Upravo slušam na HR2 emisiju s Vesnom Balenović o zviždačima. Nevjerojatno je što je sustav napravio s tom ženom. Pokušaj ubojstva slanjem na kemoterapiju, krivotvorenje nalaza, ostavljanje bez prihoda, maltretiranje djece... za nju nisu skakale Babe niti se dizali šatori, ona neće biti gost u Dnevniku... ako nekom još nije jasno zašto mladi bježe, nek posluša snimku. Živila nam 'Rvacka šutnja!

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

http://www.index.hr/mobile/clanak.aspx? ... &id=823196


Zbog vlastite nesposobnosti,loseg poslovanja,loseg...bla,bla bla,bla...itd....da ne nabrajam.Najlakse je okriviti druge i otpustanja opravdati medijskim napadima na konkurenciju.Jebem ja takvog poslodavca.

_________________
Ako ikad budemo išli u zatvor zbog ilegalnog skidanja muzike,
volio bih da nas razvrstaju po žanrovima...

Država nema 150.000 kn da bi učenicima dodijelila kipiće za Oscar znanja. Živila nam 'rvacka! Živio Predsjednik! Živila Vlada! Živio Šator! Živio Todorić! Živili državni uhljebi sa 1000 eura plaće!
Jebeš Oscar znanja, djeco... Živila nam Hrvatska SRANJA!!!

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Državna poruka najboljim učenicima je - odlazite iz Hrvatske!

U svakom narodu malo je najboljih sinova i kćeri. Malo je, možda 1-2% onih koji svojim znanjem, zalaganjem, umješnošću i talentom iskaču iz prosjeka i život provode čineći čovječanstvo boljim. Malo je onih sinova i kćeri jedne nacije kojih se sjećamo nakon 100 ili 200 godina. Malo je, na prste se daju izbrojati ljudi poput Nikole Tesle, Miroslava Krleže, Bartola Kašića, Milke Trnine, Vaska Lipovca, Ivana Meštrovića, Eduarda Slavoljuba Penkale, Ivana Vučetića, Ruđera Boškovića, Benedikta Kotruljevića…

Škrta zemlja, siromaštvo, okružje ratova i sukoba velikih sila – nisu dali mnogo šanse Hrvatima da se u svijetu pokažu kao znanstvenici, izumitelji, umjetnici. Mala zemlja, mali jezik, stalni pritisak okružja gdje su najbolji od nas odlazili u tuđinu ili ginuli za tuđine – bili su teško okruženje za taj mali broj iznimnih umova, iznimnih stvoritelja, iznimnih ljudi i humanista. No, unatoč tome, Hrvati su pokazali svijetu da imamo što reći i da ovaj mali narod ima i sinove i kćeri sposobne zadužiti čovječanstvo svojim tehničkim, umjetničkim i drugim uspjesima.

Malo nas je i svakog dana nas je kao naroda manje. I tim prije moramo čuvati kao malo vode na dlanu nove generacije tih najboljih, nove generacije učenika, onih među kojima se možda krije budući Tesla, Bošković ili Penkala (ovaj zadnji, možemo se ponositi, bješe Hrvat opredjeljenjem, a ne rođenjem).

Svijet koji kroči prema zvijezdama

Svijet se kreće naprijed. Tehnološki se kreće toliko da u ovoj opterećenoj Hrvatskoj ne stignemo pratiti kolike su to promjene i koliki su to skokovi. Odnedavno ne samo automobili, već i kamioni cestama voze sami. Prošle godine smo putem misije Rosetta o kometima saznali više nego u proteklih 5000 godina ljudske civilizacije.

Ovoga srpnja svemirska letjelica New Horizons će proći pokraj najdaljeg planeta, Plutona. Zamislite, ljudska letjelica nakon godina putovanja dolazi na rub Sunčevog sustava. Kontrola misije upravlja tehnološkim čudom toliko dalekim da svjetlost i signali putuju do njega satima.

Kako su to divne stvari i kako su to velika postignuća Čovječanstva! I kako je bitno i važno da sutra, kada svemirska i druga istraživanja budu još intenzivnija, na njima rade i naši ljudi. Da najbolje od najboljeg što Hrvatska može pružiti, naša djeca, naši talenti, plod našeg odgoja i obrazovanja i ove zemlje – budu zajedno sa svojim kolegama u projektima koji će mijenjati čovječanstvo. Od samovozećih automobila, preko naseljavanja Marsa do istraživanja oceana Zemlje, ali i Saturnovih mjeseca.

