Vaper club

E tako je to kad zaposliš politički podobne kadrove i uhljebe, dok stručnjake na tom području pošalješ u mirovinu u 38 god. ili ih unaprijediš u portire u privatnim firmama... pametnom dosta...

_________________
Kad se jede- jedem
Kad se pije- pijem
Kad se radi- NE SMETAM

Turisti nam dolaze u velikom broju i dobro je, naravno, da dolaze, ali to nije bez posljedica. Dolaze nam svakakvi luđaci, noćobdije, lole i bekrije, pijanci i bludnici, naročito mlađi.

Dvadesetogodišnjaci se neodgovorno nalijevaju pivom, žesticom i koktelim a, slušajući nekakvu elektronsku, tobože, muziku, trljajući se polugolim dojkama i stražnjicama i u praskozorje se promuklo deru i bljuju pod našim prozorima.

Turisti se pobljuju u šest manje kvarat, a u šest i po mi pođemo sa psom u šetnju i glupi pas, ne obazirući se na upozorenje "ne, Riki, fuj, ne to", znatiželjno lizne bljuvotinu, jednako kao što će kasnije liznuti naše lice.

Turističko bezumlje, prljavština i razvrat, razumljivo, izluđuju našeg dalmatinskog čovjeka, Hrvata i katolika, težaka, ribara i hajdukovca, koji je uvijek i u svemu imao mjere i ukusa.

Dalmatinski čovjek ne želi takve pijane goste, a novi hvarski gradonačelnik obećava da će ih iskorijeniti. Ili ih barem naučiti redu. Upristojit će, kaže, međunarodnu mladež što svojim raskalašnim zabavama noćima terorizira njihov gradić, a ja ne mogu da se ne upitam zašto se takvi mnogo prije Hvara ne zaustave?

Zašto ih već na graničnom prijelazu Macelj ne izvuku iz autobusa? Da se mene pita, nitko u kratkim hlačama i japankama ne bi ušao u našu zemlju. Izvolite se dolično obući, rekao bih im ja. Imajte poštovanja, pička mu materina, imamo mi ovdje nekakvu tisućljetnu uljudbu.

Svaki gost i svaka gošća na granici bi dobili višejezični kućni red Republike Hrvatske i plan i program njihovog godišnjeg odmora. Upozorili bi ih da u apartmanu ili hotelskoj sobi ne smiju primati posjete, a naročito ne posjetitelje suprotnog spola, i da se svjetlo gasi, a ulazna vrata zaključavaju u dvadeset dva sata.

Vikendom i blagdanom iznimno u dvadeset dva i trideset. Ustajanje je u pet, zatim sveta misa, takozvana zornica, a nakon toga turisti se presvlače u staru odjeću i do devet rade, po želji, u vinogradu, masliniku, grade suhozidove, izvlače vrše ili beru višnje svojih ljubaznih domaćina.

Iza devet bi ih pustili na kupanje, ali naravno, ne zajedno, već muškarce na mušku, a žene na žensku plažu.
Onda bi nam od podne do jedan naši mladi turisti ručali i od jedan do pet u apartmanima čitali nešto prikladno njihovoj dobi, bez seksa i nasilja.

Oko osam bi organizirali čitanje kršćanske lirike u župnim dvoru, ili da rahitična profesorica glazbe u haljini s volanima svira baroknu skladbu na čembalu, a u devet i po bi gostima poslužili topli kakao i poslali ih na spavanje.

I nijednom od njih, pazite što ću vam reći, ne bi nedostajala isprazna, bezvrijedna ateistička zabava s koktelima i elektronskom glazbom od koje mladom čovjeku ne ostaje ništa osim srama, krivnje i gađenja, pustoši i u srcu i u duši.

Moglo bi se možda, sad sam se sjetio, angažirati radikalne desničare da pomognu riješiti ovaj problem. Kad već gunđaju kako ih je Andrej Plenković marginalizirao, kako je ružno odbacio Stiera, Hasanbegovića i Esih, desničarima bi valjalo dati Ministarstvo turizma.

Tu bi oni pokazali raskoš svojih talenata. Na primjer, program spolnog odgoja koji su aktivisti Hrasta i U ime obitelji htjeli uvesti u osnovne i srednje škole, izvrsno bi poslužio za discipliniranje mladih pijanih adolescenata na Jadranu.

Zamislite Ladislava Ilčića i Johna Vicu Batarela u tamnim odijelima s kravatama kako uvode red na plus četrdeset Celzija u čekićanju techno ritma na pjena partyju u Zrću: "Vi, gospodična, smjesta obucite gornji dio kostima, a vi joj, mladi gospodine, prestanite gurati jezik u usta. To je odvratno."

A Željku Markić trebalo bi poslati da preodgaja mladiće i djevojke u koktel barovima na Hvaru. Gospođa Markić bi išla od stola do stola i turistima vičući objašnjavala kako je i ona bila mlada i znala se, ohoho, djeco moja, još kako razulariti kad bi cugnula prst kruškovca i odvrnula Radojku Šverko, ali opet, nismo životinje. Nekog reda mora biti.

Zatim bi otišla do di-džeja, zapovjedila mu da ugasi muziku pa uzela mikrofon i otpočela krunicu, a na terasi bi svi kao jedan ustali, sklopili dlanove i skrušeno prihvatili: "Sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grešnike..."

Mladi gosti možda bi u prvi tren bili zbunjeni, ali bi im se, uvjeren sam, bez ostatka svidjelo. Uživali bi da im je dosadno. Obožavali bi naš pristojni turizam i prosto im ne bi išlo u glavu zašto se toga nitko, ni u Španjolskoj ni u Italiji, ni na Karibima, ni na Havajima prije nas nije sjetio.

Ante Tomić

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Osporavanje odluke europskog suda nije dobrodošlo, pogotovo od zemlje koja je zbog osporavanja europskog uhidbenog naloga na 4 godine zamrznula svoje eurointegracije i odnose s Berlinom

Što je Slovenija dobila arbitražom o razgraničenju u Piranskom zaljevu? Dobila je jako puno, simbolički, pravno i politički, jer je svoju poziciju pomorske zemlje na Mediteranu učvrstila tako da joj to više nitko ne može oduzeti. Arbitražni sud potvrdio je pravičnost njihovih pretenzija, koje politički potkrepljuje raniji sporazum postignut s Račanovom vladom.

Napuštanje arbitražnog postupka na koje se odlučila Milanovićeva vlada pokazalo se promašenim, tipičnim histeričnim potezom gubitničke diplomacije. Što je značio izlazak iz arbitraže? Ništa. Sud je donio zaključak, Berlin ga uvažava, to nema pravnu težinu, ali ima političku. Ali, u čemu je zapravo problem? Što je Hrvatska doista izgubila?

Postoji li veliki prijepor oko crte razgraničenja u Piranskom zaljevu, koji je domoljubno zvati "Savudrijskom valom"? Ta novoskovana sintagma nema nikakva geografskog utemeljenja - Savudrija se, naime, nalazi na drugoj strani rta Savudrija, pa se "Savudrijska vala" iz Savudrije uopće ne vidi. Piran i međunarodni aerodrom u Sečovlju zapremaju pak dvije trećine zaljeva. Crta razgraničenja počinje od ušća kanala kojim je reguliran utok rječice Dragonje u more. Samo je starom akademiku Rudolfu moglo pasti na um da javno argumentira kako treba tražiti usahli meandar nekadašnjeg vodotoka, "izvornog korita" rijeke, što bi valjda značilo da su suci Haškog arbitražnog suda skupa s njim trebali zaći u drač s radiestezijskom rašljama, pa tražiti spomen nekadašnjeg stanja…

Pošavši pak od realne točke utoka, crta razgraničenja konstruirana je produženjem te ravne crte, pa je tako na hrvatskoj strani ostala 1/4 morske površine, a na slovenskoj 3/4. U nekoj drugoj konstrukciji, s nategnutom tangentom, moglo je, možda, ispasti 1/3 prema 2/3, što znači da je ukupna maskimalna teritorijalna šteta koju je Hrvatska pretrpjela u tom razgraničenju na moru - jedna dvanaestina, oko 7%. Kako je riječ o ukupno 19 km2 zaljeva, govorimo, dakle, o malo više od 1 km2 mora, što je površina koju bismo na pregovorima u kakvoj istarskoj oštariji Slovencima mogli mirno nalijepiti na čelo.

