Vaper club

e-cigarete forum
Zadnji put si ovdje bio: 30 ožu 2017 04:41. Sada je: 30 ožu 2017 04:41.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]




 [ 1 post ] 
Autor Poruka
 Naslov: Nikola Pilić
PostPostano: 22 ruj 2014 10:50 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10717
Lokacija: Samobor
Hrvatski tenis proteklih je tjedana zabilježio nevjerojatne uspjehe, Marin Čilić osvojio je US Open, Mirjana Lučić WTA turnir u Quebecu, vratili smo se u Svjetsku skupinu Davis Cupa. Sve to raduje velikog Nikolu Pilića koji i danas u 75. godini života s tenisom liježe i s njim se budi. Živi u Opatiji, radi kao trener u lokalnom teniskom klubu.

- Usporio sam tempo. Ako je Opatija bila dobra Franji Josipu, dobra je i meni, a München mi je na pet sati vožnje. Lakše je doći i mojoj djeci. Veliki me grad nije zanimao, ni Rijeka, ni Zagreb, ni Split.
Bio je kišni dan pa se trening odvijao u jednoj salii umjesto na otvorenom.
- Pokrit ću jedan teren u sljedeća dva mjeseca - otkriva nam Pilić, koji kaže kako će igrati dok god bude mogao. Toliko je “gladan” tenisa i rada s mladima kojima želi prenijeti svoje znanje.



slika



Nepravda u Zagrebu i Beogradu

A ljubav za tenisom rodila se jako davno, početkom 50-ih godina prošlog stoljeća. U vrijeme kada se Split još bio oporavljao od Drugoga svjetskog rata Nikola je s obitelji odrastao u Velom Varošu. Hajduk je i tada bio pojam, sva su djeca igrala nogomet, pa tako i Nikola.

- Kada smo se bili preselili iz Velog Varoša u Ulicu prvoboraca, otac mi je u Sinju kupio staru bicikletu. Onda sam vidio školskog kolegu da igra tenis, koji se njemu baš i nije igrao. Vidio me na bicikli i rekao da mu dam dva đira, a da će on meni u zamjenu dati reket. Odmah sam pristao. Zavolio sam taj sport, odmah me privukao.
Pilić se ozbiljnije počeo baviti tenisom 1953. godine.

- Split je u to vrijeme bio teniska provincija - prisjeća se Nikola. - Tada smo na Firulama imali samo dva terena. Nismo imali ni trenera. Ja sam apsolutno samouk. Kupio sam neki talijanski reket star 11 godina, probijao sam se sam. Volio sam to, gurao sam koliko sam mogao, htio sam se dokazati u tenisu, ali je bilo teško bez pravog trenera. Naknadno smo počeli raditi treći i četvrti teren, a 1957. sam dobio drugi reket. Sjećam se da su tada trenirali i moji prijatelji Zoran Ercegović i Srđan Jelić.

Pamti juniorske dane, bio je drugi junior na listi, i prisjeća se prvog putovanja vlakom u Pariz Trajalo je 36 sati: - Kad si mlad, sve možeš izdržati. Plaćali smo četiri franka za hotel i trebalo nam je sat vremena metroom do Roland Garrosa. Srđan Jelić je putovao sa mnom, imao sam strašnu volju i želju da se dokažem.
A ta volja za dokazivanjem jačala je nakon, kaže Nikola, brojnih nepravdi koje je doživio.

- Nepravde su mi činili i u Zagrebu i u Beogradu. Sjećam se da se 1961. trebao odigrati Davis Cup protiv Španjolske u Splitu. Jovanović je bio prvi reket, ja drugi, a iza mene Prešecki protiv kojeg sam imao skor 16:1. Doktor Tončić mi je rekao da moram igrati kvalifikacije s Prešeckim i ja sam ga dobio 3:0 u setovima, no ipak je on igrao protiv Španjolske. Ne znam zašto, valjda su htjeli da igraju ti iz Zagreba. S druge strane, opet u kvalifikacijama za mjesto u reprezentaciji, morao sam pobijediti Panajotovića, Plećevića i beogradsku “kuhinju”. No, sve te nepravde psihički su me očvrsnule. Proradio je moj splitski dišpet.
U bogatoj igračkoj karijeri Nikola najviše žali za 1967. godinom.

