Vaper club

Lemi je na forumu da guši teorije zavjere, skužili smo ga

_________________
Klon od klona.

Tema je francuska, za ovo što vi pišete postoje druge teme,pa tamo molim vas to pišite, a ovdje recite jednu smislenu pa vas možda počnem shvaćati ozbiljno.
A Google vam nudim kao alternativu za ono što ne želite samo zaključiti, a to je da vam je pred očima TV, a ne realnost i ne vidite ono najosnovnije.
Izvor znanja
Oprostite kaj nisam popio pamet svijeta kao i vi,duboke isprike.

_________________

Practice what you preach

"zašto kad pet puta kliknem na fajer tipku, mod više ne radi"

roots, ako do sada iz mojih satiričnih postova nisi shvatio da ti želim reći da si previšeee "zabrijao" na zavjere i da trošiš energiju i vrijeme na GLUPOSTI, onda ću ti to ovako eksplicitno napisati. Ovo je vaperski forum, a ne x-files. Što po tebi nije zavjera? Ne, ne moraš se truditi odgovoriti. Samo i dalje izvlači polučinjenice iz konteksta razno raznih tekstova i fotki po netu, i konstruiraj i dalje bajke. S vremenom će ti dosaditi, to ti jamčim.
Nisam ja popio svu pamet svijeta, već sam prosječno glup i baš mi je dobro tak, opusti se.

_________________
X

Primjetio sam to,ali sam mislio ako imate kaj za reći vezano uz to kaj ja pišem i životne savjete uvijek postoji PP, ili otvorite topic svi mudri savjeti za roots-a samo da ne brije na teorije zavjere (koje ako ste bar jedan moj post pročitali ne postoje jer internet je prevelik i stvarno moram to ponavljati svaki puta) Kažem nek se bar dokaže suprotno pa neka ispadnem dobar čovjek koji je zabrijao,a ne ovako da se osvrćemo na moju "briju" .... Kao da ja na svaki vaš post komentiram da se vratite na posao popravljat avione ili se opustite i ništa ne pišite zbog samo meni znanih razloga ? To nema smisla

_________________

Practice what you preach

"zašto kad pet puta kliknem na fajer tipku, mod više ne radi"

Slažem se roots, u pravu si. Pošto nemam vremena niti volje za prepucavanja, više uopće neću odgovarati na postove u vezi ove "problematike".
Svako dobro u budućnosti.

_________________
X

Također !

_________________

Practice what you preach

"zašto kad pet puta kliknem na fajer tipku, mod više ne radi"

Povijesni i kolonijalni aspekti napada u Francuskoj


Snažne konotacije kolonijalizma okružuju tragičan događaj u Parizu. Mnogi francuski i međunarodni mediji dodatno su naglasili nepobitan rasni sraz, koristeći klasičnu povijesnu laž.

Svi glavni mediji, kao što su Le Figaro, Telegraph, New York Times, Washington Post i slični, čak i progresivni mediji, smatraju kako su napadi u Parizu najgore nasilje ili teroristički čin koji se dogodio u jednom danu u Francuskoj još od kraja Drugog svjetskog rata. Svaki novinar koji je to prenio ili napisao možda je to doista napravio nenamjerno, ali s povijesnom gledišta je bez sumnje potaknuta rasna amnezije u širem zapadnom društvu.

Tri desetljeća su prošla prije nego je francuska javna svijest počela osuđivati stravične i namjerne masakre protiv alžirskih prosvjednika koji su mirno koračali Parizom 17. listopada 1961. Bila je to zadnja godina alžirskog rata za nacionalnu nezavisnost, a mirovni pregovori su već započeti. Više od trideset tisuća alžirskih muškaraca, žena i djece organizirao je nacionalistički FLN da sudjeluje u protestnom maršu u središtu grada. Naime, pariška regija je tada postavila strogo kontrolirano kretanje muslimanskog stanovništva. Zbog toga je velika većina prosvjednika bilo nenaoružana, jer se radilo o građanima Francuske, a ne militantnim aktivistima. Uostalom, Alžir je tada bio sastavni dio Francuske i svi Alžirci su bili francuski građani.

Tada je pariški šef policije bio Maurice Papon, nekadašnji službenik kolaboracionističkog režima u Vichyju, odgovoran je za smrt oko tisuću Židova iz Francuske i kasnije je počinio mučenja i smaknuća u Alžiru. On je eksplicitno potaknuo policiju da koriste svaki dostupan način za razbijanje prosvjeda i da oslabi pokret koji ga je započeo. Francuska je policija pod Paponom stvorila posebne odrede koji su trebali hvatati i ubijati FLN-ove pobornike, a među njima su bili mnogi članovi protofašističke Organizacije tajne vojske. Oni su odgovorni za udaranje prosvjednika, a onesviještene osobe su bacali u Seinu da se podave.

