijeli-plavi, Domovinski rat, Oluja i te stvari, ali ne živi se od grbova i zastava. Nema želudac ništa od toga što su puna usta Domovine.

Ako se, međutim, stanovnike Mejaša i može razumjeti, teško je razumjeti splitske veterane Domovinskog rata. Razumijem ja da su oni još i više razočarani u svoju Hrvatsku, nisu se oni borili za Domovinu da bi po njoj vozili „paukove“ i naplaćivali cestarinu u naplatnim kućicama na auto-putu, ali jedna je stvar psovati majku komunističkim vlastima i crvenoj bandi, a sasvim druga zbog par stotina eura veće penzije položiti oružje i javno tražiti pripajanje hrvatskog Splita Republici Italiji.

A da i jedni i drugi traže povratak Spalata Majci Italiji, nema nikakve sumnje. Morali bi se, naime, dobro potruditi da ponude ikakvo drugo, a kamoli zdravom razumu prihvatljivo objašnjenje za svoje javno i glasno protivljenje prijedlogu Komisije za imenovanje ulica i trgova da se jedna ulica u gradskom kotaru Mejaši nazove Ulicom Prvog splitskog partizanskog odreda.

"Ne vidimo nikakav spoj između tadašnjih poginulih mladića i kotara Mejaši, te nam nije jasno zašto je naš kotar izabran“, rekao je tako dopredsjednik Vijeća kotara Mirko Đikić, objasnivši kako „u Mejašima žive ljudi drugačijeg svjetonazora od partizanskog“.

Nije se do sad čulo za tu stvar, partizanski naime svjetonazor, pa ga valja malo istražiti.

Prvi splitski partizanski odred u ljeto 1941. osnovali su gradski mladići koji se iz nekog razloga nisu mirili s tim da je Split dio Mussolinijeve Italije, odbijajući pohađati školu na talijanskom jeziku i svakog jutra salutirati pred talijanskom zastavom: pred Talijanima su skrivali po svom rodnom gradu, okupili su se da se bore protiv Talijana, od Talijana su dva dana umakli u brdo i šumu, Talijani su ih tri dana kasnije opkolili i zarobili, Talijani su ih desetak dana potom dali strijeljati. Ako je i bio koji Hrvat na kojega su u toj svojoj jedinoj borbi zapucali, bili su to ljudi fašističkog „svjetonazora“, talijanski sluge pokorni poznati i kao „ustaše“.

Zabili mu s leđa

Cijeli „svjetonazor“ Prvog splitskog partizanskog odreda - jedino zbog čega je formiran, zbog čega je postojao i zbog čega je tridesetak njegovih pripadnika izgubilo glavu – cijeli njegov smisao i cilj bila je borba protiv talijanskog okupatora, i ako netko "ne vidi nikakav spoj između tadašnjih poginulih mladića i kotara Mejaši“, ako naime „u Mejašima žive ljudi drugačijeg svjetonazora“, ne postoji za to, jebiga, ama baš nijedno drugo objašnjenje osim ambicije da Mejaši, Split i cijela Dalmacija opet budu dio slavne Republice Benita Mussolinija, ili tko je već tamo na čelu države.

Ne znam koji su njihovi razlozi i motivi, je li to talijanska penzija ili rehabilitacija Rapallskih ugovora: kako bilo, nije to više zajebancija, već problem za hrvatske obavještajne službe. Ako pak i jest zajebancija, i ako nije problem samo za obavještajne službe, onda je lijepa zajebancija i još ljepši problem za splitskog gradonačelnika Ivu Baldasara.

Drug Baldasar, sjetit ćete se te herojske epizode, u svibnju ove godine - na Dan pobjede nad fašizmom! - svečano je na otkrivanju spomenika Devetoj bojni HOS-a „Rafael vitez Boban“ stao pred branitelje, uz veseli poklič okupljenje gomile „za dom spremni!“, i svoj čuveni, hm, gaf s „borbom protiv antifašizma“.

