Otisli ste u off topic, pa da vas grijesnike vratim na temu - Međugorje. Već krajem 80-tih su vrijedni domaci ljudi rogoborili da im se djeca ne zele vise skolovati vec samo dici apartmane i vozikati bijesne aute. I to je pravi problem za koji je sasvim svejedno hoce li Papa priznati ukazanja ili ne. I tog problema bile su svjesne babe u Citluku i Medugorju prije trideset godina, ali odnarodjeni cro novinar nece skuziti bit ni za jos 30 let... s Gospom ili bez nje...

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Tko uistinu profitira od hrvatskog članstva u EU?



Gužva na graničnom prijelazu između BiH i Hrvatske, koji je - lijepo piše na tabli - izgrađen uz pomoć EU. Otkud ovakva gužva, pitam prelijepu BiH carinicu. Ma nije ti to do nas, to ti je bolan do Evrope, odgovara pokazujući na hrvatsku stranu. Jedva sam se suzdržao da ne prasnem u smijeh. Valjda nas jedino s ove strane granice nazivaju Europom.Kad bi neki putnik namjernik pitao bilo koga u Hrvatskoj da mu pokaže put prema Europskoj Uniji, zasigurno bi mu pokazao u smjeru Slovenije, Italije (za ovu godinu je Vlada RH za izgradnju i održavanje graničnih prijelaza namijenila 225 mil.kuna).

Za koji dan će se navršiti druga godina našeg "punopravnog članstva u EU", a još uvijek smo u javnom diskursu, na jednoj strani "mi",a na drugoj "Europa". Doba koje je prethodilo "ulasku u EU" (za mene će to uvijek i samo biti aneksija Hrvatske, predaja teritorija, naroda i države bez ispaljenog metka i ništa više od toga) i ovo europsko hrvatsko doba, ne razlikuju se ni po čemu. Osim što nam je vanjski dug povećan za kojih desetak milijarda eura. Dodajući tako novi teret za sidrenje hrvatskoj bovi koja je umislila da je brod, a vrtnja u krugu od par metara pod naletom vjetra i valova - da je plovidba.

Možda se o aneksijskoj obljetnici i pojave kakve službene analize o rezultatima EU članstva Hrvatske, podvuče kakva crta i objektivno kaže - ovo smo dali, a ovo smo dobili, ali u takvo što unaprijed sumnjam. Najprije zato jer obljetnica pada u najtopliji mjesec u godini, kad nije prikladno stajati na zvizdanu u tamnom odijelu, zakopčan do grla. Ljeti prestaju sve predstave za javnost tipa saborskih sjednica, sjednica Vlade RH i službena politika se seli na neslužbena mjesta. U ljetnikovcima, na jahtama, pod kakvom pineom croaticom, dogovaraju se scenariji budućih politika, kadrovskih rošada, zamjene konja s lovcima, lovaca s pijunima. A onda se, s jeseni ti scenariji počnu odmotavati, otkrivajući nam samo ono što scenaristi žele da znamo, kako nikad ne bismo obuhvatili sliku cjeline.

Ipak, s jednog nam mjesta stižu periodično brojčani zapisi zbilje. U Biltenima HNB-a su brojke, grafikoni, tablice. I predviđanja na osnovu tih brojki. U jednom od Biltena, HNB tvrdi da bi bez izdvajanja za EU Proračun, naš proračunski deficit bio za 1,2% manji. To se odnosi i na ovu, kao i na slijedeću godinu. Međutim, u razdoblju od 2014-2020, iz EU fondova Hrvatskoj na raspolaganju stoji oko 10,7 milijardi eura, odnosno 1,5 milijardi eura godišnje pa računica pokazuje da bi nam, uz godišnju uplatu u EU Proračun od oko 600 milijuna eura, neto trebalo svaku godinu ostati milijarda eura viška. Na vrbi svirala.

U Proračunu za 2015. stoji brojka pod stavkom 632 Pomoći od međunarodnih organizacija te institucija i tijela EU i iznosi 7.208.637.461 kn. Što znači da u startu odmah nedostaje pola milijarde eura. Koliko će na kraju nedostajati, ne znamo, ali bi kao ilustracija mogao poslužiti osvrt na prošlogodišnje brojke iz projekcija Vlade RH. Od prvotnih 3,8 milijardi kuna s podrijetlom iz EU u Proračunu RH, rebalansima se taj iznos smanjivao da bi došao do 2,7 milijardi. Od toga isplaćeno krajnjim korisnicima i ugovarateljima 370 milijuna kuna, niti 10% u prvih 6 mjeseci. Nekakav novac jest na nekakvim posebnim računima kod HNB, ali ni Martina Dalić nije sposobna iz tih brojki rekonstruirati koliko je novca Europska Komisija dostavila iz fondova. Dakle, nemamo pojma jesmo li iz EU vratili barem onoliko koliko smo uplatili. Na pitanje koliko je projekata ugovoreno, koliko doznačeno, a koliko reaIizirano u prošloj godini, ministarstvo potpredsjednika Vlade Grčića nije spremno zasad odgovoriti.