Deset tisuća ljudi je uhićeno, a kasnije su izašli dokazi o mučenjima i ubojstvima u policijskim postajama ili specijalno improviziranim zatvoreničkim kampovima. To je jasan dokaz da je Francuska imala iskustvo državnog terorizma u kojemu u kojemu je poginulo 17. listopada barem onoliko ljudi koliko i 13. studenog.

Tada su Parižani izašli na ulice i prouzročili opći štrajk. Pola milijuna ljudi okupilo se na Place de la Republique kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo policijskom brutalnošću i prisustvom nekadašnjih fašista.

Ipak, trebalo je tri desetljeća marljivog istraživanja, pisanja i dokumentiranja malenog broja znanstvenika da bi se skrenula pažnja javnosti na događaje iz 1961. Čini se da su ti događaji opet izbjegli pažnju, te da se realnost i moć medija koriste za institucionaliziranje povijesnog zaborava. Tu se ne radi o morbidnom pokušaju povijesne utrke o tome tko je koliko žrtava imao. Medijsko lako zaboravljanje tragedije iz 1961., te utjecaj tog zaborava danas mogu imati ozbiljne posljedice na oblikovanje svijesti i odgovora mase. Pojednostavljene povijesne omaške pomažu težnji pretjerano jednostavnih i krivo navođenih rješenja, kao što su pozivi Hollandea i Sarkozyja na totalni rat čime su postali usta nekih radikalnih predsjedničkih kandidata u SAD-u.

Tragično, žrtve u Parizu, baš kao i one diljem ratnih zona i područja sukoba na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi, su one koje plaćaju cijenu smrti i razaranja uslijed nesavjesne demagogije i politike političara, ratnih jastreba i vjerskih fanatika na svim stranama. Ipak, Francuska pokazuje već desetljećima svoju nemoć da se suočava sa svojom vlastitom kolonijalnom poviješću. Nedavni napad u Maliju još je jedan pokazatelj stalnog sukoba francuskih vojno-sigurnosnih neokolonijalnih interesa i nemoći da te interese provede.

Francusko-alžirski identiteti nekih od napadača u Parizu ukazuje da Alžirski rat i danas ima utjecaj. To je danas dodatno pojačano apsolutnim odbijanjem francuske države da prizna ulogu Saudijske Arabije kao prenositelja ekstremnog vehabizma, što pokazuje da nema ni najmanje zabrinutosti francuskih vođa (i ostatka političke elite zapadnog svijeta) o barem mogućim poveznicama između arabijskog kraljevstva i napada u srcu Europe.

Omar Ismail Mostafai, jedan od bombaša samoubojica u Parizu, bio je alžirskog porijekla. Said i cherif Kouachi, braća koja su pobila novinare Charlie Hebdoa također su sinovi alžirskih roditelja. Oni svi dolaze iz alžirske zajednice u Francuskoj koja broji preko pet milijuna ljudi. Za mnoge on njih Alžirski rat nije nikad završio i žive u svojim zasebnim četvrtima, posebice u Saint-Denisu.

Međutim, alžirsko porijeklo većine napadača se uopće ne provlači kroz medije, već samo sirijska putovnica s grčkim štambiljem, iz sasvim jasnih razloga ukazanja na izbjegličku krizu. Ne postoji mogućnost da se ukaže kako velika većina napadača u terorističkim djelima u Europi dolazi iz lokalnih muslimanskih zajednica i to, zanimljivosti radi, u kolonijalnim državama.

Naravno, kolonijalni ratovi koji su vođeni prije pedeset godina nisu nikakvo opravdanje masovnog ubojstva i terorizma, ali predstavlja kontekst u kojemu se objašnjava zašto je Francuska takva meta napada.

Francuska je tijekom većeg dijela 20.stoljeća imala istančane interese na Bliskom istoku i Sjevernoj i Sahelskoj Africi. Odnosi prema arabijskim kraljevinama također je dio strateške francuske vanjske politike, u regiji svijeta gdje je Pariz formirao granice zajedno s Velikom Britanijom i određivao dalekosežnu budućnost tih zemalja. Danas se događa da je Pariz prijatelj i saveznik Rijada, gdje se upravo gradi velik muzej posvećen učenjima osnivača vehabitskog reda, čiji je bijes prema idolopoklonstvu i nemoralu pronađen u svirepim djelovanjima Daeša (ISIL), koji Pariz naziva središtem prostitucije.

