ZAMP reketari više - Dok Hrvatska pada Josipović raste



DOK SE hrvatsko gospodarstvo od 2008. godine uporno kreće nizbrdo, HDS ZAMP - Služba zaštite autorskih muzičkih prava Hrvatskog društva skladatelja, definitivno nije među onima koji su osjetili krizu u Hrvatskoj. Štoviše, bilježe rekordne rezultate u ubiranju naknada, piše Index.

Hrvatska je u 2009. godini zabilježila drastičan pad BDP-a. Dok je u 2008. godini posljednji put zabilježen plus od 2.1 posto, u 2009. je zabilježen ogroman minus od 6,9 posto. Pad se nastavio i u narednim godinama: -2,3 posto u 2010., -0,2 posto u 2011., -2,2 posto u 2012., dok smo proteklu godinu pali za još -0,9 posto, a pad je prognoziran i u ovoj godini, za -0,8 posto.

U 2013. ZAMP ubrao rekordne namete od gotovo 105 milijuna kuna

No, tvorac ZAMP-a, aktualni hrvatski predsjednik Ivo Josipović, svih ovih kriznih godina nije imao razloga za brigu. HDS ZAMP, naime, posluje bolje no ikad! U protekloj su godini ubrali rekordni iznos nameta od gotovo 105 milijuna kuna!

2008. godine je ZAMP ubrao 91 milijun kuna nameta. 2009. godine su unatoč drastičnom padu BDP-a i velikoj krizi uspjeli utjerati čak 96 milijuna kuna od onih koji im moraju plaćati naknadu, a iznos je nastavio rasti na 100 milijuna u 2010. godini te 104 milijuna u 2011. godini. U 2012. godini su od naknada prikupili 103 milijuna kuna, a u prošloj godini rekordnih 104.579.850,65 kuna. S obzirom na revnost ZAMP-ovih "utjerivača dugova", za očekivati je da će u 2014. ZAMP ponovo oboriti rekord.

U protekloj je godini ZAMP najviše "zaradio" od hotela, klubova, kafića i ostalih ugostitelja - čak 37.968.075,48 kuna, odnosno 36,31 posto od ukupnog iznosa. Drugi najveći izvor prihoda za ZAMP su televizijske postaje s 21,52 posto (22.502.687,03 kuna), a slijede radijske postaje s 15,18 posto (15.870.800,05 kuna).

Josipovićev najbolji prijatelj i poslovni partner Marijana Hanžekovića u samo jednoj godini od ZAMP-a dobio 33,6 milijuna kuna.

Podsjetimo i kako je Josipovićev najbolji prijatelj i poslovni partner Marijana Hanžekovića, Marko Vojković, u samo jednoj godini od ZAMP-a dobio 33,6 milijuna kuna. I Vojković i Josipović su nakon izbijanja afere "Zamporion" u veljači 2012. godine tvrdili kako je visoka dobit koju Vojković ostvaruje na poslu s HDS-om "samo papirnata" te da je stvarna zarada njegove tvrtke znatno manja. No,financijski izvještaj Emporiona dokazao je da nisu govorili istinu.

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Moja supruga sveučilišni je profesor. Bavi se gotičkim i renesansnim slikarstvom, nogomet je ne zanima, a mislim da bi na pitanje koliko u nogometu ima igrača na terenu odgovorila tek uz “joker zovi”. Ipak: ove subote zatekla me prije jutarnje turske kave transparentom “Kontra mraku kontra sili” nalijepljenim u sobi. U četvrt do dva stala se odijevati i požurivati me da ne zakasnimo na Hajdukov miting.

Ukratko: što nije uspjelo godinama obiteljske indoktrinacije, što nije uspjelo meni niti nogometnim utorcima i srijedama uz Ligu prvaka, uspjelo je genijalnoj družbi koju predvode Šuker, Mamić i Vrbanović. Uspjeli su čak i moju ženu zainteresirati za nogomet.

Hajdučki miting na Rivi u subotu zapravo je i izgledao tako: kao smjesa okuke na sjeveru i obiteljskog piknika. Uspjehe mitinga u subotu na Rivi obično je teško izmjeriti, jer tamo u tu uru i bez mitinga ima 5000 ljudi. No, malo uoči dva mogli ste vidjeti egzodus uobičajene klijentele subotnje Rive - dugonogih ljepotica - koje su očito procijenile da će na Torcidinu skupu biti mahom luzeri oko kojih se ne vrijedi truditi. Na koncu, Riva je bila puna ljudi svih generacija i klasa, od umirovljenica sa šalovima, tata s djecom, pa do klasičnih navijača izbrijanih na milimetar s daleko najpopularnijim četveronošcem na prosvjedu - rotvajlerom. Moja žena vidjela je hrpu svojih studenata s Filozofskog, ja pokojeg svoga s umjetničke akademije, a eko-aktivisti i anarho-ljevica bili su pomiješani s izbrijanim ljubiteljima Joea Šimunića i doajenima crne kronike.

O sadržaju mitinga ne mogu reći ništa jer je razglas bio očajan, ali kad sam vidio Benjamina Perasovića kako naširoko izlaže agendu politbiroa, izgledao je načas kao neki mladi marksist iz Chiapasa. Veteran kratkog fitilja Ivo Bego bio je pak centralna zvijezda programa. Još do prije šest mjeseci žilavi je starčić valjda vjerovao da će umrijeti u tišini i biti ispraćen s tri-četiri pristojna, ne prevelika nekrologa. Da mu je netko tada rekao da će za šest mjeseci biti zvijezda masovnog mitinga…

Ukratko, “huligani” su se u subotu predstavili kao neobično heterogeno društvo.

Jurica Pavičić

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Komu zapravo treba i ide u prilog mogući sukob Hrvata s juga i Hrvata sa sjevera?