Korekcija granične linije u Piranskom zaljevu, dakle, sasvim je nevažno pitanje, koje nikoga ne bi trebalo previše zanimati, a suvereni koridor do međunarodnih voda, famozni "dimnik", nitko im razuman ne bi ni trebao osporavati. To pravo ne ugrožava bilo kakva hrvatska prava, jer ne znači ništa drugo nego primjenu pravnog režima slobodne plovidbe iz koparske luke. Ona se silno razvija, ali ne zbog pravnih trikova ili oduzimanja hrvatskih suverenih prava, nego dugotrajnim angažmanom na izgradnji toga europskog i svjetskog trgovačkog koridora na Putu svile. Kopar danas ima šest puta veći promet od riječke luke, ali nije ga ostvario na račun Hrvatske. Naprosto, ondje su radili ispravno i marljivo - moglo bi se politički nekorektno reći da su "radili kao crnci", s obzirom na to da im je gradonačelnik crnac - dok su kod nas vladali crveni i vladala ekonomska stagnacija.

Ako je Slovenija puno dobila, što je Hrvatska izgubila u arbitraži? Koliko se vidi golim okom - ništa. No, istodobno, gubi strahovito mnogo zbog reakcija koje je izazvala arbitražna presuda. Osporavanje odluke europskog sudišta nije dobrodošlo, pogotovo kad dolazi od zemlje koja je zbog osporavanja europskog uhidbenog naloga na četiri godine zamrznula svoje eurointegracije i odnose s Berlinom. I sad je stigla otrežnjujuća poruka njemačke diplomacije, a Njemačka je, poslije Brexita i Macronove pobjede na izborima, glavno uporište europske politike. Tko misli da novac za Pelješki most stiže iz Bruxellesa po automatizmu i da to nitko ne može usporiti ili obustaviti, u krivu je. Tko misli da hrvatska tvrdoglavost neće otežati ili odgoditi ulazak u Schengensku zonu, također se vara.

Činjenica da je u Hrvatsku odmah nakon eksplozije tabloidnog nezadovoljstva i djetinjastih ispada političkih lidera stigao Hoyt Brian Yee, balkanski troubleshooter s južnoeuropskog deska u State Departmentu, nije nikakva "ohrabrujuća vijest", kao ni poziv hrvatskoj predsjednici u Washington. Njoj će ondje reći ono što se ustrajno poručuje ovom dijelu Balkana - Cool off! Nađite način da se sve završi bez nove štete - ta imate sto drugih načina da sebi naškodite! Kako niste uveli vinjete, na autocestama koje deset mjeseci godišnje zjape prazne, nepodnošljive su gužve i sedmosatni zastoji. Iz Zagreba do Pule i natrag cestarina je 500 kuna. Zračne luke zatvaraju se u ponoć. Da vam Slovenci pakoste i usporavaju granični promet, ne biste ni osjetili, jer ste već sami sebi toliko naudili da tome nitko ne može pridonijeti. Umjesto da se bavite drugima, bavite se sobom. Slovenci su izgradili Kopar, a što ste vi postigli u zadnjih 25 godina?

Riječka luka danas ne znači ništa, jer se nema gdje širiti, nema željezničku prugu osim one koju su gradili austrijski carevi, mudri i skrbni mađarsko-hrvatski kraljevi, ali, što je najvažnije, kao i cijela zemlja, nije orijentirana prema europskim i svjetskim procesima. Prije nekoliko dana u Zagrebu je boravila kineska delegacija, koju su lijepo primili kod Bandića, pa smo uspjeli očuvati privid da nam je stalo i da razumijemo svjetske odnose. Nismo im, naravno, rekli da su naišli u nevrijeme, dok se mi bavimo prevažnim pitanjem imena Trga maršala Tita (jedinog Hrvata za kojega su ikad čuli), te političkim pozicioniranjem nekog gospodina Hasanbegovića (za kojega, naravno, nisu nikad čuli) pa nemamo vremena da se bavimo efemernim stvarima, recimo odnosima s Kinom ili privatizacijom državnog portfelja. Pritom, moramo uznastojati da riječi bivšeg premijera Milanovića, koji je to sažeo u jednoj rečenici, učinimo nezaboravnima te, ako je potrebno, uklešemo u mramor.

Kad su ga, naime, pozvali na sastanak kineskog premijera s premijerima 16 zemalja Nove, istočne Europe, neponovljivi je Milanović rekao: "Nema to smisla, već sam se ja nalazio s Kinezima i vidio da od toga nema nikakve koristi!" On je jedini izostao sa sastanka, svih 15 ostalih premijera su se postrojili, ali informacija o tome da se nalazio s Kinezima i da od toga nije bilo koristi stoji. Kad je kineska vlada, naime, shvatila da Slovenci neće graditi željezničku prugu velikih brzina Kopar - Budimpešta kineskim kreditima i tehnologijom, iako ih je prethodno odbila EU, ponudili su istu mogućnost Hrvatskoj: gradnju pravca Rijeka - Budimpešta. U sklopu te poslovne inicijative Orbán se javio prijedlogom da sagradi spojnicu varaždinske autoceste do Austrije kako bi se posve zaobišao slovenski teritorij i komplikacije koje tu nerijetko nastaju. No, i njega su ignorirali, vjerojatno ne zato što su bili negativno nastrojeni, nego zato što nisu ništa razumjeli. Kod Hrvata uvijek prvo posumnjaj na glupost, a tek onda na zloću.

Treba li sada tu elaborirati kako bi taj dogovor s Orbánom, koji bi uključio i razvoj riječke luke te novi željeznički koridor do Budimpešte, doveo i pregovore oko Ine u povoljniji kontekst, umjesto da se, kao i u svemu, dovodimo u luzersku poziciju tvrdoglavim inzistiranjem na arbitražama, pravu i pravicama, kao da nas sve od Starčevića do danas vode sami advokati-štreberi?

Od ove regije treba svatko bježati što je moguće dalje

Može li se u nekoliko riječi sažeti situacija u regiji, koju na Zapadu uporno zovu Balkan? Ako sve te zemlje i nisu balkanske, imaju balkanske probleme. Kakve?

Slovenija (BDP per capita $23.781) politički je potpuno stabilna, a ekonomski napreduje boljim europskim (istočnoeuropskim) prosjekom. Živi se mirno, vladaju inkluzivnost i tolerancija.

Hrvatska ($13.875) rubno je politički stabilna nakon koalicijske fuzije i lokalnih izbora koji su završili velikim odljevom glasova nezavisnim listama. Ekonomski je nestabilna, zbog implozije najvećeg poduzeća u državi, krize upravljanja u nacionalnoj naftnoj kompaniji, izostanka reformi te zastoja u privatizaciji i vođenju liberalnih ekonomskih politika. Svijetla točka: fiskalna konsolidacija.

BiH ($4.801) pod potpunom je kontrolom međunarodne zajednice i sigurnosnih mehanizama UN-a. EU financira deficit, gotovo polovica stanovništva se iselila i tu nema nikakve ekonomske perspektive. U Sarajevu se stvara srednjoistočna enklava infuzijom dalekoistočnog kapitala i populacije.

Srbija ($5.663) stabilizirana je čvrstom vlašću koja ima popularnu podršku oko svega osim oko vladine agende, naime pokušaja da umanji problem Kosova, a zemlju otvori Europi, Zapadu u kapitalizmu.

Crna Gora ($7.269) budi optimizam - ušla je u NATO, ima rast od 3,5% i našla se na sredini, između razvijenih i nerazvijenih zemalja Balkana.

Kosovo ($3.796) još je nigdje, i politički i ekonomski. Izborna pobjeda ratnih poglavica puno poslije završetka rata svjedoči o krizi identiteta - još im nitko nije javio da se moraju spremati za mir i mirnodopski razvoj.

Makedonija ($5.093). Ni politički, ni ekonomski nije bezizgledan slučaj - preživjela je političku tranziciju i počela istraživati modele kohabitacije s manjinskim stanovništvom koje više nije u tolikoj manjini. Ovaj politički eksperiment bit će za Balkan važniji od bosanskog.

