Mladen Pejnović, predstojnik državnog ureda za imovinu (DUUDI), osnovao je za potrebe iznajmljivanja stotina državnih prostora tvrtku samorazumljiva imena Državne nekretnine. Samo po sebi razumije se da tvrtka koja raspolaže sa 8414 poslovnih prostora ima sjedište u svom prostoru bez najamnine, ali, nažalost, u portfelju nisu uspjeli pronaći nijedan adekvatan. Na kraju su pronašli odgovarajući prostor i to u središtu Zagreba, u Dežmanovoj ulici, gdje im se svidjela privatna zgrada od 692 četvorna metra koju će, pišu 24 sata, plaćati godišnje 420.000 kuna. Srećom po Državne nekretnine, u državi ima i onih privatnih.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Uhljeb alert

_________________

Practice what you preach

"zašto kad pet puta kliknem na fajer tipku, mod više ne radi"

Zbogom, Zadrani, bolje je i u Mostaru! Kod vas ništa ne funkcionira!


Kada je prije tri godine prema zadarskom području počeo letjeti švedski turoperator ScandJet, sa svih strana stizale su hvale kako je Zadar dobio turistički jack pot: skandinavske turiste visoke platežne moći koji će popuniti vječne “crne rupe” predsezone i posezone. Već prve godine, ScandJet je u tri mjeseca izvan sezone doveo 12 tisuća putnika, a 2014. godine taj je broj porastao više nego dvostruko – na 27 tisuća turista.

A onda, 2015. godina i šok: ScandJet odlazi iz Zadra, svoju bazu seli u Rijeku! Otkad je postalo jasno da je Zadar izgubio goste sa sjevera za koje se rukama i nogama bore sve turističke destinacije, ne prestaje rasprava o tome zašto je ScandJet otišao. No, jedna se strana do sada nije čula: o pravim razlozima odlaska ekskluzivno za “Slobodnu” govorio je vlasnik švedske kompanije Sasha Đaković

Zašto ste svoju kompaniju ScandJet iz Zadra preselili u Rijeku?

– Nama je vrlo žao, ali ne možemo mi voditi vašu turističku destinaciju niti možemo obavljati posao ljudi koji su odgovorni da bi ta destinacija funkcionirala. To tako ne ide. Radimo s mnogim regijama u Europi, zadnje linije smo uveli prema Siciliji i sad nedavno prema Mostaru, i nigdje nije ovako kao u Zadru. Tamo se svi turistički subjekti udružuju, ulažu sami u sebe jer znaju da će im se to višestruko isplatiti. U Zadru su svi toliko razjedinjeni. Nedostaje angažmana, sloge, strategije da bi se destinacija razvijala. Vaši subjekti u turizmu moraju shvatiti kako bez udruživanja nema budućnosti, i kako to povezivanje mora biti iznad politike i međusobnih netrpeljivosti. Žao mi je što ovo moram reći, ali vama se turizam događa spontano, a to ne može dugo trajati.

Kakva konkretno iskustva imate sa zadarskim turizmom da ste nakon tri godine odlučili otići?

– Mi utrošimo golem novac kako bismo švedskog turista, koji je do jučer mislio da ovdje još bjesni rat, doveli u Dalmaciju u predsezoni i posezoni, a onda im recepcionar u hotelu kaže da nama ovdje sezona počinje tek 20. lipnja. Ništa pod milim Bogom ovdje nije funkcioniralo. Ne znam koliko sam puta molio ove u Turističkoj zajednici da nešto naprave u tom svibnju, da organiziraju barem jednu ribarsku večer, kakvih u sezoni imaju svaku noć, ali nitko nije htio! No, ne vrijedi to samo za turističke zajednice, nego za sve. Ni od vlasnika hotela nikakvu podršku nismo dobili. Morali smo sami organizirati sve izlete, najam autobusa i sve drugo bilo je u našoj režiji. Na svaki naš pokušaj da razgovaramo, nije bilo odgovora, nije bilo nikakve podrške. Svi žele goste, a nitko ne bi prstom mrdnuo. Eto, to je ta poslovna filozofija.

Koliko je na vaš odlazak utjecao (ne)rad turističkih zajednica?

– Kako bi se popunilo dva milijuna praznih kreveta u predsezoni i posezoni u ovakvoj destinaciji, treba odraditi pravi marketing, uložiti novac i reklamirati destinaciju. Zašto bi vam, u suprotnom, netko došao? To bi trebao biti posao turističke zajednice, ali umjesto njih, odrađivali smo ga mi. Iako je od početka bilo dogovoreno udruženo oglašavanje, ništa od toga nije se ispoštovalo. Nudili smo im brojne modele koji idu preko Hrvatske turističke zajednice (HTZ), ali nitko nam se na te prijedloge uopće nije javljao. Tek nedavno smo dobili upit mailom nove direktorice Županijske turističke zajednice koja se zanimala za sastanak u vezi s razlogom našeg odlaska. I to je sve.

Zašto?

