Godišnjica tragedije na ManasluNa današnji dan prije 33 godine pod južnom stijenom 8163 m visokog Manaslua ugasili su se životi jednog od najsjajnijih "Mosorovih" alpinista iz te generacije Ante Bućana, te vjerojatno u to doba ponajboljeg svjetskog alpiniste Nejca Zaplotnika.
Ante Bućan
Nejc ZaplotnikBili su sudionici Splitske himalajske ekspedicije "Manaslu ´83." kad se tog tužnog 24. travnja 1983. na njih dvojicu i Srećka Gregova koji je preživio ovu strašnu tragediju, obrušio ogroman serak povukavši ih u smrt.
Ekspedicija je bila sastavljena uglavnom od članova Alpinističkog odsjeka "Mosor-a" (vođa ekspedicije Vinko Maroević, Stipe Božić, Edo Retelj, Ante Bućan, Srećko Gregov, Gorazd Barač, Ivo Kaliterna, Haso Feratović, Ranko Božinović, Ana Mažar, Boris Siriščević, Tomislav Dugeč, Gordan Franić i Igor Žuljan kao liječnik ekspedicije), te je "pojačana" iskusnim slovenskim alpinistima Vikijem Grošeljem i Nejcom Zaplotnikom.
Nakon tragedije ekspedicija je otkazana, a godinu poslije u Himalaje se vratila četvoročlana ekipa da u čast stradalih prijatelja "osvoje" vrh, te je to u alpskom stilu uspjelo Stipi Božiću i Vikiju Grošelju.
Denis Vranješ,
http://www.hpd-mosor.hr/U nastavku prenosim jedan od najljepših tekstova o ovoj tragediji na koji sam naletio u bespućima interneta... autor je Sinan Gudžević...
Bućan i GregovDvadeset i četvrti april je ove godine u nedjelju. A i prije trideset i tri godine dvadeset i četvrti april bio je u nedjelju. Toga se sjećam po događaju koji je rasplakao moju majku. Bio sam u rodnom selu, koje je tek bilo dobilo struju, pa smo gledali televizijski dnevnik. Tada su nedjeljni dnevnik za srpskohrvatsko govorno područje davali na izmjenu studiji jednom beogradski, drugi put zagrebački, treći put sarajevski. Spiker televizije Zagreb je te večeri javio da je lavina zatrpala trojicu jugoslavenskih alpinista pri njihovu usponu na himalajski vrh Manaslu. Imena zatrpanih: Ante Bućan, Srećko Gregov i Nejc Zaplotnik. Vijest je za mene bila koliko strašna, toliko i nestvarna. Jer sam znao lično svu trojicu nastradalih! Prvu dvojicu sam poznavao dobro, a trećega sam vidio dvaput. U Ljubljani, u pivnici Figovec, a drugi put u nekoj kuglani u Medvodama. (Onako, jednom upoznavanje, drago mi je, drugi put, znamo se, da da, pet minuta posla.) Kad je ovo čula od mene, moja majka je zajecala i rekla: ‘Eh, jadne njihne majke!’ Sutradan smo na radiju čuli da je Gregov preživio, da je Zaplotnik poginuo, a da Bućan još nije nađen. Bućan nije nađen ni do danas.
Mont Blanc, ljeto 1978: Srećko Gregov i Ante Bućan s bocom kašteleta i bukarom
Foto: obiteljski album kuće Gregov
S Antom Bućanom i Srećkom Gregovom sam 1979. godine služio vojsku u kasarni Boris Kidrič u Šentvidu, predgrađu Ljubljane, ispod Šmarne gore. Tehnički bataljon, vojna pošta 2480/2. Ante Bućan je bio moja klasa, došao u vojsku sredinom novembra 1978, a Srećko Gregov je došao u aprilu 1979. Bućan je, nakon završetka obuke, ostao u kasarni, kao pisar. Njega će ondje naslijediti Gregov. Ni ja u prekomandu nisam bio poslan, ostao sam u Ljubljani, dužio sam vojnički klub i biblioteku u potkrovlju.
Moglo je to biti početkom ljeta 1979. Bućan i Gregov su osnovali planinarsku sekciju u našoj jedinici. Ante me je, onako malo bećarski, vrbovao da uđem u tu sekciju. Hajde malo u planine s nama, rastao si na planini, dobro će ti doći da neki put subotom ili nedjeljom hodaš i po planinama Slovenije. Odgovorio sam mu da ne mogu, pokušao sam sve okrenuti na šalu i rekao da cijeli život gledam da se nekako maknem od planine, pa ne ide da joj se još i kao vojnik vraćam. A dobro, rekao mi je, ako se predomisliš, nismo ti daleko. On i Gregov su vodili koji put po nekoliko vojnika na ta planinarenja, podrobnosti sam uglavnom zaboravio, ali jednu nisam: kad su se vratili s jednog izleta, ja mislim, na Prisojnik, Ante je bio nekako usplahiren, a šutljiv, da prozbori niti jedne. Kad sam ga pitao za razlog, rekao je samo da to nije baš za neku priču. Znam da su išli i u Kamniške Alpe, čini mi se na Storžič i na još jedan vrh, ne znam više koji. Alpinizam je toj sekciji, naravno, bio strogo zabranjen, obični vojnici nisu za to obučeni. No bi meni danas, kad znam ono što nisam baš znao posve onda, bilo zanimljivo znati kako su se od alpinizma suzdržavala ta dvojica splitskih inženjera i vrhunskih penjača kad su dolazila pod litice.
