Puna šaka galofaka

Stanovnici istočnih članica EU-a, očito su građani drugog reda kad je u pitanju kvaliteta hrane koja im se nudi. Potvrdilo se, naime, ono o čemu se godinama spekulira, a to je da proizvodi koji se prodaju u istoj ambalaži i pod jednakim imenom jednostavno nisu isti na istočnom i zapadnom tržištu.Dokaze za to iznijela je jučer u Puli Čehinja Olga Sehnalova, članica Odbora za unutarnje tržište i zaštitu potrošača u Europskom parlamentu.

U veljači je, u suradnji s praškim Sveučilištem, testirala 24 proizvoda istih proizvođača koje je kupovala u tri najveća lanca u njemačkom Dresdenu, te u jednako toliko supermarketa u Pragu. Rezultati su bili poražavajući – čak 35 posto proizvoda, ili njih osam, među kojima su bili i oni s potpuno istom deklaracijom, imaju različite sastojke, drukčiji im je okus, a nekima i cijena.

Riblji prutići

Čak sedam od tih artikala može se naći i na policama hrvatskih trgovina, a riječ je o sokovima Pepsi i Sprite, napitku s okusom limuna “Nestea”, kavi “Jacobs”, jogurtu od jagode “Activia” proizvođača “Danone”, margarinu “Rama” proizvođača “Unilever”, te ribljim prutićima marke “Iglo”.

Testiranjem je tako otkriveno da kava “Jacobs” u Češkoj sadrži čak trećinu kofeina više od one koja se proizvodi u Njemačkoj, da Sprite koji se prodaje na istočnom europskom tržištu u sebi ima i umjetnih sladila poput aspartama i acesulfama, za razliku od onog kupljenog u Dresdenu, da “Nestea” s okusom limuna u Češkoj ima 40 posto manje ekstrakta čaja!

Kakvi se proizvodi serviraju stanovnicima zemalja na istoku EU-a, najbolje govori činjenica da je mesni doručak proizvođača “Tulip” napravljen od odvojenog mesa peradi ili, bolje rečeno, ostataka, dok mu je u Njemačkoj glavni sastojak svinjetina.

Čak 14 proizvoda među ukupno testirana 24 razlikuje se i na osnovi tzv. osjetilne projekcije, od čega ih je deset ukusnije u njemačkoj verziji. Samo dva proizvoda, a riječ je o margarinu “Rama” i “Kinder surpriseu” (Kinder jaje op.a.) ima istu cijenu na istočnom i zapadnom europskom tržištu, dok ih je čak 14, unatoč skromnijem standardu građana, ispalo skuplje u Češkoj. Istu kvalitetu i deklaraciju ima tek nekoliko testiranih artikala, a riječ je mahom o slatkim proizvodima – “Kinder surpriseu”, karamelama “Toffifee”, te čokoladici od kokosa “Bounty”. Našao se tu još i “Barillin” umak “Arrabbiata” s dodatkom čili papričica.

Lošiji deterdženti

Kakva je točno situacija u Hrvatskoj što se tiče kvalitete proizvoda, znat će se već početkom iduće godine. Biljana Borzan, naša zastupnica u EU parlamentu i članica tamošnjeg Odbora za zaštitu potrošača, najavila je kako će, u suradnji s Hrvatskom agencijom za hranu, provesti testiranje proizvoda istog proizvođača kupljenih na hrvatskom, francuskom i njemačkom tržištu. Uz prehrambene artikle, usporedit će se i kvaliteta higijenskih potrepština.

Uskoro i u Hrvatskoj

– Kad kupujemo skuplje, mislimo da kupujemo kvalitetno, no to, na žalost, nije tako. U Europskoj komisiji su svjesni da se na tržište plasiraju proizvodi različite kvalitete, no napominju kako je najvažnije da su oni sigurni za zdravlje?! Što bi to uopće trebalo značiti – da proizvođačima trebamo zahvaliti što nas ne truju?! Uz to, ističu i kako je dosta proizvoda napravljeno prema ukusu lokalnog stanovništva. Znači li to možda da Hrvati preferiraju deterdžente koji slabije peru od onih koji se mogu kupiti na Zapadu? – pita se Borzan i dodaje kako će testiranje u Hrvatskoj poslužiti kao još jedan pritisak na Komisiju da se promijeni legislativa, odnosno usvoje propisi koji će jamčiti istu kvalitetu robe na cijelom području EU-a.

