Put u inozemstvo uvijek ponudi neki novi kut gledanja na domovinu. Uglavnom je to potvrda kako i nismo tako loši kao što često mislimo o sebi.

Prije tjedan dana vratio sam se iz mnogoljudne Kine, koja me fascinirala velikim gospodarskim zamahom i sveopćim optimizmom koji je zahvatio zemlju.

Uz sav napredak koji je Kina ostvarila u posljednjih dvadesetak godina, koji je u nekim područjima doista nevjerojatan, još uvijek se kvalitetnije živi u Hrvatskoj. "Prosječan Hrvat" živi bolje od "prosječnog Kineza", ali nisam siguran da će, ako se stvari budu i dalje ovako razvijale, još dugo moći uživati u toj prednosti.

Kinezi su u velikoj prednosti kada je riječ o životnoj radosti i ambiciji. Dok se Kinezi bez kompleksa hvataju sa životnim problemima i pokazuju ambiciju da ih svladaju, Hrvati, pogođeni dugogodišnjim recesijom i depresijom, pognute glave "bježe" od života.

Hrvatska se nalazi u akutnoj letargiji i neambicioznosti. Umjesto da živi "punim plućima", jedva dolazi do daha koji je ostavlja na životu.

I to je onaj najmučniji dio kada se uspoređujemo s ostatkom svijeta. Kada se posjeti hektični Šangaj, koji se već etablirao kao jedna od najvažnijih svjetskih metropola, tek onda postanete svjesni koliko su Zagreb i Hrvatska u debelom zaostatku za svjetskim procesima. Nikako ne mislim da je Zagreb inferioran zato što što je 30 puta manji od kineske gospodarske metropole jer je svaka takva usporedba s mnogoljudnom Kinom posve promašena.

Problem je u tome što Zagreb i Hrvatska gube utrku i s gotovo svim europskim zemljama, i to prema svim parametrima. Postali smo neko slijepo crijevo koje zaobilaze svi važni procesi. Nismo se izborili za važniju podjelu rada u globaliziranom svijetu. Naravno, iznimka je naš turizam, ali tu smo zbog prirodne ljepote našeg Jadrana bili predodređeni za uspjeh.

Nakon dinamične Kine u kojoj se živi sto na sat, dolazak u Europu predstavlja svojevrstan šok. Kina se vozi u formuli 1, Europa u nekom automobilu srednje klase, dok Hrvatska, uz Grčku i neke zemlje u regiji, sjedi zarobljena u srednjovjekovnim zaprežnim kolima koja se jedva kreću.

Pojedinac je star kada izgubi ambiciju i životnu radost bez obzira na to koliko ima godina. Slično je i s nacijama. Hrvatska se predala bez borbe. Jednostavno se nismo uspjeli nametnuti. Glavni krivci naše su političke elite koje su provodile populističku politiku koja možda na prvi pogled izgled privlačno, ali je problem u tome što je posve nerealna.

Svuda se u svijetu može naći "eliksir života" koji ljude gura naprijed, a samo u Hrvatskoj ambiciozne ljude smatra se nadobudnim "luđacima" koji su izgubili vezu sa stvarnošću. Napravljen je gotovo zastrašujući birokratsko-administrativni aparat koji se na sve moguće načine trudi da pojedinac ne uspije. Pretvaramo se u zemlju u kojoj se ništa ne događa i u kojoj se nitko ne usuđuje nešto pokrenuti.

Teško je naći zemlju u svijetu koja sedam godina grca u recesiji, a pogotovo da se zbog toga nitko ne uzbuđuje. Stvorena je takva društvena klima u kojoj je normalno da je sve loše i da se ništa ne poduzima da se nešto promijeni. Znamo da polako "umiremo" od teške bolesti, ali se svejedno bojimo otići na operaciju koja nam barem daje nadu za oporavak.