Da nije bilo nastupa demografa dr. Anđelka Akrapa na HTV u emisiji Otvoreno, javni medijski prostor bi ostao uskraćen za lucidnu zamjedbu o stvarnoj politici EU prema Hrvatskoj i o nepostojanju hrvatske politike drugačije od one dosad prezentirane kroz (Milanovićevo) Čak i da ništa ne činimo nešto će se dogoditi. Naime, prema procjenama Bečkog instituta za tranzicijske zemlje, iz Hrvatske će u prvih 7 godina EU članstva iseliti između 166.000 i 217.000 radnika! Što dovodi do mogućeg iseljavanja od pola milijuna ljudi, ako radnicima pridodamo članove obitelji. Ako se prisjetimo objavljenih podataka za 2014. Državnog zavoda za statistiku o negativnom prirodnom prirastu kad je umrlo 52.427, a rodilo se 39.596 djece, možemo reći kako uživo promatramo nestanak Hrvata.

Da je cilj europske politike prema Hrvatskoj bio razvoj Hrvatske, onda ne bi u pretpristupnoj fazi podržavale Vlade koje dugovima financiraju potrošnju, niti bi podržavale nesposobnu Milanovićevu Vladu. Da EU zna iskazati svoje podržavanje ili nepodržavanje Vlada drugih država, to su pokazali na primjeru Austrije u doba Haiderovog političkog i izbornog uzleta, ali i svojim aktivnim sudjelovanjem u Maidanskom puču u Ukrajini. Stoga možemo zaključiti kako su sve Vlade od početka postupka pregovaranja o članstvu do danas provodile proeuropsku politiku. Ali nažalost, ne i prohrvatsku.

Dobra vijest za nezaposlene Hrvate i njihovo članstvo u Uniji bez granica (osim ovih novih-starih koje Francuzi aktiviraju prema Italiji na Ventimiglii i ovih mađarskih žičanih) jest i otvaranje njemačkog tržišta rada. No, to je istovremeno i loša vijest za narod u cjelini. Poljoprivrednici, mljekari, stočari,ribari vjerojatno danas nerado gledaju one propagandne pro-EU spotove koje je financirala Vlada RH o ljepotama koje ih čekaju u EU. Vjerojatno tad nisu razumjeli da tih ljepota neće biti u Hrvatskoj, već u drugim zemljama EU, u kojima ima i posla za njih.

Iseljavanjem i negativnim prirodnim prirastom, povećat će nam se BDP po glavi stanovnika. Ukupni zbroj će se dijeliti na manje ljudi pa će porazne brojke iskazivati uspjehe Vlade. Vidjet ćemo i kakve će nam kvote za prihvat emigranata dodijeliti EK. Kako bi se etnički hrvatski manjak nadoknadio somalskim, libijskim, sirijskim i inim genetskim materijalom.

U Trilju, kojih 100 metara od Cetine, pri kraju je izgradnja centra za izbjeglice, gradnju financira EU. Kad izbjeglice dobiju europske iskaznice, bit će Europljani, kao i mi. Pa će moći i oni na rad u Njemačku. Tako će od hrvatskog članstva u EU profite i dalje brati druge države, bilo kroz prihvat radne snage u čije stvaranje nisu uložile ni jednu lipu, bilo kroz povećani izvoz u Hrvatsku koja se samoonesposobila za ikakvu proizvodnju, bilo kroz plasmane skupih kredita vlastima koje pogoni dužnička doktrina.

Sa grunta mog me tjera dug/Za porez i lihvara / Zaplijeniše mi već i plug, pjevao je Matoš prije stotinjak godina. Mnogi od onih koji iseljavaju iz Hrvatske, čine to zbog istog razloga. Ne naučismo puno od povijesti.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

_________________

Practice what you preach

"zašto kad pet puta kliknem na fajer tipku, mod više ne radi"

Kako smo osramotili pretke

Devet stotina godina Hrvati su sanjali svoju državu. Preko 20 generacija je sanjalo, borilo se, krvarilo da bi se vratilo ono što smo nekada davno, u izgubljeno doba srednjeg vijeka imali – samostalnu hrvatsku državu. Nema kraja, nema dijela ove zemlje koja u tih proteklih devet stotina godina, razdoblje koje je objektivno teško i pojmiti, nije natopljena hrvatskom krvlju, u borbi za opstanak.