Albanija ($4.543). Ekonomski, više ne stoji lošije od Bosne. Politički je ključna zemlja Balkana, metropola 5,5 milijuna kompaktno nastanjenih regionalnih Albanaca. Tako slaba ekonomija i tako brojno pučanstvo veliki su izazov za malu zemlju. Sami ga neće savladati.

Zaključak: Od regije treba svatko bježati što može dalje. Za Hrvatsku bi najbolje bilo da izumi neki novi koncept, možda Alpe-Adria-Balaton, pa za nj pridobije Kineze.

Denis Kuljiš

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Bračni par gastarbajtera ljetovao je u mojih prijatelja u malom dalmatinskom mjestu prije nekoliko godina. Bosanci, Branko i Jadranka, desetljećima u Austriji, došli su se odmoriti nakon vjenčanja starije kćeri, uobičajeno pretjeranog balkanskog pirovanja s petsto uzvanika, genocidom prasadi i svadbenom tortom kojoj se odozdo nije vidio vrh. Imali su, jasno, i fotografije događaja i ponosno ih pokazivali svojim domaćinima i činili su se sretni, ispunjeni i skladni to dvoje imućnih našijenaca pred penzijom.

Ali, jedva što je tri ili četiri dana prošlo, evo ti njega jedno popodne po pasjoj vrućini odjevenog kao da će na misu, u modru polo majicu, duge hlače i niske cipele od brušene kože, s pederušom preko ramena, svježe obrijanog i začešljanog. On bi, kaže, platio. Kako platio, začudili se domaćini, pa rezervirali ste dva tjedna. Ne, ne, rekao je Branko, on će sad platiti za cijela dva tjedna i još ovo popodne otići, a njegova će supruga ostati možda koji dan nakon njega. On ne bi znao koliko dugo će ona ostati jer nije potanje upoznat s njezinim namjerama.

Muškarac je govorio mirnim, jednoličnim glasom, ali vidjelo se na njemu da je u stanju velike živčane uznemirenosti. “Dajte, šjor Branko, polako, ne srljajte, sjedite”, kazali su mu domaćini. “Sjedite, hoćete kavu, rakiju, krišku lubenice?” a Branko nije htio ni kavu ni rakiju ni lubenice, ali je svejedno sjeo i slomljeno priznao:

“Ja sam jedan užasan čovjek.”

“Molim vas, ne pričajte gluposti, vi ste divna osoba.”

“Vjerujte mi, gospođo Majo, ja sam jedan užasan čovjek. Ja sam đubre. Gad. Propalica. Uništio sam sve što sam godinama gradio”, ponavljao je uporno nesretnik i ničim ga se nije dalo uvjeriti da njegov život nije gotov. Izbrojao je naposljetku pošteno, do zadnjeg eurocenta za dvotjedni najam apartmana, ušao u Volkswagenov terenac i uputio se osam stotina kilometara natrag u Austriju.

Nešto kasnije s plaže se u mokrom kostimu, s paperback ljubićem i luftmadracom, vratila njegova supruga. Kad su je oprezno obavijestili da je Branko otišao, Jadranka u tome nije opazila ništa neobično. Djelovala je, kao i njezin suprug, staloženo. Upravo jezivo razumna i ljubazna. Upitala je jedino je li on platio, a kad je čula da jest, pošla je u apartman na drugi kat da se ubije. Ili se barem tako činilo mojim prijateljima. U golemom su joj strahu kucali na vrata, noseći sad domaćeg maslinovog ulja, sad nektarina iz svog vrta, sad još toplih rafiola, misleći kako će Jadranku naći modrog lica i iskolačenih očiju, obješenu za luster.

Spustila se napokon noć, s mjesečinom i zrikavcima, čarobna i mirisna kakve su već dalmatinske noći u srpnju, ali na kući mojih prijatelja ležala je stravična napetost. Šta se to, zaboga, desilo između dvoje ozbiljnih i razboritih šezdesetogodišnjaka, zašto je on rekao da je đubre i propalica, kakva je grozota presudila jednom dugovječnom skladnom paru, razmišljali su prevrćući se u posteljama i sve čekajući da na drugom katu prevrnuta stolica zlokobno bubne o pločice. I na kraju su nekako ipak zaspali, da bi sa samo načas probudili oko pet, kad su im prozore osvijetlili farovi Volkswagenovog terenca koji je parkirao u dvorištu.

Glupi Bosanac bio je daleko na sjeveru kad mu je do pameti došlo kako njegov život možda nije sasvim besmislen i kako je u povijesti čovječanstva vjerojatno bilo većih čudovišta nego što je on. Ne znamo je li ga žena nazvala da mu to kaže, ili je sve sam skontao, tek negdje pred Mariborom Branko se polukružno okrenuo i vratio na ljetovanje. On i Jadranka sutradan su oko podneva zagrljeni i nasmijani, zaljubljeni kao srednjoškolci, prošli kraj mojih preneraženih prijatelja put plaže.

A vi se sada zacijelo pitate, kao što sam se i ja pitao, što je bio razlog živčanoj uznemirenosti, gorkom samooptuživanju i naprasnom odlasku jednoga austrijskog obrtnika naših korijena s ljetovanja? Pa, eto, bile su na plaži dvije, čak i ne osobito mlade Ruskinje u toplesu, koje su se srdačno mahnule Branku, pa se i on njima sramežljivo nasmiješio, a Jadranka odmah ljubomorno dreknula da koja je njemu pička materina, sram ga bilo, starog pedera, da se kliberi nekakvim ruskim opajdarama.

I to je, vjerovali ili ne, bio cijeli slučaj.

Plaže su čudna mjesta. Svakakvi se ljudi tu pljuskaju hladnom vodom po pazusima i prže kao odresci na zasljepljujućem suncu. Različitog podrijetla, zanimanja i navika leže gotovo goli jedni do drugih, s obješenim trbusima i guzicama, sa strijama, salom i kvrgavim čukljevima izloženi očima neznanaca i zapravo je neobično da se u tako ranjivom, privatnom izdanju češće na posvađaju. Tu su igrači picigina koji se strpljivo zaustave dok plićakom lagano ne prođe žena natečenih nogu. Tu su dječaci vragolani koji pijeskom zatrpavaju usnulog penzionera, pokopavaju ga nesretnog bez svećenika i opijela. Tu su nervozni očevi koji kćeri uče plivati, mala im iskašljava morsku vodu. Tu je obavezno i jedan deran od tri, četiri godine, koji priđe i dugo vas radoznalo gleda dok mu se sladoled od jagode cijedi niz stomak sve do golog pišulinca, pa na kraju upita: “A kako se ti zoveš?” Tu su zatim oni što polako, katkad i cijeli sat neodlučno ulaze u more, ukoče se od užasa i viknu “Hu! Hu! Hu! Hu!” kad im jedan val lizne testise. Tu su dobrodržeći pedesetogodišnjaci riđe ofarbane kose, marinirani uljem za sunčanje, koji krišom od žena gledaju jednu božanstveno lijepu gospođicu u crvenom bikiniju, a koja opet, čitajući izvanredno uzbudljiv roman Ante Tomića, ništa oko sebe ne vidi.

Kao što more nanese na žalove plastičnih boca, gumenih lopti, poderanih kupaćih gaća, gnjilih dasaka i drugog slučajnog otpada, dođu i ljudi bez ikakvog reda, s različitih strana. Neki se sretnu samo jednom. Jedna žena pogledom pretražuje gore i dolje niz plažu za muškarcem što joj se milo osmjehnuo prvog dana godišnjeg odmora, ali ga među stotinama činovnika, nastavnika, trgovaca, obrtnika, bogatih i siromašnih, mlađarije i penzionera, bosanskih gastarbajtera i ruskih namiguša, nikad više ne vidi.