Ide u prilog kolega Mikleniću svima onima koji Hrvatsku vole i izvan naplatnih kućica u Lučkom. Onima koji su 13 godina hrvatsku reprezentaciju čekali u Splitu, a u međuvremenu se naslušali svakakvih opravdanja… Jedno od njih bila je priča o ukletom Poljudu, što je većina vaših kolega novinara iz Zagreba pisala. A ja Vas podsjećam da Hrvatska nikad nije izgubila službenu kvalifikacijsku utakmicu na Poljudu i u svakom kvalifikacijskom ciklusu kada se igralo na Poljudu, Hrvatska je prošla dalje (dva puta na europsko i jednom na svjetsko prvenstvo). Toliko o prokletstvu.I dok smo mi 'antihrvati' čekali reprezentaciju u Dalmaciji, današnji zabrinuti Hrvati preoblikovali su je u 'repku'. U isto vrijeme počinje se NK Croatia preoblikovati u udrugu građana Dinamo, a HNS u HDZ. Vjerojatno nakon ovih redaka već vidite orijunaša iz Splita i plaćenika Kukuriku koalicije. Koleg,a da Vam se predstavim: rodom sam iz Metkovića. To Vam je grad nekoć poznat po rukometu. Osim poznatih rukometaša porijeklom iz Metkovića poput Čavara, Obrvana, Goluže, Kaleba, Bijeliša, Jerkovića, Dominikovića itd., i neka mi oproste mnogi koje nisam spomenuo, tamo su Vam igrali i igrači poput Balića, Metilčića, Lackovića itd., ali nisu mogli biti prvaci Hrvatske iako su ga zasluženo osvojili. Mogli su osvojiti kup EHF – to Vam je Kup u kojem se natječu antihrvati – a prvenstvo Hrvatske prema pravom Hrvatu Gobcu osvojio je Badel Zagreb za zelenim stolom. Ja se pitam tko je podržavao i tko podržava takvu krađu, a vi kolega Miklenić se pitate tko dijeli sjever i jug? Nego se mi zapričali o rukometu, a tema nogomet… Malo bih ja i o košarci i o poznatom antihrvatskom klubu Jugoplastika koji je tri puta bio osvajač antihrvatske lige prvaka. I dok anatihrvatski klub 'Jugoplastika' zbog duga (4-5 milijuna kuna) igra neku ligu bedaka, Cibona - koja je dužna nešto sitno oko 40 milijuna kuna (govorilo se i o 80 milijuna) - unatoč tome trebala je u ligu prvaka ove godine ali zbog solidarnosti s općim stanjem u Hrvatskoj, to mjesto prepustila hrvatskom klubu Crvena Zvezda. Vi se pitate kome treba podjela a ja se pitam tko je pokrao Cibonu? Nadam se da se i USKOK pita? Ali opet ja promašio temu, a ona je hrvatski nogomet. Ipak, prije nego progovorim o Hajduku i Dinamu malo bih ja o našoj reprezentaciji (ups zaboravih da je sada 'repka'). Nije bilo lako hrvatskoj 'repki' zadnjih godina pripremati se u izgnanstvu, ponajviše u Sloveniji, a Bogu hvala konačno su se odlučili vratiti kući u Zagreb, na Svetice. A bilo je podmuklih pokušaja da se, ne daj Bože, nogometni kamp Hrvatske 'repke' izgradi u antihrvatskoj Dalmaciji, ili antihrvatskoj Istri ili Slavoniji. Najlukaviji su bili ovi antihrvatski dalmatinci darujući besplatno zemljište u Baškoj Vodi. Ipak, Bogu hvala, HNS-ovi čelnici vođeni iskustvom ostalih Saveza uspjeli su dokazati da se kampovi svugdje grade u centru grada, jer što ako jednog dana ne bude prijevoza, dok ovako mogu pješke do stadiona. Ključna je u odabiru bila kilmatska pozicija, jer ipak je Zagreb najsunčaniji grad u svojoj županiji, a kod nas u Dalmacija zadnjih dana neprestano kiši, a i južina može utjecati na raspoloženje igrača. Nego, i ja se pitam, ko' što se i vi pitate: pa komu treba podjela, kad sve može ostati u Zagrebu i onda nema podjele?! Vidim kolega Miklenić da Vas muči problem nezaposlenosti i siromašnih u Hrvatskoj pa ste to spojili i povezali sa navijačima. Rekoh, idem i ja probati isto učiniti i tako se ja pitam ko' što se i vi pitate, kako ljudi u Dalmaciji uopće imaju vremena za prosvjede? Mogu reći da me jedna stvar u startu zbunila. Gledajući podatke u Zavodu za zapošljavanje, vidio sam da u Splitu ima oko 20 tisuća nezaposlenih, a na Rivi bilo 30 tisuća. I onda sam mudro zaključio da ovih 10 tisuća viška mora da su antihrvati koji su se uvukli među 20 tisuća neradnika. Skoro im je prošlo za rukom, ali hvala Zavodu za zapošljavanje, na preciznim brojkama. Znam da mi Mamić neće platiti honorar, ali radi bratstva sjevera i juga otkrio sam još nešto preko istoga Zavoda. Zagreb, koji je četiri puta brojniji od Splita, ima oko 40 tisuća nezaposlenih. I sad je meni jasno zašto je Maksimir prazan. Nije to radi Mamića i HNS-a, nego ljudi rade i nemaju oni vremena kao mi u Dalmaciji. I kad ovih 40 tisuća rasporediš na košarku, rukomet, hokej, futsal Dinamo... (čujem da je zadnji put bilo šest tisuća, Maksimir se toga odavna ne sjeća) - stignu do Maksimira nema ih puno. Ali ova moja solidarnost i suosjećanje s Mamićem nije ništa u usporedbi sa solidarnosti koju imaju članovi HNS-a međusobno (ne Pusićkinog HNS-a, nego Šukerovog ili možda Mamićevog?). Vidim da ga je neki dan mijenjao na sjednici dok je gosp. Šuker bio na službenom putu. I u tome se vidi jedinstvo članova HNS-a kojima nije važno tko je šef: danas Šuker, sutra Mamić, prekosutra netko drugi, bitno je da ima sloge, da sve funkcionira i da je sve transparentno i da u HNS-u nema politike (oni sa stranačkim iskaznicama nisu dobro došli). Nego, vratimo se solidarnosti između sjevera i juga. Sami HNS radi na tome. Upravo zbog solidarnosti HNS je Hajduka zamolilo da tri utakmice igra pred praznim Poljudom, tako da igrači Hajduka znaju kako je Dinamovim. A usput veliko im hvala na tom prijedlogu jer su nam u ovo doba recesije uštedjeli par stotina kuna. Jedino ne znam kako će se dogovoriti sa onima što imaju pretplate, a ima ih preko 6 tisuća. Evo uhvatio se ja socijale i kao i vi kolega Miklenić postao socijalno osjetljiv i zabrinut, a sve u svrhu da ne bi bilo podjele sjevera i juga, neka nam svima bude isto, kako se zalaže HNS. I tako sam ja poslao upit upravi Hajduka: kako to da mi moramo plaćati ulaznice 40, 60 i 80 kuna, a kad je derbi i više, a oni gore na Maksimiru plaćaju jednu kunu. I dobijem ja od njih odgovor. Gospodine Marijo, Hajduk je d.o.o. Što će reći, firma, i zato sve mora biti transparentno, jer prije Linića i sada Lalovac čekaju da naplati porez. A Dinamo? On Vam je, kažu oni meni, Udruga građana i da ih ne uzdržava jedna poznata zagrebačka obitelj i da ne dobivaju nešto malo socijale od Grada, ne bi mogli funkcionirati. U tolikoj su krizi da su se morali radi troškova ujediniti sa još jednim zagrebačkim klubom Lokomotivom. Pa kad ovima fali igrača oni im pošalju, a kad treba njima onda oni uzvrate. Imali su i zajedničkih trenera i ljudi i upravi. E to je pravo bratstvo i sloga, a ne mi doli u Dalmaciji sve hoćemo sami. Sve u svemu, njima u simbiozi život jeftiniji. Usput da Vam još nešto kažem. Neki dan, ka u pravoj firmi, Hajdukovim radnicima napravili alkotest. A ne znaju oni, kolega Miklenić, da je droga opasnija… Dragi kolega Mikleniću, moram se na kraju požaliti, nije lako živjeti u antihrvatskoj Dalmaciji zadnje 24 godine. Pokrali nas, zatvorili nam sve tvornice i ne daju ljudima posla. A tako ti je proša i naš bidni Hajduk. A vi dobro znate, a možete provjeriti i na internetu koje su sve vlasti bile u Splitu zadnjih 24 godine, pa time i u upravi Hajduka. I svi se oni htjeli okoristiti Hajdukom. Zbog toga sam zavidan da se upravo uspon Dinama veže uz prohrvatsku vlast; uostalom, nije on badava najkatoličkiji klub, kako je izjavio pokojni Vlatko Marković. Iako me čudi - eno neki dan na Rivi na prosvjedu bilo svećenika, a i neke časne se slikale s Hajdukovim šalom… Čudi me to za tako jedan ateistički klub. I dok kod Vas na sjeveru vlada demokracija u izboru predsjednika, direktora, ostalih članova uprave, vidi se točno jedan 'obiteljski odnos', dolje vam kod nas ko' na Divljem zapadu – navijači preuzeli klub. I onda se čudite našim huliganskim ispadima. Ali zato ste vi tu da nam pomognete i hvala još jednom upravi Dinama koja u suradnji sa policijom dovodi navijače u red; eno nam neki dan i kolegu don Milu dobro pretresli. Još samo da spustimo nivo navijača ka u Maksimiru, biti će nam jeftiniji život. Manje redara i ostalog osoblja... Također sam sretan da je ovaj Dinamov model demokraciju zaživio i HNS-u, ali to i ne čudi kad im je u pomoć priskočio izvršni dopresjednik Dinama. Tako danas sve sjaji od demokracije: nema afera, nema nogometnog namještanja, suce više ne tribaš plaćati za pošteno suđenje (jer su naučili kako treba suditi)… Što se onda ljudi čude zašto gospodin Šuker kao ambasador mira putuje po svijetu? Kako i ne bi kad je sve u HNL-u tako dobro uređeno… Ali to vas ionako ne zanima, nego znam ja, vas zanimaju antihrvatske snage. Da vam iskreno kažem puna ih je Dalmacija, a kako čujem ima ih mnogo i po čitavom BILOM svitu! Dragi kolega, srdačno Vas pozdravljam sa oslobođenog Visa, a nadam se uskoro i cijele Dalmacije. Radi podizanja morala mogla bi sad hrvatska reprezentacija - ups, 'repka' - zaigrati koji put na Visu. Jest da je otok, ali čujem da često igraju u Londonu, a i on je na otoku tako da neće biti igračima problema za adaptaciju. Znam, reći ćete da na Visu nema gledatelja, ali mi Vam obećajemo da će ih biti približno ka' na Maksimiru!