– Jednostavno zato što nemaju novca jer sva sredstva idu za reklamu Ryanairu. Dakle, zadarska regija dovela je sebe u poziciju taoca Ryanaira. A turizam i destinaciju ne možete razvijati ako ovisite samo o jednoj niskotarifnoj kompaniji. To zna svatko tko se bavi ili želi ozbiljno baviti turizmom. Mjesta ima za sve nas, i za Ryanairove goste, i za nas, i za druge turoperatore, ali samo onda kada imate strategiju, a ne kad vam se turizam događa spontano. Sad se svi međusobno optužuju, a prava je istina da nitko nije učinio ništa od onoga što je bilo dogovoreno. Čak smo im nudili da ćemo mi preuzeti sve linije koje Ryanair ne želi voziti tako da ne bude toga gubitka kojeg su se svi bojali. Nitko na to nije reagirao. Žalosno.

U zadarskim turističkim krugovima se govori kako ste otišli zbog nemoralne pojave ruskih vlasnika hotela na Lošinju, koji su navodno nudili više novca za švedske turiste?

– Ma kakvi crni Rusi, o čemu govorimo? Zar u Zadru stvarno misle da posao tako funkcionira? Ozbiljan se čovjek na to može samo nasmijati! Evo, sad ću vam reći zašto smo otišli, ne treba puno objašnjenja, samo jedan primjer: molili smo ovdje u Dalmaciji hotelijera da se postavi plesni podij, drvena konstrukcija, na kojoj bi gosti navečer, u izostanku drugih sadržaja, mogli zaplesati. Znate koji smo odgovor dobili? “Ajme meni, tko će to sad graditi.” Te je skupo, te je teško. Tamo smo podij dobili za dva dana. I podij, i angažman, i podršku, od hotelijera do turističke zajednice, ugostitelja i svih drugih koji će od tih gostiju zarađivati. Stvari su vrlo jasne: mi samo idemo tamo gdje nas žele.

Je li vas itko iz Zadra kontaktirao kad ste odlučili otići i pokušao riješiti problem?

– Ne, nitko! Zapravo, vi ste prva osoba koja je nazvala i pitala zašto ScandJet odlazi iz Zadra. A kad smo odlučili doći u Zadar, slušali smo samo hvalospjeve o tome kako će naši gosti, u koje se svi kunu kao u najbolje i najpoželjnije turiste, za grad značiti turističku revoluciju.

Znači li odlazak u Rijeku “zbogom” ili “doviđenja” Zadru?

– Jednom kad se nešto prekine, vrlo je teško to ponovno vratiti. Nemojte me krivo shvatiti, nismo mi ni ljuti, možda više razočarani načinom na koji se odnosilo prema nama i prema jednom velikom i ozbiljnom projektu u koji smo uložili puno novca i puno srca. O budućoj suradnji za sada je rano govoriti. Vidjet ćemo. Ne znam, možda se sada pokrenu kad shvate što su izgubili.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Moj otac rijetko jede u restoranima

Moj otac rijetko jede u restoranima. On je obrtnik, pa mu država svakog mjeseca iz džepa izbije povelik dio zarade. Pita se moj otac čemu još onda po kojekakvim finim zalogajnicama prosipati ono malo što ostane. Uostalom, mama sasvim dobro kuha. Bolje da onda taj novac, zaključuje on, potroši na svoje unuke, odnosno moju djecu.

Osim što je obrtnik, suprug i djed, moj otac je i hrvatski branitelj. Kad je počeo rat u Hrvatskoj, tek sam krenula u školu. Ipak, bila sam dovoljno odrasla da mi se neke slike i situacije urežu u sjećanje. Primjerice, ono kad je moj otac – taman prije nego što su se dva do jučer bratska naroda na Balkanu u potpunosti „povampirila“ – počeo učiti njemački jezik jer mu se ponudila prilika za zaposlenje u bijelome svijetu, i to kako bi mojoj majci, sestri i meni osigurao bolji život od onoga koji je nudila jedna plaća u provincijskoj tvornici traktora. Međutim, nije stigao ni do pola glasovnog tečaja kojim nas je maltretirao svake večeri, puštajući na starom djedovom gramofonu ploče s kojih su odjekivale grube njemačke fraze, kad se zlo potpuno oslobodilo i pretvorilo tvornicu traktora u tvornicu oružja za hrvatsku vojsku u nastajanju. I moj otac odlučio je ostati u Hrvatskoj, u istoj toj tvornici, uvjeravajući se kako Njemačka za tih par tjedana, koliko se vjerovalo da će potrajati rat, neće nikamo pobjeći.

Ipak, tjedni su se pretvorili u mjesece. Oružje je u Hrvatsku počelo stizati nekim drugim putevima i trebalo je još ljudi koji će ga koristiti na poljima smrti. Moj otac krenuo je na ta polja jedne ljetne večeri. Mama je tog dana spakirala torbe za ljetovanje. Četiri torbe stajale su pored vrata u trenutku kad smo na vratima začuli zvono koje će označiti rastanak od tate. Otišla je samo jedna torba. I moj otac zajedno s njom.

