Hmmm.. ja bih mogao reči da sam u neku ruku tolerantan, ali moja bolja polovica baš i nije.
I onda u zajedničkom razgovoru dođemo do saznanja kako nas u stvari kod tih parada ne smetaju ti neki zahtjevi i opredjeljenja pojedinaca, već nas smeta nacin na koji se to prezentira.. tj. pojedinci kojim putem tog problema produciraju sami sebe da budu viđeni kao uostalom i u svim ostalim segmentima ovog našeg društva.
Mislim da bi put parade bio puno uspješniji da se okupe normalno i održe skup sa argumentiranim činjenicama, a ne karnevalsku povorku gdje jedni druge navlace za pimpaca. Ne znam.. to je moje razmišljanje i mislim da bi na taj nacin pobrali više simpatija nego ovako. Jer ako je netko homoseksualnog opredjeljenja i nacina života, to ne znaci da mora glumiti egzibicionista, transvestita i ne znam koga sve ne.

_________________

To je to,D@do Budi kaj oćeš ali ja to ne moram gledati,bilo koga ko slini u javnosti jedan po drugom,jedna po drugom,jedna po jednojhm...jesam koga propustila

_________________

Jesi sanja, pes po pesu, iako je i to ljepše za vidit.
Ma cela se prašina digla oko ničega.
Žena je za kuhinju, muški za pijaču i kartanje. Fertik.
Hm, o sex-u neću.

_________________
Sve što sastaviš raspadne se prije ili poslije

Vidi Phil,postujem tvoje misljenje i ja ne smatram da su bolesni ili da ih treba poubijati zbog njihovog seksualnog opredelenja ali ne volim kad me netko siluje paradama zbog cinjenice da je razlicit od mene...Nitko ih ne bi zlostavljao,kamenovao itd. da su malo skromniji u dokazivanju i trazenju onoga sto oni smetaju da im je uskraceno.
I invalidi nemaju one potrebne rampe na svaki ulaz ili stepenice,isto tako i ljudi sa posebnim potrebama se nalaze na margine,socijali su uskracena prava isto....zao mi je sto ovaj ljude uopste spominjem u ovaj kontekst ali ja nisam video nekog od njih da mase kurcem na plostad ili da zabije prst u dupe svog prijatelja kako bi javnost uvidela njegov problem...
Ja sam hetero i ocu pet zena....i ?? Zasto postoji zakon da je bigamija zabranjena?
Postoji li neka etika,neke norme zivljenja,neka kultura.....neka granica ljudskog ponasanja?
I najbitno od svega je sto gay parada nema za cilj da postigne bolji polozaj za svoju populaciju nego da iritira narod oko sebe sa nemoralnim ponasanjem,bar meni ostave takav dojam svojom agresijom...
Ne zelim da generaliziram i moje misljenje se ne odnosi na cjelokupno njihovo drustvo jer nisu svi ljudi isti....

_________________

...Budi kaj oćeš ...al ne budi peder

i to je to,gotovo

...

_________________
Uspjeh je stvoriti iz nečega nešto, a najveći iz ničega nešto.

Mama me je zvala Mimoza. To zato što sam imala čudan običaj rasplakati se na svaku, kako je ona to znala reći, "glupost". E sad, ne znam mogu li se ulične demonstracije i prosvjedi također nazvati glupošću, ali je činjenica da sam se neki dan nenadano (opet) razmimozila pročitavši na jednom portalu članak s podnaslovom: "Tisuće antifašista u njemačkom gradu Hamburgu okupilo se na demonstracijama protiv neonacističkog marša kako bi im blokirali prolaz i spriječili njihovu paradu na ulicama grada."