P.S. Dragi kolega, mislim da znam osobu koja dijeli sjever i jug. Imenom i prezimenom. Zove se Lopov, a preziva Nepravda. I kad nju maknemo iz nogometa, ali i iz ostalih pora hrvatskog društva, mislim da nas nitko neće moći podijeliti…

Don Marijo Volarević!

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

JE LI vam promaklo ovo novo "uvođenje reda" u Hrvatskoj? Ako već niste vidjeli vijest, evo je ovdje: http://www.index.hr/vijesti/clanak/pump ... 89697.aspx

Još jedan znak koliko država brine o svojim građanima. Znači ministarstvo je poslalo inspektore u provjeru kvalitete goriva. Cijela operacija naravno, kao i samo ministarstvo i sve što radi, idu na račun građana. Mi plaćamo tu inspekciju. Inspektori onda otkriju loše gorivo na 10% pumpi, i što naprave?

Pa, ništa od čega bi građani imali ikakve koristi. Podaci o pumpama, distributerima goriva i odgovornim osobama se drže u tajnosti, jedino šta će ih država, zasad bez našeg znanja, navodno procesuirati i kazniti nekim drakonskim kaznama.

Država si napunila džep, a vas dragi građani - `ko jebe

Dakle, u cijeloj operaciji država si je našla načina za napuniti džep i to više puta (na gorivu i na kazni), a vi dragi građani koji sve to plaćate – `ko vas jebe, vama neka i dalje prodaju sranje od goriva dok ih ne ulovimo, nismo ludi da vam kažemo koje pumpe da izbjegavate i da radimo išta u interesu građana.... nećete dobiti ni novac natrag, pa čak ni temeljnu informaciju na kojim pumpama je loše gorivo jer i od lošeg goriva država ubire trošarine! Točio ti dobar benzin ili loš – državi svejedno, uzet će novac od trošarine i poreza, ali će naći načina da kazni krivca i digne (i njemu) pare. Nezajažljiva pohlepa potpuno beskorisnog aparata – to je naša država. Što, konkretno, od ove operacije ima prosječan građanin kao korisnik usluga države? Ništa, samo trošak, i to u nekoliko stavki.

U ovakvoj katastrofi od nepravedne zemlje čak i ne mogu bez rezerve vjerovati da je tih 10% pumpi zaista varalo. Tko kontrolira kontrolore? Može lako biti da je šef inspektorima samo naredio ono čuveno "nađite im nešto", mora se ispuniti normu od toliko i toliko kuna naplaćenih kazni kako god znaš. Po onoj bosanskoj – kadija (turski: qadi) te tuži, kadija ti sudi.

Godinama nisu radili svoj posao, a sad se hvale

Na ovakav zaključak ukazuje i znakovita prva rečenica kojom ministar Vrdoljak komentira akciju: "Proveli smo ovu akciju kako bismo napravili ono što se godinama u Hrvatskoj nije napravilo." Dakle, godinama niste radili svoj posao, a činjenicu što ste se toga, eto, sada sjetili, ističeš kao neki poseban doseg?? Prije će biti da je pofalilo novca pa se netko sjetio podijeliti par ekspres-kazni.

A sada pokušajmo zamisliti kako bi ovo izgledalo u svijetu privatnih osoba. Recimo da vam netko u ulici svako toliko prlja auto, izlije na njega blato, probuši gume ili krade benzin iz rezervoara. Vi angažirate privatnog istražitelja, platite ga, on prati i nadzire situaciju i za tjedan-dva vam priopći "rezultate": da, vidio sam točno tko od vaših susjeda iz ulice radi nepodopštine oko vašeg auta, međutim, neću vam reći tko. A znate što još? Tim krivcima sam direktno objasnio da su ulovljeni, i naplatio kaznu (ili uzeo mito, ili oboje, tko uopće zna kad nitko nije ništa vidio). Sad opet godinama neću raditi ništa, krivci će biti na miru, dok se opet ne sjetim raditi nadzor, tko zna kad, a najvjerojatnije u trećoj godini mandata naredne vlade.