- To je bila godina u kojoj sam mogao osvojiti Wimbledon. Falio mi je dan odmora. Izgubio sam polufinale od Newcombea, kojemu sam 20 dana ranije prepustio samo pet gemova u četvrtfinalu Pariza. Bio sam u top-formi, najbolji igrač, ali dan prije polufinala igrao sam pet sati na 35 stupnjeva protiv Australca Coopera. Ranije sam pobijedio i Roya Emersona koji je te godine osvojio Australian Open i Roland Garros.

Kako me nadmudrio Ilie Nastase

Najveću šansu za Grand Slam naslovom je propustio 1973. na Roland Garrosu. Kao 33-godišnjaka u finalu ga je svladao Ilie Nastase.

- Tr je dana padala kiša. Subotu, nedjelju, ponedjeljak i utorak sve do 13 je padala non-stop. Nastase je bio živio u Parizu te je zajedno s Barthesom otišao 20 minuta s autom južno od Pariza i tgrenirao na suhom. A ja sam kao kreten tri dana čekao da kiša stane.. Na sporom, blatnjavom terenu nisam imao šanse.

Sa spomenutim Francuzom Pierreom Barthesom Pilić je 1970. godine osvojio US Open u konkurenciji parova.
- To je bio veliki uspjeh jer su tada svi igrali parove. U finalu smo dobili velikane Roya Emersona i Roda Lavera. Današnji najbolji igrači ne trebaju igrati parove jer su svi milijunaši. Štede živce i snagu za pojedinačne mečeve.
Wimbledonski bojkot 1973. godine puno je značio Piliću jer je imao gotovo potpunu podršku svojih kolega igrača.

- Bio sam jedan od osmorice osnivača ATP-a, imao sam određenu karizmu, kad se rodila ideja o bojkotu. Masters u igri parova se igrao u isto vrijeme kada i Davis Cup. Ja sam predsjedniku Saveza rekao da ako budem izborio Masters s Australcem Stoneom da neću moći igrati Davis Cup za reprezentaciju. Igralo se protiv Novog Zelanda u Zagrebu. Novozelanđani nisu bili dobri na zemlji, ali unatoč tomu Boro Jovanović i Željko Franulović pa se krivnja se svalila na mene. Četiri sata prije finala Roland Garrosa poslali su mi telegram da sam suspendiran za Wimbledon. I onda je Zvone Mornar napisao dobar članak u moju korist, da sam godinama igrao za reprezentaciju i da ne mogu tek tako odbaciti Masters zbog Davis Cupa. Dobio sam veliku podršku. Čak 82 igrača nisu igrala na Wimbledonu, no Roger Taylor nije bio među njima. Htio je osvojiti turnir i platio visoku cijenu. Godinu dana nitko od nas nije razgovarao s njim. Jednom mi je rekao da mu je to bila najteža godina u životu.

U prvih 100 ubacio sam 41. igrača

Pilić je bio jedan od prvih teniskih profesionalaca u svijetu. Činio je jednu osminu “Handsome Eight” (“Osmorica ljepotana”), tj. grupe tenisača koja je prva potpisala profesionalne ugovore s Daveom Dixonom, koji je kasnije ta prava prodao Lamaru Huntu. Hunt je pokrenuo World Championship Tennis, preteču današnjeg ATP World Toura.

- Svi su počeli shvaćati da ne možeš voditi sport bez proizvoda, a proizvod su igrači. Ja sam u svemu dao svoj obol, i kao igrač i kao osnivač ATP-a. Važno je bilo napraviti dobru organizaciju teniskih profesionalaca. Danas je to drukčije. Konkurencija je veća, novac je velik. Mi smo 60-ih igrali za 50 funta, doduše hotel je bio dvije funte na noć. Probili smo led, utabali put, a danas je to stroj kojega opslužuju milijuni ljudi.

Život teniskog profesionalca Pilić je napustio 1978. u dobi od 39 godina.Trenerskoj se karijeri potpuno posvetio 1982. godine.