Situacija i nije tako bezizgledna kakvom se čini na prvi pogled. Za početak treba početi donositi odluke i prihvatiti rizik da se može pogriješiti. Drugim riječima, treba početi živjeti. To jednako vrijedi za političare i za građane.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Dok RH zaboravlja ratne heroje, Srbija amnestira i četnike iz II. svjetskog rata

Za desetak dana (14. svibnja) beogradski sud će donijeti odluku hoće li amnestirati četničkog vojvodu Dražu Mihailovića


Nestao je general HVO-a, brigadir HV-a Jure Zadro. Već dva tjedna prošlo je otkako se Hercegovcu u Zagrebu gubi svaki trag. Svi o njemu imaju riječi hvale, nenametljiv, hrabar, skroman... Javnost je ostala gotovo ravnodušna kada se u medijima pojavila ta vijest. A objavljena je tek na inzistiranje šokirane obitelji. Svuda u svijetu, kada bi se izgubio visoki časnik, država bi skočila na noge. Bila bi to udarna vijest svih televizija i naslovnica novina. Hrvati i u BiH i u RH – ravnodušni. Na jednak način ignorirana je prije dva dana obljetnica smrti ratnog ministra obrane, također Hercegovca, Gojka Šuška. Čije su goleme zasluge što je Hrvatska oslobođena.

Zajedno s Tuđmanom, suradnicima, iseljena i domovinska RH naoružale su se i pobijedile moćnu JNA. Šušak – mitska priča o ratnom vođi za sve osim za Hrvate. Umjesto zahvalnosti, sve je više onih koji ga omalovažavaju. Nisu samo ova dvojica ratnika iz Hercegovine zaboravljena. Poput Šuška i Zadre, ni tisuće drugih zaslužnih hrvatskih vojnika i časnika nitko ne spominje. Ratnici postaju mirnodopski problem. Obezvređuju se njihove žrtve. Svatko iz svojih razloga. Najviše zbog hrvatskog jala. Zbog toga se i na Domovinski rat stalno baca blato. Traže se samo negativni primjeri. Ratni nacionalni zanos prerasta u razdor. Svih protiv svih. Nepodnošljiva lakoća podjela, mržnje, beznađa, lebdi nad Hrvatskom. I sunarodnjaci iz BiH su im postali teret, paraziti. Osobito Hercegovci. Što se to događa Hrvatima?!

Istodobno, dok RH prostituira svoje ratne pobjede i heroje Domovinskog rata, Srbija pokušava herojima učiniti ratne zločince. Čak i one iz Drugog svjetskog rata. Već ih je 13 amnestirala. Međutim, najviše pozornosti privlači onaj o Draži Mihailoviću. Za desetak dana (14. svibnja) beogradski sud će donijeti odluku hoće li amnestirati četničkog vojvodu.

Obrana pokušava dokazati da nije kriv, najviše zbog proceduralne pogreške po kojoj mu je bilo uskraćeno pravo na žalbu za smrtnu kaznu (15. srpnja 1946.). Dobar argument "nepristranom sudu" za proglašenje vojvode komunističkom žrtvom. Ako uspiju, nakon toga bi Dražu promovirali u borca protiv komunista, ustaša i nacista. U konačnici je stvarni plan da se nasuprot "ustaškoj Hrvatskoj" predstavi svijetu kako je Srbija imala čak dva antifašistička pokreta. Uz partizanski, i četnički. A zapravo nije imala nijedan. Barem ne moćan. Partizanski je kapitulirao odmah nakon pada Užičke republike, a četnički je zločinački, fašistički. Unatoč svemu, srpski ideolozi pokušavaju rehabilitacijom četničkog pokreta relativizirati ratnu krivnju te ponovno oživiti nekadašnju ideju "velike Srbije" kroz neki novi način djelovanja-udruživanja u veliku srpsku zajednicu.

Bez obzira na ishod procesa o "đeneralu Draži", u Srbiji se već izjednačavaju prava četnika i partizana. Samim tim se i događa proces skidanja hipoteke s četničkih zločina. Što bi se dogodilo kada bi Antu Pavelića i ustaše RH proglasila antifašistima? Cijeli bi svijet vrištao. U srpskoj sudskoj farsi, osim gunđanja susjeda, nema previše reakcija. Presude li, pak, da su četnici antifašisti, a Draža nevin, sebe (Srbiju) udaljit će od Europe, a osobito od Hrvatske. Jedino bi ta činjenica mogla pokrenuti pozitivne srpske snage u dizanju glasa protiv prekrajanja povijesti.