I mada je članak bio opremljen fotografijama sukoba, vatre, dima, tučnjave s policijom, dakle nasilja, a ne fotografijama cvijeća, proljeća, ljubavnih zagrljaja i filmskih rastanaka, ovo moje mimozasto srce je zatreperilo i dok si rek'o Hamburg, ja sam već šmrcala i brisala suze. Naime, pomisao da se negdje na svijetu okupilo na tisuće, pazi, na tisuće ljudi da bi spriječili paradiranje zla, najljepša je moguća vijest koju sam pročitala u zadnjih godinu dana. Pogotovo kad se na ulice Hamburga gleda iz perspektive splitske Rive.

Kad bi Split bio Hamburg, ja bih vjerojatno uskoro imala priliku potvrditi svoj status cmoljećeg cvjetića, pa bi me na nekom od portala rasplakao naslov tipa "Na tisuće ljudi okupilo se danas na splitskoj Rivi da bi spriječilo nasilje nad gej paradom." Ali ne, Split nije Hamburg.

No, dobro, ne želim pričati o splitskoj gej paradi. Ljudima je dosta već, predozirani su. Sve što se imalo o tome reći, reklo se. I oni koji su "za" i oni koji su "protiv". Ono o čemu želim pričati, to je ono malo dobrote.

Više i ne znam koliko sam puta u životu čula ono: "Lako ti je čovjeka rasplakati, ali puno ga je teže nasmijati." Proširila bih ovu tvrdnju i rekla: "Lako ti je čovjeka rasplakati zlom, ali neprocjenjivo je rasplakati ga dobrim." Plakanje na scene užasa, rata, nasilja, prirodnih katastrofa, siromašnih i gladnih, normalna je ljudska reakcija, prirodni impuls. Uglavnom.

Međutim, plakanje pred prizorima dobrote ima jednu sasvim drugu dimenziju. Ono u sebi sadrži dozu iznenađenja koje intenzivira ionako snažnu emociju. Čovjek ima osjećaj da mu se srce rasprskava, nenaviknuto na dobro, na ljudsko, na Božje. Plakanje zbog dobra ravno je maloj smrti na koju smo još manje spremni od one prave, biološke smrti. I ne samo to, nego kad se rasplačemo zbog dobrote, još se i sramimo. Kao da je reagiranje na dobrotu ilegalno. Kao da je manje društveno prihvatljivo od plakanja na zlo. Bojimo se podsmijeha, strepimo da ćemo biti proglašeni mimozama, a dobro koje nas je rasplakalo, bit će, naravno, proglašeno patetikom.

Postoji i još jedna vrsta srama pred dobrim. To je ono kad ti nečija dobrota ukaže na činjenicu da ti, koji sebe smatraš oličenjem tolerancije, otvorenosti uma i plemenitosti, u stvari patiš od predrasuda i da si, u određenim situacijama, manji i ništavniji od onoga koga si osuđivao. Nikad neću zaboraviti dan kad je meni netko pokazao kako sam ustvari mala.

Moj muž je bio vjernik, ja ateist, muž je htio krstiti našeg sina, koji je tada imao pet godina, a meni je taj čin bio toliko nevažan da sam bez problema pristala. Otišla sam kod lokalnog svećenika, koji me je doslovno ucijenio: "Krštenje? Može, ali pod uvjetom da dijete, kad krene u školu, pohađa satove vjeronauka." Podivljala sam, a sve moje predrasude o svećenicima i crkvi su samozadovoljno skandirale: "Eto, eto, pa što se drugo od jednog svećenika i moglo očekivati!"

Muž, obiteljski i tradicionalno povezan s crkvom, ne budi lud, otišao kod drugog svećenika, u drugu župu, a ovaj rekao: "Nema problema, krstit ćemo dijete." Nije postavljao nikakve uvjete. Ajd', ima i među njima normalnih, razveselih se. To je najviše i najpozitivnije što sam ja mogla uopće misliti o nekom svećeniku. Da je normalan. Osvanuo je i taj dan, ja nekako izdržala obred, eto, zbog muža, jer sam jako tolerantna i općenito govoreći osoba bez predrasuda, jel'te. Čim je sve to završilo, iz crkve sam izletjela k'o odapeta strijela. Međutim, svećenik je krenuo za mnom i zadržao me.