Osobito je to mjesto. Anonimno mnoštvo dijeli komadić obale u hladovini crnogorice, dijeli lopatice i kantice, časti se breskvama i turskom kavom iz termosica i uljudno izmiče da ne ugazi na tuđi ručnik, u besklasnoj mediteranskoj idili, na javnom pomorskom dobru, ne tražeći za sebe ni više ni manje od onoga što drugima pripada. Tu je čovjek i svatko i nitko, nema ništa i ima sve. Na plaži mu se učini da se vratio daleko u ljudsku prošlost, kad je svijet bio mlad, prije nego su prvi ratari u Mezopotamiji ogradili svoje nasade pšenice. Goli narod izvaljen po žalu, pijesku ili stijenama uz more nalik je kakvom umornom plemenu lovaca i sakupljača koji, blaženi, još ne poznaju vlasništvo.

No, i taj osobiti i rijetki komadić prahistorije uskoro bi mogao nestati kad Zakonom o koncesijama hotelski lanci ugrabe pijesak i žalo i zaposle zaštitare u uskim crnim majicama da razjure odrpance što nemaju za njihove usrane suncobrane i koktele od sto pedeset kuna. Jednom kad, zaslugom preplaćenog saborskog ološa koji bi vlastitu mater prodao, javno pomorsko dobro postane privatno, nas koji smo jednom bili gospodari svijeta, koji smo imali sve i nismo imali ništa, na plažu će pustiti samo s grabljama i upozoriti da ne smetamo gostima. To neće biti naše, mi s time nećemo više imati nikakve veze.

ANTE TOMIĆ

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Tomić

_________________
The destination folder is a subfolder of the source folder.

U rujansko predvečerje, jedva što bi ljeto izmaklo, oko Svetog Mihovila, čekali smo na bijeloj, poljskoj cesti u koloni traktora i kamiona na Perinuši, dok je vjetar šumio u krošnjama jablanova. Vagnuli bi nas natovarene na ulazu, pa još jednom, praznih prikolica, na izlazu, i dali nam potvrdu, ali novac za otkupljeno grožđe dobili bi nekoliko mjeseci kasnije i nikad nije bio osobito velik. Žalili smo se na nepravdu, Bogorodici i svim svecima se kleli kako nas lopovi više neće vidjeti, ali opet svake godine smo dolazili. I u najsiromašnijim berbama nešto bismo prodali socijalističkom poljoprivrednom gigantu iz našeg kraja.

Kad je izgrađena, imotska je Vinarija bila najveća u Jugoslaviji. Danas to nije popularno isticati jer niti smo mi voljeli Jugoslaviju, niti je Jugoslavija voljela nas. Ta je pokvarena država nas Imoćane ostavila u bijedi jer smo bili Hrvati i išli u crkvu. Kao neprijatelje režima osudili su nas na ekonomsko zaostajanje. Naši ljudi morali su zbog toga odlazili raditi u Njemačku. Mučili se daleko u tuđem svijetu, mjesecima ne viđajući najmilije, jer se nisu htjeli odreći svoga narodnog imena i svoje katoličke vjere.

Bila je onda farma nesilica, Agrokoka, s desecima tisuća kokošiju raščerupanih vratova i crvenih nazubljenih kresta nalik trorogim partizanskim kapama. Zbog tih kresta narodni je genij kokoši nazvao partizankama, a nije to ruganje bilo sasvim bezazleno. U poruzi se prepoznavao prkosni, slobodarski duh. Pobuna protiv socijalističkog poretka i vladajuće ideologije, otpor državi koju mi nismo voljeli i koja nije voljela nas. A bilo je i onih što su sažalijevali perad, što je natiskana u kavezima udarnički kenjala jaja. Mogli su se poistovjetiti s ubogim nesilicama koje nisu vidjele ni sunca ni mjeseca. Jednaka je, tvrdili su, i naša imotska sudbina u tamnici naroda zvanoj Jugoslavija.

Bila je na periferiji Imotskog zatim i tvornica veša, Pionirka, dugačka krojačnica sa stotinama šivaćih strojeva što su u tri smjene štektali nad milijunima gaća i majica. Žene bi se ujutro vraćale autobusima iz Pionirke i premorene padale u postelje, dok su njihovi muževi ispraćali djecu u školu, a onda i sami odlazili raditi u tvornicu strojeva u Donjoj Glavini, precizno tokariti komade čelika s visokim udjelom ugljika.

Dvije plaće iz dva privredna subjekta u krajini svaki mjesec su dolazile u mnoga kućanstva, ali po duši govoreći, bilo je gadno. Najgorem neprijatelju ne biste poželjeli takvu užasnu komunističku diktaturu, tu zločinačku Jugoslaviju koja je nas Imoćane bezdušno napustila, ostavila nas da umremo na ledini bez igdje ičega, a mi smo, eto, milošću Božjom, preživjeli.

Odrastao sam slušajući ovaj nacionalistički mit. Šaptalo se, “da dica ne čuju”, kako nas Jugoslavija smišljeno drži nerazvijenima, privredno inferiornima, perfidno nas uništava zato što smo Hrvati, i nismo gotovo mogli dočekati da se to nasilje jednom zaustavi, da dođe odvažni i mudri Franjo Tuđman i kao Mojsije nas izbavi iz ropstva. Napravi državu koju ćemo voljeti jednako kao što ona voli nas. Kad se 1990. to napokon dogodilo, plesali smo na grobu neprijateljske države i do dana današnjeg, dvadeset sedam godina kasnije, pomamno plešemo, vrtimo guzicama i dižemo ruke vičući aleluja, sretni da Jugoslavije više nema.

Premda to ustvari, već jedno vrijeme, baš i nema smisla.

Nakon mnogogodišnje ružne agonije imotska je Vinarija koncem svibnja 2017. definitino i neopozivo prdnula u čabar, ostavljajući za sobom radnike bez plaće i metalne tankove u kojima je nekad kuhao mošt da trunu izvaljeni u visokoj travi. Jednaka stvar bila je i s Agrokokom. Valoviti lim na krovu nekadašnje farme nesilica davno je razgrabljen i pokriva mnoge privatne kokošinjce diljem Imotske krajine. Utihnuli su i Pionirkini šivaći strojevi, a tvornicu strojeva u Donjoj Glavini nije spasio ni briljantni poslovni um Miomira Žužula.

Temeljitost s kojom je hadezeovska vlast, i nitko mimo njih, likvidirala sva poduzeća u Imotskoj krajini upravo je zastrašujuća. Dijelom zbog gluposti, dijelom zbog nesposobnosti, a dijelom zahvaljujući slijepoj pohlepi, smrvili su u prašinu na tisuće starih, jugoslavenskih radnih mjesta, a novih, hrvatskih, su otvorili... trenutak, da izračunam...

Nijedno.

Dvadeset sedam godina traje to pustošenje i svih dvadeset sedam je HDZ na vlasti. Druge stranke u nas u Imotskom gotovo su statistička greška. Nedavno je baš u Slobodnoj Dalmaciji bila priča o načelniku u jednom selu. Taj je hadezeovac na funkciji kao Milo Đukanović u Crnoj Gori ili kao pukovnik Muammar al-Gaddafi u Libiji.

On premoćno pobjeđuje u prvom krugu lokalnih izbora, mlateći protukandidate kao teškaški međed žgoljavce u papir kategoriji. Građevinskom ga mehanizacijom ne bi maknuli s vlasti, premda je neškolovan, pokvaren i glup kao tava, višestruko se potvrdio kao totalno bezvrijedna osoba.

Njegov je učinak, kao i učinak bilo kojeg drugog hadezeovca u krajini, porazan. Jedino što je narod od njega dobio bila je šteta i kvar, ali će za njega opet glasati čak i oni koji su jednom radili u upropaštenoj Vinariji ili Pionirki, koje je HDZ lično i personalno zajebao, uzeo im pare i, jednako kao i njihove roditelje, otjerao na rad u Njemačku. Oni će glasati za HDZ jer zbog nečega, tajanstveno čega, još vjeruju u nacionalistički mit da ih je Jugoslavija, gdje su radili, mrzila, a da ih ova Hrvatska, u kojoj su dobili nogu u guzicu, voli. Pa zar nisu super ti Imoćani? Kako bi uopće mogao propasti tako razborit narod? Gdje je kraj državi koja ima tako inteligentne građane?

ANTE TOMIĆ

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Preksinoć sam, ka i masu drugih ljudi, izaša gasit vatru oko Splita – niko od nas nije bia ni posebno dobar ni posebno pametan vatrogasac, al ono, di vidis vatru tu baciš vode i ides dalje.