Umjesto države, analizu su trebali provesti mediji

Kao čovjek iz medija, i iz IT branše koja se uzda u slobodno tržište, moram reći još nešto.

Jedan nezavisni medij i tržište ovaj bi problem riješili jedno 10x jeftinije i brat-bratu 100x efikasnije od ikakve države i Vrdoljaka. Nezavisni medij uzme uzorke goriva, analizira u nekom labu, npr kod sudskih vještaka (koje država, kako smo nedavno čitali, ne plaća i duguje im milijune) ili kod njemačkog ADAC-a. Medij objavi rezultate, naravno s imenima kompanija koje potkradaju kupce. Ostatak bi napravilo samo tržište – narednih mjeseci ljude koji "tankaju" kod lopova brojali biste na prste jedne ruke. Lopovi bi propali, kupci goriva se okoristili, vještaci i labosi bili plaćeni, medij zaradio i opravdao smisao, a jedino bi beskonačno pohlepni državni aparat vikao "di san ja tute!?".

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Uvjeti natječaja na koji se nitko nije javio

Istaknuo je kako je iz tog razloga Ravnateljstvo za robne zalihe pri Ministarstvu gospodarstva objavilo poziv za javno nadmetanje za nabavu vreća za spavanje u skladu sa Zakonom o javnoj nabavi.

No, kako se nitko nije javio oglas je poništen, a novi će biti raspisan početkom 2015. godine.

Kako bi uopće mogli sudjelovati u ovom natječaju ponuditelji su trebali u svojoj ponudi dostaviti bankovno jamstvo za ozbiljnost ponude u iznosu od 49.600 kuna. Prikazati da su podmirili obvezu plaćanja dospjelih poreznih obveza i obveza za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

Popis najmanje tri značajnija ugovora o isporuci robe izvršenih u godini u kojoj je započeo postupak javne nabave i tijekom tri godine koje prethode toj godini i uz sve to dokaze da nisu počinili nikakva kaznena djela uključujući zahtjeve koji se odnose na upis u sudski, obrtni, strukovni ili drugi odgovarajući registar.

Nitko ne može ispuniti uvjete natječaja ili jednostavno nitko ne želi poslovati s državom?

_________________

MOD: SXK Nebula Zero Mini, Koopor Mini 60W, Cloupor Mini Plus
Atty: Taifun Kayfun Cubis HH.357

Predsjednički izbori u Hrvatskoj, buđenje snažnijeg anti-establišment otpora ili kako je odličan rezultat Sinčića unio nemir duboko među vladajuće strukture


Jučer je u Hrvatskoj održan prvi krug predsjedničkih izbora. Birači su mogli birati između četiri kandidata: tu je aktualni predsjednik Ivo Josipović iza kojeg stoji potpora socijal-demokrata (SDP), kandidatkinja desnog centra Kolinda Grabar Kitarović (HDZ), nešto desniji Milan Kujundžić (dugogodišnji bivši član HDZ-a) te mladi Ivan Vilibor Sinčić iz pokreta pod nazivom Živi Zid.

Da se na popisu nije našao Sinčić ovo bi vjerojatno bili najdosadniji predsjednički izbori u Hrvatskoj do sada. Čime je Sinčić jučerašnji dan učinio toliko zanimljivim? Više je razloga, a moglo bi se reći kako je dan postajao zanimljivijim kako je odmicao.

Krenimo redom, za početak rezultati (nakon 99% obrađenih biračkih mjesta). Ivo Josipović dobio je 38,46% glasova, odmah iza njega je Kolinda Grabar Kitarović s 37,22%, slijedi Ivan Vilibor Sinčić sa 16,42%, dok je najmanju potporu birača dobio Milan Kujundžić s osvojenih 6,30% glasova.

Josipović, Kitarović i Kujundžić sintetički su proizvodi učmale političke klime koja na ovim prostorima vlada još od tzv. "tranzicije" (iz neke vrste socijalizma u neku vrstu kapitalizma). Ivan Vilibor Sinčić je nešto što podjednako učmali komentatori i analitičari nazivaju "iznenađenjem na političkoj sceni", no on je zapravo nešto mnogo više od toga - jedan od poprilično rijetkih trenutaka kada se kroz političku apatiju probija duh optimizma.

Ostvareni rezultat Sinčića je impresivan (293.562 osvojenih glasova). Imajmo na umu tko "stoji" iza Sinčića, a tko iza drugih kandidata, naročito vodeća dva. Josipović i Kolinda vjerojatno ni ne mogu osvojiti manje od 30% glasova jer to ni nisu glasovi toliko birača koliko stranačke biračke mašinerije koja nikada nije bila niti demokratska niti u službi pozitivne promjene.

Članovi velikih stranaka, masivnog lijevog i desnog krila jedne te iste, za narod otrovne i loše, nomenklature, "upregnuti su" svakih nekoliko godina da prošeću do biračkih mjesta i svojim predoređenim izborom grčevito čuvaju svoje male (kako kod koga, ali generalno male) privilegije koje ih, bar oni tako misle, danas više no ikad drže glavom iznad vode u kojoj se njihovi, nesnalažljivi, sugrađani utapaju.

U javnosti i pojedinim strujama uvriježio se naziv "uhljeb". Tko ili što je "uhljeb"? Uhljeb je osoba čija se životna taktika, ideologija, praksa i evolucijski nagon za egzistencijom svodi na nekritični oportunizam. Dotična osoba lojalna je svojoj stranci, lokalnom šerifu, kompaniji ili nečem drugome sve dok nešto od tih entiteta osigurava njihovu egzistenciju. Pritom djeluje kontra svih plemenitih poriva i ideala, krajnje nagonski, reducirano na instinkt za preživljavanje i do kraja će stajati uz izvor svoje egzistencije ne mareći da li taj isti izvor uništava tuđe živote, potapa budućnost cijelih generacija, pa u konačnici možda vrši i genocid cijelih naroda. Isti se neće pobuniti protiv svoje stranke, kao ni što se isti neće pobuniti niti protiv svoje zemlje ako ta ista zemlja provodi vojnu agresiju na svjetskoj razini.

Nema smisla od cijele situacije graditi filozofiju, jer za nju nema dovoljno supstance, stvar je bolno jednostavna, a svodi se na rečenicu koja zvuči otprilike ovako: "Dok je meni dobro, šutim, ne bunim se".

Neki osudu protiv tzv. "uhljeba" zaista šire daleko, pa i predaleko. Tako imamo one koji danas gotovo sve zaposlenike u javnom sektoru smatraju "uhljebima". Ovo ne samo da je pogrešno već je opasna taktika raspirivanja mržnje unutar radničke klase. Radnici u privatnom i javnom sektoru imaju isti set klasnih neprijatelja i zadnje što im danas treba je raskol, naročito u vrijeme kada niti savez među njima nikada nije uspostavljen.