Hrvati se novoga nikada nisu bojali. Ferdinand Konščak, isusovac, misionar, istraživač, kartograf, geolog, matematičar, prirodoslovac, astronom i graditelj – dao je veli obol istraživanju Kalifornije. Jedno otočje na sjeveru Kalifornijskog zaljeva nosi njegovo ime: Consag Rocas. Naši ljudi su sudjelovali u otkrivanju Zemlje Franje Josipa.

Nema gotovo kraja kugle zemaljske, nema znanstvenog, umjetničkog ili drugog područja gdje nećete čitajući leksikone naći nekoga s prezimenom poznatim, domaćim, s prezimenom radi kojega ćete se u tom trenutku osjetiti ponosnim, jer je netko potekao tu, pokraj vašeg sela, iz izgubljene provincije Austro-ugarske došao do svjetskog vrha.

Stižu nove generacije najboljih

Ne moramo posebno obrazlagati da je hrvatski obrazovni sustav zastario, štreberski i loš. Ne bi tu ništa novoga rekli, što nije već stoput rečeno. No i takav sustav, uz iznimno zalaganje učenika, njihovih nastavnika i njihovih roditelja, uz državu koja više odmaže nego pomaže – rađa neke nove iznimne pojedince. Među svim tim tranzicijskim problemima koji nas muče kao narod, među svim političkim glupostima i jadu naše političke vrhuške – i bolje rečeno unatoč tomu – izniču iz škola iznimni pojedinci.

Izniču iz škola učenici i učenice tako dobri, tako izvrsni i tako uspješni da dobivaju prestižne nagrade na svjetskim natjecanjima, pokazuju vrhunske rezultate i prestižu one koji u obrazovnih sustav ulažu po učeniku i desetak puta više od nas.

Hrvatska ima svoj ponos – Hrvatska ima učenike i učenice koji pobjeđuju one iz najbogatijih država, iz najrazvijenijih krajeva iz područja gdje se u znanje ulažu milijarde.

Hrvatska ima novu generaciju koja će sutra stremiti prema zvijezdama, koja će programirati svemirske brodove, koja će slušati odjeke početka svemira radioteleskopima, koja će razvijati nove lijekove i koja može biti ponos ovog naroda i cijelog čovječanstva. Hrvatska ima pojedince i pojedinke, upravo među učenicima naših škola, čije će ime sjati stotinama godina u zapisima ove civilizacije. Kao što sjaje imena Tesle, Boškovića i drugih.

Oskar znanja

Upravo za takve, najbolje od najboljih, predviđena je od 2005. godine manifestacija "Oskar znanja“. Riječ je o ceremoniji na kojoj se državnim prvacima iz svih područja znanja, kao i najbolje tri plasirana na međunarodnim natjecanjima nagrađuje s Oskarom. Simpatičan kipić, okupljanje dobitnika, prigodni program – ništa posebno i raskošno, daleko od bilo kakve političarima važne proslave. Troškovi: oko 150.000 kuna.

I onda Agencija za odgoj i obrazovanje javi – nema proslave. Nema se para. U šturom priopćenju navodi se kako Agencija nema financijskih mogućnosti za izradu kipića i ostale troškove kako bi nagradili državne prvake. Agencija koja bi se upravo trebala baviti promoviranjem i pomaganjem ovog malog broja izvrsnih, najboljih među nama – eto, nema love.

Kakva je to poruka? Kakva je to poruka sebičnih državnih uhljeba u ovoj Agenciji nego: "Djeco, idite vani, idite tamo gdje će vas cijeniti i nagraditi!“ Kakva je to poruka nego: "Nije nas briga, bitno da naša plaća ide!“ Kakva je to poruka nego znak maksimalne i potpune sebičnosti i općeg neshvaćanja cilja ovakve državne Agencije?

