Vaper club

e-cigarete forum
Zadnji put si ovdje bio: 23 svi 2017 12:36. Sada je: 23 svi 2017 12:36.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]




 [ 10 post(ov)a ] 
Autor Poruka
 Naslov: 1.maj
PostPostano: 01 svi 2011 12:47 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen: 03 ožu 2011 14:26
Postovi: 2515
Lokacija: Black Darling
slika


Sretan praznik (ne)RADA SVIM RADNICIMA I ONIMA KOJI SE TAKO OSJEČAJU

_________________
slika Sve što sastaviš raspadne se prije ili poslije


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: 1.maj
PostPostano: 01 svi 2011 13:03 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10755
Lokacija: Samobor
slika

_________________
slikaslika
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: 1.maj
PostPostano: 01 svi 2011 14:25 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen: 03 ožu 2011 14:26
Postovi: 2515
Lokacija: Black Darling

_________________
slika Sve što sastaviš raspadne se prije ili poslije


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: 1.maj
PostPostano: 01 svi 2012 08:30 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10755
Lokacija: Samobor
slika

_________________
slikaslika
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: 1.maj
PostPostano: 01 svi 2014 15:39 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10755
Lokacija: Samobor
Osvrt povodom Prvog Maja: Put naprijed je jedini spas za radnike jer dok oni čekaju bolju sudbinu protiv njih se klasni rat vodi svakog dana


Prvi je Maj, dan međunarodne radničke klase, dan sjećanja na ubijene radnike u Chicagu 1886., ali prije svega dan osvrta na aktualni položaj radnika u zemlji i svijetu. Razloga za "proslavu" već godinama nedostaje, a naročito ove godine. Položaj radnika u Europi sve je lošiji, a na istoku kontinenta se po tko zna koji put okreće radnika protiv radnika kroz nacionalizam i politiku.

Kada su krenuli najveći udarci nakon izbijanja ekonomske krize 2008. postojala je nada da će se iz očaja roditi najveći ujedinjeni otpor u novijoj povijesti Europe. On itekako postoji, možda nije uvijek udarna vijest na naslovnicama europskih medija (osim ako otpor ne završi fizičkim obračunom, a i tada rijetko), ali se ne može osporiti da otpor raste iz dana u dan.

No, u isto vrijeme postaje očito kako tom autentičnom otporu nedostaju smjernice, neka vrsta vodilje koja bi trebala položaj radnika unaprijediti. Svo ovo vrijeme bilo je jasno da će to biti najveći problem. Progresivni ideali temelje se na tome da se kreće prema naprijed, a mnogi to doživljavaju na način da se mora krenuti naprijed i kada je riječ o postojećim modelima koji su se u povijesti pokazali neučinkoviti.

I u pravu su! Bilo bi suludo zagovarati radnički otpor temeljen na metodama koje su se pokazale neuspješnima. Prije svega tu mislimo na socijalističke eksperimente 20-og stoljeća na prostoru Istočne Europe. Danas i dalje govorimo o "propasti socijalizma" u Europi, takva terminologija postala je najveća artiljerija zagovaratelja kapitalizma i slobodnog tržišta.

No, što ako je u Europi zapravo propalo nešto drugo? Zar su socijalizam samo crveni barjaci i parole? Što je uopće u imenu? Gotovo ništa. Primjera imamo i u prošlosti i danas. Njemačka Nacistička stranka punim nazivom se zvala "Nacional-Socijalistička Njemačka Radnička Partija", mada nije bila ni socijalistička ni radnička. Danas pak imamo države koje u svojem nazivaju nose pridjeve "demokratska", recimo Sjeverna Koreja se punim imenom zove "Demokratska Narodna Republika Koreja".

Nešto je ipak propalo krajem prošlog stoljeća u Europi, ali to definitivno nije bio socijalizam, bar ne ono što bi socijalizam trebao biti, propao je pokušaj kretanja prema socijalizmu koji je završio u državnom kapitalizmu i u konačnici se raspao na surovi tržišni kapitalizam. Možda je teoretski besmisleno govoriti o "putu prema socijalizmu" kada se sam socijalizam definira kao "put prema komunizmu", tj. besklasnom društvu.

No, možda je upravo to najvažnija lekcija na koju bismo se trebali osvrnuti ovog Prvog Maja. Radnicima Europe više nego igdje na svijetu potreban je izlazak iz te traume, iz lažne tvrdnje da je se urušio "socijalizam" jer je bio neučinkovit.