Ponekad za sebe, ponekad za tuđe gospodare, ponekad iz ideala, ponekad pljačkaški – Hrvati su krvlju, znojem i vjerom branili ovo malo lijepe zemlje koje su im Priroda ili Bog dali. Zemlje prostorno male, ali prirodno tako bogate i ubave da nam svi mogu pozavidjeti.

Cijela ta hrvatska povijest može se vidjeti ako odemo na Petrovu goru – s jedne strane partizanska bolnica, podsjetnik kako su se ranjeni liječili u najtežim uvjetima, živeći u zemunicama, s druge strane, nema par kilometara, spomenik Kraljev grob, po legendi, grob zadnjeg kralja hrvatske krvi Petra Svačića; stradao je 1097., navodno na Petrovoj gori, u sukobu za hrvatsko prijestolje sa mađarskim kraljem Kolomanom. U devet stotina godina samo ova gora je vidjela više krvi nego što bi iti jedna planina trebala vidjeti.

Pogledajmo li tu povijest – Hrvate na razmeđi dvaju carstava, dvaju civilizacija, dvaju vjera – većina naroda ne bi izdržala takve pritiske, nestala bi u vrtlogu povijesti. Možemo biti ponosni što smo uopće opstali.

Borili su se Hrvati, ali borili su se i drugi za Hrvatsku, što oružjem, što znanjem, što vojničkom vještinom. Sjetimo se samo Josipa Runjanina, vjerojatnog autora nota Lijepe naše, kadeta kadet u graničarskoj pješačkoj pukovniji br. 10 u Glini. Sjetimo se Eduard Slavoljuba Penkale, koji je Hrvatsku uveo u industrijsko XX. stoljeće, vjerujući u ovu zemlju. Sjetimo se konačno i ratnika, evo primjerice Wilhelma von Tegetthoffa, koji je prije 149 godina, uz bitno slabiju flotu zaustavio na pola stoljeća talijanska presezanja na hrvatsku obalu.

Cijela povijest Hrvata krvava je epizoda duga preko 1000 godina, krvava epizoda opstanka malog naroda u bunilu ogromnih europskih i svjetskih ratova.

Trenutak koji su čekale generacije

Padom Berlinskog zida pale su ograde koje su držale dotadašnji bipolarni svijet. Došao je jedan od onih malobrojnih, rijetkih trenutaka povijesti kada veliki nisu znali kako i kamo će. Svijet se pojavio u scenariju koji nitko nije očekivao. Jedan cijeli blok je nestao, nove ideje, nove šanse, nove prilike za izgradnju povijesti rodile su se gotovo u noći.

Iz pepela bipolarnog svijeta nakon Drugog svjetskog rata rađao se novi svijet, svijet globalizma, svijet bez granica, svijet kojim vladaju Internet i tehnologija. Hrvati nakon 900 godina dobivaju taj jedan jedini mali trenutak povijesti, ona jedna zraka što u stalnoj oluji balkanskog mraka zasija i pokaže blistavo, žarko toplo sunce – i rađa se iz federalne jedinice nova hrvatska država.

Te 1990. godine uz žive sudionike stopili su se duhovi svih onih koji su se za Hrvatsku borili i koji su Hrvatsku sanjali – u rovovima, na bojištima, ploveći na brodovima, radeći po svijetu, svi od Petra Svačića, Zrinskih i Frankopana, preko Starčevića, Radića – svi su onim svojim težnjama, sudbinama, borbama, riječima i tragičnim pogibijama bili dio tog trenutka. Rađanja jedne nove Hrvatske. Ponosite. Demokratske. Višestranačke. Stabilne demokracije na koju se mogu ponositi, što su za nju živjeli i što su za nju umirali.

Sve se to stapa u Danu državnosti, danu kada je 1991. godine Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom. Hrvatski sabor! Onaj isti Sabor koji je nekada upravljao „ostacima ostataka nekada slavnog Hrvatskog kraljevstva“, dok je hrvatska državnost predstavljala tek tanku nit u poveljama, naredbama i oktroiranim odlukama stranih careva, kraljeva i prinčeva. Vratili smo se na svjetsku scenu. Tu smo!