Lokat i žderat

Jer Agencija ima love. Agencija kao prvo ima love da bi njeni službenici imali za lokat i žderat – jer ako trošite 15 milijuna na službenike, a nemate 150.000 kuna za talentiranu djecu, onda ne jedete i ne pijete, onda ločete i žderete na račun poreznih obveznika. Konkretni podaci, Agencija za odgoj i obrazovanje:

ADMINISTRACIJA I UPRAVLJANJE
RASHODI POSLOVANJA
Rashodi za zaposlene
Plaće (Bruto) 12.542.314
Ostali rashodi za zaposlene 250.117
Doprinosi na plaće 2.103.947
Materijalni rashodi
Naknade troškova zaposlenima 631.524
Rashodi za materijal i energiju 637.069
Rashodi za usluge 3.047.347
Ostali nespomenuti rashodi poslovanja 139.455
Financijski rashodi
Ostali financijski rashodi 4.228

Nije se ovo nitko sjetio smanjiti za 1% (recimo rashode za usluge, što sve tu spada?) koliko je potrebno za organizirati Oskara znanja i podijeliti kipiće? Bitno da plaća ide – a to da je plaća, među ostalim upravo da se i organizira Oskar znanja i slične manifestacije – to nikoga nije briga. Pišu istina da su troškove plaća smanjili nekih 110.000 kn u 2014. godini, no može to i bolje, firme smanjuju u ovo doba krize i puno više.

Dodatno, ima Agencija i za namještaj, moglo se i time pomoći za ovakvu manifestaciju:

OPREMANJE POSLOVNOG PROSTORA
Rashodi za nabavu nefinancijske imovine
Rashodi za nabavu neproizVedene dugotrajne imovine
Nematerijalna imovina 35.743
A posebno je zanimljivo davanje 220.000 kuna osobama izvan Agencije za "Međunarodnu suradnju“:
CENTAR ZA MEĐUNARODNU SURADNJU
RASHODI POSLOVANJA
Materijalni rashodi
Naknade troškova zaposlenima 22.578
Rashodi za usluge 10.680
Naknade troškova osobama izvan radnog odnosa 220.275

Fantastično. Naknade troškova osobama izvan radnog odnosa 220.275 kuna poreznih obveznika, a za Kipiće za djecu nema?

Znaju li uopće ti ljudi koji rade u toj Agenciji što djeci koja uza sav svoj nabijeni raspored, stižu i postižu vrhunske rezultate na domaćim i svjetskim natjecanjima? Koliko su truda uložili njihovi roditelji da uopće nađu novce za sve te pripreme, međunarodna putovanja i natjecanja, jer sponzora za ovakve djelatnosti često nema? Koliko je potrebno da bi se radi natjecanja odsustvovalo od škole i opet u istoj bilo vrhunski? I sve što su djeca tražila – sretna i presretna – jest jedan mali plastični kipić.

"Nama to prvenstveno znači veliku motivaciju, da netko cijeni naše uspjehe i daje nam podršku za daljnji rad, jer možda se čini malim, ali to nama stvarno puno znači.“, kaže za "Hrvatsku uživo“ Kaja, koja je već dobila Oskara znanja, ali je trebala dobiti još jednog - Kaja je osvojila prvo mjesto na međunarodnom natjecanju iz informatike American Computer Science League!

Dakle djevojka je pobijedila Amerikance u informatici – i Hrvatska joj za to ne može dati jedan mali plastični kipić? Kakva je to poruka? Pa da nam ovakvi kao Kaja ne trebaju! Kaže, njena dostignuća su prepoznali drugi, uključujući Američku ambasadu u Zagrebu. Naravno da je Američka ambasada prepoznala. I ako se Hrvatska bude ponašala kako se ponaša – nemojte misliti da će ta ista Amerika raditi ikakve probleme s radnom vizom. Platiti će joj i kartu.

Ne može biti da novca nema

Birokratska opravdanja da novca nema – ne želim uopće slušati. Novac se uvijek nađe – ako se hoće. Je li netko u Agenciji inzistirao da se novac za ovo nađe? Nije. Je li se prijetilo ministru ostavkama dužnosnika i upravnog vijeća ako se novac ne nađe? Nije. Je li se udaralo šakom u stol nadležnima u Ministarstvu financija? Nije. Samo se birokratski "u ime štednje“ izbrisala stavka za Oskar znanja. Ona za plaće naravno nije.

Moglo se uostalom napraviti puno toga drugoga – je li se uopće treba iznajmiti dvorana NSK ako država uredno ima svoje dvorane, imate prvu pristojnu dvoranu u Kockici, na Prisavlju? Voditelja se sigurno moglo naći i bez plaćanja, uostalom može se zamoliti studente glume da odrade posao. Za same kipiće – nitko se ne bi žalio da imaju sa stražnje strane znak sponzora.