Oslobodilački model socijalizam nije niti pokušan, a kada su se i javile takve tendencije one su bivale brutalno ugušene od strane nove vladajuće klase, nomenklature koja je za sebe tvrdila da je socijalistička, ali taj najveći korak nikada nije planirala poduzeti. Bez koraka naprijed krenulo se u korak nazad, a koraka nazad je svima donio kapitalizam i beznađe - nekima instant, a nekima nakon perioda nacionalističkih sukoba koji su imali za cilj silom oteti ono malo kontrole iz ruku radničke klase.

Danas imamo zanimljivu situaciju na prostoru Istočne Europe gdje se radnici žale na kapitalizam kao na neko "okrutno novo vrijeme" u kojem se cijene samo gramzljivost, pohlepa i druge anti-ljudske vrline. Inovativnost? Poduzetnost? Jesu li to te pozitivne vrline koje će probranim pojedincima osigurati put do materijalnog blagostanja? Samo ponekad, ali rijetko, puno prije će napredovati neinovativan igrom slučaja rođen u gornjoj klasi s većim pristupom kapitalu.

Vrijeme jest okrutno i razina izrabljivanja je ogromna, ali vrijeme nije "novo" - ljudski vijek je relativno kratak, no da je malo duži mnogi bi shvatili da ovo nije nikakvo novo vrijeme, već povratak na staro. Pa i na ovim prostorima, kapitalizam je već postojao i tragedije su bile slične kao i danas - prezaduženost, izrabljivanje radnika od strane kapitalista, izbacivanja na ulicu, bahate banke.

Da li je tzv. "socijalizam" 20-og stoljeća, odnosno državni kapitalizam, bio bolji za radnika? Itekako! Zato i imamo i dan danas toliko nostalgičara ne samo na prostoru bivše Jugoslavije već diljem Istočne Europe. To se jasno vidi i danas u kontekstu pobune stanovništva na istoku Ukrajine gdje na pojedinim skupovima crvene zastave i sovjetski simboli često i dominiraju nad ruskim nacionalnim trobojnicama.

No, ako je bivši sistem za radnika i bio bolji, nije opstao nigdje u Europi. Zašto? Zato jer fundamentalna revolucionarna logika nigdje nije primjenjena. Teško će mase prihvatiti anarhističke ideale i postojeći sustav preko noći zamijeniti besklasnim društvom, ali ako socijalizam mora postojati kao "prijelazni period", on mora biti implementiran na način da povratak na staro postane nemoguć. To se ne čini zastavama, parolama, spomenicima i beskonačnom "revolucionarnom" literaturom - samo je jedan korak bitan i samo on može zakočiti sve oblike revizionizma: radničko preuzimanje kontrole nad sredstvima proizvodnje.

Oni koji se naježe od spomena teorije "diktature proletarijata" neka ju slobodno nazovu "radnici odlučuju bez gazdi" ako hoće, jer radi se upravo o tome. Hijerarhija u pogonu, korporaciji, obrtu, uredu ili tvornici je jedna stvar, postojanje gornje klase koja ubire profit od rada ljudi ispod je nešto sasvim drugo.

Radnici imaju svo znanje, inovativnost i sposobnost sami upravljati onime čime već i upravljaju. Oni i samo oni, a ne kojekakvi partijski organi ili centralistička vlast. Kada bi radnici sami držali sudbinu u svojim rukama branili bi je životom i nikada se ne bi više ponovile one poznate izreke "ne mogu oni mene tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi".

Naravno da smo daleko od takvog rješenja koje je u svojoj suštini ekstremno jednostavno. Ali zašto smo toliko daleko? Zato jer je to utopija? Ne, već zato jer o tome uopće ne razgovaramo. Radnici troše dane i dane pitajući se "što da radimo?", umjesto da sa svojim drugovima i drugaricama počnu otvoreno razgovarati o mogućnostima, jer što kada "voda dođe do grla"? Hoćete li se povući iz svijeta? Tražiti sreću negdje daleko? Gledati ćete kako spasiti sebe i svoje najbliže?

Svi bi se voljeli spasiti, nitko se mirno ne pušta tragediji, pa opet svakog dana svjedočimo kako cijele obitelji završavaju na ulicama, kako radnici preživljavaju od kante smeća do kante smeća. Pojedinačnog spasa nema, to je prava utopija, a ne priče o oslobođenju od ugnjetavanja.