I tu se mogu vidjeti jasne nekonzistentnosti u francuskoj bliskoistočnoj diplomaciji. Sjetimo se samo da je u rujnu 2007. Nicolas Sarkozy primio Muamera Gadafija u petodnevni posjet, dajući libijskom vođi mjesto u vrtovima službene rezidencije u Marignyu da razapne svoj veliki i luksuzni beduinski šator. U prosincu te godine Sarkozy i Gadafi potpisali su veliki vojni sporazum u vrijednosti od 4,5 milijuna eura. Iduće godine Sarkozy je pozvao sirijskog predsjednika Bašara al-Asada da sjedne s njim u gledalištu pred velikom vojnom paradom na Dan Bastilje 14.srpnja. Potom je Pariz postao grozničav prema smjeni tih vladara.

Ova krajnje nediplomatska nekonzistentnost vidi se i danas. Predsjednik Jacques Chirac je bio oštro protiv vojne intervencije NATO-a u Iraku, zbog čega je tamo nastupila samo koalicija voljnih povezanih s američkom odlukom o invaziji. Međutim, Francois Hollande je stubokom promijenio tu odluku i poslao 600 vojnika i nosač zrakoplova Charles de Gaulle u operaciju Chammal.

Intervencija u Siriji, koja je zapravo u sukobu s međunarodnim zakonom, nije dopuštena od strane Sigurnosnog vijeća, niti je izvršena na poziv sirijske vlade. Francuski premijer Manuel Valls legitimitet akciji daje u okviru preventivnog udara upravo kao što je radio George W Bush. S posljedicama smo svi upoznati, a Daeš je izrastao na tim posljedicama.

Vojne akcije francuske države, kao dio sigurnosne strategije Pariza, vode radikalizaciji u muslimanskim zemljama i imaju svoje posljedice u Afganistanu, Somaliji, Jemenu, Maliju, Pakistanu. Bijela knjiga obrane Francuske, izdana 2013., otvoreno progovara protiv takve politike. U njoj se otvoreno progovara da su mnogobrojne operacije u kojima je Francuska sudjelovala posljednjih godina (primjerice, Afganistan, Obala bjelokosti, Libija, Mali) potvrda da su te vojne operacije važna sastavnica francuske nacionalne sigurnosti, ali i da nisu djelotvorne jer u konačnici samo generiraju više nasilja.

Bijela knjiga napominje da je preko 350 samoubilačkih napada uslijedilo kao izravna posljedica vojnih kampanja na Bliskom istoku u razdoblju od 1980. do 2003. Nakon 2003., ta brojka se popela na nekoliko tisuća.

Mladi muslimani iz Belgije, Francuske, Danske, Njemačke, Kanade i ostalih zemalja pridružuju se džihadističkim pohodima u Somaliji, Alžiru i Siriji. Pretvaraju se u teroriste u ime cilja koji i dalje motivira sljedbenike sve dok je taj cilj prividno legitiman i dok ne postoji alternativa.

Islamofobija, diskriminacija i marginalizacija muslimanskih zajednica, posebno mladih, kao posljedica multikulturalnih politika, dodatno potiče tu mladež da se primi oružja. Stalne vojne akcije u islamskim zemljama vode do toga da je bivši čelnik Vojnoobvještajne agencije Pentagona general Michael Klynn priznao da zračni napadi stvaraju više terorista nego što ih ubiju.

Niti jedno nasilje se ne može opravdati, a oblik nasilja i ekstremizma Daeša je izvan mogućnosti razumijevanja. Isto tako je izvan mogućnosti razumijevanja da je otprilike 600 tisuća iračkih civila ubijeno nakon invazije i okupacije Iraka, kao i 250 tisuća civila u Afganistanu. U Iraku ima otprilike pet milijuna siročadi i dva milijuna u Afganistanu, gdje 20 posto djece ne doživi svoj peti rođendan.

Količina bijesa i mržnje je nevjerojatna. Što očekivati od Tavfika Abu Džame, stanovnika Gaze kojemu je u izraelskom bombardiranju u ljeto prošle godine ubijeno 26 članova njegove obitelji, uključujući njegovu ženu i osmero djece? Razlog porasta nasilja i fundamentalizma nije islam, već beznađe. Oznaka terorizma u mnogobrojnim oružanim ustancima, pobunama i pokretima otpora protiv okupacijskih snaga dolazi iz drugih pobuda nego što se to shvaća.