Mjesecima nismo čuli za njega. Sestra i ja tada nismo znale u kakvoj je opasnosti, a mama nam nikada nije dala naslutiti da postoji mogućnost da ga više nikada nećemo vidjeti. Otišao je u rat. Nije to u ono vrijeme bilo ništa neobično. „Na ratištu je“ – bila je to jedna od najčešće izgovaranih rečenica. I trojica naših stričeva bili su na ratištu. I ujak nam je bio na ratištu. I bratić. Znali smo da su na ratištu, no pojma nismo imali što ratište zapravo jest. Jer moja nas je majka slala u sobu svaki put kad bi na televiziji bile vijesti, a kad bismo zbog zračne uzbune morali u podrum, s njom bismo igrali Čovječe, ne ljuti se, šah i druge igre koje su nam odvraćale misli s aviona koji su nam radili o glavama.

Među prvim televizijskim vijestima koje smo sestra i ja s mamom smjele pogledati bile su i one u kojima je objavljen kraj rata. Tata je došao kući nekoliko dana nakon toga. Njegov povratak također je trenutak koji ću pamtiti čitav život. Bio je topao jesenski dan. Mi klinci igrali smo se na ulici kad smo u daljini ugledali vojni konvoj. Vojnici su nam mahali ispod cerada maslinasto-zelenih kamiona, a mi smo, kao siročad u nekom crno-bijelom istočnoeuropskom filmu, trčali za njima i klicali od neke lažne, euforične sreće. A onda sam ugledala svog oca. I euforija se u trenutku pretvorila u neki čudan osjećaj koji mi je dotad bio stran. Osjećaj zbog kojeg sam se silno rasplakala i koji je u meni stvorio jedinu želju – želju da zagrlim svog oca i da ga nikad više ne pustim.

Baš kao što nas je mama štitila od televizijskih slika raskomadanih leševa i spaljenih kuća, tako nas je i otac kasnije odlučio zaštititi od mogućih boli. Šutnjom. Nikada nam nije pričao što je doživio na ratištu. Tek sad kad o svemu tome razmišljam shvaćam da o tome nisu govorili ni moji stričevi ni ujak, koji su se također sretno vratili kući. Tek smo godinama kasnije saznali da mi je bratić bio zarobljen u Manjači. No ni on nije o tome govorio.

Svi su se oni, i moj otac i drugi muškarci iz moje obitelji, nakon rata vratili svojim životima. Životima koji su, doduše, do tada već poprimili neke drugačije obrise. Moj otac nije se mogao vratiti u svoju tvornicu traktora jer su je neki lažni domoljubi u privatizaciji uništili. Okolnosti su se promijenile i u Njemačkoj koja ionako nije znala kamo s izbjeglicama iz Hrvatske, pa je i na taj posao mogao zaboraviti. Ali moj otac je snalažljiv čovjek, pa je našao drugi posao u Hrvatskoj. Nakon nekoliko godina odlučio se osamostaliti, otvorio je vlastitu radionicu u kojoj bi do kasnih noćnih sati kuckao po kojekakvim komadima željeza kojima vjerojatno samo on zna ime. A sve kako bi skuckao za plaćicu kojom je i dalje uzdržavao majku, sestru i mene.

Nikada, ali baš nikada, moj otac nije ni za što iskoristio činjenicu da je bio u ratu. Među trenucima koji su mi se urezali u pamćenje jest i onaj kad je moja sestra upisivala fakultet. Te su godine neki lažni domoljubi odlučili da pravo na direktan upis na fakultet imaju sva djeca hrvatskih branitelja. Na bilo koji fakultet. Bez obzira na to koliko su se trudili u srednjoj školi ili koliko su se pripremali za prijemni. Bez obzira na to kakvim su kvocijentom inteligencije raspolagali. I moja sestra mogla je na konto tatina ratnog puta upisati studij. No nitko u našoj obitelji nije ni spomenuo takvu mogućnost. Moja sestra danima je učila za prijemni ispit. U zgradu zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti ušla je tog dana zajedno sa svim drugim potencijalnim studentima kojima su oni lažni domoljubi dodijelili titulu građana drugog reda. Položila je prijemni. No i danas se zna zapitati koliko je onih koji nisu bili te sreće i kojima su sudbinu predodredili klinci čiji su očevi glasnije od mog oca isticali da su branitelji. Koliko je takvih oduzelo životnu priliku onima čiji su očevi možda prije rata preminuli od kakve bolesti ili su bili prestari za rat ili su imali kakav drugi valjan razlog zbog kojeg im je izmaknula titula hrvatskog branitelja.

Moj otac i danas kucka u svojoj radionici do kasno u noć iako je moju sestru i mene već otpravio u bijeli svijet i iako danas kraj sebe ima samo moju majku. I kad ono skuckano podijeli između njih dvoje i države, zaključi kako njima i nije puno ostalo. I zato rijetko jede u restoranima. Možda tek kad je kakva važna godišnjica ili kad je mamin rođendan.