Rkman i ‘Ariel’

Igor Vujović iz Društva “Potrošač” kazao je da godinama upozoravaju na sumnjivu kvalitetu proizvoda koji završavaju na našem tržištu. Njihov predsjednik, Ilija Rkman, izjavio je tako još 2004. da deterdžent za pranje rublja “Ariel” koji se može kupiti u Hrvatskoj ima lošiju kvalitetu od onoga što ga prizvođač plasira na zapadno tržište, iako imaju istu deklaraciju. Rkmana je, dodao je Vujović, proizvođač “Procter & Gamble” tužio, no testiranjem su se Rkmanove tvrdnje pokazale točnima.

izvor: Slobodna Dalmacija

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Umjesto njemačkog, izvjesite grčki barjak!

Naglo me štrecnulo kad sam jučer u novinama pročitao da će Njemačka, umjesto svojega vojnog i državnog izaslanstva, na zagrebačku paradu u povodu Dana domovinske zahvalnosti poslati svoju ratnu zastavu. Eto još jedne UEFA-ine kazne organizatorima, a još ni poljudsku sramotu nismo sanirali – proletjelo mi je u hipu glavom, kad sam u ilustraciji iznad teksta uočio da to ipak nije onaj poznati njemački ratni barjak nego nešto modernija varijanta, crno-crveno-žuta zastava Bundeswehra.

I povrh toga što mi nije poznato gdje je i je li uopće ta ugledna zastava ikad ratovala, njezino slanje na naš vojni mimohod u povodu 20. obljetnice „Oluje“ umjesto službene državne delegacije čini mi se prilično ponižavajućom odlukom vjekovnih nam njemačkih saveznika.

Teško ćemo tim šarenim artiklom obješenim u počasnoj loži impresionirati srbijanskog šefa diplomacije Ivicu Dačića, a još će teže Zoran Milanović i Ante Kotromanović zapjevati „Danke Deutschland“ nakon što prime preporučeni paket s tom posvećenom krpom.

Kad je američki predsjednik Jimmy Carter zbog teheranske krize u svibnju 1980. bio spriječen doći na sprovod pokojnog jugoslavenskog diktatora, on je – sjetit će se vremešniji čitatelji – u Beograd iz Washingtona bio poslao svoju 90-godišnju mater, Lillian Gordy Carter.

Frau Merkel na hrvatsku vojnu paradu nije morala poslati baš rođenu mater, ali mogla nam je uputiti makar rodicu ili tetku da u Hrvatsku doprati njemačke Panzerhaubitze plaćene više od 300 milijuna kuna i da se predstavnici našega državnoga vrha s njome ponosno izgrle pred kamerama.

Ako već nije mogla tetka, mogla je frau Angela za sudjelovanje na paradi makar ovlastiti menadžment Hrvatskog Telekoma, tvrtke čija se masna dobit tradicionalno ne reinvestira u Hrvatsku nego uglavnom izvlači u Njemačku još od dana kad smo je zahvalno prepustili navodnoj sjevernoeuropskoj braći. Slanje državne krpe umjesto osobne zahvale na svemu što smo im omogućili nisu, ruku na srce, zaslužile ni puno gore kolonije.

Da sam na Milanovićevu i Kotromanovićevu mjestu, ne da na zagrebačkoj paradi ne bih istaknuo njemački barjak, nego bih umjesto njega na najviši jarbol podigao grčki barjak. Pa neka frau Merkel pati.

D. Krile, Slobodna Dalmacija

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

'Od svih vas 27... ko nama nudi pomoć??? – Rusija!... alooooo Rusija!!!'

Jadranko Hodak, poznat i kao bloger Krule, nije mogao ne osvrnuti se na činjenicu kako je Hrvatskoj u gašenju požara pomoć ponudila Rusija, a ne Europska Unija.

Krule se bez imalo ustezanja obrušio na EU i tako pribavio naklonost mnogih te prikupio više od 10 tisuća 'lajkova' te više od dvije tisuće 'shareova'.

Njegov post s Facebooka prenosimo u cijelosti.

'Poštovana EU! (Europska unijo)

Ovim putem vam se zahvaljujem na ogromnoj pomoći koju ste nam pružili dok nama bijesne požari. Od vas 27 država, jebem vam svakoj sve u rodu i to po doktorskom receptu, svakih 8 sati po jednom, niti jedna da bi pomogla... niti jedna jedina država!!!