"Oprostite, gospođo. Samo trenutak."

Pomislila sam, s dosadom: "O, bože, sad će me krenuti daviti kako moram dijete odgajati u katoličkom duhu i bla, bla, bla... Što mi je ovo trebalo?"

"Ovako... Ja znam da vi niste vjernica. Ali to nije važno. Ne morate vi razumjeti mene i moju vjeru, niti ja moram razumjeti vas i vaše nevjerovanje. Htio sam vam reći, ako vam ikad bude jako teško u životu, vrata moje crkve su vam otvorena. Nekad čovjek ne može sam, znate. Bio on vjernik ili ne. Pa, eto."

Pa, eto. Okrenuo se i otišao, a ja sam ostala posramljena. Suze su krenule onako kako krenu kad nas zaskoči nečija dobrota. Iskreno, naglo, kao plimni val. Plakala sam tako stojeći pred crkvom i skoro mrzila čovjeka koji me je podsjetio kako možemo podcijeniti ljude koje ne razumijemo. Kako možemo biti mali kad mislimo da smo najveći, plemeniti, pravedni.

Što se tiče Splita, mogu biti mirna. Nije to Hamburg. Vjerojatno nikakvih iznenađenja neće biti. Nitko me neće rasplakati dobrotom i neće biti opasnosti da još jednom utvrdim svoj status "mimoze". I neće se okupiti na tisuće građana da brane nečije ustavno pravo na mirno okupljanje, šetnju, prosvjed.

Na jednoj strani će biti kolona onih drugačijih, nama "normalnima" nerazumljivih. Na drugoj strani će biti oni plemeniti, oni pravedni. Kamenja kojima će gađati kolonu bit će projektili njihove dobrote, njihove vjere, njihove časti. Tako bar oni misle. Da sam vjernica, rekla bih im da je svaki taj kamen koji bace ustvari bumerang. Možda bi stvari bile drugačije kad bi bacači kamenja prošli kroz vrata one crkve koja će za mene uvijek biti otvorena. Tu bi na sva svoja pitanja, sumnje i bijes od jednog malog, a velikog čovjeka, dobili sasvim jednostavan odgovor:

"Nekad čovjek ne može sam, znate. Bio on gej ili ne."

Boba Đuderija

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Evo istraživanje koje je objavio Jutarnji. S obzirom da ga je provodio Institut Pilar, a ne redakcija Jutarnjeg, pretpostavljam da je valjano.

Tako se pokazalo da 65,8 posto hrvatskih ispitanika smatra da je stupanje u istospolne odnose uvijek krivo, a 19,4 posto kako to uopće nije krivo. U neprihvaćanju istospolnih odnosa među europskim narodima prednjače Turci jer ih je 93,1 posto odgovorilo kako je uvijek krivo ukoliko dvije osobe istog spola imaju odnose. Slijede Ukrajinci (86,3 posto), Rusi (72,8), Latvijci (71,9 posto), Ciprani (71,5 posto) dok se izvan Europe ističu stanovnici Južnoafričke Republike (85 posto), Filipinci (79,8 posto) i građani Dominikanske Republike (73,6 posto).

Homoseksualni odnosi moralno su najprihvatljiviji Nizozemcima jer ih je 73,9 posto odgovorilo da uopće nije krivo ukoliko dvije osobe istog spola imaju spolne odnose. Slijede ih Belgijanci (62,7 posto), Danci (62,5 posto), Norvežani (61,5 posto), Švicarci (60,8 posto), Šveđani (57,7 posto), Finci (56 posto) i Španjolci (55,6 posto).