Nije dugo trajalo. Hrvatskoj je nametnut težak, opak rat. Ideja Hrvatske državnosti trebala je još jednom biti ugašena, ovaj puta od velikosrpske politike. Hrvatska se našla blokirana, nepriznata i trećinu okupirana. No, i to smo prošli. Rat, međunarodno priznanje, oslobođenje, mirna reintegracija. Kada je 1997., nakon mirne reintegracije Podunavlja sve bilo gotovo, mogli smo se osvrnuti iza sebe.

Stanje nije bilo dobro. Ne samo radi rata.

Lopovska pretvorba i globalne promjene

Kada smo se 1997., sretni da je napokon došlo razdoblje mira okrenuli oko sebe – firme u kojima je većina radila bile su u rukama nekih drugih. Nekih od tih firmi više nije ni bio, a za to nije bio kriv rat. Dok su se jedni borili, drugi preživljavali, psi rata su iskoristili svoje. Ljudi nisu ni shvatili model pretvorbe koji im je ponuđen. Privatizacija temeljem kupnje kreditima koje su mogli dobiti samo neki, formalno jednaki, ali stvarno povlašteni.

Nije sve privatizirano, i nije to bio jedini problem – svijet se promijenio. Velik dio onoga što je Hrvatska proizvodila do 1990., tada je već proizvodila Kina, a danas Indonezija i Bangladeš. Vlast, ni onda ni sada nije iskreno željena narodu reći da 100.000 radnih mjesta u tekstilnoj industriji nikada više nećemo imati, jer smo za to preskupi. Da većinu onoga što je radila Jugoplastika ili Borovo netko proizvodi jeftinije. Da se treba prilagoditi, ako želimo opstati. No, vlast, koja gleda samo do narednih izbora, nikada narodu ne želi reći istinu.

Mislite da je danas bolje? Nije. Mislite da itko u vlasti, ovoj ili potencijalnoj oporbenoj ima snage reći koja će se zanimanja ugasiti kroz 5 ili 15 godina i ljudima otvoreno reći da traže i usavršavaju se (i dati im vaučer za školovanje) jer će inače postati socijalni slučajevi? Evo, imali smo prilike puno govoriti o outsourcingu pomoćnih usluga (čistačica, domara i drugih) iz javnog sektora – no znate li koji je istinski problem? Što će za 5 godina doći roboti koji će 90% škole i slične prostorije očistiti sami. Što će za 10 godina taksi vozila voziti bez vozača… A mi što radimo? Raspravljamo o nasljeđivanju dozvola za taksi prijevoz, dajući lažnu nadu nekim ljudima da će se naredna generacija moći time baviti – umjesto da vlast radi izlaznu strategiju i pošteno kaže da će taksi vozilo sa vozačem biti ekskluzivan prijevoz za vjenčanja i slično!

Nema državnika ovdje. Valjda su svi pokopani u tim ratovima i sukobima koji su komadali Hrvatsku ovih zadnjih 900 godina. Ostali su samo mali, beznačajni ljudi na visokim funkcijama, koje iz samilosti zovemo političarima.

Zemlja feudalizma

U Hrvatskoj i dalje smo na neki način u feudalnom dobu. U feudalizmu, zemlja ima ograničene mogućnosti i od nje se ne može obogatiti – ima neki prinos, i iznad toga ne ide. Za obogatiti se, mora se postati feudalac, ili se feudalac može umiliti nekome i dati mu imovinu. Treći način za napraviti nešto u životu je postati drumski razbojnik pa presretati putnike.

Hrvatska je upravo taj model – samo što feudalce biramo svake četiri godine. Ako si vlast – onda imaš sve. Utjecaj, auto, plaću, moć. I stotine ulizica koje će ti se klanjati i pričati ti da si najbolji, barem dok si na funkciji (poslije će te se odreći). I tražiti će te stotine svoju pinku. Jedino, drumsko razbojništvo smo prevladali – to je sada onaj dio privatnog sektora naslonjen na politiku i javni sektor, oni poslodavci koji stalno dobivaju javne natječaje, gletaju tunele 22 i farbaju 35 puta, rade promidžbene filmove koje nitko ne gleda i koje inspekcija za razliku od drugih nikada ne ganja. Osim što ponekad neki završi u USKOK-u. Poneko i ponekad. Kada izgubi sponzora.

Feudalci, ulizice i drumski razbojnici u finim odijelima i skupim satovima. I kmetovi, koji sve to plaćaju, uz neke kmetove koji srećom po njih nađu posao izvan Hrvatske, pa time pobjegnu s feuda.
Zemlja bez vizije

Je li vam ikada itko u ovoj zemlji rekao svoju viziju razvoja? Osim budalaština kako imamo potencijale. Ima ih i Bosna da bude nova Švicarska, isto ima planine. Priča o potencijalima je samo bajkica za izgubljene, lijene i nesposobne.