Kao srpska prošlost, tako je i hrvatska sadašnjost na kušnji. Hrvati će morati odrediti što su joj nacionalne vrijednosti oko kojih ne smije biti prijepora. A one su, prije svega, Domovinski rat i ratnici. I ne samo oni iz Hrvatske već i oni iz iseljeništva. Najviše senzibiliteta treba imati prema bh. Hrvatima. Mnogi su ratovali za slobodu. I u RH i u BiH. Zato sad barem zaslužuju poštovanje. Osobito ratni ministar Gojko Šušak i časnici, poput nestalog Jure Zadre. Samo s čvrste platforme novog mirnodopskog svehrvatskog jedinstva može se stvarati pozitivno ozračje za sve progresivne procese. U protivnom, nastave li omalovažavati vrijednosti Domovinskog rata i bojovnika HV-a i HVO-a, RH će se urušavati u svojoj razjedinjenosti. Takvi će biti sve lakši plijen svim svjetskim grabežljivcima. U očima susjeda bit će sve slabiji. Posvađani se neće čak znati verbalno suprotstaviti ni mrtvom četničkom vojvodi. Osobito ako ga još zaogrnu "šinjelom" antifašizma.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Postrojavanje savjesti

Brat moga prijatelja, pripadnik vjerske zajednice Jehovinih svjedoka, početkom osamdesetih godina prošloga vijeka osuđen je na zatvorsku kaznu jer je, pozivajući se na prigovor savjesti, odbio služiti zakonski obavezan vojni rok. Nakon što je odležao robiju, procedura se ponovila: upućen mu je mobilizacijski poziv, on se na njega odbio odazvati, policija ga je uhapsila, organiziran je brzopotezni sudski proces, te mu je razrezana nova zatvorska kazna, sada drastičnija od prethodne, zbog ponavljanja kaznenoga djela.

Mlatili su ga znalci iz čuvene 72. bojne Vojne policije, inače zaduženi za održavanje reda u logoru Lora

Po raspadu jednopartijske Jugoslavije, u samostalnoj, suverenoj, demokratskoj i svima miloj Hrvatskoj, donesen je prvi ustav, a prema njegovu 47. članku (stavak 2) dopušten je "prigovor savjesti protiv obavljanja vojničkih dužnosti u oružanim snagama". U stvarnosti, međutim, to pravo bilo je praktički nemoguće konzumirati, jer je tadašnji Zakon o obrani propisivao da Komisija za civilnu službu donosi konačni sud o tome što jest a što nije opravdan prigovor savjesti. Ustavom zajamčena autonomija pojedinca, posebno njen tako osjetljiv aspekt kao što je odnos s vlastitom savješću, stavljena je dakle pod direktnu komandu državnoga aparata. Za prekršioce zakona, da stvar bude ljepša, nije bila predviđena samo zatvorska kazna.

Feral Tribune je 1993. godine uznemirio ratom homogeniziranu hrvatsku javnosti objavivši fotografiju na kojoj se vidjelo kako Nikšu Violića, pripadnika Jehovinih svjedoka, bjesomučno mlati skupina uniformiranih lica, jer se mladić odbio odazvati vojnome pozivu. Činili su to znalci iz čuvene 72. bojne Vojne policije, inače zaduženi za održavanje reda u logoru Lora. "Drugog dana batinanja, uvreda, poniženja… u jednom trenutku više nisam osjećao bol, lijeva strana tijela mi se počela trzati, a očne kapke nisam mogao zatvoriti", kazao je novinaru Violić, koji je nakon prve runde torture prevezen u bolnicu gdje su ga liječnici puna četiri sata pokušavali vratiti u život, da bi poslije uspješne intervencije bio pospremljen u zatvor.

Prigovori savjesti postaju trend

U novome tisućljeću, kada je ukinuto čak i obavezno služenje vojnoga roka, stvari se na tom planu dramatično mijenjaju. Pozivanja na prigovor savjesti ne samo što prestaju biti ekscesne pojave, praćene odmazdom i nasilnim intervencijama uvrijeđene države, nego postaju trend i poprimaju masovne razmjere, s tim da se država sada javlja kao tihi ali postojani stimulator nove društvene prakse. Moglo bi se reći da je Hrvatska danas jedinstvena u svijetu po tome što sabotiranje postojećih zakona, poduzeto kroz formu prigovora savjesti, doživljava neviđenu renesansu.

Ali, pozor: "prigovor savjesti" (da, odsad ide u navodnike) više nije gesta preko koje će netko svoj osobni moral suprotstaviti vladajućoj prisili, već, naprotiv, način da se vladajuća ideologija naseli u prostor osobnog morala. Sve veću armiju odvažnih pojedinaca koji uz pomoć "prigovora savjesti" prkose zakonskim konvencijama povezuje to što su njihovi postupci lišeni i najmanjeg rizika. Ako je prigovor savjesti nekoć neizbježno vodio u građanski neposluh, s konzekvencama koje su se znale ukazati i kroz višegodišnju zatvorsku kaznu, sada je "prigovor savjesti" vrhunska demonstracija poslušnosti, neka vrsta svjedodžbe da je pojedinac, usprkos administrativno-pravnim iskušenjima, izrastao u građanina poželjnog profila.

