|
Spasili smo sortu dobričić
Po kriterijima koja su postavili birokrati, razvijenost nekog kraja ocjenjuje se omjerom primanja i broja stanovnika. Tako je po toj čudnoj računici Šolta “upala” u skupinu visokorazvijenih, što je, ruku na srce, daleko od istine.
– Ti kriteriji stvaraju nam problem, pogotovo pri pokušaju aplikacije na europske fondove, jer dok brojke kazuju jedno, činjenica je da nemamo kanalizaciju, nemamo gdje na otoku kupiti postole, zakrpati gumu – sve nam tako redom objašnjava Vicko Kaštelanac, poznati šoltanski maslinar i vinar.
Na otok njegova života vratili su se mnogi, no to su ljudi koji su svoju mirovinu zaradili daleko od škoja, pa sada žele živjeti u miru. Što je s mladima? Ima li budućnosti za njih? Vickova kći Zorana diplomirala je biologiju i ekologiju mora, a sada dovršava studij ekonomije. Sin Marin brodi k diplomi Pomorskog fakulteta.
– Svojoj djeci velim da uvijek imaju na raspolaganju tržište rada, gdje si, kako god da okreneš, uvijek rob, a na našem Obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu imaju slobodu, opušteniju atmosferu i, naravno, puno rada – veli nam Vicko.
On se uz suprugu Sanju, koju je “tokala” Šolta pa je Split zamijenila otokom, i vitalnu majku Zorku (84), skrbi o gotovo 6000 trsova loze, 250 stabala maslina, a uza sve to stigao je i svoje proizvode ponuditi svijetu i narodu u kušaonici.
– Moja je filozofija da ponuda stvara potražnju, a ne obrnuto! Kušaonica je nastala spontano, jer su turisti čuli za vino koje proizvodimo, za ulje, željeli su ga probati. Pronalazili su nas sami, bez reklame, pa smo si dali truda i obnovili konobu, gdje primamo goste, a nudimo im i namaze od masline – nabraja nam Vicko.
Nikada nije na svojem putu doživio da je povlašten činjenicom što živi na otoku, to drži velikom greškom jer država bi, kaže, trebala biti fleksibilnija prema ruralnim područjima.
– Mladim ljudima poručite da budu uporni, ali i skromni. Neka ne posustanu kada naiđu na zid, jer kada ste u nečemu prvi, nužno je da probijate barikade. Ponekad se birokracija i uči na vašem primjeru – daje nam upute.
Imao je sreću, priznaje, što je u početku svoje priče dobio podršku i od Općine i od Županije, i to baš za projekt revitalizacije sorte dobričić na otoku. Revitalizacija je sadržavala stručna istraživanja, izbor kvalitetnih trsova za sadni materijal, ozdravljivanje sadnog materijala od virusa, vinifikaciju, te participaciju za kupnju sadnog materijala. Svoje je projekte, pak, sam financirao, iz vlastitih izvora i bez ičije pomoći. A ta njegova priča pomalo je i priča o dobričiću, šoltanskom vinu koje je zamalo nestalo s ovoga svijeta.
Kada je došlo do ekspanzije vinogradarstva u Dalmaciji, u razdoblju od 1850. do 1900. godine, na Šolti je bilo između četiri i šest milijuna trsova grožđa sorte dobričić, prije Prvog velikog rata ostalo je zabilježeno kako se vino dobričić otkupilo u nevjerojatnih 26.000 hektolitara.
– A nešto se i popilo – smije se Vicko.
– Kada je filoksera napala lozu i otjerala naš narod preko oceana, trbuhom za kruhom, ostala je legenda kako se vino plaćalo u zlatu. No, ti sjajni dani više se nisu ponovili, dapače, krajem 80-ih godina prošlog stoljeća vinska je konjunktura posve propala – sada mu više nije do smijeha. Kao dječak je uz oca morao biti u vinogradu, “dati ruke”. To je u njemu, priznaje, stvorilo otpor, pa se nije baš bavio vinogradima, više je pažnje obratio maslinarstvu.
– Žao mi je što ovaj potencijal nisam prepoznao ranije – iskren je vinar.
Radio je kao upravitelj Poljoprivredne zadruge, ekonomist je kojem, kaže, dobričić nije dao da završi fakultet. Sve se promijenilo krajem 90-ih, kada su američki znanstvenici krenuli u potragu za podrijetlom njihova slavnog zinfandela.
– Utvrdili su tada direktnu vezu između kaštelanskog crljenka i zinfandela i našeg dobričića. To je bio okidač, krenuo sam u veliki posao obnavljanja trsova. Sada na Šolti ima oko 70.000 trsova dobričića, kod mene će ih uskoro biti 6000 – veli nam.
Pa zajedno računamo, 6000 trsova može u dobroj godini dati pet, šest tona grožđa, a to se da pretvoriti u oko 4000 litara vina. Obitelj može živjeti dobro od svojega rada, poljoprivreda je ipak preteška da bi se živjelo – lagodno.
– Ima dosta posla u sezoni radova, a počinju sada oko Uskrsa, stalno sam u kombinezonu. Kada dođu turisti, onda se iz radne robe brzinski presvlačim u oku ugodnu – smijemo se ponovno.
– Ljudi koje zanima vino jako dobro znaju što je dobričić, oduševljeni su njime. Pripremam i rose, pa ćemo vidjeti što će biti dalje – veli nam.
– Sve na svijetu ima svoju vrijednost i svoj potencijal, na nama je da ga prepoznamo – veli nam Vicko, objašnjavajući to činjenicom da se više smilja spalilo na šoltanskim vapnenicama nego što se ubralo ovoga ljeta kad je krenula potražnja za tim plemenitim biljem.
– Pogledajte ružmarin, recimo, to je aromatično bilje, daje eterična ulja, vrlo je vrijedno, a nama je u vinogradu bio korov. Sve se mijenja. No, potencijal postoji, samo ga treba otkriti. Ljudi ne doživljavaju okruženje kako bi trebali. Sistem im je odredio da im treba, recimo, tisuću eura mjesečno za preživljavanje i oni dalje od toga ne gledaju. A sve oko nas je puno resursa, samo ih treba iskoristiti – zaključuje.
Svaki svoj trs i svaku maslinu Vicko poznaje u dušu, nema mu ništa draže nego povesti psa u šetnju, u polje. Pas uživa trčkarajući, a Vicko dodirne svaku grančicu, neku obreže, drugu namjesti. Bude naporno, bude teško, nekad urod propadne, nekad bude jednostavno loš, radi se, ali je gušt. Svojim rukama prehranjuješ obitelj. Svoj na svome!
Ne boje se Kaštelanci noviteta! Vicko upravo radi na novom vinu, za koje se nada da će se pojaviti na stolu za godinu, dvije. Želja mu je spojiti u jednoj boci dva “roditelja” dalmatinskog malog plavca, dakle, vino dobiveno od sorti kaštelanskog crljenka i šoltanskog dobričića. Vino, za koje unaprijed vjerujemo kako će biti sjajno, nosit će ime – Kaštelanac, kako bi drugačije.
Davne, davne 1760. godine ribar Luka Batina je iz Kaštel Sućurca doplovio do Šolte. Lovio je ribu i od zarade, polako, kupovao zemlju na otoku. Kako bi kupio koji komadić – tako bi odmah zasadio trs loze. Luka Batina je predak Vicka Kaštelanca, “živa” poveznica Šolte i Kaštela, dobričića i crljenka.
_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.
|
FAQ
Postano: 03 tra 2015 11:29 