- Još kao igrač vodio sam 18. godišnjaka Franulovića u Americi četiri godine. Sve sam mu organizirao, pokazivao koliko sam znao. Od te 1982. sam kao trener ubacio 41 igrača u prvih 100. Pet sam puta osvojio Davis Cup, a nije u redu da me se nikad ne spominje u kontekstu Goranova Wimbledona jer sam puno napravio i za to. Ali dobro. U Njemačkoj sam 16 godina bio šef federacije, 11 godina nismo izgubili ni jedan meč. Ljudi su to cijenili.
S igračima koje je u svojoj akademiji u blizini Münchena vodio (Đoković, Gulbis, Ivanišević, Becker, Stich...) Pilić je nastojao izgraditi miks odnosa otac-sin i poslovođa-zaposlenik:

- Najvažnije je da igrači imaju respekt prema vama. Beckeru sam pomogao da dobije tri najvažnija meča u Davis Cupu jer sam mu savjetovao stvari koje do tada nikada nije napravio. Tako dobivate respekt. Kod mene je i disciplina igrala jaku ulogu. Morao sam vidjeti tko su oni koji o tenisu razmišljaju ujutro, popodne i navečer, a tko oni koji dođu igrati tek tako.

Pilić je ostvarivao nevjerojatnu seriju kao izbornik u Davis Cupu. S Njemačkom je osvojio tri naslova, a s Hrvatskom i Srbijom po jedan. Priča s Hrvatskom 2005. ipak je posebna:

- Uzeo sam reprezentaciju u 4. ligi, igrali smo protiv Obale Slonovače. Goran i Ljubo su tražili da dođem. Protiv SAD-a smo imali strašan naboj. Naslov U Los Angeles Timesu tvrdio je da imaju imaju nepobjedivu momčad. Roddicka, Agassija, braću Bryan. Na promotivnom posteru nigdje niste mogli vidjeti da igraju protiv nas. Naših boja uopće nije bilo. No, naš je naboj bio fenomenalan. Oni su prvi put poslije 106 godina izgubili prvo kolo kod kuće. Bilo je na stadionu i puno naših ljudi, uživali smo. Kasnije u Splitu protiv Rumunjske i Rusije bilo je prelijepo, fantastična atmosfera koja će se teško ponoviti.

Nakon osvajanja “Salatare” u Bratislavi došlo je do prekida suradnje.

- Reći ću vam pravu istinu. U nedjelju sam rekao tadašnjem predsjedniku Čačiću da sam završio. Istog dana sam krenuo prema Münchenu, a ne prema Trgu bana Jelačića gdje je bilo slavlje, jer mi je kćerka imala rođendan. Mjesec dana poslije smo se našli ja, Čačić i Goran. Dogovor je bio da Goran bude izbornik, ali na kraju se ipak nisu našli. No, ja sam, rekoh, svoju misiju završio nakon pet godina s reprezentacijom. Isto je bilo i sa Srbijom. Nakon naslova odmah sam pošao u München, ja guštam na svoj način, nije mi do nekih grandioznih proslava.

Sudbina je htjela da 2010. godine, kada je Pilić bio savjetnik srpske Davis Cup reprezentacije, Srbija gostuje baš u njegovu rodnom gradu. No, Nikola se nije mogao pojaviti u svom Splitu.

- U Splitu jednostavno nisam mogao biti. Ipak sam ja Hrvat i ne bi bilo zgodno da u rodnom gradu budem na drugoj strani.

Pratili ste Čilićev US Open, što kažete?

- Mislim da je Čilić to zaslužio. Dobio je četvrtfinale, polufinale i finale bez izgubljenog seta. Najpametniji potez povukao je kada je uzeo Gorana za trenera. Riješio je i dobru logistiku, masera, kondicijskog trenera. Uvijek sam bio govorio za Ljubičića da će biti između 5. i 15. mjesta, a bio je treći. Što se Marina tiče, mislim da kroči prema prvih pet.

Sad pokušavam spasiti najmlađeg Đokovića

U toku ste s mlađim naraštajima hrvatskih tenisača?

- Mali Borna Ćorić ima dobar potencijal, Ana Konjuh i Donna Vekić također, pogotovo Konjuh koja bi mogla završiti dosta visoko. Ćorić se mora paziti da ne poleti previše, prerano i previsoko. To ne bi bilo dobro.
Pilić ističe kako mladi, talentirani tenisači ne mogu preko noći izrasti u zvijezde.

- Uspjeh ovisi o puno komponenata. Od tisuću talentiranih možda jedan uspije. Moraš imati želju i volju za pobjedom, koordinaciju, motoriku, dobre trenere, moraš znati što radiš i biti kompletan. A to je jako teško. Ako od recimo 12 komponenti nemaš dvije, to je kao da trčiš s pet kilograma olova u džepu.