Stranački uhljebi? I njih imamo na desetke, ako ne i stotine tisuća u ovoj zemlji. Svojim postupcima ti ljudi opstruiraju demokraciju, čine je krnjom, zarobljenom unutar dvostranačkog jada, ali ni ti ljudi nisu sami po sebi neki krivci. Ljutnjom protiv njih neće se postići ništa, samo će ih se još dublje potjerati u njihova naizgled sigurna utočišta, pod plašt velikih stranaka koje će im za sitne privilegije i dalje tražiti lojalan glas.

Može zvučati krajnje otrcano, ali ovim ljudima se može pomoći jedino dobrom starom taktikom "podizanja svijesti". Ljudi koji danas svojim postupcima koče progres treba pojasniti da dolazi vrijeme kada više neće biti mjesta za strah, kada će se od njih očekivati da stanu na pravu stranu, makar samo jednom, a to vrijeme, ako već nije tu, sigurno dolazi.

Jesu li te osobe krive što su danas takve? Mogu li baš svi svoju egzistenciju podrediti plemenitim idealima? Sigurno da ne mogu, niti će ikada moći. To je spoznaja s kojom su se zasigurno do sada često susretali, mahom mladi, ljudi koji sudjeluju u pokretu Živi Zid. Naime, za one koji ne znaju, riječ je o organizaciji koja nastoji fizički sprječavati jednu od najodvratnijih pojava proizašlih iz tzv. "tranzicije" - deložacije.

Mnogi ljudi tek dolaskom u bezizlaznu situaciju spremni su posegnuti za radikalnijim rješenjima. Bilo da to znači dati glas "alternativnom" kandidatu, kao jučer u Hrvatskoj, ili dići revoluciju, kritična masa i dalje je ključ svih promjena.

To nas nanovo dovodi pred onaj stari paradoks - trebaju li stvari nužno postati gore da bi postale bolje? Da su stvari u Hrvatskoj ekonomski stabilne, da ljudi imaju perspektivu, Josipović bi sinoć vjerojatno slavio već u prvom krugu, što mu je navodno bio i plan koji se itekako izjalovio.

Njegova protukandidatkinja u drugom krugu je Kolinda Grabar Kitarović, predstavnica konzervativnog HDZ-a, bivša zamjenica generalnog tajnika NATO pakta. Da li je riječ o slučajnosti da HDZ u prvi plan stavlja osobu koja je integrirana u vojnu alijansu čije se djelovanje svodi na globalnu destabilizaciju, širenje kaosa i agresiju protiv drugih država?

Govori li nam trenutak nešto o navodnim slučajnostima? Velika "bitka" za Europu je u punoj snazi, jedino možda u Hrvatskoj ista još uvijek nije na naslovnicama jer Hrvatska još od 90-ih njeguje jedan čudan, paradoksalan i vrlo bizaran pristup vanjskom svijetu koji se često svodi na to da vanjski svijet zapravo "ne postoji". Nije teško odgonetnuti zašto je to tako, Hrvatska ne voli raspravu o vanjskom svijetu da ne bi taj vanjski svijet postao suučesnik u njenoj tranziciji, u privatizacijskoj pljački enormnih razmjera, pa u konačnici i u njenoj gotovo fanatičnoj lojalnosti tzv. "euro-atlantskima integracijama".

Ništa se u ovoj zemlji s tolikom žestinom ne napada kao što se napada svaka kritika, pa i suptilna, spomenutih integracija. Odlučeno je kako se Hrvatska mora apsolutno držati te nove paradigme, a kritika iste dočekati se suludom retorikom, obično kroz kontekst Domovinskog rata. Sirovost takvih "komentara" je tužna, ali i uvriježena, danas možda više no ikad od završetka rata. 20 godina nakon rata u Hrvatskoj još uvijek smo žrtve mainstream diktata koji se svodi na: "Tko je protiv NATO-a je za velikosrpsku Jugoslaviju".

Takvi "argumenti" su truli i morati će izgubiti na svojoj snazi jer danas se vuku još samo na traumama koje su ostale zbog događanja pred četvrt stoljeća. Stanovnici Hrvatske moraju prestati robovati povijesti i shvatiti da su njihovi izbori lažni isto koliko su lažne i podjele na lijevi i desni centar.

Na vanjskom planu izbor se ne svodi na "Zapad ili Istok", kako nam toliko uporno žele nametnuti. Evo, Ukrajina je prije godinu dana krenula ka Istoku, pa je sada završila prema Zapadu, a kaos ju prati u svakoj instanci. Danas je to zemlja koja se svjesno odrekla svoje najveće vrijednosti, svoje neutralnosti, kao što je to učinila i Hrvatska pred puno više godina.

Ideja da Hrvatska kao zemlja nije slobodna sada se počinje gomilati sa svih strana, iz svih pravaca tzv. političkog kompasa. Polako, ali sigurno, i liberali i konzervativci, i socijalisti i libertarijanci, i svi drugi, uviđaju da je deficit slobode činjenica koja koči bilo kakav autentični politički proces.

Sinčić, kao i cijeli pokret otpora iz kojeg dolazi, itekako dobro shvaća ovaj kronični deficit. U svojoj kampanji progovorio je o ovim temama s još neviđenom količinom hrabrosti. Kao kandidatu za predsjednika mass-mediji su mu morali dati adekvatnu ekspoziciju, no s druge strane protiv njega su se pokretali grubi napadi na gotovo svakom koraku.

Jedni su ga prozivali da je premlad, drugi da nema "program", treći pak tvrde kako njegove ekonomske ideje vode u kaos. Nadalje, nazivalo ga se ljevičarem, desničarem, anarhistom, ekstremistom, teoretičarem zavjera, igračem ovih ili onih itd.

Sve su to bili pokušaji diskreditacije, onako novinarsko-očajnički, kako to često i biva u ovoj zemlji kada se vladajuća ekonomsko-politička struktura nečeg uplaši, a "mladog" Sinčića (gospodin ima 24 godine, u tim godinama su neki ljudi već mijenjali svijet i skretali povijest) su se itekako uplašili sinoć, naročito kada u stigli rezultati. Bilo je tu i uvredljivih komentara, no do jutros su se svi stožeri preostalih kandidata "otrijeznili" shvaćajući kako će im Sinčićevi glasači itekako trebati za pobjedu u drugom krugu.

Tko može očekivati potporu Sinčića? Sudeći prema današnjoj objavi na stranicama Živog Zida, nitko - u poruci se ističe: "Dragi prijatelji Živog zida, pozivamo vas da izađete na drugi krug predsjedničkih izbora i na vaš glasački listić dopišete broj 3 i zaokružite Ivana Sinčića, kako biste spriječili da ga birački odbori pribroje HDZ - SDP kandidatima. Želimo poslati jasnu poruku, a to je da ni u snu nemamo namjeru podržati kandidate koji organizirano rade na gospodarskom i moralnom uništenju Hrvatske."