Komandir našeg voda bio je stariji vodnik Miljenko Budimir. Rodom od Sinja, oženjen Slovenkom, jako susretljiv i razborit čovjek. Jednom sam otišao k njemu da ga zamolim za neko kratko odsustvo, a on mi je uzgred rekao kako je impresioniran Bućanom i Gregovom. Jer, kazao je, oni ne samo da se nisu pohvalili, nego nisu ni spomenuli kakav su podvig načinili: popeli su se na Mont Blanc, još prije no što su došli u vojsku! Strogi alpinisti bi možda rekli da uspon na Mont Blanc i nije baš neki podvig, ali to jest bilo neko čudo: obično su se novi vojnici prvih dana u kasarni znali razmetati raznim umijećima, e da bi dobili neku povlasticu ili poštedu, bilo je tu na riječima velikih igrača, pjevača, muzičara, a koji mjesec nakon toga sve bi se te njihove sposobnosti raspršile i po njima bi popala šutnja. Da mi nije kazao stariji vodnik Budimir, ne bih ni ja znao da u mojoj spavaoni ima alpinista iz jedinstvenoga društva Mosor.
Ali se, čudnom igrom vojničkih događanja, namjestilo da cijeli mjesec juli te godine provedem na maršu, i to kakvom: od Ljubljane do Jajca, i natrag! Planinama, šumama, putevima slovenačkih vijećnika AVNOJ-a. Budimir me upitao hoćeš, nisam Budimiru mogao reći neću. Bilo nas je dvanaestorica. Kad sam se, iznuren i smršao, vratio u kasarnu, Bućan me je blago ironično (to je trebalo čuti, ne može se opisati) prekorio ovako: ‘E, sad te razumin što nisi u našoj planinarskoj sekciji: lakše je ići misec dana kroz Bosnu nego nediljon kroz Sloveniju!’
Ante Bućan je bio visok, barem dva metra visine, skladno građen, lijep mladić, izraženi zalisci na čelu. Dobar i dobre ćudi, a djelovao je tromije no što je bio. Kao najviši u vodu, na postrojavanju je bio na čelu. Svi su od njega bili niži i svi su nosili manji broj čizama od njegovih. Koji put bih pogledao s čela postrojen vod: od Antinih čizama nisu se mogle vidjeti ničije druge. Srećko je bio niži od njega, ni on neke hitrine nije pokazivao, te, da nisam znao čime su se bavili, nikada ne bih ni pomislio da su oni ikakvi, a kamoli vrhunski penjači po alpskim liticama.
Trideset i šest godina nakon odsluženja vojske sreo sam, prije dvadesetak dana, u Splitu, Srećka Gregova. To je bio prvi naš susret izvan Ljubljane, i prvi bez uniforme. U svome stanu na Gripama, Srećko mi je natanko ispričao nesretni događaj. Na visini od preko 4500 metara otkinula se stravična ledena ploča, duga i široka nekoliko stotina metara, a debela možda i koji metar, i krenula na njih. Bućan i Zaplotnik su tada bili koju stotinu metara odmakli, a on je, navlačeći rukavice, zaostao. Ta slučajnost ga je spasila, bio je povrijeđen pa izvučen te helikopterom prebačen u Katmandu. Odmjeren i gospodstven u govoru, skroman po pitanju svojih alpinističkih dosega, a izdašan u priznanju za druge (‘Zaplotnik je bio viša, najviša klasa!’), učinio je da se u njegovoj kući osjećam darovano, za stolom sa slikama i novinama te njegovim pričama o penjačkim pohodima i putovanjem biciklom od Splita preko Mađarske, Čehoslovačke i Poljske do Švedske i natrag preko Danske i Njemačke do pod Mont Blanc. Nije nam ostala nespomenuta strašna tuga koja se svila nad Mravince, Antino rodno mjesto, tuga koja je učinila da se ugase i njegovi roditelji, pa mitska žalost Antine zaručnice.
A noć prije susreta sa Srećkom, sjedio sam s velikim društvom u splitskoj konobi Hvaranin. Riječ po riječ, spomenem Antu Bućana. Tu se javi gospođa Irena Nakić Drakul i ispriča kako joj je on, kao instruktor penjanja u alpinističkoj školi, pomogao da se domogne vrha jedne teške stijene na južnoj strani Marjana. Došla do pod sami vrh, a tu je litica nemoguća, ni makac. Bućan je to vidio, popeo se do nje, ona stala na njegove dlanove pa na ramena i tako je, sa šesnaest godina, osvojila liticu. Zaključili smo da je to bilo koji mjesec prije no što će joj instruktora zatrpati himalajski led.
Antu Bućana nijedna potraga nije pronašla, Nejca Zaplotnika jeste. Njihova imena stoje uklesana na ploči blizu kobnoga mjesta. Bućan je ostao pokriven ledom, led mu je donio smrt, led mu je dao i grob. U trideset i trećoj godini života, a prije trideset i tri godine. Led ga je smjestio u društvo s Kazantzakisovim Odisejem na Južnom polu Majkezemlje, u društvo i sa zadnjim Adamom Kranjčevićevim:
Praminja snijeg i pokriva žurno
Taj zadnji znak, što čovjek ga je piso
Ko svjedočanstvo očito i burno,
Na zemlji da je bio i bitiso!
Praminja snijeg, sipa inje gusto,
I silne grude naokolo baca
I krije znak pod noktima mrtvaca,
Sve više nada nj brdo valja pusto:
Spomenik svijetu, što ga više nema,
Do neba gruda ledena, golema!
A pod njom spava kao luda sanja
Sve, što je bilo, da isprazno prođe
Bez glasna traga, dokle opet dođe
Nov kaos mutni do - drugog izdanja!
FAQ
Postano: 12 srp 2015 13:33 