Istraživanje koje je nedavno objavljeno u britanskom znanstvenom časopisu New Scientist pokazuje da je velik dio slučajeva među 500 samoubilačkih napada između 1980. i 2003. bez naznaka fanatizma, vjerskog ekstremizma i siromaštva, već da su samoubojice patili u osobnim životima, bili žrtvom nepravde i poniženja, te da su iz tog razloga htjeli osvetu, te da su bili skloni indoktrinaciji unutar čvrste zajednice.

Francuska ima najveću zajednicu mladih muslimana u Europi. Teroristički napadi upravo tamo ne mogu biti odvojeni od marginalizacije i ponižavanja te zajednice, francuskog militarizma i neodgovornih pustolovina na Bliskom istoku, te francuske nemogućnosti integriranja velikog broja stanovništva iz svojih bivših kolonija, za čiju je sudbinu odavno preuzela odgovornost.

Vedran Obućina za advance.hr

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Sve članice EU odgovorile na francusko aktiviranje Ugovora o uzajamnoj obrani i pomoći


DVADESET sedam partnera Pariza u Europskoj uniji pružit će izravnu i neizravnu vojnu pomoć vanjskih operacijama Francuske, napose u Siriji, rekao je u srijedu pred zastupnicima francuski ministar obrane Jean-Yves Le Drian.

"Svih 27 zemalja članica (EU-a) odlučilo je pružiti potporu Francuskoj, bilo u obliku izravne pomoći na sirijskom poprištu, bilo u obliku neizravne pomoći našim operacijama na Levantu, bilo u obliku neizravne pomoći na drugim poprištima kamo su poslane francuske snage", rekao je ministar ne rekavši kakva je narav te pomoći što ju je Pariz zatražio nakon napada 13. studenoga.

Njemačka je objavila da šalje u Mali 650 vojnika, a Velika Britanija je svoju bazu na Cipru stavila na raspolaganje francuskim vojnim zrakoplovima.

Aktiviranje članka 42.7 Lisabonskog ugovora

Pomoć svih zemalja EU-a Francuskoj omogućit će "manji obim posla za naše snage, preusmjerenje i bolje korištenje naših mogućnosti", izrazio je zadovoljstvo Jean-Yves Le Drian tijekom rasprave u Narodnoj skupštini koju je obilježilo glasovanje o produljenju francuske vojne intervencije u Siriji za tri mjeseca.

"Ovo zajedničko djelovanje na europskoj razini koje je potaknula Francuska aktiviranjem članka 42.7 Lisabonskog ugovora je važna vijest", dodao je ministar.



"Europa smatra da ne može biti po strani vojnog djelovanja za kojim moramo posegnuti" kako bismo neutralizirali skupinu Islamsku državu koja je preuzela odgovornost za krvave napade u Parizu u kojima je 130 osoba poginulo a 350 je ranjeno, ocijenio je
Index.hr

_________________

Practice what you preach

"zašto kad pet puta kliknem na fajer tipku, mod više ne radi"

Brahim Ouanda, ime je muslimana koji je nakon pariškog napada osvanuo na svim naslovnicama svijeta kao - bombaš samoubojica







Podsjetimo, velik broj ljudi i stručnjaka, pa i hrvatski geostrateg admiral Domazet Lošo rekli su kako je pariški napad potpuno lažan, odnosno da on nema veze s terorizmom već da je pomno isceniran od strane zapadnih tajnih službi. Sada se klupko potpuno odmotova i javljaju se muslimani koji tvrde da ih vrbuje Britanska tajna služba. Naime, pet radnika muslimanske zajednice optužuju Britansku službu sigurnosti MI5 za ucjenjivanje i uznemiravanje u pokušaju da ih uvjere da postanu doušnici.

http://www.independent.co.uk/news/uk/ho ... 88618.html

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Potez nakon kojeg će gnjev eruptirati diljem zemlje: Kako su francuske socijalističke vlasti upravo zaobišle demokraciju i izdale radničku klasu


Francuske tzv. "socijalističke" vlasti do sada su učinile sve i svašta da izazovu veliki gnjev u narodu, naročito u onom dijelu naroda kojeg bi navodno trebali najintenzivnije zastupati - radničkoj klasi. No, zadnji potez je nešto što bi stvarno moglo i srušiti ovu vlast i dovesti do šire nestabilnosti u Francuskoj.