Kad je trebalo pomoći Grčkoj 2012. godine, mi smo bili tu i slali kanadere, baš kao i 2013. kad je gorio Portugal, mada smo i sami iskasapljeni i siromašni, no mi smo pomogli... al klasika, zaboli vas za to vaš europsko civilizirano humanitarni kurac. Kad neće nitko od naših hrvatskih medija, oću ja... i sad vam jebem i oca i majku i sve u rodu, i sve vaše europske tekovine, pička vam materina "civilizirana".

Po ovom obraćanju se zaključuje da sam ja divljak, no eto, vi u EU koji ladite jaja i natežete kožicu od kurca, vi ste nadasve fini i kulturni... o jebo vam ćaća mater da vam jebo, 100 puta, svakih 8 sati.

Kud prije 500 godina nismo Sulejmana Veličanstvenog pustili do kraja, da i vi u Berlinu, Beču, Parizu, Londonu, imate običaj kuhanja jutarnje turske kave, govna sebična da sebična!

„Europska unija je jedna velika obitelj“, u kojoj očito ćaći i materi puca kurac za „novorođeno dijete“ poput nas. Od svih vas 27, da ne zaboravim da vam još jednom, po ko zna koji put, jebem sve u rodu!

Od svih vas 27... ko nama nudi pomoć??? – Rusija krutejebo!... alooooo Rusija!!! Jel to vama draga EU normalno!?!?... (tlak će me žveknut, oće materemi)... jebem vam sve u rodu, vama i velikoj obitelji!

p.s. Tlak mi je uredan... 920/850... pu majku vam milu europsko pružim ti ruku za pomoć osvještenu jebem!'

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Licemjerna sebična bankarska smeća, nek im sve te banke izgore pa ćemo puhati iz hrvatske da se ugasi požar

_________________

Practice what you preach

"zašto kad pet puta kliknem na fajer tipku, mod više ne radi"

Da sam ja neki kurac u ovoj rvackoj pomoc rusa bi prihvatio isti cas. Valjda zato i nisam.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Pretjerivanje bez veze, ali duhovito. Jedino kaj kod nas vrijedi i na svjetskoj razini su namjenske protupožarne snage, osobito OSRH. U svijetu smo referenca za druge, po čemu uče.
Lijepa gesta Rusije, ali i da su poslali avione, prvo- slabo bi bili upotrebljivi u reljefu Pelješca i Korčule i općenito na našoj obali i zaleđu, drugo-dok bi počeli operativno djelovati, već bi sve bilo gotovo, plus sto problema sa potrebnom infrastrukturom i neusklađenosti sa našim snagama. To se moglo vidjeti kada su gasili šumske požare u Srbiji prije godinu-dvije.
Ali, da nijedna članica EU, kojima smo uvijek nesebično pomagali, prije svega Portugal, Grčka, Italija, Španjolska nisu barem deklarativno ponudile pomoć....steram ih u q..

_________________
X

Kakvu ste Hrvatsku sanjali, a kakvu dočekali?

Bit će mi drago vidjeti vojni mimohod danas. Bit će mi drago radi sadašnjosti, ali i radi prošlosti. I radi toga što će to biti jedan povod za porazmisliti o Hrvatskoj. Hrvatskoj kakvu smo željeli i kakvu smo dobili. Usporediti želje i htijenja iz 1995. sa sadašnjošću 2015. I vizijama kako će Hrvatska izgledati za deset ili dvadeset godina.

Prvi razlog zašto će mi biti drago vidjeti mimohod je - ti momci i djevojke iz oružanih snaga rijetko kada imaju priliku iskazati se pred građanima. Osim pilota vatrogasnih aviona i pilota helikoptera kada prevoze bolesne ili spašavaju izgubljenog češkog turista s Velebita, gotovo da ne možete vidjeti njihov rad. Proračunski na vojsku u Hrvatskoj odlazi vrlo malo i treba i truda i znanja i znoja održavati svu tu opremu, obavljati sve ostale zadaće i usavršavati se. Ljudima općenito treba društveno priznanje njihova rada. A to je kod vojske – pobjeda u ratu ili mimohod. Pa kako srećom u ratu nismo – neka bude mimohod. Većini sudionika prvi u životu, bili su djeca kada je održan onaj 1995. godine.