Relativno je dobro ispalo na kraju.

Jučer i danas vidin puno bijesa po društvenim mrezama – psuje se premijer, predsjednica, ministri. Nešto od toga stoji, nešto ne, a mišljenja se minjanju kako koga pitaš.

Kažu ne dolivaj ulje na vatru, al ja ne mogu odolit pa ću pridodat još samo jednu stvar svom tom bijesu i nepravdi – ali neću je usmjerit prema apstraktnim političarima i inima, jer oni su kakvi su bili i prije. Usmjerit ću tu jednu stvar prema samome sebi, a onda i prema ostalim građanima ovoga grada.

Pričan o gumama, sudoperima, lavandinima, wc-školjkama, staklenim bocama, plastičnim bocama, kadama, žicama, željezu i ostalom smeću koje bacamo iza prvog grma, vodeći se valjda onom – daleko od oka, daleko od srca. Samo šta svo to smeće ne nestaje kad ga bacimo već čeka da nas zajebe prvom prilikom.

A prilika je došla:

Plamen je zapalia svaku gumu bačenu u makiju i draču na području Kile, Dračevca, Mostina, Bilica, i vjerojatno svih drugih područja zahvaćenih plamenom. Svi koji su izašli gasit su iz prve ruke mogli vidit šta znači gasit bukteću gumu od traktora ili auta koja, ne samo šta ti prijeti opeklinama ako se približiš, ti truje pluća i grize oči – iz svake gume suklja crn plin pun cijanida, ugljičnog monoksida i sumporovog dioksida. Ne punim ovaj tekst kemijskim spojevima da bi se pravia svojim znanjem iz dotične kemije — bila mi je 3, nema tu nekog posebnom znanja — nego jer nije teško nać informaciju na Wikipediji.

Dovoljno je znat da ni jedan od tih spojeva ne želin ni da mi najgori neprijatelj udiše, a kamoli moji ili tvoji bližnji. A udisali su ga vatrogasci, Tordica, i svi ostali Splićani koje volim i koje ti voliš.

A o plastici, staklu, željeznim žicama neću ni pisat…svi koji bili na požarištu znaju kako je izbjegavat zarđale žice i željezo za koje shvatiš da postoje tek kad ti se zabiju u nogu i pokidaju kožu. Što se tiče stakla, plastike i betona…u to ne triban ni ulazit. Svi sve znamo.

I zato, za kraj, samo ovo:

Odluka oću li bacit gumu, ili bilo koje drugo smeće, iza prvog grma ne ovisi ni o Plenkoviću, ni o Grabar-Kitarović, ni o Bogu, ni o Ultri, ni o kolokvijima, ni o državnoj maturi, ni o Opari, ni o tome je li vruće, je li dere bura, je li Hajduk dobia ili izgubia, ni o Kerumu. Ne ovisi čak ni i o kvalitetnim deponijima. Ovisi samo o meni i o tebi.

Nemoj bacit gumu, plastiku, staklo, željezo ni bilo sta drugo di mu nije misto. Nađi službeno odlagalište (kakvo je da je). U protivnom, ta će se guma zapalit jednog dana i otrovat ti nećaka. To staklo će ti porizat susida, ili mater. Zbog tog željeza ćeš trčat sasvojim ditetom na hitni prijem, nadajući se da nije dobilo tetanus.

Šta god da misliš bacit iza prvog grma – nemoj.

Neću ni ja.'

Marin Mikulić

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Domaća su vina preskupa, otoci nepovezani, ljudi namrgođeni, a Split izgleda kao sirijski Alep: evo što u Hrvatskoj najviše smeta turistima


Hrana vam je super, more prekrasno, a krajolici oduzimaju dah. Takvih i sličnih pohvala naslušali smo se proteklih godina iz usta samih turista, ali i od stranih medija. No, ti isti turisti imaju i zamjerke koje, eto, ne želimo čuti. Pa je red da poslušamo što turisti kažu u svojim komentarima na mreži ili u razgovoru s našim turističkim djelatnicima.

- Turistima smeta što im se ne primaju kartice u većini restorana, naročito po otocima. Znači pojedu u restoranu i onda moraju tražiti bankomat po nekom otoku. Isto tako su navikli jedan račun za večeru platiti s nekoliko kartica (razdijeliti račun), a to je rijetko gdje mogu napraviti. Nemogućnost plaćanja karticama odnosi se i na galerije, suvenirnice, kafiće...

Strancima je i enigma zašto su nam tako skupa domaća vina, koja po njihovoj procjeni doduše jesu dobra, ali ipak nisu u rangu cijena koje imaju. Također, nautičari su redovno zaprepašteni cijenama marina kod nas - kaže nam Helena Ćatipović, menadžerica putničke agencije specijalizirane za čarter jahte s posadom "Summer Breeze".

- Gosti s kojima se ja susrećem većinom su bolje platežne moći i iznenađuje ih nedostatak pravih kasina, a primjećuju i da su svi noćni klubovi na isti kalup, svugdje je isti tip muzike, nema ponude za goste s nešto rafiniranijim ukusom.

Uvijek se pitam gdje na ovom dijelu obale poslati navečer goste da se zabave, a ne žele slušati house, nego bi recimo radije slušali jazz ili blues, gitaru uz cocktaile... Imamo gostiju koji bi se nekad voljeli obući fino i otići na neko "classy" misto - navodi menadžerica Ćatipović, dok Filip Voloder iz hostela "Tchaikovsky" navodi neke druge kritike.

- Mladi turisti koji kod nas odsjedaju najviše grintaju zbog loše povezanosti među otocima (island hopping). Danas je trend u svakom mistu biti dan dva i ići dalje. Tako je s otocima, turisti bi htjeli s jednog otoka na drugi, a često je povezanost loša ili se čak moraju vraćati na kopno da bi uhvatili drugi trajekt za neki drugi otok koji žele posjetiti.

Također, žale se na našu lošu željeznicu, puno gostiju naviklo je putovati vlakovima jer je jeftinije i imaju interrail pass, što znači da plate jednu kartu i njom putuju vlakom po cijeloj Europi. Njemačka i Italija imaju odličnu prugu, a u nas je mogu slobodno reći - katastrofa - iskreno će Voloder, dok turistički vodič Frane Vuka kaže:

- U svakodnevnom sam kontaktu s turistima i često mi kažu da su Hrvati prekonzervativni, čude se nekim srednjovjekovnim stajalištima pojedinih naših građana s kojima dođu u kontakt.

Također, sve se više žale na neljubaznost. Bilo je slučajeva kada su im rent-a-car službe naplaćivale nepostojeće troškove. Također, jedna od najčešćih stvari na koje se žale su taksisti i drastično različite cijene za istu relaciju. Imao sam primjer turista kada dođu sa svojim ili iznajmljenim automobilom i iznajme negdje apartman na Žnjanu i Brdima da ih stanari tjeraju s javnih površina i inzistiraju da maknu automobile jer oni tu već godinama parkiraju - kaže Vuka.

A evo što kažu turisti u svojim kritikama.

- Bila sam dva tjedna na Hvaru, Visu i u Splitu. Ovo mi je drugi put da sam u Hrvatskoj, ali mislim da se neću vraćati. Ne želim da me se krivo shvati, Hrvatska je prekrasna zemlja, ali ponašanje ljudi je jadno i ignorantsko. Istina, susrela sam ljubazne lokalce, ali to je iznimka. U svakoj drugoj zemlji gdje sam bila hvalili smo ljubaznost domaćina, ali zašto je Hrvatska tako drukčija? - pita se jedna turistkinja.

- Moja najveća zabluda o Hrvatskoj je bila da ta zemlja ima neke od najljepših plaža na svijetu. To je bilo krivo! Ako putujete u Hrvatsku, nadam se da volite kamenje, puno oštrog kamenja... Te plaže su bolne za hodanje i ležanje. Hrvatska je lijepa, ali to nije to - piše jedna druga turistkinja.

- Hrvati su mi ostali u pamćenju kao neljubazni. Kada smo posjetili Rab, u turističkoim uredu smo pitali kako najlakše doći do Splita, a tip nam je samo rekao "puno sreće".