Tko će u konačnici pobijediti u drugom krugu početkom siječnja, nema neke velike razlike. Da, Kolinda je svakako "NATO-ov čovjek", ali ni predsjedniku Josipoviću ova vojna alijansa nipošto nije mrska, pa pod njegovim mandatom je Hrvatska otvoreno podržala sve NATO-ove agresije (Libija) i pokušaje destabilizacije suverenih država (Sirija).

Možda neka razlika, u finesama, ipak postoji. Možda je Josipović "slobodniji" prebaciti interese na neku drugu stranu. Govorimo o teorijama, dakako. Što ako se iduće godine desi nešto neočekivano? Što ako Njemačka postane ruski saveznik i velika paradigma Istoka i Zapada dobije nešto iznimno moćno - geopolitički Centar? Hrvatskoj je bliže mjesto na takvom "Centru", nego u okvirima nekakve američke neo-kolonije. Ako je na čelu države osoba iz visokih redova NATO-a, šanse će biti manje.

Vanjska politika je oduvijek krojila unutarnju politiku, a kurioziteti unutarnje politike primarnu su "zabava za narod".

Washington bi svakako na čelu Hrvatske volio imati nekoga iz "svojih redova". Mada je Josipović lojalan "integracijama", rizik u Europi postaje prevelik. SAD želi maksimalnu lojalnost, a ne samo pretpostavku lojalnosti.

Što o svemu tome misli Sinčić? Tu stvari postaju zanimljive. U razgovoru za HTV, za vrijeme izborne kampanje, istaknuo je: "NATO nije obrambena organizacija, nego imperijalistička čiji je cilj okupacija svjetskih resursa".

Nije li ovdje gospodin Sinčić zapravo od riječi do riječi u pravu? Itekako, a to je i razlog zbog kojeg su vladajuće strukture nemirne. Drugim riječima, realna anti-establišment opcija zabila se ovog puta kao klin među njihove redove.

Nitko ne tvrdi da je ova opcija idealna, ali da može u ovom trenutku protresti establišment snažnije nego bilo koja druga, to je činjenica.

Neki će zamjeriti Sinčići taktiku "širokog kišobrana", gdje se nastoji motivirati birače bez obzira na politički kompas. Pojedini stavovi koje iznosi su vrlo ljevičarski, drugi naginju desnici. Stavljati Živi Zid u kontekst političkog kompasa je zato vrlo nezahvalno, no ako bismo baš morali smjestiti ih, ipak se radi o jednoj frakciji desnice, ali ne onakve desnice na kakvu smo u Hrvatskoj navikli zadnjih četvrt stoljeća. Riječ je o čišćim sentimentima kojima patriotizam nije stran, kojima u isto vrijeme internacionalizam ne znači previše, ali se ne bave klasičnim političkim kalkuliranjem već kreću izravno na sve probleme u društvu - barem prema svom nahođenju.

Da ne bi bilo zabune, Živi Zid i slični pokreti neće tražiti prevrat u temelju same ekonomije, neće pozivati na diktaturu proletarijata niti na klasnu borbu. Možda bi ti isti ljudi u nekom drugom periodu bili žestoki revolucionari, no danas će se okrenuti onim pravcima gdje, realno, poruke bolje prolaze.

Stara terminologija više ne fascinira mase, to nije tajna, ali mase (one koje nisu politički "uhljebljene" na ovaj ili način) i dalje žude za radikalnijom politikom u trenutku kada se stanje u zemlji sve brže pogoršava.

Živom Zidu zato se itekako može prognozirati dobar politički uspjeh u narednom periodu, pa i ulazak u parlament, a kroz Sinčića su dobili ogromnu ekspoziciju koja im je jako trebala. Hrvatskoj jednostavno trebaju političke opcije koje će zbunjivati razne "fosile", kakvih smo sinoć imali prilike gledati na gotovo svim televizijskim kanalima čija uredništva smatraju da su baš ti (jedni te isti) ljudi dovoljno politički pismeni da mogu adekvatno analizirati postojeće trendove (nisu).

U Europi bujaju anti-estblišment stranke i pokreti, vrijeme je da se i Hrvatska ucrta na takvu kartu Europe. Za Europu je demokracija - što autentičnija demokracija - zadnja šansa, ne samo u vidu prekida suicidalne politike mjera štednje ili borbe protiv TTIP-a već možda i po pitanju spašavanja kontinenta od novih ratova.

Establišment je toliko dotrajao da je već postao suicidalan, ali ne za sebe, već za narod koji predstavlja. Narodi Europe moraju shvatiti da im se nipošto ne isplati, primjerice, ratovati samo zato jer eliti u Washingtonu smeta što je u Moskvi na vlasti Putin, u Damasku Assad ili u Pjongjangu Kim Jong Un. Vrijeme je da se Europa počne baviti sobom i svojim problemima, a da bi se to (napokon) desilo, novi val anti-estblišment stranaka mora pokopati dotrajali establišment i sve što isti predstavlja, od ljudi, retorike do potpune alijenacije politike od naroda.

advance.hr

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

SDP-u ni Kennedy ne bi pomogao


Hrvatska demokratska zajednica je u posljednjih petnaest godina imala četiri predsjednička kandidata od kojih je Kolinda Grabar-Kitarović, objektivno, najslabija.
I Mate Granić 1999., i Jadranka Kosor 2004. i Andrija Hebrang 2009. bili su krupnije, snažnije, uglednije političke figure, a opet nitko od njih troje nije dobio izbore, čak ni ozbiljnije ugrozio prvo Stipu Mesića, a kasnije Ivu Josipovića. Dvojica, dapače, Granić i Hebrang, nisu ni ušla u drugi krug.

Kako je uspjela?
Kako je jedna blijeda diplomatska činovnica, pojavom nalik ženama iz reklama za deterdžente, bez spomena vrijedne geste ili izjave, nakon mlitave, beskrvne kampanje u kojoj je izricala općenitosti iz novinskih horoskopa, ni sama u sebe ustvari ne vjerujući, oprezno čuvajući namještenje u Sjevernoatlantskom savezu, otišla dalje nego je itko iz njezine stranke u petnaest godina otišao, pa sad ulazi u finale sa zaostatkom manjim od jednog i po postotka i ima realne izglede da pobijedi?

Naprosto, ovo nije ista ona politička liga. Da je za HDZ prekjučer igrao Hebrang, Kosor ili Granić, svatko bi od njih troje, uvjeren sam, slistio Josipovića. Da je Tomislav Karamarko imao boljeg kandidata, još bi možda u nedjelju navečer sve bilo gotovo, građani Hrvatske nazdravili bi novom šefu države i prije odlaska na skijanje.
U ovim okolnostima SDP je dobio najviše što je mogao, Josipović ne treba biti nezadovoljan, pa ni ako za četrnaest dana izgubi, jer krivica uistinu nije na njemu. Nitko na njegovu mjestu ne bi bolje prošao. Nema takvog političkog talenta.

