Njegovo veličanstvo Dingač: najslavniji hrvatski plavac mali slavi veliki jubilejLjudima koji uzgajaju ove vinograde klanjam se i želim poljubiti ruku – uskliknuo je prije nekoliko desetljeća američki enolog iz FAO-a, Organizacije za poljoprivredu i hranu Ujedinjenih naroda, kad su mu pokazali Dingač, bogomdanu vinorodnu poziciju na južnim padinama Pelješca, gdje u trojstvu - sunca, tla i težačkih ruku – stoljećima uspijeva najslavniji plavac mali s ove strane Jadrana.
U ovoj godini slavi Dingač veliki jubilej – pedesetu godišnjicu Međunarodnog certifikata kvalitete kojem je kao jedinom vinu s prostora bivše Jugoslavije dodijeljena u Ženevi 1964. godine kroz zaštitu zemljopisnog porijekla izvornosti.
Njegovo veličanstvo Dingač nacionalni certifikat dobio je 1961. godine, a u stopu ga je slijedio mlađi brat, također vrhunski Postup sa susjednog pelješkog vinogorja, koji je tu oznaku dobio 1967. godine.
Nije mu poznato porijeklo, plavac mali je prastaro dalmatinsko vino, ali je sasvim poznato kako se u prošlosti njime nazdravljalo na bečkom i praškom dvoru, a s osamdesetak današnjih hektara distribuira se po cijelom svijetu.
Gospođu Anđelku Ančić (77), rođenu Runovićanku, nazivaju ‘majkom suvremenog Dingača’, a na Pelješac je stigla kao odlična studentica zagrebačkog Agronomskog fakulteta 1962. godine. Mlada i ambiciozna enologinja šokirala se uvjetima rada što ih je zatekla u zadruzi u Potomju:
- Premda je zadrugarstvo bilo staro i vrlo razvijeno, zadruga je osnovana 1902. godine, ničega za ozbiljan rad enologa nije bilo, nisam imala ni stolicu da sjednem – prisjeća se i dodaje kako su za znanstveno vrednovanje plavca malog iz Dingača zaslužni stručnjaci splitskog Instituta za jadranske kulture koji su godinama pješice obilazili vinogorade i konobe, uzimali uzorke, obrađivali ih u laboratoriju i dokazali da je riječ o sasvim osobitom vinu, posebno velika vinska trojka - Marcel Jelaska, Ante Gazzari i Ljubo Rumora.
- Počeli smo polako i ozbiljno, od početka, dovođenja vode... Već 1963. godine ‘Dalmacijavino’ je postalo naš ekskluzivni distributer, međunarodni certifikat iz Ženeve značio je jako puno, odmah su se izvozile određene količine u Njemačku i SAD, a stručnjaci iz Instituta su nas pratili, osvajali smo zlatne i srebrne medalje...
U to doba upravitelji zadruge bili su Vinko Šerka i Mato Cibilić, a bilo je 550 zadrugarskih obitelji. S godinama se Zadruga proširila, nabavili smo najsuvremeniju opremu, izgradili smo novi objekt, a najvažnije, svoje članove pratila je u svemu, svakom vrstom pomoći i savjeta, redovitim otkupom, urednim plaćanjem i u lošijim godinama, pripomoći doslovno rođenja do sprovoda.
Sa zadrugarima smo 1975. godine probili četiristometarski tunel kroz brdo Toma i tako omogućili lakši prilaz, prije se sve gonilo na magarcima, za cijeli dan mogle su se samo dvije ture dovesti, a magarčić je postao i zaštitni znak na etiketi Dingača.
Sedamdesetih se proizvodilo dvanaest vagona Dingača, krčile su se nove površine, došla je do četrdeset vagona, a iz biranih Dingača smo osamdesetih godina punili desertni ‘Lui Pi’, s 18 posto alkohola – pripovijeda enologinja Ančić, koja se na Pelješcu udala i dobila djecu, te nastanila u Orebiću.
Odaje nam jedini tajni sastojak koji dingačkome plavcu daje savršeni okus, a najveća stvar je u tome što ga se ne može ukrasti ni kopirati:
- Lokalitet! Smeđe karbonatno tlo na sipinama kalcijeva karbonata. Insolacija je dvostruka, izravno od sunca i refleks od mora. Otporan je na sušu, dodavao se samo stajski gnoj, armatura se ne stavlja, peronospore gotovo da i nema, dubina korijena seže i do deset metara, lozu je potrebno samo jednom sumporati.
Strogo smo pazili na početak berbe, težak bi uvijek želio početi što ranije, bojeći se kiše, grada, a mi bismo start tempirali čak do početka listopada, ovisno o omjeru količine šećera i kiseline – navodi gospođa Anđelka, koja ne krije oduševljenje vinom kojem je posvetila karijeru:
- Mali plavac iz Dingača se jede i pije, ima do 35 grama suhe tvari po litri i u prosjeku 15 posto alkohola, fermentira prirodnim kvascima, ima i cherry kvasce kakve jedino još posjeduju neka portugalska vina. Proizvodnja je potpuno ekološka, pun je željeza, mirisan, tamnorubin boje, jednostavno ljekovit – nabraja, a kao pelješka enologinja morala je vladati i drugim disciplinama: pedologijom - znanošću o tlu, svim kemijama, poviješću, fitopatologijom i entomologijom, meteorologijom...