Da smo zadnji nismo. Naš problem je što u uporno ne želimo prihvatiti gdje smo i što želimo. Otprilike je ovako: ako vidite da imate struju, tekuću vodu i nešto za ručak – čestitam, spadate u bogatiju polovinu čovječanstva. Imate zahod u kući, pismeni ste, imate Internet i nekoliko stotina eura mjesečno: super, u prvih 15% čovječanstva ste! Naravno, gledate Austriju i Njemačku – to nam je neki uzor. No, te dvije zemlje su prvih 5% čovječanstva.

Smanjimo čovječanstvo na jedan autobus od 20 ljudi. Trećina ih nema tekuću vodu u kući. Mnogi nemaju ni zahod. Nekoliko je pothranjeno. Mi smo negdje treći po bogatstvu, ispred nas su Nijemac i Švicarac. I ako želimo biti bliže njima – moramo raditi što i kako rade oni. Od školovanja do odnosa prema poslu. Od aktualnog programa fakulteta, do želje da naučimo nova znanja u svom zanimanju. Od jednostavnih poreza do jednostavne administracije. A to nitko ne radi. I nitko vam se ni ne usuđuje reći što bi trebalo zaista raditi da se zaista stvari pokrenu.

Dva su razloga: prvo, mnogi Hrvati to ne vole čuti, da se svijet okrenuo i da možda vašeg zanimanja više nema ili se za njega radi za bitno manje. Drugo, vlast nema vizije, osim vizije vlastite guzice u kožnom sjedištu službenog automobila. A vizija znači povremeno djelovati i naivan i blesav i pričati o stvarima koje će biti za 10, 20 ili 50 godina. Jer nacija se ne može voditi od izbora do izbora.
Pogledajte Čehe. Prijateljski i bratski narod u koji se možemo ugledati. U čemu su dolazili na Jadran prije 30 godina. Prodavali alate, pegle i radioaparate koji su primali samo Prvi program Radio Zagreba kako bi mogli platiti 10 skromnih dana na moru. Smijali smo se njima, smijali smo se i tadašnjim Škodama, mi smo eto bili face. No, imali su viziju, znali su što žele od razvoja. I evo i sada u novim Superbima. Sada se više ne smijemo.

Naslijeđeni običaji

Činjenica je, ako ste nekada prije 1990. nekome nešto maznuli – maznuli biste uglavnom od tuđe države. Prevariti kralja, princa ili porezni sustav – značilo je prevariti Beč, Peštu, Beograd. Zajebali ste tuđina i još ste radi toga faca u selu. No danas – zaboravilo se to – prevariti znači prevariti sebe i svoje. Tko lažira medicinsku dokumentaciju i dobije nezasluženu penziju – svaki mjesec će krasti upravo ovu svoju Hrvatsku.

Socijalizam nije pomogao, naprotiv. Bilo je normalno usitno kraduckati, od alata i uredskog pribora do fuša vikendom u firmi. A između mažnjavanja komada alata i mažnjavanja cijele firme – razlika je samo u iznosu. Socijalizam je jedan od krivaca zašto je pretvorbena pljačka prošla gotovo nezapaženo. Kada se mazne svačije – onda se nije maznulo nikome.

Ekonomski - nismo uspjeli

Kada gledamo ove 24 godine – uspjeli smo vojno obraniti Hrvatsku. Uspjeli smo ući u NATO i EU, postati dio te dvije velike zajednice. Tehnički, postali smo dio razvijenog svijeta. Ali duboko smo gospodarski, duhovno i na mnoge druge načine zapeli.

Uspjeli smo kao država, ali ne i kao društvo. Kao društvo smo gospodarski, mentalitetom i općom depresijom zapeli, s nakanom da zapinjemo i dalje. Zadužili smo buduće generacije kako bi nam nekoliko godina bilo dobro, ne pitavši te buduće generacije što oni o svemu tome misle. Birali smo one koji nam lijepo pričaju, umjesto onih koji nam govore istinu. Cijenimo slatke riječi, a ne dobronamjeran savjet.

I sada smo jadni, frustrirani i daleko od onoga što bi trebali biti. Zemlje kojima smo se smijali – redom nas preskaču na razvojnoj autocesti. Dodatno, od rata je prošlo previše godina kako bi se mogli izvlačiti da nas je zaustavio u razvoju. Energiju trošimo u prošlost, a ne gledamo u budućnost. Dodatno, školski sustav smo posložili da stvara kmetove, a ne slobodnomisleće ljude.
Imamo svoju državu, imamo demokraciju, a jadni smo. Ekonomski šest godina padamo, da bi se sada sporo dizali, tako da standard od prije krize ne možemo očekivati narednih 20 godina. Za to vrijeme naši uzori, posebno zapadna Europa, napreduju. Nove tehnologije, nova zanimanja, novi visokosloženi proizvodi – evo zovu i naše radnike da im pomognu.