A onaj njegov skuckani dio koji svaki mjesec uredno uplaćuje u rupu bez dna zvanu državni proračun neki tamo gore činovnici raspoređuju na sve strane. Dio završi i u džepovima onih koji na sav glas već godinama urlaju kako su hrvatski branitelji i kako im, kao, svi mi zbog toga nešto dugujemo. Kao da im nije dosta što, ne radeći ništa, dobiju nekoliko puta više od moga oca. Ili mojih stričeva i ujaka. I dok ti veliki hrvatski branitelji urlaju i traže još i još, moj otac i njemu slični znoje se i pate kako bi skuckali dovoljno za te lažne domoljube koji se svojim ponašanjem usuđuju natuknuti kako su veći branitelji i veći Hrvati od moga oca. Veći od tisuću drugih očeva koji su nakon rata nastavili raditi i živjeti svoje živote ne busajući se o prsa svojim junaštvom. Jer pravi junaci su oni koji u sebi nose svoje patnje i boli. To ne znaju, valjda, ovi veliki, od svih najveći hrvatski branitelji koji su razapeli šator usred Zagreba, a iz njega potajice bježe u fine restorane gdje ručaju s ministrima i šefovima kojekakvih političkih stranaka. Pa što, rekli bi neki, jer imaju fine mirovine, pa ručaju na svoj račun. No nije tomu tako, a i ti veliki branitelji sami su toga svjesni. Ručaju na račun mog oca. Na račun mojih stričeva i mog ujaka. Ručaju, na kraju krajeva, i na moj račun. I pitam se bi li im, da im na jednom od tih ručkova netko pokaže sliku mog oca u njegovoj radionici kasno u noć, od stida zapeo zalogaj u grlu.

Slavica Trgovac Martan / Pressedan.hr

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

neznam sta komentirat a ne pogodit nekog. ti hohštapleri i vucibatine u savskoj su davno presli granicu dobrog ukusa.

odmah u prvih par dana ih je trebalo rastjerat. sad jedino vodenim topovima

Kad je država diler, a trošarina reket

Nekidan su državni inspektori opet ulovili ilegalne proizvođače i trgovce duhanom, pa iz medija dreče senzacionalistički naslovi koji se diče tim uspjehom: Policija u zagrebačkoj Dubravi zaplijenila čak 8 tona duhana, oštetili državu za 3,6 mil. Kn. "Dvije su osobe privedene nakon završetka istrage kojom je kod njih otkriveno gotovo osam tona duhana namijenjenog crnom tržištu čime je država oštećena za čak 3,6 milijuna kuna." – pojašnjava nam majka država, odnosno PU Zagrebačka, a mediji to uglavnom prenose bez posebne ograde, ili čak dodavajući i svoje vlastito likovanje na ono policijsko.

Ulovljeni kriminalci, to uvijek tako dobro zvuči, čak i kada se dalje u tekstu otkriva detalj da je jedan od dva "zločinca" u ovom konkretnom slučaju 86-godišnji starac.

Država je bog i batina, najjači diler opijata

Ovakve se policijske operacije, pa i vijesti o njima, ponavljaju svako toliko – padaju proizvođači duhana, ponekad "ilegalni" trgovci rakijom kućne proizvodnje, i tome slično.

Ja međutim, imam problem s time kako se ove operacije predstavljaju, pa i s matematikom koja ih prati. Osnovna ideja iza svega je da je država jača od svega, država je bog i batina, vlasnik, nadzornik i posjednik, jedini legalni distributer svega što itko igdje na njenom teritoriju proizvede.

Država je pritom i monopolist sile – jedina ima policiju i vojsku s ovlastima da maltretira koga poželi. Uzmeš šljive iz svog šljivika, pečeš ih u svom kotlu, ali ako nastalu rakiju misliš prodavati po selu ili piti unutar obitelji – kriminalac si, i nanosiš štetu koja se redovito mjeri milijunima kuna (o samoj matematici malo niže u tekstu).

Pogledajmo stvar iz drugačijeg kuta. Država je svjesna da su duhanski ovisnici uglavnom baš to – ovisnici. Kako duhan "samo" skraćuje život, ali ne čini ljude opasnima sam po sebi (čak štoviše, nikotin smiruje), država odlučuje udovoljiti ovisnicima, ali samo ako uzimaju od nje, države, ovjereni duhan i za to plaćaju bolesno skup namet zvan trošarina, ali možemo ga zvati i bilo kako drugačije. Najtočniji naziv bio bi reketarina. Država je u principu diler opijata.

Pokušate li sami proizvesti opijat i dilati ga svojim privatnim kanalima – jači diler, država, navalit će na vas snagom sile, nad kojom ima monopol, i uništiti vas i brutalno kazniti. Hm, gdje je tu bitna razlika između ponašanja dilerskih bandi kakvo gledamo u filmovima? Dileri u filmovima voze Audije stečene svojom nasilnom rabotom. Kada država nastupa kao diler, lovu od "dilarine", koju zove trošarina – ulaže u kupnju Audija za svoje "dužnosnike".