Novi izbori uvijek dolaze, uskoro će izbori za Europski Parlament. Izgleda kako su radnici nepopravljivi optimisti, uvijek se potajno nadaju da će neki novi zaokret situaciju promijeniti na bolje. Što su dobili od europskih socijal-demokrata? Ništa, samo još veću bijedu, patnju i bol. Sada se spremaju "kazniti" iste dajući svoje glasove desničarskim strankama, hoće li ih one spasiti? Nipošto! Cijeli politički spektar je na ovaj ili onaj način kontoliran od strane dominantnog ekonomskog modela koji će postajati za radnika sve okrutniji.

Radnici ništa neće uspjeti dok su razjedinjeni. Stupanje u razne organizacije također im neće donijeti jedinstvo - jedinstvo nije u imenu ni u organizaciji, jedinstvo je u spoznaji da otpor može postojati samo kao kolektivna borba, a svaki napad na svakog radnika je i napad na taj kolektiv.

Radnička klasa miruje, ne vodi klasne ratove, ali vladajuća kapitalistička klasa nikada ne miruje - klasni rat vode svakog dana, svakog trenutka. Bez prestanka se ratuje protiv radnika koji još uvijek zbunjeno promatraju svoju tragediju, ne uzvraćaju udarac jer nisu ni svjesni svoje klasne pripadnosti, no ona je preduvjet svih poteza otpora. Kao pojedinci koji nisu klasno osvješteni ne samo da ne mogu ništa, već će biti korišteni kao vojnici protiv sebe samih, protiv vlastite klase.

Koliko će još napada radnici trpiti prije nego uzvrate udarac? Koliko će još trebati vremena proći prije nego postanu svjesni da su im rješenja doslovno na dohvat ruke i kada će doživjeti katarzu spoznaje da je jedini način spašavanje sebe, svojih bližnjih, svoje djece i svih drugih, preuzimanje kontrole nad vlastitom sudbinom, tj. preuzimanje kontrole nad sistemom koji sada radi samo protiv njih?

Diljem Europe napadi na radnika će se nastaviti, a tim napadima vladajuća kapitalistička diktatura gura samu sebe u propast jer spoznaja i klasna osvještenost svakim danom postaje neminovni ishod.

Radnici nikada neće prihvatiti neo-robovlasništvo kao definitivnu novu stvarnost, prije ili kasnije će odustati od naivne ideje da će se situacija sama od sebe promijeniti na bolje, jer neće, ne može, svakim danom na snazi je klasni rat u kojem ih se nastoji dodatno obespraviti.

Danas je Prvi Maj, dan kada bismo morali promišljati o ovim temama jer one se tiču naše kolektivne egzistencije. Ali ne samo danas, već svakog dana u godini.

Put u bolju budućnost je moguć, on nije zarobljen u okovima beskrajnog "salonskog" teoretiziranja. Ujedinjenje 99% ljudi pod klasnim barjakom nije utopija, to znaju svi elementi izrabljivačkog stroja i zato i dan danas neumorno šire propagandu defetizma i beznađa, ali jedinstvo protiv nepravde je koncept star koliko i ljudska svijest te se sigurno neće ugasiti u ovom trenutku.

Ta šansa postoji i u najtežim vremenima, a što vremena budu teža i ta šansa će postajati sve važnija. Vremena jesu teška, ali imajmo uvijek u vidu da nismo u beskonačnoj tami bez izlaza, nađimo u tome razlog za borbu, nađimo u tome snagu da uvijek koračamo samo naprijed, stoga drage drugarice i drugovi, od srca vam želim sretan Prvi Maj!

advance.hr

_________________
slikaslika
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: 1.maj
PostPostano: 01 svi 2015 11:29 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10755
Lokacija: Samobor
U nekadašnjoj kolijevci samoupravljanja danas mu nema ni traga



slika



Hrvatska je imala značajno iskustvo radničkog samoupravljanja od koga su ostala samo sjećanja na bolje dane, i mada je radničkoj participaciji zakonski i danas otvoren prostor, za njezino ostvarenje trebat će neke nove snage i mnogo borbe, smatraju stručnjaci.

Samoupravljanje ne treba idealizirati, ali niti demonizirati

Stručnjaci se slažu da su u tranziciji pometeni svi tragovi nekadašnjeg samoupravljanja, ali se razilaze u ocjeni o kakvom je samoupravljanju bila riječ.

Osječki profesor i bivši saborski zastupnik Vilim Herman kaže da je Hrvatska na više načina nepravedna prema socijalističkom samoupravljanju jer ne vidi da iza toga ideološkog pojma postoji nešto što se zove radničko samoupravljanje.