„Pozvat ću i branitelje da odaju počast partizanima iz Prvog splitskog odreda“, rekao je tada gradonačelnik, objašnjavajući svoj koncept pomirenja mrtvih, da bi mu ga samo tri i pol mjeseca kasnije ovi zavukli do balčaka, tražeći povlačenje prijedloga za imenovanje Ulice Prvog splitskog odreda s dnevnog reda sjednice Gradskog vijeća, odnosno – ne znam, rekoh, što drugo - pripojenje Splita Matizzi Italiji.

Silno se, eto, drug Baldasar iznenadio što su mu ljudi nepartizanskog svjetonazora zabili mu s leđa. Kasno je shvatio da je stvar u stavu: onaj tko stane pred njih, mora čuvati leđa. Da im je stajao nasuprot, barem ne bi dobio u leđa, nego u čelo. Jednoga dana, tko zna, možda bi i ulicu u Mejašima dobio.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Kurbin pir malograđana


Sto šezdeset tisuća eura, saznali smo nekidan, na renoviranje sobe za sastanke potrošio je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje početkom ovoga ljeta, dok je tamo vedrio, oblačio i renovirao SDP-ov ravnatelj Siniša Varga.

Više od milijun i dvjesto tisuća vaših kuna potrošio je Varga za uređenje jedne sobe od pedeset kvadrata u zgradi HZZO-a u Margaretskoj ulici u Zagrebu, za novi parket, par kanti piture i jedan malo veći trpezarijski stol sa desetak stolica!

Skuplje sobe u Europi bogami nema. Možda su još jedino nedavni radovi na obnovi Sikstinske kapele u Vatikanu i glasovite Dvorane ogledala u dvorcu Versailles koštali više od renoviranja jedne sobe u zgradi hrvatskog državnog zdravstvenog zavoda. Da je kakav obijesni, pripiti ruski tajkun krenuo renovirati svoj škotski dvorac ili penthouse na Petoj aveniji, nisam siguran da bi u sobi od pedesetak kvadrata uspio spičkati tolike pare.

Razbacivao bi se pijani ruski milijarder novcem kao, hm, pijani milijarder, dodao bi joj biljarski stol Elvisa Presleya, sofisticirani klima uređaj s umjetnim snijegom i votkovodni sustav sa Stoličnaja Elite vodkom iz zlatnog bojlera u obliku Fabergeova jaja, i još uvijek ne bi prešao sto somova.

„Kako, u pičku materinu?“, s mješavinom zavisti i divljenja gledao bi pijani Rus u novine s vjesticom kako je jedan obični hrvatski državni službenik u renoviranje sobe za sastanke ulupao stotinu šezdeset hiljada eura. Okrenuo bi onda telefon i nazvao Sinišu Vargu, nudeći mu posao dizajnera interijera i bjanko ček.

- Zakasnili ste, gospodin Varga je imao bolju ponudu – odgovorila bi mu tajnica u HZZO-u. – On vam je sad ministar.

Pijani je ruski bogataš, kako vidite, kriv kurac u odnosu na Sinišu Vargu: taj silni novac – samo građevinski radovi koštali su osamdeset pet tisuća eura!, namještaj cijelih trideset!!, a nešto što je zavedeno kao „audiovizuelna oprema“ još trideset somova eura!!! – Siniša Varga je pobacao tek da bi uredio sobu za sastanak na kojemu će suradnicima objaviti kako odlazi za ministra zdravstva.

Sad je valjda ponešto jasnije i zašto je novi ministar Siniša Varga otišao na već glasovitu američku turneju s premijerom Milanovićem. Vidjeli ste ga kako se blesavo cerebeči na onom imbecilnom video-chatu iz kalifornijskog sjedišta kompanije Cisco, djetinje oduševljen znanstveno-fantastičnom opremom pomoću koje, ne biste vjerovali, možete iz Amerike zvati kolegu ministra financija Borisa Lalovca skroz u Zagreb i istovremeno ga gledati na ekranu.

- Vejdaminut! – opčaran je uskliknuo ministar Varga. – Znači ja kad ovako mašem rukama mene Lalovac u Zagrebu sad ovoga časa sve vidi i čuje kako mu mašem??

- Jes ser – uljudno je odgovorio zbunjeni Ciscov menadžer.

- Hoću istu ovakvu audiovizuelnu opremu u uredu! – očaran je pljesnuo Varga, cijepeći ministra financija Lalovca cijelo vrijeme video-chata. - Kupi mi! Kupi mi! Kupi mi!