Bitnije razlike nema, osim što svaki diler za novac koji zaradi nosi glavu u torbi i riskira odmazdu svaki dan, dok državni dileri ne snose odgovornost čak niti za osnovni banalni dnevni posao kojeg, tobože, obavljaju.

I dok za dilere javnost traži najsurovije kazne, kada država nastupa kao diler – odjednom je sve u redu i svi se radujemo "uspjesima" jače dilerske bande, odnosno države. Lik koji se usudio narezivati duhan u svojoj garaži, bit će surovo kažnjen, oštetio je drugu dilersku bandu za "3,6 milijuna kuna".

Država uzima 40-ak puta više nego što duhan košta

Inače, stvari vam s duhanom stoje ovako – cijena kile suhog duhana za uzgajivača je oko 12 kuna, a država na tu kilu duhana uzima 450 kuna trošarine, bez PDV-a i ostalih nameta. Znači, 40-ak puta više.

Je li vam sad jasnije zašto je 86-godišnji djed opasan kriminalac ako vam duhan pokuša prodati izravno, i bez državnog pečata? Je li vam jasno koliko bi državnih uhljeba ostalo bez svojih pogodnosti i beriva, da više poduzetnih djedova krene zaobilaziti državno maltretiranje? "Država ne vidi razlog zašto bi siromašni građani kupovali jeftini duhan kad ona sama bez imalo truda na njemu može zaraditi nekoliko desetaka puta više nego seljak koji ga je uzgojio." – citat iz nečijeg komentara na Facebooku.

Smeta me i matematika koja prati ovakve vijesti. Kako se došlo do 3,6 milijuna kuna koje je netko oteo jadnoj državi u ovom slučaju? Pa, uzela se količina duhana, pomnožila s tržišnom cijenom i na to dodala trošarina koju bi država otela – pušačima – da je taj duhan umjesto na ulici izdilan u legalnoj dilerskoj mreži države. Ali, čitava ideja crnog tržišta je u tome da potrošač ne mora platiti punu, reketarsku, državnu cijenu, već neku nižu! Korisnici koji se duhanom opskrbljuju kod djeda s rezalicom nemaju ni novca da plate trošarinu. Tih 3,6 milijuna kuna ne postoji, neće postojati i nikad nije ni postojalo. To je zamišljenih 3,6 milijuna kuna otetih iz džepova siromašnih potrošača (ovisnika) koje bi oni nekako trebali stvoriti ili izmaštati, kada bi duhan kupovali od države. Ali oni ih nemaju, taj novac ne postoji, iako se uhljebima negdje cakle oči dok zamišljaju koliko bi si Audija, avio karata poslovne klase, skupog namještaja ili njemačkih panzer-haubica od toga mogli kupiti.

Inače, slične kritike godinama sam upućivao i udruženjima za legalni softver u svom, informatičkom sektoru. Nekad su redovito govorili o "štetama od softverskih pirata u iznosu od (recimo) 10 milijuna kuna". Kako su dolazili do tih cifri? Pa valjda tako da bi uzeli broj zaplijenjenih DVD-a s ilegalnim Windowsima ili Adobe Illustratorom na Trešnjevačkom placu, i pomnožili s cijenom tog softvera u dućanu. Rezultat je naravno bila neka astronomska cifra, ali i bez ikakve veze s realnošću. Pa korisnici ilegalnog softvera i koriste ga samo zato jer je ilegalan, dostupan i jeftin ili besplatan! Da ne mogu koristiti piratizirani Illustrator, koristili bi neki freeware, ili ne bi koristili ništa. I sigurno pirat koji je besplatno iskopirao 20 CD-a s Windowsima za prodaju u kvartu, ne bi svaki platio XY kuna (platio je samo zanemarivo nisku cijenu praznog medija). Vremenom su unutar softverske industrije ovakve bizarne izračune svi napustili, za što si pripisujem dio zasluga.

Trošarina je čisti reket - dilerska marža

S trošarinama i procjenom neke štete na 3,6 milijuna kuna stvar je zapravo još smješnija. Trošarine nisu nikakav stvaran, tržišni element, kao što je cijena legalnih Windowsa u trgovini informatičke opreme. Riječ je o nametu određenom posve odokativno, da država korisnicima neke robe uzme novac. Čisti reket, ili dilerska "marža". Određena je potpuno odoka, i baš zbog toga ih razni Linići dižu i spuštaju (čitaj: dižu) kad im se hoće. Za dizanje trošarina, kao i za dizanje PDV-a, recimo – ne treba izlazak na referendum, iako su to pitanja koja se tiču daleko većeg broja ljudi od gay brakova. Nema nikakvog razloga zašto je trošarina na zaplijenjeni duhan iznosa 3,6 milijuna kuna, neki državni mudroser može bez problema reći da od sada ta trošarina iznosi 5 kuna, 2 milijuna ili 85 milijardi kuna, pa se pohvaliti još većim "uspjesima" policije. Ta trošarina ionako ne postoji kao stvaran novac.