Trebalo je razlikovati socijalističko samoupravljanje, kao opći politički i normativni okvir, od radničkog samoupravljanja koje se kao iskustvo radničkog pokreta javlja na različite načine i na različitim područjima u svijetu, kaže on.

Sociolog i politolog s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, trenutno doktorand Sveučilišta Wisconsin u SAD-u Marko Grdešić, napominje da je sam termin samoupravljanje danas tabu, a stari režim socijalističkog samoupravljanja ili se ne spominje ili se ismijava kao sustav "simpatičnih neefikasnosti".

Mislim da se tako osiromašuje naše shvaćanje nedavne povijesti i uloge koju bi radnici mogli imati. To nije tek pitanje ekonomske efikasnosti, već i demokracije. Radnici na poslu provode veći dio dana pa je važno da je atmosfera na radnom mjestu demokratska i da ljudi imaju utjecaj na unutarnji život kompanija u kojima rade, kaže Grdešić.

Sociolog s Instituta Ivo Pilar Drago Čengić smatra da smo za vrijeme socijalizma imali sustav radničkog samoupravljanja, koji je bio dugoročno neodrživ, ideološki oslonjen na dogmatski marksizam i izgrađen na monopolu jedne partije, ali ne i stvarnu radničku participaciju u poduzećima.

Dok Herman misli da je samoupravljanje stigmatizirano i demonizirano zbog svog ideološkog aspekta, ali da je jugoslavenski model samoupravljanja imao određeno značenje u pogledu radničkog odlučivanja, premda je u pogledu vlasničkih prava ostao nedorečen i hendikepiran, Čengić ocjenjuje kako se to u stvarnosti svodilo na niz formalnih rituala u ime upravljanja radnika u poduzećima, iza kojih se skrivala stvarna vlast direktora i politokracije izvan poduzeća.

Za ekonomsku budućnost poduzeća, pogotovo kada su zapala u krizu, bilo je važnije imati dobre veze u partijskim komitetima i među bankarima, nego li uz pomoć radničke participacije ulagati u inovacije i tragati za novim tržištima, dodaje Čengić.

Grdešić se slaže da jugoslavensko samoupravljanje ne treba idealizirati. Iz današnje perspektive, to je zapravo bio relativno konzervativan sistem jer je zaplitao radničku inicijativu kroz niz birokratiziranih procedura. Ali slabljenje radnika kroz kompleksne procedure postoji i danas, upozorava on.

Primjerice, pravna regulativa oko štrajka je danas toliko komplicirana da je praktički nemoguće organizirati štrajk, a da sud nema barem jedan razlog da ga proglasi nezakonitim. To ide na ruku poslodavcima, a demobilizira radničku inicijativu, dodaje Grdešić.

Zbog ideološkog obračuna odbačeno iskustvo prošlog sustava

Nakon prvih višestranačkih izbora, u ideološkom obračunu s prošlim sustavom potpuno je nepotrebno odbačeno njegovo iskustvo, što je velika šteta, smatra Herman.

To se transferiralo u novo radno zakonodavstvo, ali su kasnije verzije Zakona o radu pokušale popraviti te pogreške. U aktualnom zakonodavstvu samoupravljanje je kao način participacije u nekom smislu suglasno s onim što je pravna stečevina EU, ali prakticiranje toga nije bog zna što, kaže Herman.

Grdešić ističe da danas radnička participacija postoji kroz sindikate ili radnička vijeća koja bi trebala sudjelovati u upravljanju tvrtkama, što je model preuzet iz Njemačke, koja je i inače glavni model za domaće radno zakonodavstvo.

Međutim, radnička vijeća uglavnom postoje samo u onim kompanijama gdje postoje i sindikati, što donekle poništava njihovu svrhu. S druge strane, ni sindikata nema mnogo, pogotovo u privatnom sektoru. Sindikati su češći u javnom sektoru, većim kompanijama i državnim monopolistima, a mnogo su rjeđi u novom sektoru malih i srednjih privatnih kompanija.

Koliko znam, danas je to nepostojeća praksa u našoj zemlji, tvrdi Čengić - radnička participacija ne postoji ni kao određeni sustav radničke participacije, niti kao parcijalna praksa savjetovanja u pojedinim poduzećima radi rješavanja određenih tehnoloških, organizacijskih i socijalnih problema.

Razlozi za to su višestruki, smatra on. Dio političara i poslodavaca misli da je radnička participacija nastala samo kao dio ideološkog aparata bivšeg socijalističkog sustava, pa je danas kao takva nepoželjna. Međutim njeni su socijalni, politički i idejni izvori mnogo dublji...