Problem je rješiv. Problem je rješiv osim u glavama uhljeba (neću reći službenika, jer službenika ima i radnih i časnih koji bi sve moguće napravili da odrade posao). Uhljebi rezoniraju jednostavno: "Nema love, ukidamo priredbu, manje posla, plaća ionako ide!“

E, dosta je toga. Gospodo uhljebi, možemo mi koji plaćamo porez, i omogućavamo vama u Agenciji da ločete i žderete, trpjeti mnogo toga. Ali ovo je previše. Nećete ići protiv želja i protiv tog sitnog znaka pažnje koji ova djeca, najbolji od najboljih, cvijet svoje generacije, zaslužuju!

Ah, da – ne zaboravimo i nadležnog ministra, prof. dr. sc. Vedrana Mornara zvanog Samsung. Iz njegovog Ministarstva kažu: "Dodjeljivanje Oskara znanja u nadležnosti je Agencije za odgoj i obrazovanje te Vas molimo da se s navedenim upitom obratite Agenciji.“ Ministar obrazovanja s Agencijom za odgoj i obrazovanje nema ništa. Što bi rekli u 'Ko to tamo peva: "Verujemo, verujemo!" Valjda je veleštovani ministar zauzet odgovaranjem na upite Povjerenstva za sukob interesa.

Priredba će biti održana

Javili su se mnogi potencijalni sponzori, privatne firme i pojedinci. Priredba će, čini se, biti na kraju održana. Unatoč ovima iz Agencije, koji su potpuno izgubili prioritete – oni tu postoje radi djece i napretka te djece, a ne da bi sjedili i primali plaću. I predlažem da sponzori koje kilo pršuta i par litri vina, kada se već skupi, pošalju i u Agenciju, da bi mogli tamo nastaviti lokat i žderat.

Ima ipak neke univerzalne pravde. Mnogi od ove djece koji će ipak, privatnom inicijativom, na kraju dobiti svoje kipiće, postati će vrhunski stručnjaci u svom području, ugraditi će svoja znanja, svoje vještine i svoju humanost u sredinu XXI. stoljeća, u sredinu stoljeća kada će se ljudska civilizacija zaputiti prema drugim planetima. Njihova znanja, rad i postignuća biti će nosivi stupovi buduće znanosti.

A za ove jadnike iz Agencije odgoj i obrazovanje nitko tada neće znati. Ti mali i sebični ljudi biti će zaboravljeni u povijesti.

Goran Vojković, index.hr

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Sve zemlje južne Europe koje se nalaze u dubokoj krizi imaju nešto zajedničko, nešto što se jako rijetko na glas spominje već tu i tamo šapuće a zove se prekomjerni vojni proračun, odnosno, prekomjerna izdavanja za vojsku u vidu kupovine vojne opreme upravo od onih zemalja koje im nude financijsku pomoć.

U rečenici kojom je 2010 španjolski državni tajnik Constantino Méndez priznao kako “nismo trebali kupovati (vojne) sustave koje nećemo koristiti, za sukobe koji ne postoje i, još gore, s novcem koji nismo imali tada, a nemamo ga ni sada” uviđa se sva bijeda i jad južnih EU zemlja koje su prisiljene imati visoki vojni budžet kako bi dobili financijsku pomoć od zemalja s jakom vojnom industrijom. Upravo je Španjolska od svih zapadnih zemalja imala najveći porast vojnog budžeta u razdoblju od 2000. do 2008., za nevjerojatnih 29%. Danas Španjolska ima treći najniži postotak u NATO-u, iza Luksemburga i Mađarske, ali još uvijek je u velikim problemima oko vraćanja duga tih nepotrebnih vojnih programa. Ipak dobro je kad se kad-tad dođe pameti.

Dvije podmornice za koje je 2004. tadašnji portugalski premijer José Manuel Barroso potpisao ugovor o kupnji u vrijednosti od milijardu dolara, rezultiraju činjenicom da će uz ovu i slične vojna pretjerivanja, za otplata duga do 2023. godine izdvajati 40% proračuna ove zemlje. Rezultat, zemlja u krizi i foteljom predsjednika Europske komisije nagrađeni Barroso.