Drugi primjer je kada smo na plaži u Supetru fotografirali, a onda nas je jedan Hrvat počeo gađati kamenčićima jer smo se našli na putanji njegova fotografiranja. Pritom je bitno napomenuti da je cijela plaža bila slobodna i mogao se pomaknuti. Muž mu je otišao reći da nas prestane gađati kamenjem, a on je onda postao agresivan, uhvatio mi je supruga za ruke.

Onda smo otišli za stol, a njegova kći tinejdžerica nam je cijelo vrijeme pokazivala srednji prst i vikala na nas. Vlasnik hotela mi je rekao da su ljudi malo ludi zbog rata, ali za mene je to bilo previše - piše jedna gospođa na svome blogu, što su pročitale tisuće ljudi, te su se čak i predomislili i usprkos prijašnjim planovima ipak neće doputovati u Hrvatsku.

A što kažu na naše hotele i privatni smještaj. I tu smo našli stotine negativnih kritika. Evo samo nekih. Tako se jedna obitelj žali na uslugu jednog hotela na Lošinju.

- Recepcionar je bio jako bezobrazan. Fotografije na internetu s kojim se reklamira hotel su netočne. Hotel ne zaslužuje ni jednu zvjezdicu. Kad su nas smjestili u sobu, bila je jako prljava i nitko je nije očistio cijelo vrijeme našeg boravka. Nitko nam nije promijenio plahte pet dana. U hotelu su nam rekli da je sobarica prezaposlena. Za doručak nam je poslužena kava iz obližnje trgovine. Ne odsjedajte u ovom hotelu - navodi ta obitelj, dok se druga žali na hotel na Braču.

- Ostajanje u ovom hotelu bila je jedna od najgorih životnih odluka koju sam donijela. Vlasnik hotela je najneljubaznija osoba koju sam upoznala u svome životu.

Želi samo od vas novac, to ga jedino zanima, a ništa ne nudi zauzvrat. Hrana je užasna, sve je prljavo, a ono što nude na stranicama hotela, uopće ne postoji u njihovu hotelu. Primjerice, napisali su da imaju teretanu, ali je nemaju. Wellness i spa koje su reklamirali također ne postoje.

Nije bilo tople vode u WC-u. Kad smo to rekli vlasniku, njega nije bilo briga, samo je prijetio policijom ako ne platimo punu cijenu - kaže ta obitelj, dok i drugi u komentarima na taj hotel navode da je vlasnik "lopov" te da obvezno fotografiraju sobe jer vlasnik zna od gostiju tražiti da plate mrlje na zidovima koje su tu bile otprije.

"Pitali smo ih i čiste ručnike, a oni su nam odgovorili 'zašto'.. Ovaj hotel preporučujem jedino mazohistima. Ovo je bilo iskustvo iz gulaga", navode gosti bračkoga "horor hotela".

- Gosti se žale i čude jer kod nas nisu dopuštene free walking ture, a svugdje na svijetu jesu. Birokracija to ne dopušta, a najčešće su bolje od klasičnih tura s vodičima, jer ove rade mladi, kreativni ljudi, a klasične rade starije osobe sa zastarjelim licencijama. Evo, primjerice, Beograd ima odlične free walking ture i turisti ih obožavaju - kaže Filip Voloder iz hostela 'Tchaikovsky'.


Problem s gostima bolje platežne moći

- U našoj agenciji problem nam je kako našim gostima koji su bolje platežne moći osmisliti vrijeme od iskrcaja s jahte (u 9 ujutro) do odlaska na aerodrom, primjerice, na aerodrom kreću tek u 16 popodne.

Gdje ostaviti kufere, pa ako su s djecom, jako im je nezgodno djecu vući po gradu po vrućini, a plaža nije rješenje. U našim parkovima nema dodatne ponude (restorani, lounge barovi). Marjan bi u Splitu bio idealan, ali kako ih poslati tamo (prijevoz do Bena?).

Svakako bi bila dobra poduzetnička ideja osmisliti nešto za 'prihvat' gostiju od trenutka kad izađu iz smještaja ili s jahti dok ne odu na aerodrom, trajekt. Još je veći problem otkako se u hotelima ne može naći soba za dnevni smještaj jer je sve bukirano. Naime, prije bismo tako rješavali tu rupu od silaska s jahte do zrakoplova, pa bi se obitelji zabavljale po bazenima i plažama, pojeli ručak, a u sobi koji su uzeli za dnevno korištenje bi se odmorili, otuširali - kaže nam Helena Ćatipović, menadžerica putničke agencije specijalizirane za čarter jahte s posadom 'Summer Breeze'.


Zamjerke turista

- Sve veća neljubaznost: 'Hrvatima je teško reći hvala', 'Ljute se kad ih nešto pitamo i naprave mrgudnu facu'
- Nedostak parkinga
- Turistički djelatnici ne znaju uputiti turiste što da rade nakon što im dojadi plaža i kupanje
- Prevelika gužva na cestama i manjak infastrukture
- Smeće po okolici, primjerice Žnjanu
- Smrad koji dolazi iz restorana u centru grada, a koji nisu adekvatno riješili problem ventilacije i odvoza smeća
- Nedostatak finijih restorana
- Jednolična ponuda u restoranima
- Preskupa domaća vina
- Nedostatak klubova koji nude klasičniju glazbu
- Fotografije smještaja na internetu ne odgovaraju stvarnom stanju
- Smeće na plažama i neadekvatno pražnjenje kanti
- Gliseri koji voze preblizu kupačima
- Slabe linije između otoka
- Loša povezanost željeznicom
- Različite cijene taksi-uslugu za iste relacije i neizdavanje računa od strane taksista
- Loša kanalizacija u apartmanima


Pojedini kvartovi Splita podsjećaju me na sirijski Alep!

- Fotografije Splita pokazuju puno luksuzniju verziju grada od one koju sam vidio uživo. Pojedini dijelovi grada više mi sliče na sirijski Alep - naveo je David Bryant iz New Yorka, a pridružili su mu se i drugi navodeći da je centar grada Splita prekrasan, ali je okolica urbanistički kaos. Primjerice, turisti su zadivljeni fotografijama apartmana uzeli smještaj u splitskim kvartovima Žnjanu, Brdima, Sućidru... A onda kad su došli, do apartmana su ih vodile uske, razrovane ceste i nisu imali gdje parkirati.

Slobodna Dalmacija

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Uhljebljivanje je dobilo novu dimenziju: ravnateljica u muzeju prvo zaposlila nećakinju, a onda i dragog prijatelja sa zvanjem konobara


Zapošljavanje Davida Ricova za koordinatora Malog arsenala već danima je top tema u Zadru.

Od kada su Slobodna Dalmacija i Zadarski.hr otkrili njegovo novo radno mjesto i ulogu koju je u tome imala njegova draga prijateljica, ravnateljica Narodnog muzeja, Renata Peroš, svakodnevno nam stižu nove informacije o brojnim primjerima nepotizma koji se već godinama provodi pod ravnateljskom palicom Renate Peroš, a kako nasvježiji primjer služi slučaj zapošljavanja njene rođakinje Lorene Peroš za koju je ravnateljica osobno dizajnirala natječajne uvjete kako bi bila primljena na mjesto voditeljice Kneževe palače, piše zadarski.hr.

Ali stižu nam i živopisni primjeri veselog života novog koordinatora i ravnateljice Peroš koji su se, sudeći po brojnim objavljenim slikama na društvenim mrežama, odlično provodili diljem naše županije, Hrvatske, ali i susjednih zemalja, no prije nego što dobijemo odgovore od ravnateljice Peroš o načinu trošenja stotina tisuća kuna na reprezentaciju Narodnog muzeja, teško je zaključiti na čiji su se račun njih dvoje tako družili.

Tako smo došli i do ovog videa na kojem se lijepo vidi kako David Ricov - poznati član zabavljačkog dueta s Bepom Matešićem - funkcionira na jednoj od brojnih veselica koje uključuje međusobno gađanje i mazanje hranom (torta?), polijevanje alkoholom (šampanjac?) po glavi i slične zgodne dosjetke koje su, pretpostavljamo, možda poslužile kao referenca ravnateljici Peroš prilikom odabira svojih novih poslovnih suradnika.