Uslijed deindustrijalizacije, razvoja uslužnoga sektora, promjene vlasničkih odnosa, institucionalnog zaokreta ka razvoju poduzetništva i većeg vrednovanja individualnih ekonomskih sloboda, zapostavljene su ideje koje potiču ekonomsku slobodu kolektiviteta, odnosno radničkog vlasništva nad poduzećima, kaže Čengić.

Herman napominje da je zakon kroz vlasnička prava i malo dioničarstvo otvorio put do participacije kao prvenstveno snažnog motivacijskog aspekta rada, pa bi se osnovna institucijska ili normativno-pravna razina mogla dalje razvijati. Ali, smatra Herman, od hrvatskih sindikata ne može se očekivati da će napraviti u tom pogledu neke pomake, jer su pokazali da za to nisu sposobni.

Grdešić također ističe da sindikati nisu uspjeli proširiti svoje članstvo, često zbog svoje inertnosti, ali i zbog otpora poslodavaca. Bez veće borbenosti u osvajanju novih članova ni radnička participacija neće napredovati.

Radnih inspektora je premalo da bi uspješno kažnjavali poslodavce koji na nezakonit način sprečavaju osnivanje sindikata. Ni država, ni sindikati, a niti Hrvatska udruga poslodavaca nisu pokazali mnogo volje za promjenom stanja, pa kraći kraj izvlače radnici koji su suočeni s problemima na radnom mjestu, a nemaju se kome obratiti za pomoć, kaže Grdešić.

Vlasnik tvrtke je radnicima "mama i tata"

Sindikati su izgubili realnu pregovaračku moć ne samo u velikim industrijskim državnim poduzećima, nego i velikim privatnim poduzećima, a iz privatnih malih i srednjih poduzeća su posve protjerani, smatra Čengić.

Naši vlasnici privatnih poduzeća ne vole sindikate, od radnika očekuju samo rad, po mogućnosti prekovremeni i neplaćeni, te poslušnost prije svega. Riječju, na radnike se ne računa kao na kolektivitet koji može unaprijediti organizacijsku i poslovodnu praksu, pa ih se kao takve niti ne uvažava, kaže Čengić i podsjeća na izjavu bivšeg vlasnika trgovačkog lanca Pevec, kad je već bio obznanjen financijski krah toga sustava.

Objašnjavajući zašto u njegovom trgovačkom lancu nema potrebe za sindikatom, Zdravko Pevec je na nacionalnoj televiziji izjavio da je on svojim radnicima "i mama i tata". No, znamo da ima i vrlo loših roditelja, barem kad je riječ o našim poslodavcima, objašnjava Čengić.

Perspektive radničkog samoupravljanja u Hrvatskoj su neizvjesne, ocjenjuju stručnjaci i pritom ističu pozitivne primjere u svijetu, gdje su razvijeni dobri primjeri radničke kooperative kao alternative kapitalističkoj organizaciji poduzeća.

Čengić podsjeća na izjavu uglednog američkog ekonomista Richarda D. Wolffa u intervju za portal h-alter.org da "većina radnika u oba sektora unutar kapitalizma ostaje isključena iz demokratske participacije i odlučivanja o tome što, kako i gdje proizvoditi, i što učiniti s viškovima i profitom kompanija".

Wolff također smatra da će socijalizam 21. stoljeća "odgovoriti na neuspjehe prethodnih pokušaja preko transformacije i demokratizacije unutarnjih organizacija poduzeća, što je jednako važna komponenta socijalizma kao što su tvrtke u državnom vlasništvu i planska ekonomija".

Navodeći istaknutije primjere radničke kooperative, Čengić navodi da se u Europi najveći broj poduzeća koje se temelje na ekonomskoj demokraciji nalazi u Italiji i Španjolskoj.

U Italija zakon Marcora od 1985. godine jamči Vladinu potporu u osnivanju stotina radničkih kooperativa. U Španjolskoj kooperativna korporacija Mondragon krenula je 1956. sa šest radnika, da bi danas bila sedma najveća kompanija u zemlji, sa 100.000 radnika grupiranih u 2000 do 3000 kooperativa u brojnim tvorničkim i uslužnim poduzećima.

SAD pak ima dugu tradiciju radničkih kooperativa, ali su zadnjih godina one počele rasti u novim regijama i novim specifičnim industrijama. Demokratizacija poduzeća postala je trend koji sve više vidi sebe kao jezgru socijalizma u 21. stoljeću, koji je alternativa kapitalizmu, kaže Čengić pozivajući se na Wolffa.