Reći će mnogi, i može se uzeti u obzir, da mimohod košta – no većina toga što će se potrošiti u biti ulazi u redovnu vježbu i održavanje opreme – što bi se ionako potrošilo. Vojska košta. Vojska košta kada vozi tenkove, kada nabija potisak avionima i kada mora prati vojne gaće. Ekonomski, nemate neke velike koristi od nje, osim ako ste pametni kao Švedi i povežete je s vojnom industrijom, ali čak i onda košta.

Ekonomisti bi rekli, jamačno – suvišna, beskorisna, ukinimo je! No u roku od tri mjeseca bi zažalili. U ovom okruženju u kojemu jesmo, ne bi dugo trebalo da nekome padne na pamet uzeti vam kuću, stan, vikendicu, obitelj.

Mimohod nije prijetnja nikome dobronamjernom

Samo u prošlome stoljeću imali smo tri rata, a evo još ima stogodišnjaka koji se mogu pohvaliti da su preživjeli sva tri. U ovim krajevima, a i inače na ovome planetu – postoji samo jedno sredstvo koje će odvratiti napadača da vam ne uzme stan, auto, obitelj – mogućnost da usijanoj glavi pošaljete granatu iz haubice ili nekog srodnog sredstva. Dokazano 1991. Da smo imali ono što danas imamo – nitko nas ne bi napao. Štoviše, pobune ne bi ni bilo, pa bi čak i onima što su izbjegli 1995. život bio kudikamo bolji.

Lijepo je glumiti pacifiste – no svijet nije takav. A u Hrvatskoj je posebno zanimljivo kada pacifiste glume salonski ljevičari, s majicama na kojima je Che. Čovjek u vojnoj odori koji se u životu poprilično bavio ubijanjem. No, drugi puta o tome. Samo još – dragi pacifisti, ne bi ni do mirne reintegracije Podunavlja došlo da hrvatski tenkovi nisu bili u Vinkovcima.

Godišnjica koju treba obilježiti

Drugi razlog zašto je dobro da imamo mimohod je da zaista primjereno obilježimo 20 godina Oluje.

Besprijekorne vojne akcije koja je značila slom pobune – ostao je naravno 1995. još Vukovar i općenito Podunavlje u nekoj onoj samozvanoj SAO, ali oslobođenje Knina i praktično povezivanje Hrvatske u cjelinu bio je veličanstven događaj. Oluja je omogućila da možemo normalno živjeti i normalno putovati. I omogućila je mirnu reintegraciju Podunavlja par godina kasnije.

Sjećam se tog ljeta 1995., situacija je bila užarena, ali ne radi temperature. Pregovori s pobunjenicima su zapeli, osjećalo se da se nešto događa. I onda, rano ujutro – kratko priopćenje, rodoljubna glazba, ponovno priopćenje… Sati iščekivanja. A onda negdje oko 11 sati prve vijesti – napredujemo. Kako dan ide – stižu vijesti o oslobođenim gradovima. Brzo, precizno i vojnički časno.
Psi rata, oni koji su palili, pljačkali i ubijali su došli par dana poslije. No, nećemo o njima dulje od rečenice – kriminalac i ubojica je samo kriminalac i ubojica, ma koje nacije bio. I mjesto mu je u zatvoru.

Nemoguće je mlađim generacijama objasniti kako je to bilo živjeti do Oluje, kako je autobusom od Splita do Zagreba trebalo i devet i pol sati. Vrijeme za koje danas prijeđete Atlantik. Kako je to kada na stotinama kilometara linije razdvajanja ne znate kada će pijani s druge strane pripucati. I kako tužno izgleda ljeti jadranska obala bez turista. I kako je bilo pod redukcijama u Dalmaciji do akcije Maslenica, struje tek nekoliko sati dnevno.

I zato Oluju treba obilježiti. Tada smo dobili šansu postati normalna država. Treba se sjetiti i onih koji se nisu vratili – ostaviti cvijeće uz mramorne ploče s imenima. Nažalost, previše je tih imena mladih ljudi čiji su životi završili tih godina. Ne znam, jeste li gledali godine rođenja i pogibije? Koji god rat bio – uglavnom mladost gine. Dvadeset, dvadeset dvije, dvadeset pet – stariji nekako valjda više paze ili više znaju. Biti će ugodna večer čini se – prošetajte se do spomenika danas ako vam je blizu. Sjetite se onih koji su dali živote da bi danas slobodno šetali.