Ovdje se vidi kulturološka razlika među zemljama i ne/prihvaćanju istospolnih odnosa. Ja sam npr. u 7 sezona konobarenja po obali upoznao dosta homića, pa sam zato možda puno "tolerantniji" od nekoga tko nije bio u dužem kontaktu s njima. Ovdje izraz "tolerantniji" ne znači bolji, proeuropejskiji, borac za prava bla bla bla, kako se to kod nas prezentira, več kao upoznatiji, manje iziritiran golim dupetima i cmakanjima

eh,baš sam stavila u rubriku "nisam te tila"

_________________

Kad se kao pošteno hrvatsko čeljade, pošteni Hrvat i katolik iz dične nam Zagore, prvi put obreneš u berlinskoj podzemnoj, nastradao si od kulturoloških šokova. Na svakoj stanici, uđe barem jedan. Uđe lik u prašnjavom trlišu, iz aviona vidiš da je bauštelac, sjedne, iz ruksaka izvadi knjigu od petsto strana i krene čitat. Gledaš knjigu, gledaš trliš, ne idu ti nikako zajedno. Najradije bi provalio: „Snimi lika, ne moš virovat šta radi!“, ali vidiš da to nikom nije čudno pa, kao, nastaviš gledat kroz prozor, svako malo priko oka pogledavajući lika kao da je iz ruksaka izvadio pištolj, a ne knjigu.

Na sljedećoj stanici, ulaze dva nabildana, kratko ošišana Turčina sa zlatnim lancima oko vrata. Na njima majice bez rukava, široke hlače od tri kvarta s pridajućim mikropatikama na nogama. Kad ovakvi tipovi uđu u splitski kafić, odmah uđeš u stand by mode, znaš da će napravit neku barufu. Pa buljim u te Turke ko idiot, sve čekam kad će nekog probit šakom.

"Prestani buljit u njih, fakat si seljak!" kaže mi moj vodič.

"Šta seljak?"

"Ko da nikad pedera nisi vidio."

"Čekaj, šta nisu ovo razbijači neki?"

"Ma kakvi razbijači?!" on zavario od smijeha. "Najnormalnija gay ekipa."

Nekoliko godina kasnije, na vratima jednog splitskog kafića, srećem Đozija. Još u osnovnoj zabrijao na karate i sad redari po splitskim lokalima. Na njemu majica bez rukava i široke hlače od tri kvarta s pridajućim mikropatikama na nogama. Sve se mislim hoću li, neću, naljutit će se, ali ne mogu izdržati.

"Đozi, jebote, izgledaš ko berlinski gay!"

"Ko šta?!" Đozi ispalio.

Nekoliko red-bull-votki kasnije, Đozi je još pod dojmom ove rečenice, ko da sam mu plesku zavida, pa ulazi u detaljnu analizu svog modnog izričaja.

"Gledaj, majica bez rukava, to ti je da mi ne zapinje kad tučen šakon, a i da se vide bicepsi, čim uđu u lokal, da znaju šta ih čeka. Široke trikvarte, isto, da mi ne zapinje kad iden nogon, razumiš, a ove patike, jebiga, neću u šlapama pa da mi lete po lokalu ako moran nogon."

"Ma jasna stvar" kažem.

"Vidi budale, ne viruje mi."

Nastavljamo po red-bull-votkama, a tema se primila. Đozi drvljem i kamenjem po gay-ekipi, a mene votka pukla na prosvjetiteljstvo.

Pa Đozi kaže da to nije prirodno, pa ja kažem da ako ćemo tako, da nije ni monogamija, da jedan bik pokrije krave u deset sela, o pivcima i kokošima da ne pričamo. Da je po toj logici "prirodnije" imat deset žena nego jednu.

"Šta je, je" kaže Đozi.

Sljedeća red-bull-votka i nastavak spike.

"Ali ne mogu oni imat prava ka muž i žena, šta je tebi?!"

"Zašto ne bi mogli?"

"Pa na što bi to ličilo?! Šta će, uć njih dvoje u crkvu i ženit se ka i mi?"

"Neće u crkvu nego u matičara."

"Dobro, ista stvar."

"Ae zamisli situaciju" kažem ja. "Za godinu dana, recimo, ti otkriješ da si gay."

"Stvarno ću te probit nogon, oću matere mi!"