U Hrvatskoj, podijelili smo se na pola. One koji žive od proračuna i one koji u proračun plaćaju. S time da je ovih drugih sve manje, pa oni koji žive od proračuna krvavih očiju i nabreklih žila porezima, inspekcijama i na druge načine žele prigrabiti što više. I tu se opet vraćamo na feudalca – treba prigrabiti za njega i njegove ljude!

Demografski – nestajemo. Djece sve manje. Razreda sve manje. Autobusi prema Njemačkoj sve puniji.

Mi jednostavno ekonomski nismo uspjeli – nismo shvatili što je svijet danas, nismo se prilagodili, a nisu nam se ni vođe nešto potrudile – jer stvarna ekonomska promjena bi značila da se ukida taj odnos feudalaca, ulizica, drumskih razbojnika i kmetova.

Osramotili smo pretke

Dok se svijet mijenjao – mi se nismo makli. Kao nacija, nismo shvatili da zastava pa i država ne znače puno ako ne omogućavaju razvoj potencijala svakog građanina. Da su simboli rodoljublja jaki upravo koliko je jaka država koja stoji iza njih – ali ne država u smislu činovnika, nego država u smislu gospodarstva, mogućnosti, kulture, razvoja potencijala pojedinca… Ostali smo na simbolima, a dozvolili da nas pokradu i da nas kupe kreditima, dok je za kredite bilo.

U drugoj polovini 19. stoljeća, prije skoro 150 godina, ilirka Dragojle Jarnević piše: "Naš narod ima samo vodjah kod županijskih izborah, da ga zavedu s paprikašom i vinom na biranje ovoga ili onoga nitkova i izdajice... nu gde bi se narod mogao povesti na umnom i naprednom putu, gde bi mogao temelj položiti blagostanju čitavoga naroda, tuj se nenajde vodja."

I nije se ništa promijenilo. Budućnost se prodaje za jedan dan blagostanja. Sluša se političare koji obećavaju brda i doline bez korjenitih promjena, što je nemoguće. Ne shvaćaju se promjene u svijetu, svijetu koji je sve ljepši, bogatiji i koji sve više napreduje.

Svi oni koji su krvarili zadnjih devet stotina godina za ovu zemlju – sramili bi se što smo od nje napravili. Umjesto da sada, kada imamo neovisnu državu stvorimo bogat i uspješan biser Mediterana, stvorili smo frustriranu, nezadovoljnu zemlju politički i ekonomski podijeljenih ljudi, zapuštenih polja, propalog gospodarstva, političara koji nigdje drugdje ne bi našli posao, stotina njihovih ulizica i drumskih razbojnika sa skupim satovima i ručno šivanim košuljama u crnim automobilima sa trokrakom zvijezdom.

Svi ti naši preci, težaci, ribari, vojnici, književnici, učitelji – ljudi koji su slavili Hrvatsku i sanjali o suncu slobode – razočarali bi se kada bi vidjeli koliko smo je unazadili sada, kada je naša i neovisna. Gori smo od tuđina koji je nama vladao 900 godina!

Imamo li još mogućnosti promijeniti sve to loše, jadno i sputavajuće? Želimo li novu Hrvatsku?

Imamo li snage, volje i pameti ostvariti hrvatski san koji se rađao preko devet stotina godina?

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Prošlog mjeseca, nakon sastanka HNS-a i Hajduka, Šuker i društvo slavodobitno su objavili da su udovoljili željama splitskog kluba da broj igrača na posudbi smanje sa 12 na šest. Zahtijevao je to Hajduk kako bi zaustavio velik protok igrača između Dinama i "sestrinskog" kluba Lokomotive. No, sezona nije ni počela, a Dinamo i Lokomotiva već su na perfidan način izigrali taj propis.