Naime, riječ je o kontroverznom novom Zakonu o radu (o detaljima samog zakona nešto kasnije, recimo za sada samo da je riječ o zakonu koji pogoduje primarno poslodavcima/kapitalistima, na štetu radnika i njihovih prava) protiv kojega tisuće diljem Francuske već tjednima prosvjeduju. Francuski radnici, uz veliku solidarnu potporu studenata, jasno su dali do znanja vladarima u Parizu da ovaj zakon jednostavno ne smije, ni slučajno, proći.

Gnjev na ulicama Francuske
Prosvjedi su bujali i zadnjih dana su, gotovo redovno, prerastali u nemire koji bi završavali u sukobima s policijom. Puno suzavca, vodenih topova i pokoji molotvoljev koktel - to je postala već prepoznatljiva scena borbe protiv novog Zakona o radu.

No, prosvjednici su uistinu vjerovali kako mogu zaustaviti ovaj zakon, primarno vršeći veliki pritisak na političku elitu dajući im putem uličnih demonstracija do znanja koliku gorčinu osjećaju.

Dakako, stara je to francuska taktika, malo koji narod u svijetu ima takvu borbenu tradiciju i spremnost silom braniti svoje uvjete života kao što to ima francuski narod. To je tradicija na kojoj im neki zavide dok se drugi zgražaju (ovisno o tome kojoj klasi sami pripadaju, naravno), no, ne može se poreći da su Francuzi u više navrata u svojoj novijoj povijesti izborili svoja prava na ovaj način ili ih obranili od otimačine.

Tradicija otpora koja opstaje
Duga je to i ponosna tradicija koja seže daleko u povijest. Revolucije su nešto što Francuzi znaju. Desetljećima prije ruskog Oktobra imali smo najradikalniju socijalističku vlast u povijesti - Parišku komunu. Kratko je trajala dakako, svega od 18. ožujka do 28. svibnja 1871., ali neke ideje su vječne.

No, dosta o povijesti, vratimo se na aktualnosti jer upravo ove aktualnosti mogle bi pisati povijest. Dakle, tisuće i tisuće gnjevnih Francuza mislilo je kako će prosvjedima izvesti dovoljan pritisak, do te mjere da francuski parlament jednostavno neće imati hrabrosti izglasati kontroverzni novi Zakon o radu. Možda su i u pravu - francuska politička scena postaje vrlo polarizirana i upravo zbog toga parlamentarni zastupnici, da ne bi na ovaj ili onaj način svoju političku sudbinu učinili si težom, možda i ne bi dovoljnim brojem glasova poduprijeli ovaj zakon.

Dekretom do izdaje
No, što se dogodilo sinoć? Nešto što će proširiti gnjev Francuskom poput šumskog požara. Naime, socijalističke vlasti, na čelu s predsjednikom Hollandeom, sinoć su jednostavno zaobišle glasanje u parlamentu te su (instant!) usvojili novi zakon dekretom.

O čemu se radi ovdje? Kao prvo, radi se zadnjoj u nizu, ali najvećoj, izdaji svog biračkog tijela od strane francuske Socijalističke Partije (koja je davno već postala ništa drugo no socijal-demokratska partija, a znamo što to znači - guranje krupnog kapitala noseći crveno ruho), kao drugo, radi se o tome da je ovaj zakon očito "morao" proći, tu debate nije bilo i neće je ni biti. Tako je odlučeno na najvišoj instanci vlasti, onoj koja spaja političku i kapitalističku klasu.

Suzavac kao elementarni faktor moderne političke debate
Vladajući se sada mogu samo nadati da će se narod "ispuhati", da će prihvatiti novu stvarnost, da će sve ovo potrajati još nekoliko dana i da će nakon paleži i sukoba Francuskom zavladati mir (u kojem radnici imaju manja prava).

To je njihova pretpostavka, a temelje je, kao i uvijek, na gledanju oko sebe. Francuski "socijalisti" itekako su dobro snimili što se desilo na drugom kraju Europe, do koje mjere je grčka (navodno još znatno radikalnija) ljevica izdala vlastiti narod i opstala.

Na kraju ispada da se moderna europska politika s opozicijskim stavovima bori na "turski način", a to je sirova metoda koja se svodi na velike zalihe suzavca. Ljude se tuče, tuče, spreja, zalijeva i odbacuje, sve dok se ovi ne umore, vrate na svoje poslove i prihvate svoj, za još jednu stepenicu, niži životni standard.