A onda se prvi među apotekarima otišao pomoliti

Uzmemo li u obzir i proizvođače hostija za potrebe Katoličke crkve u Hrvatskoj, ova društvena navada zasad se razvija po profesionalnoj liniji pekar – lekar – apotekar. Čelni čovjek Hrvatske ljekarničke komore prije neki dan je imao potrebu naglasiti da se prilikom prodaje nove serije tableta "ellaOne" – kontracepcijskog sredstva za "dan poslije", što se izdaje bez recepta – svaka apotekarka (ili, još bolje, apotekar) ima pravo pozvati na "prigovor savjesti", to jest odbiti prodati tražene tablete ukoliko se to kosi s njenim (ili njegovim) "moralnim uvjerenjima". Na pitanje novinara da li bi onda trafikantica (ili trafikant) zbog "prigovora savjesti" smjela kupcu uskratiti prezervativ, odgovor je bio potvrdan. A onda se prvi među apotekarima otišao pomoliti.

Priča oko "ellaOne" tipično je hrvatska: prema nedavnome propisu Europske unije tablete se trebaju prodavati bez recepta, no ovdašnji ministar zdravlja – da bi istovremeno usvojio i negirao taj propis – izdao je poseban "naputak" kojim se ljekarnicama (ili, još bolje, ljekarnicima) nalaže da maloljetnicama ne prodaju tablete ukoliko nisu u pratnji roditelja, dok su od punoljetnih žena dužni zatražiti niz informacija o spolnome ponašanju, mjesečnome ciklusu i sličnim intimnostima, potom ispuniti formular i poslati ga obiteljskome liječniku žene koja je naumila koristiti kontracepciju. Recept, dakle, nije potreban, ali je nužan ponižavajući i diskriminirajući "informativni razgovor", uz prijavu i parafirani zapisnik.

Ministrov "naputak" navodno je sročen prema sugestijama Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva, organizacije koja se (valjda) brine o sretnome sljubljivanju medicine i crkvene doktrine. Što bi točno imao biti "katolički liječnik", i po čemu se on razlikuje od onoga nekatoličkog, nije sasvim jasno, no nema sumnje da je on ohrabren što češće se koristiti "prigovorom savjesti" kako bi, usprkos provizornim državnim propisima, sustav javne zdravstvene skrbi približio zahtjevima religijskih dogmi.

Splitski liječnici zapravo iskazuju lojalnost Katoličkoj crkvi

Tako većina ginekologa u hrvatskim bolnicama zbog "prigovora savjesti" odbija obavljati pobačaje, iako su ti zahvati zakonom zajamčeni. U splitskoj bolnici, na primjer – kojoj gravitira četvrt milijuna stanovnika grada i još toliko iz šire okolice – u prosjeku se godišnje obavi tek oko 10 (slovima: deset!) legalnih pobačaja (dok je, usporedbe radi, u Rijeci, gradu slične veličine, s mnogo manjim utjecajem Katoličke crkve i neusporedivo liberalnijim lokalnim vlastima, broj bolnički obavljenih abortusa stotinu puta veći!), pa su žene prinuđene tražiti pomoć negdje drugdje ili se izlagati ilegalnim zahvatima u privatnim ordinacijama.

Splitski liječnici, pozivajući se na svoju "savjest", predstavljajući svoju uskratu medicinske pomoći moralnim činom, zapravo iskazuju lojalnost Katoličkoj crkvi i vladajućem konzervativnom svjetonazoru. Oni znaju da im se zbog toga ništa loše neće dogoditi i da ih takav izbor ništa ne košta, osim što će im osigurati socijalnu promociju i bolji društveni status, premda raspolažu i izborom koji je bio uskraćen onim građanima što im je država silom trpala oružje u ruke: imaju, naime, mogućnost da ne budu liječnici, da se ne bave poslom koji ih "moralno" inkomodira.