Mnogi su poginuli za ovu Hrvatsku. Mnogi su robijali za ovu Hrvatsku. Mnogi su i maštali za ovu Hrvatsku, ne dočekavši 1990. godinu. No, sasvim sam siguran da nitko osim lopova nije razmišljao o ovakvoj Hrvatskoj kakvu smo dobili. Opljačkanu, depresivnu, gotovo bez radnika, s dijasporom koja raste više nego kada smo bili pod Beogradom ili Bečom.

Što nismo naučili od Oluje

Oluja je bila briljantno politički i vojno vođena. Od pripreme do izvršenja. I znate što je problem? Ništa što smo primijenili i znali primijeniti u Oluji nismo primijenili kasnije u civilstvu. Znali smo se u ratu ponašati upravo kako treba – i to smo sve u par godina nakon rata zaboravili. Postali smo uvelike nacija poreznih parazita, nacija koja se plaši promjena, nacija koja se plaši svijeta koji se upravo tih 90-tih rodio.

Pitat ćete se sada, znam, o čemu ovaj priča – pa ću vam napisati. Treći razlog zašto nam je mimohod potreban. Da se sjetimo kako smo uspješno društvo bili.

Pred Oluju smo znali da stare pogreške ne treba ponavljati – pa se išlo na Knin preko Hercegovine (akcija “Ljeto '95.”, oslobađanje Bosanskog Grahova i Glamoča), zaobići Knin i spustiti se s brda, a ne ići onim klasičnim putem od Sinja cestom. Zašto? Zato jer se taj put iznimno lako brani i u Drugom svjetskom ratu tisuće partizana su poginule jurišajući na Knin, gdje su se utvrdili četnici i Nijemci.

General Bobetko i ekipa su proučili bitku iz prethodnog rata i pazili da ne ponove pogrešku. A danas – oko poreza, deficita, rasta gospodarstva i na 100 drugih stvari ponavljamo isto deset puta i mislimo da će jedanaesti put biti bolji rezultat.

Oslonili smo se na vlastite snage – stotine tisuća izbjeglica i prognanika smo riješili sami, tek uz malu humanitarnu pomoć. Smještaj po hotelima, odmaralištima, neki i vagonima, no ipak smještaj i obrok svima. Nismo čak ni zaduživali državu u to vrijeme. Izbjegli smo glad uza sve te stotine tisuća ljudi bez ičega i uništene prometne pravce. Jesmo li sigurni da danas svi imaju za ručak, jer su tada u najgorim okolnostima imali?

Prihvaćali smo tehnologiju i znanje – američki vojni savjetnici, bespilotne letjelice – Oluja je pripremana doslovno školski, uz korištenje vanjskih savjetnika i tadašnje najbolje tehnologije. Svi resursi koje smo imali su bili usklađeni, uvježbani i iskorišteni – i nitko se nije bunio da se „u nas radi drugačije“. Napravili smo potpuni otklon od dotadašnje i zastarjele vojne doktrine JNA (koju je velika većina ipak služila, a mnogi se u njoj i školovali). Oluja je vojnički gledano iznimno suvremeno vođena akcija. Zašto danas ne možemo prihvatiti promjene u svijetu, prihvatiti da su neke tehnologije nestale, da su rođene nove, da se općenito drugačije radi? Zašto ne možemo slušati najbolje tehničke savjete i razvijati takvu industriju? Poslovati kako posluju najbolji?

Gledalo se što tko zna, ne odakle je – časnici koji su vodili oružane snage došli su sa svih strana: neki bivši oficiri JNA (čak i par starih partizana), neki s iskustvom Legije stranaca kao Gotovina, a neki povratnici iz političke emigracije – i radili su svi skupa oko zajedničkog cilja. Možete li danas zamisliti tako složen i složan Sabor ili Vladu da radi oko zajedničkog cilja? Pa i oko samog ovog mimohoda se jedva dogovoriše…

Na probleme se reagiralo odmah i postavljanjem najboljih ljudi – kada je na tijekom Oluje na području Banovine došlo do znatnijeg zastoja hrvatskih snaga uz velike gubitke, predsjednik Tuđman šalje vrhunskog i iskusnog časnika Petra Stipetića da prestroji snage i nastavi napad.