Ili kako bi to sama ravnateljica rekla: "David Ricov, komercijalist, estradni umjetnik, dobitnik Grba gradonačelnika Grada Zadra i konačno – dobar čovjek i dobar radnik."

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Hrvatska i uvođenje eura: Zašto će cijene rasti i koliko? Analiza slučajeva drugih zemalja
Antun Roša

Jedan od prethodnih tekstova bavio se skorašnjim ulaskom Hrvatske u eurozonu, kako je ovih dana sugerirao politički vrh (vidi tekst: Analiza: Hrvatska uvodi euro - Tko će biti pobjednici, a tko gubitnici u idućoj velikoj fazi integracije?). Danas ćemo se stoga osvrnuti na jedan specifičan segment ulaska u eurozonu, segment koji je prosječnom potrošaču vjerojatno od najveće važnosti - hoće li cijene rasti i koliko? A ako hoće, zašto?

U pronalasku odgovora na ova pitanja osvrnut ćemo se na neke EU članice koje su već zamijenile svoju nacionalnu valutu s valutom euro. Kako to obično i biva, svaki slučaj je poseban i nacionalne valute koje su prestale postojati bile su drugačije na ovaj ili onaj način od hrvatske kune, no, i prije nego se posvetimo specifičnim primjerima, prvi zaključak možemo odmah iznijeti - da, cijene će rasti, ovisno o sektoru, a razloga je više.

Oko ovog pitanja se, razumljivo, rasprave vode još otkako su prve EU članice prešla na zajedničku valutu. Prvi "val" adaptacije eura bio je najveći i desio se pred kraj milenija, točnije 1. siječnja 1999. Tada su u zonu zajedničke valute ušle ove države: Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Njemačka, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Portugal i Španjolska.

Dvije godine nakon, 1.1.2001. u eurozonu ulazi Grčka. Nakon toga slijedi jedna poduža pauza koju 1.1.2007. probija Slovenija, a točno godinu dana nakon nje u eurozonu ulaze Cipar i Malta. 2009. ulazi Slovačka, 2011. Estonija, 2014. Latvija te najzad 2015. Litva.

Eurozona, gotovo popunjena
Važno je napomenuti pritom kako prilikom prelaska na euro, u prvom valu, ne dolazi odmah do povlačenja nacionalne valute - to bi bilo i tehnički neizvedivo - već kreće tranzicijski period u trajanju od 3 godine. Dakle, zemlje koje su ušle u eurozonu 1999. tek su 1.1.2002. potpuno povukle svoje nacionalne valute s tržišta. U kasnijim slučajevima su periodi bili drugačiji, recimo 1 godina za Grčku itd.

Puno valuta "nestalo" je u ovih 15-ak godina, od austrijskog schillinga, njemačke marke, talijanske lire, slovenskog tolara do litvanskog litasa.

Zanimljivo, Kosovo i Crna Gora također su usvojili valutu euro mada nisu članice Europske unije.

Sve zemlje članice Europske unije obvezane su uključiti se u eurozonu čim ispune uvjete - osim dvije, Britanije i Danske, s time da je prva već u procesu izlaska i iz Europske unije. I Britanija i Danska tražile su to izuzeće pri pristupanju EU-u.

Izuzev spomenutih, još samo ove EU članice ne koriste euro: Bugarska, Hrvatska, Češka, Mađarska, Poljska, Rumunjska te Švedska.

Eurozona na karti:
Plava boja - članice eurozone
Crvena boja - nisu članice eurozone, ali jesu EU-a
Ljubičasta boja - koriste euro, ali nisu članice EU-a
Zelena boja (Danska) - nije obvezana koristiti euro, ali ga može kasnije prihvatiti ako želi (poseban ugovor)
Žuta boja - valutni sporazumi

Cijene će rasti, oko 0,3% u prosjeku, ali postoji problem
Kakva su iskustva zemalja koje su prešle na euro? Cijene su rasle u svakoj od njih, no ne svugdje isto. Službeni podaci Eurostata i drugih studija pokazuju kako su cijene rasle, u prosjeku, između 0,2 i 0,3%. Nije to tako strašno, složit ćete se, ali nažalost postoji problem - ove studije uzimaju sve cijene u prosjek. Drugim riječima, cijene pojedinih stvari mogu i pasti po ulasku u eurozonu, ali cijene u nekim sektorima mogu znatno narasti, čak i do 100%.

Tim brojkama se, dakako, može spretno manipulirati. To je kao kada vidite "prosječnu" plaću u Vašem gradu i pitate se zašto većina Vaših poznanika zarađuje manje (zato jer su u prosjek uračunate i astronomske plaće ljudi koje ne poznajete). Uzmimo fiktivni uzorak od 10 ljudi - njih 9 zarađuje 4,000 kn neto mjesečno, dok 10. radi na visokoj poziciji u utjecajnoj korporaciji i prima mjesečno 50,000 kn neto plaću. Njihov kolektivni prosjek je dakle 8,600 kn neto mjesečno.

Slične zgodne statističke manipulacije, koje to zapravo nisu (a jesu), izvode se i po pitanju porasta cijene nakon ulaska u eurozonu. Naime, dovoljno je, recimo, samo da drastično poskupi jedna ključna namirnica, kruh, pa da to itekako na svom džepu osjeti većina potrošača. Na tablici se to neće previše isticati, ali džepovi će biti lakši bez obzira na tablice.

Latvija i usklađivanje cijene sa zapadnom Europom
Uzmimo sada jedan od primjera iz Latvije koja je prešla na euro 1.1.2014. Tamo je uočeno kako su cijene počele rasti već i nekoliko mjeseci prije prelaska na euro, odnosno prije 1. siječnja, a i nastavile su rasti nekoliko mjeseci nakon. Dakle, trgovci neće cijenu naglo dići na sam dan prelaska na euro, to bi možda rezultiralo uličnim nemirima (kako u kojoj zemlji) već se ta tranzicija, dobra po njih, provodi postepeno kroz možda šest mjeseci ili čak i malo više. Na taj način će cijene skočiti, ali ne toliko na očigled, a kada euro već bude uveden prosječni potrošači bit će još uvijek dovoljno zbunjeni tranzicijom da im se i nakon uvođenja može još malo "podebljati" cijene.

Riga, glavni grad Latvije
U studiji s MIT-a kao primjer uzeta je kompanija Zara, najveći svjetski proizvođač odjeće. Latvijska valuta, lats, bila je i prije prelaska vezana uz euro, baš kao što je i danas vezana hrvatska kuna. U prosjeku cijene u Zari, u Latviji, bile su oko 7% niže od cijene u Zari u Francuskoj, Njemačkoj ili Italiji. Nakon prelaska na euro ta razlika od 7% uskoro je došla na 0%, odnosno cijene su se "izravnale" s onima u zapadnoj Europi.

Pošto je Zara globalni brend možemo vidjeti kako u istom periodu njihove cijene nisu rasle na drugim tržištima, samo u Latviji, jer su znali da Latvija prelazi na euro. Dakle, tko profitira? Zara (i svi drugi prodavači koji će ići tim putem, a ići će svi). Tko ne profitira? Stanovnici Latvije.

Cijene rastu i prije i nakon prelaska na euro, slaže se i Estonija
Postoje argumenti da u vrijeme tranzicije prema euru dolazi do deflacije nakon koje kreće inflacija te kako je to djelomično odgovorno za porast cijena (opširnije o inflaciji: Što je to inflacija i kako sačuvati svoj novac od njenog stalnog proždiranja? Sve što morate znati o pojavi koja je stara koliko i tržišna ekonomija). Također postoje i tvrdnje kako plaće rastu te kako se u konačnici, u roku pola godine ili godinu, sve lijepo izravna. No, narod se često ne slaže s tim tvrdnjama, a niti sve studije i službeni izvori...

Priča o Estoniji, koja je euro prihvatila 1.1.2011., slična je kao i ona u Latviji. Tjednima prije ključnog dana cijene su rasle. Jedno od objašnjenja je, što ima smisla, to da aktualna valuta, koja će uskoro nestati, svakim danom postaje sve manje vrijedna - samim time cijene usluga i dobara počinju rasti. To je razumljivo, no onda bi bilo "fer" da cijene nakon službenog prelaska na euro počnu padati, no, dešava se čak i suprotno - one i dalje "misteriozno" rastu neko vrijeme.