Čovjek se stoga s nostalgijom sjeća herojskih vremena kada su praktikanti "prigovora savjesti" podnosili goleme žrtve da bi živjeli u skladu s vlastitim moralnim načelima. Sada, horde oportunista upravo su izostankom rizika ohrabrene da religijske i/li ideološke upute lažno deklariraju kao lična moralna načela. "Prigovor savjesti", umjesto iskaza otpora, postao je najomiljenija šifra praktičnoga konformizma; njegovi korisnici, po cijenu toga da osujete prava i zagorče život građankama ove zemlje, usrdno kleče pred autoritetom vladajuće crkve i države koja joj cinično ministrira. Za razliku od Jehovinih i drugih tvrdoglavaca, koji su po cijenu robije odbijali pucati na druge, oni nisu "sami protiv sistema", nego su sam sistem.

Nema tu morala

Moral, dakako, u toj priči ne stanuje. Ako i postoji, moral tavori s druge strane barikade. U Hrvatskoj je stvarni moral podoban jedino za to da se zatekne u objektivima nišanskih sprava države i vjere, kako bi nositelji "savjesti" došli u priliku zbrisati ga plotunskom suradnjom.

Sredinom prošloga mjeseca Documenta i Građanski odbor za ljudska prava uputili su zajednički javni apel predsjednicima Sabora, Republike i Vlade, tražeći da povuku pokroviteljstvo nad sinjskom Alkom, koja ove godine slavi 300. godišnjicu, ukoliko Viteško alkarsko društvo Sinj iz svoga članstva ne izbriše Mirka Norca, dvaput pravomoćno osuđenog zbog ratnih zločina. Do danas, nitko od prozvanih političara nije se o tom zahtjevu izjasnio, kao ni Viteško alkarsko društvo. Budući da u članku 20. statuta spomenute organizacije stoji kako iz društva treba biti isključen onaj tko "od redovitog suda ili drugog organa bude osuđen za djelo koje krnji njegov dobar glas", očito se smatra kako ratni zločini ne spadaju u djela koja "krnje dobar glas".

Da li itko od visokih političkih pokrovitelja Alke tim povodom osjeća kakav moralni izazov? Hoće li ikome od njih pasti na pamet da, zbog "prigovora savjesti", uskrati svoju potporu priredbi, ili se barem ne pojavi na svečanoj bini u društvu slavnog ubojice?

Teško je očekivati takvo što u zemlji kojom haraju snažni vjerski osjećaji. Tamo je, kao što i priliči, religiozna posvećenost hrvatskoj državnosti tek jedna od manifestacija osobnog nemorala.

V. Ivančić

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Odličan tekst koji samo dokazuje kolko smo jadni. Vidit ćete kolko će Srbija lakše do Evrope, a nemora ni ulazit u zajednicu jer joj već dosta titraju i gledaju kroz prste.

_________________
Samo za društvo iz ćoška koje polako ali sigurno propada!



Mod:
Atomizer:

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Pošto sam mlađi i ne znam baš sve, nije li Gojko prevarant i lopov?

_________________

Practice what you preach

"zašto kad pet puta kliknem na fajer tipku, mod više ne radi"

Eh Gojko je ... Gojko. Ali u onodobnoj masi prevaranta i lopova mirne duse ga mozemo nazvati postenjacinom.
Kakvi su mafijasi prije nesto godna utekli u susjednu nam drzavu i zive u viletinama tesko ga je drugacije nazvati.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

- Dinamo nas je izbacio s popisa momčadi koje nastupaju na Ramljakovu memorijalu, a i ne žele doći na naš kadetski turnir Sv. Duje. Rekli su da je to zbog narušenih odnosa dvaju klubova. Rekao sam im da su jadan klub jer ovdje su u pitanju djeca – tako je prošle godine izjavio Hajdukov sportski direktor Goran Vučević.

Ova godina donijela je istu priču, Hajduk nije pozvan na Ramljaka koji se igra od 4. do 7. lipnja, a Dinamo nije pozvan na Kup svetog Duje što se igra tjedan dana kasnije. Iz Hajduka sada nisu imali potrebu ništa komentirali.

Sve u svemu, priča je potpuno glupa i blesava, sliči nam na liječenje kompleksa. Jedan od segmenata rada s djecom trebao bi biti i odgoj, a ako je ovo poruka i za jedne i za druge, onda su svi na krivom putu.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