Ovi drugi bi bili gori?
Da je sam John Fitzgerald Kennedy ustao iz groba da predstavlja SDP, jednako bi prošao na predsjedničkim izborima 2014., nakon tri godine pustoši i beznađa Vlade Zorana Milanovića.
Upravo njemu predsjednička kandidatkinja HDZ-a može zahvaliti za neočekivanu glasačku omiljenost, premijeru koji zapravo ni sam više ne zna svoj politički smisao.

Primijetili ste, jedino čega se taj još može sjetiti kad ga upitaju zašto je na vlasti, jest nepouzdana, sve klimavija tvrdnja kako bi njegovi suparnici bili gori. Ni u večeri izbora nije to propustio kazati.
“Ljudi, nemojte se navući na HDZ. Prošle su samo tri godine, to su još uvijek isti ljudi”, zavapio je ponovno Milanović, kao ono janje u crtanom filmu otprije mnogo godina, što je bespomoćnim glasićem dosadno cmizdrilo: “To je vuk! To je vuk!”

I kako nas priča uči, ti su povici sve uzaludniji. Selo je iscrpljeno od kmečanja, seljaci više ne vjeruju u vuka. Jedva da će ostati ijedan naivac u idućih godinu dana, koliko nas dijeli od sljedećih parlamentarnih izbora.

Smrznuti grašak pobjeđuje
Iznenađujući uspjeh HDZ-ove kandidatkinje u prvome krugu predsjedničkih izbora ozbiljno bi trebao zabrinuti esdepeovce, makar onu dvojicu-trojicu razumnijih, koji se još nečim dadu zabrinuti. Za 365 dana stvari će samo biti gore.

Karamarku koncem 2015. neće trebati ni slabi kandidati kao što je Grabar-Kitarović. Zorana Milanovića porazit će neoblanjanom jelovom daskom, goblenom, sapunom od lavande, vunenim čarapama, metlom, kacijolom, baterijama od volta i po, čime god se sjete. Da vrećicu smrznutog graška stave na listić kraj Zorana Milanovića, vrećica smrznutog graška će dobiti izbore.

“This time next year”, što bi rekao Delboy iz “Mućki”, Zoran Milanović će oko ponoći ostati sam u izbornom stožeru Socijaldemokratske stranke, skamenjeno gledajući izborne rezultate na velikom displeju, i onakav skroman i strog prema sebi, kakvim ga je dragi Bog dao, ni tada neće kontati što ga je snašlo.
“Gospodine, hoćete vi još dugo?” upitat će ga nervozno čistačica s kantom vode u ruci.
Ne trebaju nam Vidoviti Milan ili Fatma Nur Dženet da proreknu taj potop. Esdepeovci imaju dovoljno vremena da se za njega pripreme.

Najbolje da za izborni stožer unajme prostoriju u kakvom pogrebnom poduzeću, a na pozivnicama za koktel sitno štampaju: “Molimo biti pošteđeni izraza sućuti.”

Milanovića u diplomaciju
To je kao amen, malo se još zaista može učiniti da se SDP spasi. Pomoglo bi svakako da se oproste sa šefom, kupe mu zlatni sat, ugraviraju nekakvu dirljivu i, naravno, potpuno lažljivu zahvalu na poleđini, pa sve pažljivo i izokola mu dođu: “Ti si, Zoki, sigurno već umoran nakon svega dobrog i plemenitog što si učinio za našu hrvatsku domovinu...”

Čovjek je, istina, još mlad, nije mu vrijeme za penziju, ali moglo bi ga se riješiti kako se već rješavaju politički beznadni slučajevi, slanjem u diplomaciju. Ja znam izvrsno mjesto. Daleko na Pacifiku. Šest sati leta od Manile. Mala otočna državica čučica Materina.

Ante Tomić

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

čekaj pa ovo nije vic, pa ovo je stvarno

_________________

MOD: SXK Nebula Zero Mini, Koopor Mini 60W, Cloupor Mini Plus
Atty: Taifun Kayfun Cubis HH.357

Noć uhljeba

Ahil protiv Hektora, Kraljević Marko protiv Muse Kesedžije, pukovnik Custer protiv Bika Koji Sjedi, Fischer protiv Spaskog, Kennedy protiv Hruščova, Bruce Leeprotiv protiv Chucka Norrisa, Sherlock Holmes protiv profesora Moriartyja, Superman protiv Lexa Luthora, Čovjek pauk protiv Zelenog goblina, Godzilla protiv Megalona, jedva da bi se ijedan od ovih mitskih sukoba mogao usporediti s herojskim dvobojem dvojice naših dužnosnika.

Ni sve glasovite borbe Muhameda Alija za titulu svjetskog prvaka, ni Rumble in the Jungle ni Thrilla in Manila žestinom se ne mogu mjeriti s okršajem koji ovih dana bjesni između Gordana Marasa, ministra poduzetništva i obrta, i Luke Burilovića, predsjednika Hrvatske gospodarske komore. Dva izvrsno plaćena hrvatska državna činovnika izašla su na megdan ne bi li se utvrdilo koji je od njih lijeniji, gluplji, nesposobniji i u svakom drugom smislu bezvrjedniji član zajednice.

Toplo gnijezdo

Podsjetimo, Maras je najavio promjenu zakona o Gospodarskoj komori, ukidanje obaveznog članstva u jednoj ustanovi koja je do prije nekoliko mjeseci zaista služila jedino kompulzivnom zgrtanju gotovog novca, nekretnina, umjetničkih slika i lovačkih trofeja utamničenog Nadana Vidoševića. Zaposlenike ovoga toplog gnijezda korupcije ministar je nazvao uhljebima, koji bi se u budućnosti morali potruditi da zarade svoje plaće, umjesto da parazitski žive od članarina.
Javio se zatim predsjednik Komore Burilović, uzrujan da netko vrijeđa njega i njegove suradnike, redom stručne i iskusne menadžere, što se za beznačajne pare, šmrc, šmrc, samoprijegorno i nesebično trse za opće dobro, umjesto da u privatnom sektoru mlate milijune, i ministru žestoko uzvratio, po prilici ovim riječima: A tko si ti? Koje su tvoje reference, bijedniče Marase? Pogledaj se u špiglo, uši jedna ministarska, pijavico što sišeš krv poštenih građana, uhljebe da bi li uhljebe jedan uhljebasti, prije nego nas optužiš kako jašimo na grbači radnog naroda.

Udario je tako uhljeb na uhljeba, u lijevom kutu u crvenim gaćicama ministar, u desnom u plavim predsjednik Gospodarske komore, a u sportskim kladionicama još se premišljaju oko koeficijenata. Uspoređuju visinu i težinu, duljinu ruku, kondiciju, proučavaju prethodne mečeve suparnika i naprosto, priznaju, nisu pametni. Ne znaju koga bi proglasili favoritom u strahotnom srazu Gordana Marasa, koji zapravo nema iskustva u realnoj ekonomiji, i Luke Burilovića, čije bi dugogodišnje iskustvo u realnoj ekonomiji najbolje bilo zakopati kao toksični otpad u nekakvo napušteno rudarsko okno na dvije tisuće metara pod zemlju.