Kako danas izgleda vaš dan u Opatiji?

- Imam treninge svaki dan od 10 do 12 i od 14 do 16 sati. Sada je ovdje i najmlađi brat Đoković, Đorđe. Došao je da ga izvadim iz krize jer je tri godine potrošio na ništa. Vidjet ćemo kolika mu je želja da se dokaže i ima li mentalnu snagu. Ovo mu je posljednji vagon.

Slobodna Dalmacija

Neka pobijedi bolji
Ovotjedni ždrijeb prvog kola Svjetske skupine Davis Cupa za sljedeću godinu spojio je Srbiju i Hrvatsku, dvije od tri zemlje s kojima je Pilić osvojio Davis Cup.
Na pitanje za koga će navijati Pilić nije dao izravan odgovor:
- Teško mi je to reći. S jednima i drugima sam osvojio Davis Cup. Neka pobijedi bolji.
A hoće li doći u Beograd, gdje će se gotovo sigurno dvoboj održati?
- Ne znam, ovisi o situaciji ovdje u klubu. Pedeset godina sam u Davis Cupu, možda u posljednji trenutak odlučim otići. A možda ne.
Pilić ulogu favorita, barem na papiru, daje Srbiji.
- Puno toga će ovisiti o sastavima. Ako Srbija bude s Đokovićem i Troickim, onda su njezine šanse veće, tim više što igra kod kuće. Hrvatska će vjerojatno nastupiti s Čilićem, Ćorićem i Delićem, samo ne znam što je s Karlovićem. Davis Cup je jedno nepredvidljivo natjecanje, ali Srbija je papirnati favorit. Pretpostavljam da će podloga biti zemljana jer je Čilić na njoj lošiji nego na cementu na kojemu je osvojio US Open.

Cjenkanje za cijenu noćenja
Razlika između teniskog profesionalca u Pilićevo vrijeme i danas nemjerljiva je:
- Bilo je to sve skupa jedno veliko siromaštvo. Znate onu, Roko nije jema ništa, Cicibela još i manje...Ja i Boro Jovanović smo 1962. igrali finale Wimbledona u parovima kao dva nepoznata igrača. Moglo se napisati direktorima turnira da sam ja Niko Pilić, finalist Wimbledona i da mi za hotel i put treba 300 dolara. On bi rekao 250, a ja bih rekao OK. Na Roland Garrosu 1973. kada sam platio hotel i sve drugo, ostalo mi je 500 dolara. A danas finalist dobije preko milijun eura. Svaki drugi turnir serije 250 ili 500 igrač dobiva garanciju od 70 do 100 tisuća dolara. Da ne kažem da je Marin Čilić za US Open dobio tri milijuna eura. No, ja sam imao svoju karijeru i uživao sam. Nikad nisam razmišljao o novcu.

U Split sam doveo Ashea, a kreten na Firulama skida moju sliku
Jesu li Vas ikada zvali s Firula da dođete ondje raditi kao trener ili barem kao savjetnik?
- Split ne podnosi uspješne ljude, to je tipično splitski. Kad je počeo rat ja sam sve svoje ugovore prekinuo kako bi mi dali rekete i opremu i ja sam to poslao u Zagreb pa kome treba da podijeli. Sramota je da neki kreten dolje skida moju sliku bez ikakvih razloga. Ja sam Splićanin od glave do pete, volio sam Split kao Miljenko Smoje. Doveo sam Arthura Ashea na Marjan da vidi grad. To je tako kad jedno društvo ne cijeni svoga čovjeka, a uz to sam bio i 5-6 puta najbolji sportaš Dalmacije.

OSOBNI KARTON
27.8.1939. - Datum rođenja

Split - Mjesto rođenja

Opatija - Prebivalište

193 cm - Visina

85 kg - Težina

12. - Najbolji renking

210-168 - Omjer pobjeda i poraza u karijeri

6 - Titule u paru

Ostali veći uspjesi
finale Roland Garrosa 1973., polufinale Wimbledona 1967., osvajač US Opena 1970. u paru (Barthes), polufinale Wimbledona 1962. u paru (Jovanović)

_________________
slikaslika
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 [ 1 post ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika: crawl i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
HR (CRO) by vaper club