Ne zagovaram piratstvo i krađu. Softver je konkretan i skup visokotehnološki proizvod, na kome netko radi, i zaslužuje biti pošteno plaćen. I za duhan netko treba biti plaćen, makar u pitanju bio otrov. Doduše, ako mene pitate taj koji treba biti plaćen je prije uzgajivač duhana nego neki od uhljeba na državnoj sisi. Dok većina javnosti ne bude mislila tako nećemo naprijed, a vi slobodno likujte nad hapšenjem 86-godišnjeg krimosa i njegovog osamnaest milijardi nečega skupog duhana, kojim je "oštetio državu".

PS. Autor ovog teksta nije pušač, niti je ikad bio, ali brani svačiju slobodu na izbor opijata ili otrova po vlastitom ukusu, sve dok time ne smeta drugima, i svačije pravo da odabrani opijat plati po realnoj cijeni koja će ići proizvođaču a ne reketaru i ucjenjivaču. Sloboda svakome, ucjene i teror nikome!

Oleg Maštruko, index.hr

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Slušam ljude koji tvrde da ne žele cijepiti svoju djecu jer se boje da to ugrožava njihove živote. No, te iste ljude možete vidjeti kako šalju SMS poruke dok voze čime direktno ugrožavaju živote svoje djece koja sjede na stražnjem sjedištu automobila. Stoga se postavlja pitanje je li odluka o necijepjeljenju rezultat uvjerenja ili istinski racionalnog promišljanja što je zdravo, a što nije za dijete - propituje dr. Marija Brajdić Vuković, sociologinja znanosti i tehnologije s Hrvatskih Studija u Zagrebu.


Sve brojniji pokret roditelja koji se protive cijepljenju svoje djece samo je jedan od pokazatelja širenja antiznanstvenog raspoloženja u Hrvatskoj. Među tim trendovima, koji su kod nas “uvezeni” sa Zapada, identificirali smo i histeriju protiv genetski modificiranih organizama (GMO), rastuće tržište različitih alternativnih terapija i pripravaka za liječenje raka, ali i ostalih bolesti, protivljenje istraživanju nafte i plina u Jadranu, ali i gradnji bilo kojeg energetskog postrojenja, uključujući termoelektrane i nuklearku, te širenje teorija zavjera poput one chemtrailsima, odnosno da se putem zrakoplova šire određene toksične tvari koje kod ljudi izazivaju različite bolesti.

- Hrvati su na dobrom putu da krenu u rat protiv znanosti - smatra dr. Dario Hrupec, fizičar sa Instituta Ruđer Bošković i poznati popularizator znanosti u Hrvatskoj. Naglasio je kako se ozbiljan rat protiv znanosti već vodi u nekim američkim saveznim državama čemu je nedavno National Geographic posvetio priču s naslovnice. U širenju antiznanstvenog raspoloženja u Hrvatskoj naši sugovornici vide više razloga: od slabe znanstvene pismenosti našeg stanovništva, obrazovnog sustava koji favorizira puko memoriranje podataka do novih komunikacijskih tehnologija koje olakšavaju širenje psuedoznanosti.

- Ključan je problem što s razvojem novih tehnologija na internetu možete doslovce naći potvrdu za sve u što sami vjerujete, a onda se pojavljuju i osobe koje na tome izrazito profitiraju. Stvori se histerija, kao na primjer u slučaju cijepljenja. I onda jedna osoba, koja je protivnik cijepljenja, postane moćnija nego 100 liječnika koji iznesu znanstvene argumente u prilog cijepljenja - rekla je dr. Brajdić Vuković.

Slično misli i Hrupec. - Bolja komunikacija, veća sloboda govora i porast građanskih inicijativa imaju i svoj nusproizvod - lakše širenje kontraznanja: pseudoznanosti, pseudopovijesti, nadrilječništva i teorija zavjera. Druga je stvar, puno ozbiljnija, porast utjecaja pseudoznanosti na društvo. A on je, rekao bih, izravno povezan s trajnim porastom kozervativizma u Hrvatskoj - istaknuo je Hrupec. On smatra kako bi se ozbiljan rat protiv znanosti u Hrvatskoj počeo kad bi protuznanstveno nastrojene skupine dobile utjecaj na školske programe i uspjele diskreditirati znanstvenu metodu i objektivnost. - Tada bi vjerojatno uslijedile zabrana podučavanja teorije evolucije, zabrana cijepljenja i mnoge druge stvari koje su u svojim antiutopijskim djelima opisali Orwell, Huxley, Bradbury, Zamjatin, Brešan i drugi - dodao je Hrupec.

Dr. Marija Brajdić Vuković, pak, smatra kako je kampanja protiv uvođenja Zdravstvenog odgoja u Hrvatskoj predstavljala neki oblik pravog rata protiv znanosti.