Bili smo plemeniti – nije zaboravljen ni dodatni cilj Oluje – deblokada Bihaća. Situacija u kojoj su se našle snage Petog korpusa Armije BiH bila je očajna – Bihać je bio u blokadi tisuću dvjesto i jedan dan. Dvadesetak dana pred Oluju na Bihać su krenule ogromne srpske snage u operaciji „Mač“, s ciljem konačnog zauzimanja. Bez Oluje – tamo bi se dogodilo svašta. Olujom su vrlo moguće spašene tisuće života. Sjetimo li se danas biti plemeniti i pomoći drugome bez onoga kada to moramo na način da nam država uzme da bi nekome dala?

Zašto nismo nastavili kako smo krenuli?

Naš temeljni problem jest – zašto Hrvatska nije nastavila upravo onako kako je vođena u Oluji! Ne naravno vojno, jer smo to odradili, ali gospodarski: prihvatiti nove ideje, prihvatiti nove savjete, iskoristiti sve resurse, osloniti se na domaću pamet i za važne projekte – birati najbolje od nas ma kojoj god grupaciji pripadali! I biti častan i plemenit u osobnom i javnom djelovanju.

Umjesto da krenemo graditi Hrvatsku, upravo onim vrlinama kojima smo je oslobodili, upravo otvaranjem umova novim idejama, novim tehnologijama, i novim taktikama, ovaj puta gospodarskim – dopustili smo postati mali, jalni i jadni narod, u kojemu većina uopće ne privređuje već ovisi o drugima. I u kojemu su junaci, vođe i lideri postali lopovi sa preskupim satovima ili nesposobnjakovići koji sanjaju položaj da bi se dočepali službene crne limuzine.

Državu smo dobili, ali pregazili smo i putem izgubili upravo ona načela i one vrline koje su dovele do toga da smo državu dobili i u ratu pobijedili. Prisjetiti se dakle tih vrlina i tih vještina, jer one su upravo te koje nas mogu izvući iz problema u kojima se nalazimo. I upravo poštivanje tih vještina i vrlina razlikuje državnike od političara. Kako su izbori blizu – pitajte i razmišljajte i tražite odgovore. Ako nešto ne napravimo, grčki scenarij nam je izgledan. Moramo se pomaknuti.

I na kraju – posebne čestitke svima koji su u Domovinskom ratu sudjelovali. Hvala vam u ime generacija koje su ovu zemlju sanjale i onih koji će se tek roditi. No, ne zaboravite jednu stvar – Oluja nije bila posljednja bitka. Bila je, nadajmo se, za više generacija posljednja vojna bitka. Ali bitka protiv lopovluka, neradnika, lokalnih šerifa, onih s lažnim diplomama, bahatih službenika, nesposobnih ministara i mnogih drugih koji čerupaju ovu zemlju – tu je pred nama.

I tu bitku moramo i voditi i pobijediti, kako bi sve ono za što ste se borili u ratu imalo smisla. Kako bi Hrvatska bila ono što ste sanjali, a ne ono što ste dočekali.

G. Vojković

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Djevojčicu od 12 godina s kartom na relaciji Split – Zagreb, ali za drugog prijevoznika u Rogoznici je iz autobusa izbacio vozač Croatia Busa. Situacija je to s kojom se suočila čitateljica tportala Marina Suručić Kic čije je dijete posada Croatia Busa jutros zbog imanja karte za pogrešnog prijevoznika izbacila na ugibalištu kod Rogoznice unatoč molbama majke koja je preko telefona vozača zamolila da to ne učini i da će kartu platiti po dolasku autobusa u Zagreb.

'Nije imala kartu od Croatiabusa, a kod sebe je imala samo 50 kuna. Plače i zove me, ja molim vozača da je ne izbacuje da ću mu platiti kartu u Zagrebu, odgovor je da on nema vremena i poklapa slušalicu. Jana plače nasred ceste na nekom ugibalištu. Moja greška je što nisam znala da ako imaš povratnu kartu od jednog prijevoznika ne možeš s njom ići kod drugog', priznaje majka Marina i pita se je li normalno da vozač busa izbaci dijete od 12 godina i da ostali putnici sve to gledaju i slušaju i da nitko ne reagira.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

No money no ride !!!

Htjeli smo tržišnu ekonomiju i dobili smo ju

_________________

MOD: SXK Nebula Zero Mini, Koopor Mini 60W, Cloupor Mini Plus
Atty: Taifun Kayfun Cubis HH.357

Jebo bi mu sve po spisku. Ali i ljudi u busu da su takvi tudumi, ne mogu vjerovati da nitko nije to riješio sa šoferom. Kamo ide ovaj svijet?

_________________
X