Grčka je već četiri desetljeća relativno najveći vojni potrošač u Europi i sa svojih 3% BDP troši dvostruko više od EU prosjeka, pa Grčka danas navodno ima više tenkova nego Njemačka. Čudno je stoga da preporuke MMF ili Njemačke koje traže da Grčka „dovede svoje financije u red“ i preporučuju dizanje poreza i smanjenje socijalnih davanja, ne traže i smanjenje visokog vojnog proračuna. Procjene su analitičara kako bi Grčka smanjenjem proračuna na razine usporedive s drugim članicama EU u posljednjih deset godina uštedjela 150 milijardi eura, što je više nego paket pomoći MMF-a 2011. godine u iznosu od 138 milijardi eura. Znajući međutim da petnaest posto izvoza njemačkog oružja otpada na Grčku i da je Grčka nakon Portugala najveći uvoznik njemačkog oružja odnosno zlatna koka Njemačke vojne industrije, ti se rezovi najvjerojatnije neće tražiti ni ubuduće.

Uzrok takve sulude politike je kombinacija pritiska država, koje podupiru vlastitu jaku vojnu industriju, na siromašne države koje od njih traže financijsku pomoć, i domaćih korumpiranih političara bez kojih ucjena, da se za dio financijske pomoći kupi njihova vojna oprema, ne bi tako lako prošla. Bivši grčki potpredsjednik vlade Teodoros Pangalos priznao je kako je bio “prisiljen kupovati oružje koje nije trebao” što su, naravno, Francuska (također Grčki vojni dobavljač) i Njemačka uporno demantirale. Ipak, istaknuti zastupnik francuskih Zelenih u Europskom parlamentu Daniel Cohn-Bendit prepričava kako mu je tadašnji grčki premijer Georgios Papandreu rekao kako Berlin i Pariz ne žele da Grčka reže svoj vojni proračun, jer bi to oštetilo francusku i njemačku vojnu industriju. Te zemlje su inzistirale i da Grčka iskoristi dio prve tranše financijske pomoći za plaćanje ugovora o kupnji oružja.

Zar je stoga čudno da, kad nam Njemačka ponudi svoje stare i rashodovane haubice, ministar Kotromanović odlazi upravo u Grčku da ih vidi na djelu? Nije! Jer Hrvatska je odavno na „Grčkom putu“. Kod MORH-ove kupnje njemačkih haubica nije bitno pitanje jeli zakonita kupnja bez provedenog natječaja? Jer navodno je! Ali trošiti toliki novac bez natječaja svakako nije moralno, nije bitno, jesu li te haubice stare? Sa svojih 55 tona preteške za pontonski sistem HV-a? Niti je bitno što sa svojim dometom od 40 km ne koristi hrvatskoj vojski koja nema opremu za nadgledanje tako duboko u neprijateljski teritorij. Bitno je pitanje, kupuje li Hrvatska vojnu opremu koja joj ne treba zbog pritiska Njemačke ili zbog domaćih korumpiranih političara? Ili je poput svih zemalja u krizi to kombinacija jednog i drugog?

Hrvatska je zajedno sa svim zemljama južne Europe žrtva glasova koji se najjače čuju u Bruxellesu, a to su glasovi vojnih lobista koji uporno upozoravaju na „katastrofu“ u slučaju rezova u vojnoj potrošnji, mada se Europa, sa samo 7% svjetskog stanovništva i 20% vojne potrošnje, nalazi na drugom mjestu u tom segmentu, odmah iza SAD-a, a daleko ispred Rusije ili Kine. Glasovi koji se ne čuju a trebali bi se čuti su, na primjer, oni koji bi upozoravali na istraživanje Sveučilišta u Massachusettsu koji kaže da potrošnja na obranu po milijardi dolara otvara najmanje radnih mjesta, upola manje od onih koja bi otvorilo isto ulaganje u obrazovanje ili javni prijevoz. Stoga kad SDP-ova vlada troši na vojsku novac kojeg nema a HDZ-ova oporba to brani i podržava, vidljivo je da se navodna ljevica i navodna desnica kriju u centru vlastite koristi i servilnosti stranim moćnicima, a centar se oduvijek nalazio između dva obraza gluteusa maximusa.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Ovog tjedna objavljene su dvije migracijske informacije koje se odnose na našu zemlju: jedna useljenička, druga iseljenička. Obje su stigle iz Europske komisije.

Prva informacija veli da bi Hrvatska trebala primiti 747 sirijskih i eritrejskih izbjeglica koji se trenutačno nalaze u Grčkoj i Italiji. Europska komisija napravila je raspored koja će članica EU-a primiti koliko nesretnika iz Sirije i Eritreje, kojih na jugu Europe trenutno ima 40.000 (24.000 u Italiji i 16.000 u Grčkoj). Ključ raspodjele utvrđen je prema nekoliko kriterija - broju stanovnika, BDP-u, stopi nezaposlenosti i broju ranije primljenih izbjeglica - a Hrvatskoj je dodijeljeno 1,87 posto od ukupnog broja izbjeglica. Konkretno, njih 448 iz Italije i 299 iz Grčke.