"Demokracijo, gdje si?"
Naravno, vlastodršci u Parizu svjesni su da ono što oni sada rade svojima i nije baš veleizdaja magnitude one koja se dogodila u Grčkoj. Ne, recimo da nije, ali pitanje je da li to francuskom narodu išta znači.

Sukobi su sinoć, očekivano, izbili odmah i odmah je krenuo miris svježeg suzavca.

"Demokracijo, gdje si?", uzvikivali su okupljeni sinoć ispred zgrade parlamenta u Parizu. Nema demokracije, ne za ovakve stvari. Ima zato licemjerja u izobilju - naime, francuski predsjednik Francois Hollande ranije je oštro kritizirao Članak francuskog Ustava koji omogućava vlastima da donesu neki zakon dekretom, bez odobrenja parlamenta - upravo onaj Članak Ustava kojeg su oni sami sinoć iskoristili!

"Francuska ide naprijed"?
Francuski premijer, Manuel Valls, samo je poručio kako je Vlada odlučila pozvati se na kontroverzni Članak 49.3 s ciljem da "Francuska krene naprijed".

Kojeg li apsurda - jedna Socijalistička Partija čini sve da njihova zemlja "krene naprijed" na način da vlastitom narodu smanjuje prava kako bi bili "konkurentniji" (čitaj: iskoristiviji za eksploataciju) .

Dio stranke protivio se ovome i bili su spremni pridružiti se rušenju tog zakona u parlamentu, ali njih je vodstvo jednostavno zaobišlo i poslužilo se dekretom. Koje li ironije - vodstvo francuske Socijalističke Partije svoje zastupnike u parlamentu, one koju još uvijek uistinu stoje na strani radnika, smatra smetnjom i problemom.

Nadalje, spomenimo kako je ovo već drugi put u dvije godine da Vlada na čelu s premijerom Vallsom koristi dekret da bi progurali pro-tržišne reforme.

Degeneracija ljevice i njihova pro-tržišna misija
Mnogi vole tvrditi kako danas na modernoj političkoj sceni više nema ljevice i desnice - ima, ali je degenerirala do neprepoznatljivosti. Naime, prethodna francuska desno-konzervativna Vlada, na čelu s predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem, nije se nikada usudila čak ni predložiti ovakav zakon.

Čudno, zar ne? Zapravo i nije. Stvar je vrlo jednostavna - ljudi koji žele zaštitu radničkih prava svoj glas daju navodnim ljevičarima, a ovi po dolasku na vlast izvode veleizdaje i pokazuju se kao najlojalniji pomagači krupnog kapitala. Francuska nije iznimka, Francuska je pravilo - pogledajmo svugdje oko nas, počevši sa SAD-om: George Bush se nikada nije usudio toliko davati korporacijama i Wall Streetu koliko je to u svojih 8 godina mandata učinio Barack Obama.

Zakon kakvog su francuski poslodavci čekali jako dugo
Spomenimo nešto i o samom novom francuskom Zakonu o radu koji je sinoć na jedan perfidan i krajnje ne-demokratski način stupio na snagu. Oni koji ga promiču tvrde da je upravo ovaj zakon rješenje za 3,5 milijuna nezaposlenih.

Naime, zakon će omogućiti poslodavcima znatno lakše otpuštanje i zapošljavanje radnika. Drugim riječima, radnik nikada neće biti siguran ima li zaista posao ili bi već sutra mogao biti smijenjen s nekim tko je spreman obavljati isti za manje novca.

Nadalje, novi zakon omogućavati će sklapanje lokalnih ugovora između poslodavca i radnika, a u tom ugovoru moći će se izmijeniti 35-satni radni tjedan, kao i druge regulacije.

Stvaranje i širenje otpora
Iz svega ovoga roditi će se veliki otpor, a francuska Vlada je naivna ako smatra da može sa sigurnošću računati na to da će se prosvjedi "ispuhati". Štoviše, iz ove borbe već je nastao jedan konkretan pokret, a naziva se "Nuit Debout" (Budni cijelu noć). Riječ je o francuskom prosvjednom pokretu protiv mjera štednje i ukidanja radničkih prava. Organizatori ovog pokreta pozivaju cijelu Europu i svijet da izađu na ulice ove nedjelje, 15. svibnja, u velikom prosvjedu - poziv se brzo širi društvenim mrežama pod oznakom #GlobalDebout.
https://twitter.com/hashtag/15MayDebout ... _src=twsrc^tfw

D. Marjanović za advance.hr

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.