Ako pak ministar Lalovac ne iznađe negdje milijun-dva za Ciscovu audiovizuelnu opremu u Varginom novom uredu, Hrvati bi – ista stvar: najzad, njihov je to novac – mogli organizirati kakvu humanitarnu akciju, štajaznam, „Sobica za ministra“, ili „Uredimo nišu za malog Sinišu“, pa da prikupe milijun i dvjesto hiljada kuna za skupu operaciju renoviranja ureda ministra zdravstva.

Neće to biti problem: točno toliko novaca koštala je, recimo, nedavna operacija male Maše Lučić, djevojčice koja je bolovala od rijetke Arnold-Chiarijeve malformacije i za čiju su skupu operaciju u Chicagu cijela nacija skupljala novac dobrovoljnim prilozima i pozivima na humanitarni telefon „Hrabri medo“, jer u HZZO-u – shvatili ste – nemaju toliko novca da šalju u Ameriku svaku djevojčicu koja boluje od Arnold-Chiarijeve malformacije.

Dobro, ovo je bilo nisko, onako baš jeftino populistički i demagoški, jer najlakše je taknuti ljude u bolesnu djecu. Recite najzad sami: da su mala Maša, ili Stephanie Milda, što je bolovala od iste bolesti i jednako operirana dobrotom nepoznatih ljudi, dobile novac od Države, da je dakle HZZO platio operaciju u Chicagu, umjesto renoviranja sobe za sastanke, gdje bi se - evo vi recite - sastajali direktori HZZO-a? U Mašinoj bolničkoj sobi? U Bavaria Pubu ipred zgrade Zavoda?

I kako bi komunicirali bez trideset hiljada eura vrijedne audiovizuelne opreme? Gledali se u oči i nadvikivali preko stola, kao da smo u devetnaestom vijeku, kad nije bilo ni humanitarnih telefona ni kamera za video-chat??

Bit će stoga, ne sumnjam, i populističkih demagoga koji će iscijediti svaku kunu iz bezvezne koincidencije da život jedne teško bolesne petogodišnje djevojčice vrijedi točno koliko i renoviranje sobe za sastanke u državnom zavodu za zdravstvo.

Mene stoga na ovom mjestu, negostoljubivom za svaki populizam i demagogiju, više zanima druga jedna stvar, čak i važnija za razumijevanje te koincidencije: činjenica da su sad već izvjesno i konačno svi u hrvatskom javnom i političkom životu – baš svi, do posljednjeg – takvi jebeni malograđani da im imponiraju jebene sobe za sastanke od jebenih milijun kuna, sa jebenim dizajnerskim namještajem od trideset jebenih somova eura, baš kao što im imponiraju njemačke limuzine sa podguznim grijanjem, svaka najnovija Appleova budalaština, preparirane antilope, Bukovčeva ulja na platnu ili selfie iz Dubaija.

Sad već izvjesno i konačno, naime, svi su u hrvatskom javnopolitičkom životu takvi usrani malograđani, i u HDZ-u i u SDP-u, i u Saboru i u vojsci i na sveučilištima i u Crkvi, s tom razlikom da je Crkva u Hrvata, za razliku recimo od HZZO-a, svoje sobe od oniksa barem jednim malim dijelom gradila od para što su joj vjernici dali dobrovoljno.

Nisu, jebiga, ni HDZ-ovci ni SDP-ovci postali malograđanski snobovi onog časa kad su podlegli diskretnom šarmu korupcije, već su tom šarmu podlegli zato što su klajnburški skorojevići. Zbog toga su, najzad – jer su cijelo hrvatsko društvo malograđansko – njegovi petnaest puta uzastopno na izborima potvrđeni predstavnici obični, sitni provincijski malograđani: zbog toga jer su drugi posve nemogući, osim na nekakvim lažiranim izborima.