Druga migracijska informacija odnosi se na prognozu Europske komisije da će Hrvatsku do 2019. godine, u potrazi za boljim životom, napustiti oko 200.000 stanovnika.

Drugim riječima, kad se ove dvije migracijske informacije stave u isti algoritam, dolazimo do zaključka da je izbjeglički priljev stanovništva u Hrvatsku otprilike jednak kapacitetu nebodera srednje veličine, dok bi ekonomski odljev stanovništva u bliskoj budućnosti mogao biti jednak populaciji Splita, skupa s okolnim općinama. Nesrazmjer je vidljiv čak i ljudima s velikom dioptrijom, a mogući odlazak 200.000 ljudi iz zemlje s jedva četiri milijuna stanovnika doista se može smatrati ozbiljnim demografskim - i ne samo demografskim - udarcem.

- Jedna je stvar humanitarne prirode, da se pomogne izbjeglicama. Tu nema nikakvih negativnih posljedica - kaže jedan od naših vodećih demografa Anđelko Akrap, te nastavlja:

- Ali ova prognoza Europske komisije o odlasku 200.000 naših ljudi je prava katastrofa. U takvim uvjetima, to znači potpuni kolaps mirovinskog i zdravstvenog sustava, i to u srednjoročnom roku od nekih desetak godina. Bez tih 200.000 ljudi ti se sustavi ne mogu održati. EU birokrati pritom gledaju interese bogatijih i razvijenijih zemalja. Oni kažu ovako: "Aha, oni su siromašni, a nama treba radna snaga. A koga ćemo uzeti nego Slavene?" - ukazuje profesor Akrap.

- Zašto Slavene? - pitamo.

- Zato što su troškovi integracije Slavena u zapadna društva najmanji - kaže profesor.

- Nedavno sam razgovarao s kolegom Nijemcem koji se također bavi demografskim pitanjima. I znate što mi kaže:

"Nama su Hrvati poželjni jer se brzo integriraju, a u drugoj generaciji se, nažalost, asimiliraju." S tim da ovo "nažalost" treba uzeti s rezervom: vraga je njemu žao, nismo mi bez razloga poželjni njihovom tržištu rada i njihovom društvu - tvrdi profesor Akrap.

Naš sugovornik naglašava da takvo rezoniranje EU birokrata nije zločin, ali da predstavlja ozbiljan signal i upozorenje našim političkim elitama, jer s postojećim modelom razvoja, kako kaže, mi ne možemo stvarati nova radna mjesta.
Vraćamo se na početno pitanje: tko bi mogao zamijeniti tih 200.000 ljudi koji će u idućoj petoljetci otići iz Hrvatske? Moramo se nadati da to neće biti izbjeglice, jer bi to značilo da će tragedija Sirije i Eritreje biti još puno veća nego što je sada. Naš demografski prirast je negativan, što znači da nam trebaju useljenici, osim ako ne želimo živjeti u praznoj zemlji. Ali tko bi uopće htio doći živjeti u Hrvatsku?

- Po mom mišljenju, bilo bi najbolje da se vrate svi oni koji su u zadnjih sto godina iselili iz Hrvatske - smatra profesor Akrap.

- Recimo, oni koji su u 19. i početkom 20. stoljeća iselili u Južnu Ameriku. Mnogi od njih danas u Južnoj Americi imaju niži standard nego mi. Bilo bi dobro da njih vratimo, ne zato što su Hrvati, jer ja ne govorim izolacionistički, nego zato što bi troškovi integracije bili najmanji.

Pitamo profesora uključuje li njegova zamisao i povratak izbjeglih Srba.

- Naravno - kaže on.

- Ali i Srbija se suočava s lošim demografskim trendovima. U Hrvatsku su se vratili uglavnom stariji Srbi, dok su mladi ljudi iz Srbije već masovno otišli na Zapad.