Naravno, valja istaknuti da je to uvijek i pomalo subjektivna stvar - ljudi generalno puno bolje uočavaju kada cijene rastu, ne toliko kada padaju ili ostaju na istoj razini, a zbog inflacije fluktuacija je zapravo stalna.

Moćna Njemačka je barem priznala: "Došlo je do znatnog porasta cijena, a teret tranzicije snosili su potrošači"
Vratimo se nešto još više unatrag, na slučaj Njemačke koja je prešla na euro u prvom valu, još 1999. (i potpuno je zamijenila njemačku marku s eurom do 1.1.2002. godine). Da vidimo je li se i tamo dešavao ovaj "fenomen". Da, itekako - štoviše, njemački tadašnji ministar financija, Hans Eichel, priznao je tek u svibnju 2002. godine po prvi puta kako je uvođenje eura dovelo do "znatnog porasta cijena diljem zemlje" te kako je na potrošačima ostavljeno da "nose teret tranzicije u novu valutu".

"Previše smo se oslonili na to da će prodavači sami nadzirati sebe i to je vjerojatno bila pogreška", njemački ministar financija Hans Eichel 2002.
Što je vrijedilo za Nijemce vrijedit će i za sve druge, u to nema neke velike sumnje. Ono što je Eichel tada potvrdio je i činjenica je tranzicija koštala više potrošače nego što su vlasti očekivale te kako su cijene najviše porasle "u sektorima prehrane i uslužne industrije".

"Previše smo se oslonili na to da će prodavači sami nadzirati sebe i to je vjerojatno bila pogreška", rekao je.

Od zemlje do zemlje nema nekog čvrstog pravila koje cijene rastu i koliko - primjerice, u Njemačkoj je cijena povrća porasla za 18,3%, cijene restorana za 3,9%, no neki proizvodi, recimo televizori ili pak parking za automobile porasli su čak dvostruko.

Izgleda kako trgovci iz raznih sektora s velikom radošću čekaju uvođenje eura jer ako svi dižu cijene, dići će i oni, skuplji život jednostavno postaje nova stvarnost i ne moraju se bojati da će njihovi klijenti otići kod konkurencije.

Talijanski trik kako cijenu kruha dići za 100%
Zanimljiv slučaj svakako moramo spomenuti iz Italije. Prvih nekoliko godina zakon je nalagao kako prodavači moraju cijene prikazivati u eurima i lirama. To je mjera koja je očito imala za cilj spriječiti trgovce da naglo dignu cijene, jer kupci će primijetiti. Zanimljivo, u tom periodu cijene su ostale gotovo iste. Što nam to govori? Da iza cijele tranzicije nema nekih velikih ekonomskih razloga za dizanje cijene već se radi primarno o pohlepi trgovaca.

Čim su nestale oznake za obje valute cijene su naglo porasle. Naime, ljudi su imali naviku, primjerice, plaćati jedan kruh 500 lira. Vidjeti oznaku za cijenu od 500 lira za kruh nešto je na što su navikli godinama. No, nakon što su cijene prebačene u euro došle su nove oznake na kojima je pisalo: 50 centi. Što se događa? Ljudi vide "5" i podsvjesno to povezuju sa starom cijenom. Logika je ista kao i cijene proizvoda od 4,99 - kupci "vide" i osjećaju kao da je riječ o proizvodu koji košta 4, ali zapravo košta 5. To su stari trikovi koji itekako dobro prolaze i dalje.

Dakle, kruh je sada 50 centi i ljudi ga normalno kupuju diljem Italije. No, tek na kraju mjeseca počinju osjećati popriličan manjak u svojim džepovima. Zašto? Zato jer 50 centi je 968,14 lira - drugim riječima, cijena kruha je povećana dvostruko.

Četiri talijanska kruha, ali možda koštaju kao ranije osam
Slične priče mogle su se čuti i u Španjolskoj i Grčkoj dok je primjerice u Njemačkoj cijena kruha porasla za svega oko 4%. Što nam pak to govori? Pohlepa posjeduje i zemljopisni karakter, očito, no u konačnici udar na džepove je identičan jer bez obzira gdje se desi veliki skok u cijenama, a gdje manji, napad na životni standard neće izostati. Možda cijena povrća neće drastično skočiti, ali ćete zato rjeđe imati za kino, možda ćete moći i dalje kupiti novi televizor po istoj cijeni, ali će Vam kruh naplatiti dvostruko itd.

Kako će biti izveden napad na hrvatske džepove? Saznat ćemo uskoro
Zaključak? Zagovornici ulaska u eurozonu reći će Vam kako će cijene porasti oko 0,3% i predstavit će konkretne dokaze za tu tvrdnju. Također će Vam reći kako ćemo kao država jako profitirati jer će nam se otvoriti novo veliko tržište. Sve je točno, osim toga da će profitirati samo manjina, dok većina vjerojatno neće, a što se tržišta tiče, što točno planiramo na njega izvoziti osim kvalificirane radne snage? I to dakako nije izvoz već neka vrsta egzodusa...

U svakom slučaju, ovdje smo naveli samo neke primjere, ima ih koliko ima i članica eurozone. Možemo se zanositi nekakvim idejama da ćemo mi biti izuzetak, da nam se ne mogu desiti katastrofe kakve su pogodile Grčku, znatan dio Italije, Španjolsku, Portugal.... No, kako stvari sada stoje, nećemo dugo trebati ni čekati na odgovor jer po svemu sudeći Hrvatska će ući u eurozonu uskoro. Neke realne prognoze su da bi to mogla biti već 2019., a europski lideri poručili su ove godine kako do 2025. sve članice EU-a "moraju" postati i članice eurozone. Kako se pripremiti na to? Sada je svakako idealan trenutak za razmišljanje o tome.


Izvori / reference:

Economic and Monetary Union
https://ec.europa.eu/info/business-econ ... y-union_en

European Council conclusions, 18-19 February 2016
http://www.consilium.europa.eu/en/press ... nclusions/

GNI per capita, PPP (current international $)
https://data.worldbank.org/indicator/NY.GNP.PCAP.PP.CD

Smooth euro changeover, higher prices? Results of a survey among Dutch retailers
https://www.dnb.nl/en/binaries/wo0682_e ... 145979.pdf

Euro's first year in Lithuania - what has changed
http://www.euro.lt/en/news/euro-s-first ... as-changed

Did joining the euro raise Latvia’s prices?
https://www.weforum.org/agenda/2014/08/ ... es-latvia/

Measuring inflation – the Harmonised Index of Consumer Prices (HICP)
https://www.ecb.europa.eu/stats/macroec ... ex.en.html

Euro led to price rises, says German minister
https://www.theguardian.com/business/20 ... opeanunion

PREZZI. L'AUMENTO DEL PANE? RESPONSABILI I COMMERCIANTI
https://www.aduc.it/comunicato/prezzi+a ... _12447.php

THE EURO CHANGEOVER IN THE SLOVAK REPUBLIC: IMPLICATIONS FOR INFLATION AND INTEREST RATES
https://www.oecd.org/slovakia/41029725.pdf

EU Commission: Lithuania well prepared for euro
http://www.baltic-course.com/eng/analytics/?doc=99189

Will the Euro Adoption Trigger Price Hikes?
http://4liberty.eu/will-the-euro-adopti ... ice-hikes/

Effects of introducing the euro on prices of everyday non-tradables in Slovakia
https://www.ceps.eu/system/files/book/2 ... -Teuro.pdf

Cost of Living in Croatia
https://www.numbeo.com/cost-of-living/c ... ry=Croatia

Konferencija HNB-a u Dubrovniku: Hrvatska može uvesti euro najranije 2019.
https://www.parentium.com/?clanak=39343

Latvia - Prices after changover
http://www.eiro.lv/en/media/frequently- ... -changover

EU SUPERSTATE: Brussels 'to force EVERY member state to adopt euro by 2025'
http://www.express.co.uk/news/world/807 ... a-Bulgaria

_________________
Vandyvbape pulse + Zlide top jer - ne da mi se