Iz iste je te malograđanštine, konačno, i Vargina soba za sastanke od milijun kuna, i ona soba za sastanke Mirka Norca u Gospiću: samo o historijskom kontekstu hrvatskog malograđanstva ovisi hoće li se u toj sobi odlučivati o životu i smrti svih Srba u gradu, ili pak životu i smrti bolesnih djevojčica.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Kolinda na bolovanju


Boli me kad gledam kako ova prekrasna zemlja s tolikim potencijalima tone, ne mogu gledati kako mladi odlaze izHrvatske jer nemaju posla“, rekla je prošlog tjedna u Vinkovcima gospođa Kolinda Grabar Kitarović, objašnjavajući valjda zašto je, poput mnogih Hrvatica što odlaze u inozemstvo raditi kao kućne pomoćnice, i sama onomad otišla raditi kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a.

I zašto je sad, kako reče, odlučila “ostaviti respektabilnu međunarodnu karijeru i odbiti nekoliko vrlo provlačnih ponuda u inozemstvu“, pa se vratiti u Domovinu i kandidirati na predsjedničkim izborima.
Ispala je, međutim, za naše prilike sasvim pristojna aferica kad se ispostavilo kako gospođa kandidatkinja “respektabilnu međunarodnu karijeru“ tehnički baš i nije “ostavila“, i kad su iz Bruxellesa novinarima potvrdili kako pomoćnica glavnog tajnika NATO-a pred početak izborne kampanje u domovini nije dala otkaz, već joj je glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen odobrio - neplaćeni dopust.

Sedam dana raspravljalo se je li Kolinda Grabar Kitarović lagala ili samo preformulirala, ona se sirota pravdala da je to tek “administrativna formalnost“, nadigla se na nju kuka, motika i široka javna rasprava o moralu - kao da je laž u hrvatskoj politici jedna posve nepojamna i nečuvena pojava – a da u sedam dana bjesomučne pucnjave u obračunu kod OK Morala nitko nije primijetio ključnu stvar, upadljivo očitu činjenicu od koje sve do kraja hrvatske Republike neće više biti točnije i preciznije mjere njenoga suvereniteta: ozbiljna je, eto, prilika da predsjednik slavne hrvatske države bude jedan činovnik NATO-a na neplaćenom dopustu.

Novinarima su u sjedištu Sjevernoatlantskog saveza objasnili kako se gospođa pomoćnica nakon predsjedničke kampanje, ako to bude željela, može vratiti na svoje radno mjesto, što znači da će je - “ako“, jasno, “to bude željela“ - posao u Bruxellesu čekati i ukoliko izgubi na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj: ukoliko, naime, pobijedi i postane predsjednica Republike Hrvatske, neće imati izbora. Željela-ne željela, morat će ostati službenica na plaći NATO-a.

Predsjednički izbori u Republici Hrvatskoj svedeni su, eto, na opravdanje za izostanak s posla, nešto poput sivnjokolje ili zubobolje, sitan razlog taman po mjeri te slavne države. Za pretpostaviti je da samo zbog strogih pravila igre na takozvanom Uređenom Zapadu gospođa Grabar Kitarović nije za vrijeme predsjedničke kampanje u rodnoj zemlji iskoristila i onaj blagoslovljeni institut iz Zakona o radu, što se kod nas odvajkada koristi baš nekako u ovo doba godine, kad hrvatski liječnici imaju više posla nego Svjetska zdravstvena organizacija u Sierra Leoneu.

- Šefe, ja gotova za danas – oprezno bi Kolinda s velikim tamnim naočalama na nosu provirila kroz odškrinuta vrata ureda glavnog tajnika. – Boli me i ne osjećam se baš dobro, pa sam htjela zamoliti ako bih mogla uzeti bolovanje.

- Što vas boli? – iskreno bi se zabrinuo gospodin Rasmussen.
- Oči – spustila bi malo naočale pomoćnica. - Boli me kad gledam kako Hrvatska s tolikim potencijalima tone.
- I šta, boli vas kad gledate?
– Aha. Ne mogu gledati kako mladi odlaze iz Hrvatske jer nemaju posla.

Te stvari, jebiga, prolaze samo ovdje: liječnička uvjerenja doktora Franje Tuđmana slabo kotiraju na burzama zdravstvenog osiguranja Uređenog Zapada, i da je čila i zdrava pomoćnica glavnog tajnika NATO-a otvorila bolovanje samo zbog tradicionalne jesenske predsjedničke kampanje u rodnom kraju, teško bi šefu objasnila kako je riječ o autentičnom narodnom običaju s liste nematerijalne kulturne baštine pod zaštitom hrvatskog Ministarstva kulture. Baš kao, uostalom, i ovaj slavonski kulen, ili ova krasna paška čipka za gospođu suprugu, ništa posebno, šefe, samo mali znak pažnje.