Tko je snaga za novo samoupravljanje?

Grdešić smatra da budućnost radničke participacije u Hrvatskoj ovisi prije svega o snazi sindikalnog pokreta, koji je već dugo u krizi. Mjestimično se pokaže da kod običnih ljudi postoji potražnja za onim što spada u uobičajeni opis sindikalnog posla.

Primjerice, referendumske inicijative oko Zakona o radu ili monetizacije autocesta pokazale su da građani nisu sasvim otpisali sindikate ali sindikalne središnjice nemaju snage za veće pothvate u osvajanju novih članova, kaže Grdešić.

Herman smatra da interes za samoupravljanjem zbog visokih socijalnih napetosti i visoke stope nezaposlenosti treba očekivati prije svega u "samoj utrobi onoga što se u suvremenom smislu smatra radništvom", a ne od sindikata.

Grdešić dodaje da postoje i udruge koje rade na povezivanju civilnog društva sa sindikatima, kao što je Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju. To su točke oko kojih se može graditi, iako su za sada to relativno malene inicijative.

U kontekstu ekonomske krize i visoke nezaposlenosti, većina radnika se boji politizacije odnosa na radnom mjestu. S druge strane, privatni vlasnici i menadžeri vrlo će rijetko samostalno prepustiti radnicima veći utjecaj.

Za to se treba izboriti, a sadašnja ekonomska situacija to čini malo vjerojatnim. Po tome Hrvatska nije iznimka, svuda je prevlast neoliberalnih ideja oslabila radnike i sindikate, a osnažila vlasnike i menadžere, kaže Grdešić.

Ne ulazeći u raspravu o socijalizmu 21. stoljeća, valja istaknuti za Hrvatsku jednu drugu važnu stvar: kako stvoriti zakonske i druge institucionalne pretpostavke da i uz ovakav kapitalizam i kod nas zaživi što više radničkih kooperativa, odnosno poduzeća koja imaju različite vlasničke modele, pa onda i veću mogućnost radničke participacije u njima, zaključuje Čengić.

_________________
slikaslika
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: 1.maj
PostPostano: 01 svi 2015 18:57 
Offline
Avatar

Pridružen: 10 vel 2014 11:38
Postovi: 245
Lokacija: Osijek
Svim radnicima i lumperproleterijatu-živio prvi maj! Svim gazdama- u 3pm izrabljivačke. Posebno priznanje za one u bilama i kauflandima koji danas rade "skraćeno" do 20h, banda fuj'

_________________
NI DIOS NI AMO


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: 1.maj
PostPostano: 01 svi 2015 19:43 
Offline
Avatar

Pridružen: 10 vel 2014 11:38
Postovi: 245
Lokacija: Osijek
Danas je Prvi Maj, dan koji bi trebao uvijek simbolizirati svu nužnost, ljepotu i neizbježnost otpora. Kakvog otpora? Upravo to i jest onaj element neugodnosti ovog dana danas, spoznaja da se o tom otporu i dalje mora pisati, da ga se mora definirati, je iznimno poražavajuća. Otpor koji bi danas naročito trebao biti u mislima svih potlačenih svugdje je najprirodniji otpor kojeg možemo zamisliti - klasni otpor.

Blijeđenje klasnog otpora nije moguće jer klasni sistem nije taj koji blijedi. Jedino što blijedi u ovom svijetu koji je toliko temeljito izgrađen na izrabljivanju čovjeka od strane kapitala je sudbina potlačenih, sudbina globalne radničke klase. Proces uništavanja ljudskog potencijala svakog pojedinca prisutan je bez odmora.

Klasne razlike se nigdje ne smanjuju i svi oni koji tvrde drugačije tvrde to iz vlastitih interesa. Zapanjujuće je do koje mjere su neki spremni tvrditi da je "dobro" pokraj milijuna zdravih očiju koje vide akumulaciju bijede, nevolje i društvenog raspada. Izgleda kako baš trenuci poniranja najsnažnije aktiviraju priče o nepostojanju klasnih razlika.

Razlike među klasama danas su izraženije nego ikad. "Mrvice za stola" gotovo da su posve nestale - oni koji se guraju pod taj stol i u očaju čekaju da nešto s njega padne i do njih više se nemaju čemu nadati. Za radničku klasu presušilo je ovih godina gotovo sve, dok kapitalistička-vladajuća klasa u cijeloj svojoj povijesti još nikada nije imala toliko, ali nije joj dovoljno.