"Dok se na razne načine mučimo s komunističkom vlašću koja nas pritišće već više od tri godine beznadnim programima koji ne daju ni mogu dati bilo kakve rezultate, čini se da već sada imamo novi problem s onima koji još uopće nisu na vlasti, a misle da ih vlast zbog budalaština sadašnjih vlastodržaca čeka na tanjuru kao što su je sadašnji dobili 2011. zbog Sanaderovih gluposti. Oni koji silno žele doći na vlast krajem ove godine već sada bahato prijete narodu koji bi ih trebao izabrati", kaže Mario Filipi, branitelj iz Savske 66, odakle se tijekom 205 dana prosvjeda nisu mogli čuti kritički tonovi spram šefa oporbe, predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. Sve do danas, kad je taj ratni vojni invalid koji ispred resornog ministarstva prosvjeduje od prvog dana, u svojoj kolumni "Tomislave, ako ti je potrebna 'Dolina suza', uđi u nju sam" na portalu Dragovoljac, objavio komentar prepun gorčine zbog dvije, ovih dana, izrečene izjave. "Te dvije izjave izgledaju kao da su izišle iz Titove kuhinje negdje kasnih 40-tih godina. Prvu je dao vrlo bitan čovjek, vođa oporbe i možda budući premijer, Tomislav Karamarko. Rekao je nešto nevjerojatno, otprilike ovako: Narod nećemo zavaravati. Čeka nas dolina suza u trajanju od dvije godine, a onda će nam biti dobro. Na to se je nadovezao izvjesni Josip Budimir, predstavnik strančice s potporom od oko 2% glasova, navodni 'ekonomski strateg' HDZ-ove koalicije, možda budući ministar financija ili gospodarstva ako ga HDZ 'došlepa' u Banske dvore. On je najavio da će Hrvatsku izvući iz krize tako što će 'srezati' zdravstvo i mirovine, a hrvatske branitelje smjestiti u socijalu", piše Mario Filipi.

Pišući o Karamarkovoj "dolini suza", Filipi podsjeća da hrvatski narod već više od 100 godina neprestano živi u raznim "dolinama suza zbog nesposobnih vlasti koje posljednjih 20-ak godina građanima nude 'stezanje remena', 'bolne rezove'...

"Dvije godine će biti 'dolina suza', dakle totalna propast za obične ljude, treće godine će se stanje kozmetički malo poboljšati, a četvrte će tražiti još jedan mandat da bi proveli u djelo svoje neostvarive 'genijalnosti'. Sve smo to već prošli i proživjeli. Nova ponavljanja tih mantri narodu su neprihvatljiva", piše Mario Filipi koji tvrdi da iza "takvih čudovišnih najava" navodno stoji nekakav njemački institut zvani IFO kojega navodno Karamarko sluša "kao boga“.

"Što će mu taj IFO? Ako ni on sam i njegovi ljudi nemaju dovoljno pameti da zaključe kako otkočiti 'zombiranu' državu, onda bolje da uopće ne uzimaju vlast. Ispada da će Hrvatskom upravljati strani ekonomski birokrati koji pojma nemaju o posebnostima Hrvatske i njezinih ljudi, a sasvim sigurno će raditi (ili već rade) u interesu svojih (njemačkih) kompanija kao što je to učinio Deutsche Telekom koji je isisao golemi novac iz Hrvatske. Tako Karamarko ide putem Josipovića i Milanovića koji su se vezali uz V. Britaniju i SAD, a on za Njemačku, a u oba slučaja nitko ništa ne pita narod koji po Ustavu jedini ima vlast", ljuti se branitelj, koji nema lijepu riječ ni za Josipa Budimira.

"Upravo je nevjerojatno da on vjeruje, a valjda mu vjeruju i HDZ-ovci, da će državu izvući iz škripca ako uništi ionako nejako zdravstvo i do kraja sreže mirovine, iako nisu 'krivci' za kolaps države, nego nesposobni političari koji ne mogu ili ne žele pokrenuti investicije i proizvodnju. Budimir bi i branitelje poslao u socijalu, a to je ono čime nam i sadašnji prijete i što je jedan od razloga zbog kojih smo u šatoru, a u čemu su nas do sada HDZ-ovci 'podržavali'. Sada se polako naziru pravi oblici te 'podrške'. Ili možda oni misle da smo u šatoru samo zato što nam se ne sviđa 'faca' Milanovića i Opačićke, a kada bi nas gazili njihovi, onda bismo u tome mazohistički uživali", poručio je Mario Filipi i zaključio da "dolina suza" ovom napaćenom narodu ne treba: "Do prosperiteta se može i bez nje. I zato, Tomislave, ako ti je potrebna 'dolina suza', uđi u nju sam i ne uvlači u nju hrvatski narod".

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

_________________

Practice what you preach

"zašto kad pet puta kliknem na fajer tipku, mod više ne radi"