"Dobro, susid ti otkrije da je gay. Njegov stari ga..."

"Izbaci iz kuće" kaže Đozi.

"Točno. I on nastavi svoj život s partnerom, digne kredit, kupi stan i na gay paradi ga neko pogodi bovanom u glavu pa pogine bez oporuke. Je li poštenije da to šta je steka pripadne partneru s kojim je živija ili rodbini šta ga je čavlala iz kuće?"

"Pa dobro... mislin... partneru."

"Je, i to sad triba pravno rješit i donit neke zakone koji se time bave. O tomu se radi."

Đozi ušutio. Ja samozadovoljno ispijam sljedeću red-bull-votku, onako pijan kontam – prosvjetlio sam čovjeka, a Đozi uzima čašu, ispija gutljaj, vidim, nije još gotovo, hvata zalet za ultimativni argument.

"Sve ja to, stari, kužin, ali ne mogu ja to!"

"Šta ne moš?!"

"Pa ono... ideš po gradu, a on gleda kako da ti ga metne. Odma mi dođe da ga šakon potegnen."

"Čekaj, ti stvarno misliš da bi oni TEBE jebali?!"

"A šta, ka, ne bi? A šta meni fali?" naljutio se.

"Nebitno."

"Čekaj, stani sad, ti si počeja. Evo, pogledaj me od glave do pete, ti stvarno misliš da oni mene ne bi tili jebat?"

"Daj, zovi konobara, iden doma."

"Ma šta je sad?!"

"Ništa. Ako ostanen, morat ću ti reć da si totalno gay."

"Vidi budale! Stvarno ću te probit nogon!"

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Dok sam još bio pušač.. digla se najprije u svijetu, a onda i kod nas neviđena hajka na sve pušače. Odjednom smo proglašeni nižom ljudskom rasom koja zbog svog vlastitog gušta ne mari za ničije osjećaje i zdravlje tako da su nam odmah dodijeljene razne etikete kao da smo u najmanju ruku nasljednici samog Goebelsa i njegovog pokreta jer namjerno trujemo široke mase.
Ubrzo smo smještemi u razne kaveze ili zasebne prostorije od jedva kojeg kvadratnog metra. Dobro da pritom nismo morali nositi i posebne oznake na rukavima, ali to i nije bilo potrebno jer smo odmah bili uočljivi u tim kavezima, posebno malim prostorijama ili kao većina obično pred nekim ulaznim vratima na vjetru, kiši i hladnoći.
Ljudi su prolazili kraj nas sa zlobnim osmjesima jer konaćno smo stavljeni tamo gdje nam je i mjesto. Još samo da nam uvedu skuplje zdravstveno osiguranje, kao i skuplje liječenje u slučaju nas nas svlada neka boleština. Jer mi smo građani drugog reda i tako treba biti ako ne prihvacamo volju vecine i ne želimo živjeti u skladu sa društvenim normama.

Stoga predlažem, naravno uz prethodnu konzultaciju sa gospođom ministarkom, da svi mi bivši i sadašnji pušači budemo na čelu povorke ponosa jer mi jako dobro znamo kako to izgleda kad nam netko nameće norme i pravila ponašanja!
Mi smo ti koju smo iskusili netrpeljivost od neke druge strane, mi smo ti koje su zbog vlastitog našeg gušta. izolirali i nismo bili poželjni na svim mjestima, mi smo ti jadni i potlaceni koji najbolje možemo znati kako je to kad nisi opće prihvaćen...
Stoga je nama mjesto na čelu povorke da pokažemo svima kako smo i mi ljudi, te kao takvi suosjećamo sa nekim drugim skupinama.

Htjedoh još nešto napisati, ali neću više.. nadam se da je i ovo bilo dovoljno za shvatiti moje misli. A i teško mi je pisati ovako putem movitela jer nemam gayphone, već se mucim sa Sony Ericssonom.

Ajd bok!

= Sent from my Mobikita! =

_________________