Što više ima to joj je i veći apetit, to će se panično tražiti još veća eksploatacija radnika i njihovih života. Radnici su pak tako kronično navikli gutati propagandu vlastitih neprijatelja sa svih strana, upijaju je sa svih dostupnih izvora - s političkih govornica, od religijskih moćnika, iz svih oblika medija - onih masovnih, onih opskurnih, onih društvenih.

U eri kada smisao nedostaje mnogi ga nalaze tamo gdje ga uopće nema. Zapravo ga niti ne nalaze, on im je serviran, dok u isto vrijeme ne uočavaju najveću "teoriju zavjere" ikada provedenu nad ljudskim rodom, teoriju o vladarima i potlačenima.

Današnji kapitalistički sustav toliko je bolno apsurdan da je pravo čudo da još uvijek opstaje, a opstaje samo zato jer se iz pozicije autoriteta tvrdi ne samo da funkcionira, već kako je on jedini model koji ikada može funkcionirati. To je dakako, besmislica, ali besmislica inducirana kroz beskončno ponavljanje u stilu Goebbelsove propagande.

Sustav kojeg imamo postoji i uništava sve pred sobom samo zato jer je masama nametnut kao nešto normalno. Put do razumijevanja ovog ludila je uistinu ekstremno kratak - ovo nije kompleksno pitanje, ovo je najlakše pitanje od svih. Zašto je čovjek siromašan? Zašto nema posao, a ako ga ima onda ga radi do iznemoglosti psihičke ili fizičke (često i oboje) da bi, samo, preživio?

Zašto se čovjek ne miče s mrtve točke gotovo cijelog svog života? Što je s njegovim strastima? S željama i snovima?

Prvi Maj je danas, godine 2015. što znači da se ove godine upisuju u škole nove generacije djece rođene nakon početka velike globalne financijske krize. Hoće li svijet kojeg oni danas upoznaju biti neka nova stvarnost kojoj će se šutke pokoriti? Hoće li oni za "normalno" uzeti činjenicu da u ovom nakaradnom sustavu nikada, pa taman da su svi radišni, obrazovani i sposobni, neće biti dovoljno radnih mjesta za sve njih?

To su one strašne spoznaje o Prvom Maju i nužnosti otpora. Što ako otpor bude zaboravljen, ako se riječ izbaci i iz žargona i iz prakse? Tko se može onda boriti za bolji svijet i za toliko priželjkivanu slobodu? Da, slobodu, o toj pojavi se toliko priča u današnjem svijetu - svi vole slobodu, svi je traže i pronalaze vlastite interpretacije što sloboda zapravo jest.

Samo je jedna sloboda iz koje mogu proizaći sve druge - sloboda od eksploatacije, od izrabljivanja, od prostituiranja vlastitog života za nečije zgrtanje kapitala. Ta sloboda je početak svih drugih, ta sloboda vodi u nagli ljudski napredak, u kreativnost, umjetnost, znanstvena dostignuća, pa i ono o čemu toliki maštaju, ali nikada ne nalaze - sreću.

Po toj slobodi, koja bi za radničku klasu trebala biti uvijek najveća svetinja, nešto za što se valja boriti svim svojim bićem, se nemilosrdno gazi. U boj protiv te slobode bacaju se strah, predrasude, neznanja, nesigurnosti i sve druge kočnice specifične za ljudsko biće.

Kažu nam da bez naših eksploatatora ne bismo radili ništa, bili bismo neproduktivni i pustili bismo da se naša društva raspadnu. Takvi suludi "argumenti" opravdavaju postojanje i opstanak klasnog društva, klase izrabljivača (kapitalista) i klase izrabljivanih (radnika).

Bismo li jednom robu dali za pravo da se pobuni protiv svojeg robovlasnika? Bismo li im dali za pravo da svrgnu svog ugnjetavača i napokon budu slobodni? Imamo li empatije prema toj slici u našim glavama? Vjerojatno imamo, jer što god nam govorili i na koje nas god načine često iskvarili, još smo uvijek dobri ljudi i još uvijek prepoznajemo i reagiramo na nepravdu. Imamo nešto u sebi, nešto autentično ljudsko, da nepravdu možemo prepoznati, osuditi i dati svu svoju podršku i solidarnost u borbi protiv nje. Volimo pravdu, osjećamo je, ona nas čini sretnima.