- Protiv kurikuluma Zdravstvenog odgoja, koji su napravili znanstvenici i stručnjaci, pobunile su organizacije koje su iznosile vrijednosno utemeljene stavove. Slično je bilo i s Građanskim odgojem. Možemo primjetiti da se već polako kod nas sada u obrazovni sustav miješaju partikularne vrijednosti jedne religije i načina viđenja svijeta i pokušavaju promovirati kao univerzalne vrijednosti u općem u javnom obrazovanom sustavu. Znanost, koja bi trebala biti temelj obrazovanja u javnom obrazovnom sustavu tako polako gubi bitku na nekim područjima, i to je opasno - zaključila je dr. Brajdić Vuković.

Pokret protiv cijepljenja

Panika koja je stigla s 10 godina zakašnjenja

Taj pokret na Zapadu je u usponu od 1998. godine kada je medicinski časopis Lancet objavio studiju dr. Andrewa Wakefielda u kojoj se sugeriralo da kombinirano cjepivo MMR protiv ospica, zaušnjaka i rubeole, može izazvati autizam i Chronovu bolest. Iako su navodi iz studije pobijeni, a ona kasnije povučena iz Lanceta, nastala je panika koja je sa zakašnjenjem od desetak godina stigla i do Hrvatske. Tako je nedavno objavljeno istraživanje znanstvenika Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koje je obuhvatilo 833 ispitanika, pokazalo je kako čak 57, 9 posto hrvatskih roditelja i onih koji će to tek postati ne bi cijepilo svoju djecu nekim od trenutno obaveznih ili preporučenih cjepiva. - Smatram da porast nepovjerenja prema liječnicima i vakcinama ima tri glavna uzroka: nepovjerenje građana prema državnim institucijama, nerazumijevanje znanosti, znanstvenih metoda i nekritičko razmišljanje te nekvalitetno novinarstvo - rekla je imunologinja dr. Vanda Juranić Lisnić s Medicinskog fakulteta u Rijeci.

- Naši građani imaju vrlo slabo povjerenje u državne institucije i posljedično i u struku. Nije ni čudo da je povjerenje toliko nisko uzevši u obzir da je gotovo svaka državna institucija u Hrvatskoj bila pogođena barem jednom aferom. Kako nakon toga vjerovati stručnjaku da je stručan ili državnoj instituciji da radi nešto zbog vaše koristi? - propituje dr. Juranić Lisnić. Naglasila je kako je, srećom, vakcinacija područje biomedicine koje je jako dobro i detaljno istraženo. - Za svaku pojedinu vakcinu može pronaći veliki broj znanstvenih radova i studija, koje bilo kojem građaninu, unatoč eventualnom nepovjerenju prema hrvatskim institucijama i hrvatskim stručnjacima, omogućavaju uvid u neovisne dokaze. A ti dokazi upućuju da je vakcinacija jedan od najvećih uspjeha moderne medicine i zaslužna za potpunu iskorjenjivanje nekih zaraznih bolesti - zaključila je dr. Juranić Lisnić.

Histerija protiv GMO-a

Sustavno i dobro isplanirano plasiranje laži

Iako Hrvatska ima jedan od najrestriktivnijih zakona o genetski modificiranim organizmima u EU, histerija protiv GMO-a ne jenjava. Tako ankete javnog mnijenja pokazuju kako se gotovo 70 posto Hrvata protivi genetski modificiranim organizmima.

- Hrvatska je javnost već više od dva desetljeća izložena sustavnom i dobro isplaniranom prikazivanju neistina, poluistina i iskrivljenih činjenica o tehnologijama rekombinantne DNA. Nekolicina nazovi stručnjaka, faktički bez ikakvih stvarnih kompetencija u ovom području, nametnula se kroz medije javnosti kao čuvari naših starih vrijednosti, starih autohtonih sorti, čistog okoliša, zdravlja i boljitka opće populacije, demistifikatora zavjera multinacionalnih kompanija i nekakvih zloćudnih centara moći - komentirao je dr. Hrvoje Fulgosi, molekularni biolog molekularni biolog Instituta Ruđer Bošković i predsjednik Vijeća za GMO Vlade RH.

- Populistički su političari i neke nevladine udruge bez puno razmišljanja uskočili na ovaj vlak i lukavo povezali borbu protiv GMO-a s njihovom brigom za naciju i državu. Oni koji su pokušavali objektivno tumačiti tehnologiju obilježeni su gotovo kao protudržavni elementi, antikristi i plaćenici - rekao je Fulgosi. Naglasio je kako je GMO postala kratica i sintagma za sve odvratno, bezukusno, patvoreno, otrovno, pogubno za okoliš, protu nacionalno. No, znanstveni pravorijek o GMO je posve drukčiji od histerije u našoj javnosti.

- Bez pretjerivanja mogu reći da su genetski modificirani organizmi i proizvodi koji sadrže njihove sastojke, najtemeljitije provjeravani proizvodi koji se mogu naći na tržištu EU. Bezbrojna državna tijela, agencije, laboratoriji, veliki europski znanstveni projekti, neovisni stručnjaci, javnost, svakodnevno već godinama prate svako, i najmanje, odstupanje ili promjenu koja bi mogla pokazati, potvrditi ili predvidjeti trenutne, odgođene ili dugoročno štetne posljedice konzumiranja sastojaka koji potječu od GMO-a - istaknuo je Fulgosi.