Prema lanjskim podacima Eurostata, Hrvatska je po broju stranaca na začelju Europske unije. U EU je lani živjelo oko 35 milijuna stranaca, što je nešto manje od sedam posto EU populacije. Ali od tih 35 milijuna stranaca, u Hrvatskoj ih živi svega 23.000, što je 0,5 posto naše populacije. Ako hoćemo usporedbu, u Hrvatskoj živi 14 puta manje stranaca od europskog prosjeka. Od svih članica EU, procentualno manje stranaca od nas imaju samo Rumunjska (0,2 posto) i Poljska (0,1 posto). A mi smo, za razliku od dotičnih država, mediteranska zemlja, klimatski neusporedivo ugodnija za život. Zašto nam onda, kvragu, nitko ne dolazi?

- Mi ćemo biti atraktivni drugima onda kad postanemo atraktivni samima sebi - kaže politolog Anđelko Milardović iz Instituta za migracije i narodnosti, autor knjige "Stranac i društvo".

On migracije dijeli na prisilne, koje nastaju uslijed ratova i sukoba poput aktualnih na Bliskom Istoku i u sjevernoj Africi - i socioekonomske.

- Mi jednostavno u socioekonomskom smislu nismo atraktivni, jer da jesmo, onda 50.000 ljudi ne bi napustilo Hrvatsku u posljednje vrijeme, kao što čitamo po novinama. Ako neko društvo ne može postići stabilnost i razvoj, bit će nužno suočeno s odljevom stanovništva, kao što se to događa nama. Obzirom na naš geopolitički položaj, mi možemo migrantima biti samo tranzitno područje za druge zemlje - drži Milardović.

Poput profesora Akrapa, i Milardović zastupa tezu da bi bilo poželjno da eventualni useljenici u Hrvatsku budu iz sličnog, nama bliskog sociokulturnog kruga, "radi otklanjanja napetosti".

- Idealno bi bilo da u Hrvatsku dođu živjeti Česi, Poljaci, Mađari, ljudi iz bivše Jugoslavije, jer oni su slični nama. Mi jesmo troslojni: sredozemna smo, balkanska i srednjoeuropska zemlja. Mi smo i maslinovo ulje, i princez-krafna i ćevapi. Pa ako smo već takvi, bilo bi najlakše da nam dođu ljudi iz tih područja. Ali tko zna što nosi vrijeme - retorički završava Milardović, dodajući kako će, ako se ovakvi negativni trendovi nastave, premijer Zoran Milanović i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović "vladati praznim prostorom", kao posljedica "opće zatvorenosti, nesposobnosti i forsiranja podobnosti".

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Hrvatska javnost kao da je jedva čekala jednu papinu rečenicu iz koje bi mogla zaključiti kako je on protiv Međugorja. Čim su je prepoznali u metaforama, počela je bujica uvreda. Vidioci su etiketirani kao prevaranti, a Međugorci kao pohlepni žitelji koji su “ukazanja” iskoristili za bogaćenje. Svi mediji, osim Večernjaka, tvrdili su da će papa donijeti odluku ovih dana. Hoće li se, nakon što je jučer glasnogovornik Svete Stolice Federico Lombardi rekao da odluka neće biti donesena za nekoliko mjeseci, ispričati što su obmanuli javnost?

Ne ulazeći u to je li se Gospa doista ukazala, teško je ne primijetiti taj omalovažavajući svjetovni odnos Hrvata prema Međugorju. Zaključci se donose na temelju negativnog stereotipa o Hercegovcima. S prijekorom se upire prstom na nekada siromašno selo u kojemu su danas izgrađeni luksuzni hoteli i suvenirnice. Sugerirajući valjda kako je trebalo ostati sve isto kao prije 34 godine. Pa kada dođu hodočasnici, neka idu u hotele i u kupnju suvenira negdje izvan Hercegovine. Sada zamislite kada bi netko prigovorio što se zloupotrebljava dar prirode – Jadransko more uz čiju se obalu grade hoteli, suvenirnice, trgovine... Mogu pretpostaviti na kakav bi to podsmijeh i ogorčenje naišlo u Dalmaciji i Istri.