Mrtva trka

Pogledate li biografije i jednoga i drugoga, Burilovića koji je u Vinkovačku televiziju prvo uložio devet milijuna, a onda je prodao za deset tisuća, i Marasa koji se seljakao po bezveznim stranačkim funkcijama, složit ćete se - to je mrtva trka. Nemoguće je kazati koji nam od ove dvojice muškarca i dvije institucije koje oni predstavljaju manje treba, čija je društvena korist beznačajnija. Posrijedi je krajnje neizvjesna tučnjava zla i gorega.

Da sam boksački impresario, ja bih iznajmio veliku sportsku dvoranu, Arenu na Laništu, na primjer, i napravio grandiozan spektakl, Noć uhljeba. Predstava bi počela uvodnim borbama Marasovih i Burilovićevih suradnika iz lakših kategorija. Prvo bi izašle njihove plavuše tajnice, izule se i tankim štiklama od petnaest centimetara nasrnule jedna na drugu. Onda bih pustio stasite šofere, Burilovićevog s teškom poluosovinom Audijeve limuzine, a Marasovog da zlokobno vrti zimske lance.

Zatim bi u ring izašli zamjenici, u crno odjeveni poput nindži. Njih bi dvojica izvukli službene Visa i Master Card kartice naoštrenih rubova i bacali ih kao šurikene, dok se jedan napokon ne bi skljokao presječene vratne arterije. Istom bih onda, u finalu večeri, pustio predsjednika Gospodarske komore i ministra poduzetništva i obrta da se pokolju noževima za otvaranje pisama, zadave svilenim kravatama ili nasmrt izudaraju laptopima.

Nitko ne bi plakao

Koji god na kraju padne, ustvari je svejedno, nitko ni za Marasom ni za Burilovićem ne bi plakao. Znate i sami, nijedan od njih nije pogriješio kad je drugoga nazvao uhljebom, nema ni poduzetnika ni obrtnika kome bi oni dugovali zahvalnost za savjet, kontakt, kredit ili nekakvu sličnu poslovnu uslugu. Mizerni ostaci naše izdišuće ekonomije ne postoje zbog takvih tipova, nego usprkos njima i njihovim sve grabežljivijim nametima i paranametima, bezobzirnom zapošljavanju stranačkih poslušnika i potpunoj neodgovornosti prema narodu i državi kojima bi morali služiti.

Nenadmašno je zaista da se takva dva čovjeka međusobno optužuju koji je veći uhljeb i koji je za našu opću stvar manje dao. Da se dvije bludnice u parku počupaju koja je čednija, da se dva pijanca u kolodvorskom pajzlu dohvate koji je trezniji, da se lopovi u zatvorskoj menzi potuku oko poštenja, svi bi njihovi sukobi zajedno bili manje groteskni od stvari koja je posvađala hrvatskog ministra obrta i poduzetništva s predsjednikom Hrvatske gospodarske komore.

Ante Tomić

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Blago Srbiji – sa svoje 23 godine ona je najmlađa država u Europi, na Balkanu pogotovo, a jedna je od najmlađih na svijetu, pred njom je velika budućnost. Mlađa je jedino Republika Kosovo, ali kako tu državu Srbija ne priznaje – kao da je ni nema.

Po sucima Haškog suda Srbije nije bilo prije 1992., što bi značilo da nije bilo ni srpske agresije na Hrvatsku, a kamoli genocida nad stanovništvom Hrvatske. Srbija naprosto nije i ne može biti kriva za rat u Hrvatskoj jer nije ni postojala. A nije postojala sve do 27. travnja 1992.g. kad je Miloševićevu Jugoslaviju priznao UN i koja je, samim tim, priznala sve međunarodne konvencije koje u uputstvu za upotrebu propisuje UN. Pa i onu o genocidnom ponašanju pojedine države i njezine vojske.

Kad sam ja bio mali sjećam da se da je drug Tito govorio kako su u Jugoslaviji svojom voljom udružene narodi i narodnosti i republike i pokrajine. Sjećam se da je imao i nekoliko nastupa na Generalnoj skupštini UN-a jer je Jugoslavija bila važan međunarodni faktor jer je baš drug Tito osnovao i živim odžavao tzv. Pokret nesvrstanosti.

Još tada, kao mali, znao sam da je svaka jugoslavenska republika zapravo mala država za se: ima svoju skupštinu (mi u Hrvatskoj smo imali Sabor), svaka republika ima svoje Izvršno vijeće odnosno vladu, čak ima i svoje republičke zakone. Svoju zastavu, svoj grb, svoju himnu. Dakle, dakle niz tih nekih sitnica koje su im davale neku vrstu državnosti i samostalnosti.

Druga je stvar što su u neka dva-tri navrata u 20. st. neki pregovarači, kraljevi i diktatori, drug Tito recimo, odlučili da će se sve te republike svojom voljom udružiti u jednu zajedničku obitelj, jednu veću država koja će, pak, imati nad-parlament i nad-vladu i nad-predsjednika u mandatu do smrti, a koji će preuzimati pravo da pregovara, na primjer s Ujedinjenim nacijama, u ime svih republika o pravima i obavezama takve međunarodno priznate države. Pa je tako Jugoslavija, sa svim svojim republikama, pristala i na poštivanje međunarodnih konvencija, te dala riječ da neće nikad ni nad kim raditi genocid. Kad je to učinila Jugoslavija po slovu zakona i logike učinile su to i njezine sastavnice – republike.

I onda, kad smo se svi skupa u raspadljivoj Jugoslaviji posvađali, s tim da su se od nje prve razdružile Slovenija i Hrvatska, ta su pravila trebala i dalje vrijediti. Jugoslavija je, i bez Slovenije i Hrvatske i dalje postojala, imala je sve što jednoj državi treba, pogotovo vojsku i oružje, kojim je napala one razdružene i razoružane.

To je radila Jugoslavija, država koje danas nema. Ali ne i Srbija jer je ona nastala tek 27. aprila 1992. i to ni od kud, samo se odjednom pojavila. Tek tako.

Stoga, naravno, podržavamo zadnju presudu Haškog suda. Ako je i bilo genocida u Hrvatskoj nije ga počinila Srbija, već Jugoslavija, a kako nje više nema nema se kome presuditi, a ne može se presuditi ni Srbiji jer nje u vrijeme eventualnog genocida nije ni bilo. Blago Srbiji.

Naravno da je ovaj tekst nesuvisao i glup. Ali samo točno onoliko koliko je to bila dvosatna litanija suca Petra Tomke jutros, 3. veljače 2015. g.

Mario Vuksan

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.