Tržište čudesnih pripravaka i terapija protiv raka

Bez ikakve kontrole, često i štetno

Prema nekim, podacima oko 40 posto ljudi u RH se koristi nekim oblikom nekonvencionalne medicine, a oko 70 posto tih ljudi to čini jer im službena medicina nije pomogla u izlječenju njihovih fizičkih i duševnih bolesti. No, 30 posto ljudi to čini iz osobnog uvjerenja.

- Nedavno sam od jedne svoje poznanice čula kako svako malo u medijima pročita da je pronađen novi lijek za rak, ali ništa nije pomoglo članovima njezine obitelji koji su nažalost umrli od raka i da ona više nema povjerenja u znanost - rekla je dr. Vanda Juranić Lisnić.

- Razumijem zašto se stječe takav dojam - svako malo je naslov u novinama ‘taj i taj tim otkrio novi lijek koji će izliječiti tu i tu bolest’, a rijetko kada se naglasi da od otkrića potencijalnog lijeka ili terapijskog postupka do njegove primjene u klinici trebaju proći desetljeća mukotrpnog testiranja i rada. I da se na kraju može dogoditi da, lijek koji je obećavao u eksperimentalnim životinjama, nema željene rezultate u pacijentima kojima je namijenjen. Ili ima teške nuspojave - dodala je dr. Juranić Lisnić.

Naša sugovornica naglasila je kako se nasuprot tome mukotrpnom putu do novog lijeka, nude pripravci alternativne medicine koji prolaze minimalna, a često i nikakva testiranja i kontrole. - A ti pripravci nude velika obećanja koja nemaju nikakvu podlogu u dokazima. Mnogi od njih su čak i štetni, ako ne po zdravlje, onda svakako po vaš novčanik. Nažalost, potpuno neregulirano se prodaju i mnoge od njih možete kupiti u ljekarnama čime im se samo daje dodatni legitimitet u očima građana - istaknula je dr. Juranić Lisnić. Ona građanima preporučava novi portal na hrvatskom jeziku Dokazi u medicini koji jednostavnim jezikom i na skraćeni način prezentira sva istraživanja o pojedinim pripravcima, a sa posebnim naglaskom na alternativne pripravke.

Chemtrails

Tajanstvene sile sustavno nas zaprašuju iz zraka

Posljednjih godina u Hrvatskoj, mahom putem društvenih mreža, proširila se zavjere teorija o chemtralisima. Prema toj teoriji neke tajanstvene sile zla iz zrakoplova zaprašuju toksičnim tvarima tzv. chemtrailsima kako bi nas lakše kontrolirale, izazvale bolesti i tako smanjile broj stanovnika ili nam promijenile klimu. Ključni dokaz za tu teoriju kondenzacijski tragovi koje zrakoplovi ostavljaju na različitim visinama, bilo na vedrom, bilo na poluoblačnom nebu. Zanimljivo je da teorija zavjere o chemtrailsima podržavaju i dvije nove političke zvijezde, čelnica ORaH-a Mirela Holy i čelnik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić.

- Jedno je vjerovati u chemtrailse, a drugo je imati znanje o tome zasto nastaju kondenzacijski tragovi iza aviona. Kao što sama riječ govori, nastaju zbog kondenzacije zraka zasićenog vodenom parom, na isti način kao sto nastaju i oblaci. Kako postoji mnoštvo vrsta i oblika oblaka, tako i postoji mnoštvo oblika kondenzacijskih tragova, zavisno od stupnja zasićenosti vlagom, vjetrovima i slično - pojasnio je klimatolog dr. Ivica Vilibić iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu.

- Nadam se da neće uskoro osvanuti teorija zavjere kako kišni oblaci nastaju zaprašivanjem Zemljana od strane Romulanaca i Klingonaca kroz umjetno stvorene prostorno-vremenske crvotočine - našalio se Vilibić. - Raširenost teorija zavjere više govori o stupnju obrazovanja pojedinog društva nego o samoj zavjeri. Zavjera je uvijek bilo, no danas moderna sredstva komunikacije omogućavaju brz prijenos informacija, kako onih smislenih tako i teorija zavjere, koje se lijepe na plodno tlo ako stanovništvo nije u prosjeku dovoljno educirano - zaključio je Vilibić.


Neki šarlatan od novinara, kojem je google strani pojam/ jutarnji.hr

_________________

Practice what you preach

"zašto kad pet puta kliknem na fajer tipku, mod više ne radi"

S tekstom se apsolutno slažem. Dapače, osobno bih ga napisao daleko oštrije... i poražavajuće po sve nas...

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Samo sam cekao kad ce Monsanto Hrvatska odrijesiti kesu.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Ipak je to jutarnji ne treba se čuditi....

_________________

Practice what you preach

"zašto kad pet puta kliknem na fajer tipku, mod više ne radi"