Zanimljivo je kako su Hrvati neodređenu papinu izjavu pretvorili u njegov stav. I kada se donese, odluka o Međugorju vjerojatno će biti na tragu dosadašnje, da će se slučaj nastaviti pratiti, a vidioci i Međugorje morat će se ponašati prema puno jasnijim, strožim pravilima. Na koncu, nebitno je za vjernike ukazuje li se Gospa. Bitno je da tamo hodočaste ljudi kako bi bili bolji. O takvom Međugorju govore njegovi plodovi. Njih ni papa nije osporio. On se tek retorički zapitao: “Kakvi su to vidioci koji nam danas kažu da će Gospa sutra u četiri sata poslijepodne poslati poruku?”. Kako je to javnost među velikim brojem ukazanja na svijetu baš zaključila da papa misli na Međugorje? I kako to da na njegovu tvrdnju kako “Gospa ne šalje izaslanike” nitko nije pomislio, recimo, na francusko svetište Lourdes u kojemu su se također (1858.) događala ukazanja? Iz Lourdesa “dobro obaviješteni” tvrde kako ima pritisaka prema Vatikanskoj komisiji da ne prizna konkurenciju (Međugorje). Navodno, u to francusko svetište zbog toga dolazi sve manje hodočasnika. Pada promet njihovim suvenirnicama i restoranima. Zanimljivo, u Lourdesu se bave biznisom, a nisu Hercegovci.

Kad već Hrvati tako ekspresno prihvaćaju papine odluke koje čak nije ni donio, onda bi bilo logično da poštuju sve one poruke koje nedvosmisleno ponavlja, kao što su molitva, skromnost, tolerancija prema drugom i drugačijem... Jesu li se brojni vjernici koji sumnjiče i optužuju vidioce za njihovo ponašanje zapitali žive li oni u skladu s Božjim pravilima? Na koncu, pitaju li se Hrvati koliko su ovakvom kampanjom ismijavanja Međugorja odmogli ionako političko-medijski razorenim sunarodnjacima u BiH?

Bh. Hrvati nalaze se u dramatično teškom položaju. Posjet pape Sarajevu doimao se kao nada. Dolaskom u BiH skrenuo je pozornost na tu državu, a osobito na sve malobrojnije katolike. Umjesto da se tjednima, mjesecima, naglašavaju njegova upozorenja o tome, pronađena je jedna rečenica koja je to sve bacila u drugi plan.

Zanimljivo je da su se Bošnjaci i Srbi više trudili govoriti o papinim porukama od Hrvata. Međutim, oni se nisu čuli u zaglušujućoj buci hrvatskih medija. Od takve Hrvatske, posvađene same sa sobom i susjedima, bh. su Hrvati očekujući pomoć dobili ismijavanje. Ono je tek zaustavljeno kada se nakon Međugorja u Splitu “ukazala svastika”. Opet, kao i oko Međugorja, Hrvati su jednakom žestinom sami sebe teško optužili. Kao da su kukasti križ crtali svi Hrvati, a ne samo nekoliko fašista. Pa što bi se dogodilo kada bi za sve osobne diverzije kažnjavali države. U njemačkim šumama i danas izrastaju “svastike”. Da su u RH, svi bi tražili da se posijeku šume. U Njemačkoj nisu srušili ni tih nekoliko stabala. Zato UEFA, sve i da hoće, ne može nakon “argumentirane” samooptužnice ne kazniti Hrvatsku.

Eto, iako na Poljudu nije bilo gledatelja, svi su vidjeli “ukazanje” kukastog križa. Za razliku od Međugorja u kojemu je bilo 40 milijuna hodočasnika, a nakon 34 godine tvrde da nema Gospe. Sada i jedna i druga čudesna ukazanja idu na arbitražu: Vatikan i UEFA presudit će i “vidiocima” i “vatrenima”. Ako se dogodi čudo, Hrvatska će u Francuskoj igrati i može dogurati do finala. Dakako, uz pomoć lurdske, a ne međugorske Gospe.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

koliko ukazanja, prikazanja i zakazanja sam ja vidio dok sam bio mladji...(alkohol alkohol vutra alkohol vutra vutra alkohol), moga sam imati i hotele i suvenirnice, samo da je pameti bilo

_________________


Glup si ko Karamarko
http://goo.gl/A9lj9A

Hodočastili su i mamići i šukeri i ovi i oni pa nisam vidio da su bili bolji....... niti naznake da će biti bolji......

_________________

Practice what you preach

"zašto kad pet puta kliknem na fajer tipku, mod više ne radi"

Mozda ...ali tu se sad postavlja pitanje kakvi bi bili da nisu hodocastili? Jer i takav gramzivi luteran prikoci kad vidi kriz na zidu i sjeti se.
Inace misljenja sam da ni jedna vjera nije nista lose sve dok ne ode u krajnost. A tu spada i netrpeljivost prema drugim vjerama toliko svojstvena nasim zupnicima. Koji ...jebi ga, trebali bi biti primjer.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.