Zašto onda, ako osuđujemo nekadašnje robovlasništvo, dopuštamo sami sebi da budemo roblje i da svog robovlasnika još tretiramo s poštovanjem? To bi značilo da nismo samo robovi, već smo i robovi koji su evoluirali do faze krajnje mazohističkog roblja.

Naravno da nije tako, stvar je u tome da je svaki rob koji se ikada pobunio kroz cijelu ljudsku povijest uvijek bio onaj rob koji je postao u jednom trenutku svjestan da je rob. Zloglasne robovlasničke plantaže Sjeverne Amerike u ono doba još nisu imale organiziranu propagandu kao svoje moćno oružje, no da su nekim slučajem imali vjerojatno bi tadašnjim robovima pokušali na sve načine - od ozbiljnih do zabavnih - pojasniti da je njihovo stanje "prirodno", da su robovi i da to trebaju prihvatiti, možda i s osmijehom.

Današnje roblje to i čini. Omalovažava ih se, sudbine im se drži u šakama, baca ih se na cestu kako se ni nekadašnje robove nije, šalje ih se na detektore laži da bi pokazali beskrajnu lojalnost svom robovlasniku, uništava im se zdravlje, dovodi ih se u životnu opasnost i, na kraju, čak ih se i ubija u ratnim strahotama.

Sve to današnje roblje trpi jer ne zna da ne mora, ne zna da je u kavezu jer su rešetke nešto drugačije građe i prirode. Današnji robovi hodaju svijetom bez da zastanu kako bi uočili okove koji su im stalno pričvršćeni na ruke i noge. U konačnici, sve je u spoznaji, spoznaja je ta koja će izvesti mase iz robovlasništva prema slobodi.

Radnička klasa je ogromna, ona je najveća sila svijeta i kao takva, po zakonu prirode, pravde i cijelog svemira, njoj pripada pravo da tim svijetom i vlada.

Spasa neće biti u nikakvoj crnoj ekonomiji, odlasku na rad u inozemstvo, prekvalifikaciji ili dodatnom izučavanja obavljanja posla s osmijehom od uha do uha. Sve su to metode preživljavanja, ali ne i življenja. Zašto bi netko ne pokušao živjeti kada je već toliko sretan da se ipak na ovom svijetu rodio i postoji? Jer sve znamo danas, pa i ta spoznaja nije više tako daleka i apstraktna - znamo mi gotovo svi jako dobro da je monstruozni kapitalistički globalni model taj koji će nas lišiti življenja u konačnici, kako nas kao pojedinaca, tako i svih nas kao ljudi.

Uništavanje zemalja, klime, resursa, prirode, zraka, vode i kopna - sve je od reda proizvod gigantske eksploatacije koja ne zaobilazi nikoga i ništa. Pojedinac se u tom stroju mrvi kao i sve što ga okružuje - i onaj s naizgled idealnim poslom, karijerom i pripadništvom "srednjoj klasi", biti će pojeden iznutra stresom stalne nesigurnosti jer ono za čim svi žudimo, nekom minimalnom sigurnošću, brutalno nam se uskraćuje.

Prvi je Maj i mogli bismo danas govoriti i o tinjanju otpora na raznim mjestima - ima ga, poprilično, više nego kod nas, ali ostavimo to za jednu drugu priliku, recimo za sutra. Ostanimo danas samo na otporu i njegovoj nužnosti, samo na ideji odbacivanja lanaca i nevjerojatnoj lakoći tog čina u svojoj suštini. Možda vječno vijorenje crvene zastave - one koja prije svega simbolizira ljudsko srce, ljubav i strast za oslobođenjem - koja je danas na ulicama gradova diljem svijeta, možda nam to može dati jedan zamah optimizma i idealizma, ali za trijumf otpora uvijek će postojati optimizam jer potrebno je tako malo, samo da kritična masa odluči živjeti slobodno, bez pokretne trake smrti na kojoj - u ovom ili onom obliku - svake godine se vrši ogroman genocid radničke klase diljem svijeta.
Preuzeto sa advance.hr

_________________
NI DIOS NI AMO


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: 1.maj
PostPostano: 01 svi 2016 13:52 
Offline
Avatar

Pridružen: 07 ožu 2011 11:16
Postovi: 2853
Lokacija: Slavonski Brod
Sretan Vam Praznik rada!!!!

_________________
slika
Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: 1.maj
PostPostano: 01 svi 2016 18:34 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10755
Lokacija: Samobor
slika

_________________
slikaslika
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 [ 10 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika: crawl i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
HR (CRO) by vaper club