Već uoči prvog dana priprema ostvarili su taj limit od šestorice poslavši iz Dinama na posudbu u Lokomotivu Zeleniku, Andrijaševića, Leku, P. Mamića, M. Marića i Kolara, ali naravno, to im nije bilo dovoljno pa su se onda nogometni "Baltazari" iz Maksimirske i s Kajzerice dosjetili nečega novog. Dinamo je, naime, preko noći raskinuo ugovore s petoricom igrača – Josipom Ćorićem, Ivanom Fiolićem, Lukom Capanom, Herdijem Prengom i Petrom Mišićem! Dečki nisu bili dugo na burzi jer odmah ih je uzela, gle čuda – Lokomotiva. Naravno, Dinamu i Lokomotivi pravno nitko ništa ne može zato što je sve po zakonu, ali ovaj je potez u najmanju ruku apsurdan jer Dinamo se odrekao igrača koji vrijede dva milijuna eura, a trojica su i hrvatski reprezentativci (Capan i Mišić do 21 godine, Fiolić do 19). I mogu sada Dinamo i Lokomotiva tvrditi da ovdje nema sukoba interesa, ali pametni će sve shvatiti. Uostalom, Dinamo se do jučer kleo u tu trojicu talentiranih mladića (Capan, Mišić, Fiolić), a onda ih se iznenadno odrekao. Kleli su se da su ti dečki budućnost Dinama i produkt jedne sjajne omladinske škole. Ali samo do jučer...

Gnjevni su sada s pravom u Hajduku, ali gospodo, izigrali ste i sve koji vole hrvatski nogomet, jer sada je jasno da su Lokomotiva i Dinamo sestrinski klubovi. A dok god to HNS bude tolerirao, naš će nogomet voditi u propast.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Ništa nije falilo u životu ljudi rođenih 1950-tih, 60-tih, 70-tih i 80-tih godina …


Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes …

Kao djeca, vozili smo se u autu bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnje biciklom ili na rolama.

Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu cockte ili coca-cole s našim prijateljima i nitko nije umro zbog toga …

Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili cockte i koka-kola koje su i tada bile pune šećera, ali nismo bili debeli zato što smo se stalno igrali vani …

Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti, sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje ionako nije bilo previše.

Nerijetko nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljski šamar bio dio odgoja, a bez zlostavljanja u obitelji.

I, nikad nije bilo problema!

Provodili smo čitave dane praveći trkaće daske od otpada iz podruma ili šupe, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica, naučili smo kako riješiti problem. Mi nismo imali imaginarne prijatelje. Mi prijatelje nismo dodavali nego ih vremenom stjecali! Nismo imali ni probleme s koncentracijom u školi …

Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i odgojitelja pa smo ipak završavali nekakve škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole … Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne), nismo imali video rekordere, mobilne telefone, kompjutere, internet, sobe za chat …

Mi smo imali prijatelje i mi smo išli van i družili se s njima!

Padali smo s drveća, znali se izrezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga. Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili utvrde od snijega, bacali petarde za novu godinu, čitali hrpe stripova i sve smo to preživjeli bez posljedica!

Vozili smo se biciklom ili pješke, dotrčali do kuće prijatelja, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno! Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. Ustvari, bili su često stroži nego sam zakon!

Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti svijeta. Naše generacije su dale najbolje izumitelje i znanstvenike do danas. Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo živjeti s tim!

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Post nad postom...

_________________
Uspjeh je stvoriti iz nečega nešto, a najveći iz ničega nešto.

_________________
There's a fine line between fishing and just standing on the shore like an idiot. ><((((º>-------------------------------------------



Modovi, akrilni stalci i 3D printanje

http://www.index.hr/vijesti/clanak/poli ... 29025.aspx

AKO U jebenoj hrvatskoj politici postoji nešto nisko, podlo, dvolično i jebeno prozirno to je kada jebeni političari počnu kukati oko iseljavanja Hrvata. Kada upravo oni koji su zajebali ovu zemlju, kada upravo oni koji su zajebali generacije i kada upravo oni koji su učinili sve da potencijalni biser Europe pretvore u jebenu balkansku krčmu počnu kukati o iseljavaju – to je najniži oblik jebeno loše promidžbe u cilju da vas, jednostavnim rječnikom – još jednom zajebu do kraja.

Dvadeset i pet godina je prošlo otkada imamo svoju od naroda izabranu jebenu vlast, i gdje su se onda izmjenjivali 18 godina jebeno korumpirani s evo već 7 godina jebeno nesposobnima. Zajebali su pretvorbu, zajebali su strategiju razvoja, zajebali su sve što se zajebati dalo – i da im damo u ruke Švicarsku, zajebali bi je u jebena dva dana.

Statistika broja nezaposlenih je blago rečeno zajebana, jer imamo jedan grad veći od Splita koji uopće ne radi. Od onih koji rade, imamo one s jebeno malim plaćama, ali i stručnjake poput liječnika koje zajebavaju na svakom koraku. Dakle, ne da nismo u stanju organizirati jebenu državu koja bi bila tako posložena da ljudi rade za normalne, ne za jebene novce, već i kada ljude platimo pristojno, evo liječnike, onda im život i organizaciju posla toliko sjebemo da ljudi traže posao vani.