I šta? Već na onom predizbornom skupu u Čakovcu – taman kad je kandidatkinja HDZ-a nadahnuto govorila kako „izlaz iz krize vidi u pokretanju gospodarstva, da poduzetnici šire svoje poslovanje i otvaraju nova radna mjesta“ - iz publike bi se javio nekakav smutljivac i mutikaša, pa je upitao nije li takvo njeno viđenje izlaska iz krize malo općenito i mutno.

- Ne, uopće. Vidim ja dobro što se događa u Hrvatskoj – dobacila bi Kolinda odozgo.
- I baš dobro vidite? – pravio bi se blesav provokator.
- Jako dobro, hvala na pitanju – nadmoćno bi odgovorila ona, a Tomislav Karamarko jalnuškog bi diletanta prozvao pred cijelim skupom: – Priznajte, za koju stranu agenturu radite?

- Zapravo, za Fond uzajamnog zdravstvenog osiguranja Kraljevine Belgije - izvadio bi inspektor službenu iskaznicu i pokazao rješenje o bolovanju za pomoćnicu tajnika NATO-a zbog „bolova u očima i poteškoća s vidom“.
Rekli bi u Montyju Pythonu, „nitko ne očekuje belgijsku inspekciju!“: zbog takvih se sitnih prevara na Uređenom Zapadu ostaje i bez posla i bez „respektabilne međunarodne karijere“. A bila bi to, složit ćete se, biblijska katastrofa za teško stečeni međunarodni ugled nezavisne i suverene Republike Hrvatske. Zato je, eto, Kolinda Grabar Kitarović u administraciji NATO-a zatražila neplaćeni dopust.

- Shvaćam, beru se masline dolje, ha? Ili je svinjokolja? – namignula joj je službenica u kadrovskoj, vesela jedna Bugarka, pa iznenada namjestila ozbiljno lice.
– Joj, ne pečete valjda rakiju?! Znate da po propisima Europske unije...
- Ne, ne – umorno je odgovorila gospođa pomoćnica tajnika.
- Predsjednički izbori.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Boris Dežulović: Adio pameti



Već je to postala redovna rubrika u hrvatskim novinama, pa gotovo i nema dana da se ne pojavi priča o nekom mladom diplomantu s rektorovom nagradom koji polako pakuje stvari i odlazi negdje u bijeli svijet. Nekad se za takve običavalo kazati kako odlaze “trbuhom za kruhom”, ali danas bi prikladnije bilo reći kako idu “pameću po sreću”.

Priča o mladom Solinjaninu Krešimiru Ninčeviću, čitali ste je jučer u ovim novinama, samo je posljednja u nizu.

Diplomski rad na splitskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije, za koji je dobio nagradu Hrvatskog saveza građevinskih inženjera, Krešimir je pisao u Njemačkoj, u okviru programa razmjene studenata na IWB institutu u Stuttgartu, gdje je otvorio vrata za doktorski studij i bolji život.

Iz rodnog kraja, kako i sam duhovito kaže, u tuđini su mu nedostajale samo one dvi-tri ure dangubljenja na zidiću pred mjesnim dućanom, jednom od onih na kakvima njegova generacija troši svoje živote. Svakako, dangubljenje na zidiću jedan je od dobrih načina da se potroši život, ali ostvarenje u poslu, krov nad glavom, obitelj i djeca ponekad je čak i bolji.

Vladina matematika
Kako bilo, teško da ćemo ponovo čuti za Krešimira. Mladi će doktorant spakovati stvari i pameću po sreću zapaliti put Njemačke, poput osamnaest tisuća Hrvata koliko ih je u prvih deset mjeseci ove godine, prema podacima koje je objavila njemačka Savezna agencija za rad, dobilo radne dozvole i završilo među gastarbajterima.