Iz Zadruge je otišla 1992. godine u mirovinu, na traženje zadrugara vraća se 1997., a već sljedeće godine ‘Dingač’ osvaja još jednu zlatnu medalju, definitivno je otišla 2001. godine, a nekoć primjerna dalmatinska zadruga danas je u agoniji, prezadužena i u predstečajnoj nagodbi, što joj vrlo teško pada.
- Pa što ne napišete knjigu?
- A što ću, svi pišu, danas svi sve znaju...
Pored zadruge gdje smo skoknuli snimiti čuveni certifikat kuća je vinara Nika Bure (55), koji napominje kako je za nekadašnje težake posebno važno bilo prenošenje znanja.
- Enolog Marcel Jelaska bio je doktor svih doktora, čovjek od naroda, vječno među ljudima, otvoren, iz svijeta je donosio najsuvremenija saznanja i poučavao težake što im je činiti. Kad je Dingač zaštićen kao hrvatski poizvod u EU-u, značajan posao obavio je prof. dr. Nikola Mirošević sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta.
Od takvih stručnjaka su svi učili, tako su Potomjani postali ozbiljni vinari. A danas stručnjaci samo pišu i pišu knjige, a nitko ne čita, nema ih nigdje – kritičan je Bura, koji pored ostalog, na Dingaču ima hektar vinograda, a već desetak godina izvozi u SAD i širi tržište na Švicarsku i Englesku.
- Za strane enologe Dingač je još uvijek ekstremno vino, njima nedovoljno poznato. Puno je još posla na promociji u žestokoj konkurenciji – smatra Niko Bura.
Poučeni vinskim znanjima, provlačimo se kroz tunel u kraljevstvo Dingač, pa najprije na desno. Jematva tek počinje, za koji dan svi će biti u vinogradima, a sada u daljini, na Poratku naziremo da se trga. Našli smo Viktora Farčića (37) iz Podobuča, ovdje ima devet tisuća loza. Ali nekako je kisele face.
- A kiše, kiše, cilo lito, gore je nego da je suša poharala. Peronospora udarila, vidiš sve se lišće žuti, a grozd je trebao bar još koji dan zorit da to bude to. Čini mi se pedeset posto da će propast.
- Ma ajde, puno si reka!
- Ma malo sam reko! Sve u svemu, nije najbolja godina. Stari Živko je kazo da je ovoliko kiše zadnji put palo 1910. godine. Ovde je još dobro, a u polju je strašno.
- Ko da palitkuješ – dodaje Viktorova majka Đurđica (56): – Išo je list, al na sreću je grožđe dobro.
A sad na lijevo: visoko na nagibu bere ekipa kapetana Alenka Radovića (62). Uspinjemo se uzbrdo, jedva. Ovdje se kopa, bere i nosi kozjim stilom, na ručnoj. Radović iz Potomja živi u Marseillesu, prije dvije godine obnovio je vinograde u Dingaču, na Spilicama.
- Ovdje je preko 45 stupnjeva, a tamo sa strane još i više.
- Popuzete li?
- Stalno puzimo. Što vam treba ura posla, na ovakvom terenu trebaju tri. Ali je vrlo kvalitetan vinograd s 2700 loza, a posadio sam još malo dalje. Interesantno, kad pada kiša, ni mrvu zemlje ne nosi dolje!
- Jesu li probali Francuzi vaše vino?
- O da, zbunjuje ih veliki alkohol, bilo je 16 posto, čude se. Uredio sam vinograde ponesen željom da se zahvalim roditeljima koji su me školovali svojim radom na zemlji. Vino čuvam, u fazi sam kreiranja etikete...
Po kašete grožđa pristiže mu kolega po moru, kapetan Branko Krističević (64) iz Borja, smije kad nas vidi kako kližemo.
- Trebo si Alenko ugradit žičaru za dizat ljude i spuštat gajbe – viče odozdal.
Skaramuče žele u svjetski vrh
Među prvim vlasnicima vinograda na Dingaču koji se početkom devedesetih osamostalio u proizvodnji vrhunskog vina je Ivo Skaramuča (61) iz Pijavičinog. Skaramučini vinogradi prostiru se na 22 hektara u Dingaču, što je 35 posto ukupne površine ove plemenite pozicije. Ima 150 tisuća čokota, vinarija puni 200 tisuća boca, od čega oko 90 tisuća otpada na sam Dingač, a od toga 70 tisuća vrhunskog i 20 tisuća bariquea, okrunjenih brojnim nagradama.
Izvozi se u SAD, Njemačku, Poljsku, Austriju, BiH, Mađarsku, a sve je bilo spremno i za rusko tržište, no sankcije EU-a privremeno su ga zaustavile.
Uz Ivu se o imanju i proizvodnji brinu sin Igor (35) i supruga Fani (35), koju smo jedva izvukli iz velikog posla u danima jematve. Kroz cijelu godinu Vinarija Skaramuča zapošljava deset radnika, a taj broj u danima berbe naraste i do pedeset sa sezoncima.
- Stvaranje brenda nije copy/paste, nego uporan posao u kojem se do rezultata dolazi samo vrhunskom kvalitetom i stalnom kontrolom u svim fazama proizvodnje. Za Dingač se u svijetu čulo, nagrade koje osvajamo dokaz su ispravnog puta, ali još je dug put do njegova pozicioniranja u svjetski vrh gdje mu je stvarno mjesto – smatra Fani.Slobodna Dalmacija
FAQ
Postano: 17 vel 2015 14:32 