Ljudi s 40 odlaze radi sjebanog okruženja

Uvijek se odlazilo, nije da nije. Nekima je Hrvatska mala, neki su toliko jebeno dobri da jednostavno ovdje nemaju što raditi, i to je sasvim u redu. Ali neke je upravo radno i poslovno okruženje koje u javnom sektoru tipa bolnica kreiraju upravo jebeni političari toliko sjebalo, da sada, u naponu snage, s 40 godina i više, odlaze.

Ljudi s obiteljima i relativno sređenim životima obično, jer nismo u Americi, ne donose takve životne odluke ako situacija oko njih nije totalno sjebana. Odlazi, za sada, nekih 200 liječnika i to će se na sustavu jebeno osjetiti, posebno ako nemate jebene love da platite privatno. Ali, jebene uprave, jebena upravna vijeća i jebene poslovne procese u bolnicama određuju – upravo političari koji sada liju krokodilske suze nad odlaskom najboljih.

A naravno da će danas, jer su takva vremena, odlaziti jebeni stručnjaci. Ne možete ih, dragi političari, zadržati više bodljikavom žicom i granicama sa jebenim puškarnicama i psima, kao u neka druga vremena. I naravno da će vam otići najbolji, jer takve traži svijet. No, kako se ujedno vi, dragi jebeni političari svih boja, oblika i izdanja, doveli Hrvatsku do ove jebene situacije, onda nemate pravo ni zucnuti zbog odlaska ljudi u bolje uvjete.

A kako ste sjebali uvjete stručnjacima u Hrvatskoj – uostalom znam i sam jer za punu satnicu docenta na državnom faksu dobivam jebenih pola plaće. Jer, javni sektor je posložen tako – one u „neposrednoj proizvodnji“, tipa učitelja, nastavnika, sveučilišnih profesora, tko jebe, pa mogu biti i za punu satnicu prijavljeni na pola radnog vremena.

To je okruženje dakle koje ste upravo vi, imenovani i izabrani dužnosnici stvorili i sjebali, u svom paničnom strahu od onih, od liječnika nadalje, koji su jebenih 20 godina išli u jebene škole i znaju jebeno više od vas, jebeno nesposobnih koji samo u politici kao takvi mogu naći egzistenciju.

Pričate radi sebe, ne radi nas

Imamo već jebenih 25 godina demokracije u nogama, pa nam nemojte pričati jebene bajkice kako ste jebeno zabrinuti radi odlaska liječnika i drugih stručnjaka. Vi se ionako liječite u jebenim stranim klinikama, a za narod vas jebeno nije briga – jer da vas je briga, onda ne biste sjebali državu kako ste je sjebali, onda ne biste kupovali jebene automobile od 200 konja i jebene stolove koji koštaju koliko prosječnom građaninu uređenje cijelog stana. Jebeno biste pazili s državnom novcem, jer državni novac je naš novac za koji jebeno teško radimo. Da biste vi jebeno arčili.

Kada pričate o jebenom odlasku strčnjaka iz Hrvatske – pričate to jer se plašite da će vaši glasači, sutra kada umjesto liječnika dobiju savjet priučenog bolničara, dvije gaze i bocu jebene rakije da se liječe narodnom medicinom – mogli bi postati jebeno nezadovoljni. A kada su ljudi oko svojeg ili posebno zdravlja svoje djece nezadovoljni, onda bi mogli i pokrenuti jebenu revoluciju, pa bi i vaša jebena guzica koja za istih 18.000 kuna mijenja položaj fotelje oporbe i fotelje vlasti mogla biti jebeno ugrožena.

Ukratko – ako ste istinski zabrinuti zbog odlaska hrvatskih radnika – šutite i koristite poluge jebene vlasti (čak i ako ste u jebenoj oporbi možete pomoći) kako biste to promijenili i stvorili uvjete gdje ljudi neće odlaziti i gdje mogu ostati u Hrvatskoj i pošteno raditi, zarađivati i razvijati se.

_________________

MOD: SXK Nebula Zero Mini, Koopor Mini 60W, Cloupor Mini Plus
Atty: Taifun Kayfun Cubis HH.357

A taj tip bi mogao odjebat sa kukanjem o kukanju, stvarno neki ljudi nemaju pametnijeg posla.

_________________

Practice what you preach

"zašto kad pet puta kliknem na fajer tipku, mod više ne radi"