Istog dana kad je objavljena Krešimirova priča, novine su tako donijele i vijest iz Frankfurta, sa skupa “Bilateralna suradnja i gospodarski razvoj Hessena i Hrvatske”, gdje je procijenjeno da je ta brojka u stvari mnogo veća, i da je ove godine u Njemačku otišlo čak trideset hiljada mladih Hrvata.

Ponavljam, trideset hiljada. Samo ove godine. Samo u Njemačku.

To je bila loša vijest, a sada ide dobra: na hrvatskim biroima za zapošljavanje, naime, jednako je toliko manje nezaposlenih.

Volio bih da je to moj aforizam, ali nije: to je službena matematika hrvatske Vlade. Genijalan koncept demonstriran je prije mjesec dana, kad je – sjetit ćete se – cijela Hrvatska brujala o malom istarskom selu Lanišću, bogatoj i uspješnoj općini sa samog vrha ljestvice najrazvijenijih, barem prema službenom Indeksu razvijenosti hrvatskih općina i gradova. Malo je, istina, zbunjivala činjenica da u Lanišću nema ni kanalizacije, ni dućana, niti ičega, pa čak ni signala za mobitel. Stvar je, međutim, u tome da nema ni – nezaposlenih.

Svi koji su mogli raditi otišli su iz tog sela u Pulu ili Rijeku, a kako osebujni indeks razvijenosti ne broji zaposlene, već nezaposlene, tako je Lanišće, selo bez ijednog nezaposlenog, postalo metaforom hrvatskog sna - hrvatska priča o uspjehu.

Lanišće je, shvatili ste, gospodarski model Milanovićeve vlade - što više mladih ode iz Hrvatske, to bolje za Hrvatsku. Prije nego pak posumnjate u takvu matematiku i podsjetite na predizborna obećanja SDP-a, provjerite i sami – kao što sam provjerio i ja – pa prelistajte ponovo one požutjele brošure, novinske oglase i predizborne letke Kukuriku koalicije iz 2011. godine, sa gromoglasno najavljenim Planom 21: niste u to vrijeme na to obraćali pažnju, ali u poglavlju “Gospodarska reforma”, u kojemu se na barem dvadesetak mjesta spominju “mjere za aktivno poticanje zapošljavanja”, nigdje se, jebiga, ne spominju “mjere za aktivno poticanje zapošljavanja u Hrvatskoj”.

A da je hrvatska Vlada sve otada aktivno poticala zapošljavanje mladih, pokazuju i brojke njemačke Savezne agencije za rad.

Sad ste, eto, shvatili, ali kasno.

Famozno garantno pismo
Najbolji među nama – oni mladi i pametni – ili su već pobjegli glavom bez obzira, ili polako pakuju stvari. Siroti Aleksa Šantić drugačije bi danas pisao stihove svoje glasovite pjesme “Ostajte ovdje”, znate ih, „jer sunce tuđeg neba neće vas grijat ko što ovo grije, grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije“. Braća su, naime, već odavno tamo, u tuđini, i Hrvat danas “svoga nema” još jedino u Hrvatskoj. I kad ide u tuđinu, on zapravo ide tamo gdje ima “svoga” – najzad, od njega je i dobio garantno pismo.

I tako sve dok na kraju iz zemlje ne ode i posljednji magistar i doktorant, dok nas dakle ne napusti cjelokupna mladost i pamet, a stara i glupa Milanovićeva Hrvatska konačno postane i službeno najrazvijenija država na svijetu, prva bez ijednog jedinog nezaposlenog.

Hoćemo li pak mi što smo “ostali ovdje” biti glupi zato što smo ostali, ili ćemo ostati zato što smo glupi, nikad nećemo saznati. Ne zato što će za indeks naše pameti to biti preteško pitanje, već zato što se to nećemo ni pitati. Bit će nam dobro ovdje, nećemo možda imati kanalizaciju, signal za mobitel i dućan, ali ćemo još uvijek imati zidić pred dućanom.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

I žalosno i istinito...

_________________
Dalmat

Daily drive: Russian 91%, Kayfun Lite Plus V2 klonjara, FT Nemesis x 2,
Ostalo: IGO-L x 2, ZMAX v3, Vamo V5, Chi You + AIOS hibrid, ASTRO + AIOS hibrid, Russian 91% klonjara, Taifun GT + ASTRO, Evolve Kick